Školsko zvono

30.12.2014

I dok đaci zasluženo odmaraju na zimskim praznicima i uživaju u zimskim radostima mi smo za današnju emisiju pripremili jednu laganiju temu. Danas vam predstavljamo udrugu i portal „Istraži me“.
Razgovarali smo sa psihologinjom Ivanom Mađaroši koja nam je pojasnila o čemu se radi.

Udruga „Istraži me“ je psihologijska udruga koja je nastala iz entuzijazma dvoje mladih ljudi koji su završili studij psihologije i željeli su razbiti mitove o psihologiji kao znanosti i psiholozima kao ljudima koji nešto pričaju i dijele savjete. Željeli su pokazati da je psihologija jedna vrlo zanimljiva znanost koja svoje činjenice temelji na objektivnim istraživanjima i eksperimentima i iz te njihove želje nastao je portal.

Kome je sve namijenjen portal?

Zapravo svima. Dakle opća populacija. Osim studenata psihologije i učenika srednje škole, dobili smo informaciju da se i profesori psihologije služe portalom u nastavi, dakle sve one teme koje se poklapaju s nastavnim planom i programom se prate na našem portalu. Portal služi za roditelje i za sve ostale djelatnike koji su u obrazovnom i zdravstvenom sustavu te žele nešto više doznati o psihološkim aspektima svog posla. Namijenjen je općenito i populaciji ljudi koji su zainteresirani za ovo područje, za sve koji žele znati nešto više o određenim područjima psihologije. Ono što moram posebno navesti je da na portalu postoje određene skupine, podvrste psihologije. Tako ako nekoga zanima samo evolucijska psihologija, područje kliničke psihologije ili razvojne, može pod posebnom temom pronaći sve o tome. Isto tako svi oni koje zanima neka određena tema koja dosad nije bila obrađena na našem portalu, može se slobodno javiti uredništvu i vjerujem da će u nekom određenom roku i to biti obrađeno. Ono što je vrlo zanimljivo je da imamo puno pozitivnih povratnih informacija i da nam se javljaju ostali suradnici struke koji svojim komentarima i kritikama pomažu da naš portal iz dana u dan bude sve bolji i stručniji.

Ono što nas zanima je ustvari školska psihologija. Često si mi roditelji postavljamo pitanja kako pomoći djeci da postanu bolji učenici i lakše svladavaju gradiva, a odgovore na ta pitanja mogu naći na portalu Istraži me?

Tako je, dakle pod poglavljem školska psihologija roditelji mogu pronaći pregršt tema koje obično prate tijek školske godine. Pred početak školske godine bude nekoliko tekstova vezanih upravo uz problem prilagodbe djece koja kreću u prvi razred, zatim problem učenja, na koji način učiti, koje su tehnike. Zatim uz nekakvu osobnu motivaciju djece za radom i učenjem, dok kad dođu ljetni praznici, obično su tu teme koje pokrivaju slobodno vrijeme  unutar kojeg se naravno treba raditi s djecom i pripremati ih na novu školsku godinu.

Iako su roditelji ti koji vam postavljaju najviše pitanja, vjerujem da i učenike zanimaju neke teme. Ono što svi nekako žele je doći do čarobne formule kako bi postali bolji učenici. Kako doći do te prijeko potrebne motivacije kad je učenje u pitanju?

Tijekom cijele školske godine važno je kod učenika održati i zadržati motivaciju, kako za učenje tako i razvijati interes za gradivo. Ono što moram napomenuti je da motivacija nije samo od strane roditelja. Dakle, imamo osobnu motivaciju djece koja se pokriva s njihovim  interesima i ono što je isto tako važno, s druge strane, je način motivacije od strane nastavnika i učitelja. Očekuje se da se nekakvim određenim metodama tijekom nastave kod djece potiče motivacija za učenjem određenih sadržaja no s druge strane se isto tako od roditelja očekuje, ako se kod djece pojavljuju problemi u motiviranju, da oni priskoče i nađu određene nagrade ili postave djeci ciljeve koji će ih dodatno motivirati da prođu kroz gradivo koje im možda nije toliko drago.

Kad smo kod nagrađivanja djece nekako se uvijek pitamo treba li ih uvijek nagraditi za uspjeh i ima li smisla kažnjavanje za neuspjeh?

Uvijek je naravno bolje i proporuča se nagrađivanje onih dobrih ponašanja, a izbjegavanje kažnjavanja lošeg ponašanja. Zapravo kažnjavanjem u slučaju kada dijete dobije jedinicu ili ne naučili nekakvo gradivo će stvoriti kontra efekt. To dijete više neće htjeti učiti, odnosno bit će demotivirano ili ako i bude učilo učit će iz straha da opet ne dobije kaznu od roditelja i  to učenje neće biti dugoročno. Naravno, vjerujem da svaki roditelj želi da mu dijete bude motivirano za nastavu i ne želi imati s njim odnos koji će se bazirati na strahu i nepovjerenju. Što se tiče nagrađivanja to treba činiti i treba isticati njihovo ponašanje, a ne se bazirati na kažnjavanju njihovih osobina. Negativna kritika upućena je na djetetovu osobinu, a ne na njegovo ponašanje koje je dovelo do tog negativnog ishoda. Znači, ako dijete nije dovoljno učilo s njim treba sjesti i napraviti određeni plan učenja, podijeliti možda cjelinu na manje dijelove, odrediti nekakav dnevni raspored unutar kojeg će podijeliti to učenje i naravno po završetku učenja, sjesti uz njega, ispitati ga, proći kroz cjelinu, pogotovo ako se radi o važnom gradivu i nakon toga ga nagraditi. Hoće li će to biti nekakav odlazak u kino, poslastica, druženje s prijateljima, to se roditeljima ostavlja na odabir.

Ivana ono što je vrlo čest problem u našem društvu posebice u školama je međuvršnjačko nasilje. Mnoge udruge, institucije i škole pokušavaju ublažiti taj problem. Kakav je savjet Vas kao stručnjaka, kako se postaviti prema tom problemu?

Naravno, savjetujem učenicima, njihovim vršnjacima, roditeljima i nastavnicima da prijave ako uoče bilo koji oblik nasilja. Danas se zna da svaka škola ima nultu toleranciju na nasilje što znači da bilo kakav oblik nasilja treba biti prijavljen. Djeca mogu prijaviti nasilje razredniku, razrednik će tada ili popričati s djetetom, pozvati roditelja ili ako vidi da je izbio puno veći problem obratiti se stručnim suradnicima u školi. Vjerujem da većina škola u Hrvatskoj provodi programe koji su usmjereni na smanjivanje i uklanjanje vršnjačkog nasilja. Dakle, postoje programi u kojima se uči mirni način rješavanja sukoba i u tom smjeru savjetujem učenicima, ukoliko primijete bilo kakav oblik nasilja u razredu,  bilo zadirkivanje, verbalno ili fizičko nasilje da odu u stručnu službu škole kod psihologa, pedagoga ili defektologa i prijave to. Isto tako savjetujem učenicima koji su izloženi nasilju da skupe hrabrosti i prijave učenika koji ih maltretira, jer negativne posljedice nasilja ostavljaju duboke ožiljke na njihov razvoj. Isto tako, roditelji bi s druge strane trebali obratiti pažnju na svoje dijete. Obično djeca koja su zlostavljana u školi, pokazuju znakove anksioznosti, ne žele ići u školu, izbjegavaju sve obaveze vezane uz školu, jednostavno žele izbjeći tu stresnu situaciju u koju dolaze kada su zadirkivani. Promjene su vidljive i na njihovom emocionalnom razvoju, takva djeca se vrlo često povlače, zatvorena su, boje se reći roditeljima što im se događa, da ne bi ispali kukavice. Dakle, vrlo je važno biti što osvješteniji po pitanju nasilja, naravno da je vrlo važno da roditelji održavaju kontakt s razrednicima i da budu u svakom trenutku upućeni u školski život svoje djece.

Učenici su u ovom trenutku na zimskim praznicima iskreno se nadam da svoje vrijeme provode na snijegu i uživaju u zimskim radostima, a da su računala i društvene mreže sada ipak u drugom planu. Kako djeci osigurati kvalitetno slobodno vrijeme odnosno kako se boriti s njima i maknuti ih od društvenih mreža i računala?

Roditelji tu imaju glavnu ulogu u određivanju djetetovog slobodnog vremena. Naravno, da se djecu pita, oni bi sve svoje slobodno vrijeme strukturirali na način koji njima najbolje odgovara. Nažalost, u razvoju ove tehnologije danas mnogo djece puno vremena provodi pred računalom, a to djecu stavlja u jednu pasivnu situaciju, roditelji ga mogu vidjeti, kod kuće je, dakle ne moraju ga dodatno paziti. Dugotrajno igranje igrica, provođenje vremene pred računalom utječe kako na razvoj mozga, tako i na školski uspjeh. Roditelji bi zapravo trebali sjesti i porazgovarati s djetetom već na početku školske godine kada traju i upisi u neke izvanškolske aktivnosti (glazbenu školu, sportske klubove…) i vidjeti što je njihov interes, što žele i čime se žele baviti te s obzirom na to strukturirati njihovo slobodno vrijeme. Staviti dnevni raspored, odrediti maksimum koliko mogu provoditi vremena na računalu i zapravo koristiti to vrijeme kao neki oblik motivacije ili nagrade nakon učenja.

Kako korištenje interneta utječe na naš mozak?

Što se tiče interneta, to je jedna vrlo zasebna tema, međutim ono što naravno možemo povezivati s ovim dijelom školske psihologije strukturiranja slobodnog vremena je to da preveliko korištenje interneta definitivno šteti našem mozgu. Prije razvoja internetske tehnologije ljudi su se više bavili umnim radom, više su čitali knjige, više su razmišljali i zapravo sva ona neka kompleksnija književna djela su iz tog razdoblja. Zašto je danas teško djeci čitati lektiru? Pa upravo zato što sve dubinske procese koje objedinjuju, poput mišljenja, kritičkog razmišljanja, analize teksta, današnja djeca ne koriste dijelove mozga koji upravljaju tim procesima . Internet sam po sebi zahtjeva kratku pažnju. Mi na internetu nećemo čitati Dostojevskog niti Kafku, ali ćemo pročitati nekakav kratki članak koji nam neće oduzimati puno vremena i neće od nas zahtijevati puno truda kao npr. članak o Kim Kardashian. S druge strane ako to radimo prečesto jednostavno ovi dubinski procesi u našem mozgu zarastu, živčani putevi se više ne koriste i u tom slučaju je nama svaki idući put kada želimo pročitati nešto kompleksnije vrlo, vrlo teško i imamo osjećaj da mi to ne možemo i da nemamo dovoljno pažnje i koncentracije. Ne sugeriram da se prestane koristiti internet, jer ipak ima svojih prednosti, vrlo lako se možemo povezivati s drugim ljudima, uistinu možemo na zanimljiv put doći do nekakvih zanimljivih činjenica i zapravo je internet jedan od medija putem kojih mi želimo promovirati svoju struku na jedan vrlo znanstven način i želimo ukloniti onu predrasudu da su psiholozi ljudi koji dijele nekakve savijete koji drugim ljudima govore kako bi trebalo živjeti. Stoga internet treba koristiti vrlo umjereno s jedne strane, a s druge strane osnaživati svoje moždane stanice s križaljkama, čitanjem nekakvih svjetskih književnih djela, klasika, dakle razvijanjem dubinskih procesa u mozgu koji ipak zahtijevaju uključivanje složenih funkcija našeg mozga.

Za kraj još samo nekoliko riječi o portalu “Istraži me” i onome što se tamo može pronaći i o ljudima koji na njemu rade?

Jedan od ciljeva našeg portala i udruge je educirati čitatelje o psihološkim temama na objektivan i kvalitetan način od strane naših mladih stručnjaka. Isto tako moram naglasiti da osim članaka koje laici mogu naći, jedan od ciljeva naše udruge i portala je da pomognemo studentima i psiholozima oko pronalaska sudionika za njihova istraživanja. Završetkom studija psihologije, svaki student psihologije je dužan provesti jedno psihološko istraživanje. Upravo zbog toga na našim stranicama, svi oni koji žele sudjelovati u istraživanjima, mogu vidjeti i odabrati istraživanje koje njima najbolje odgovara. Naš portal želi ukazati javnosti i čitateljima na važnost koju psiholozi imaju u svim aspektima života, kako pojedinca tako i ustanova u kojima rade. S jedne strane ponekad imamo dojam da ljudi zapravo ne znaju čak ni razliku između psihologa i psihijatra i u tom smjeru želimo razvijati svoju struku, želimo dizati status i ugled psihologa u društvu te tako štititi javnost i ugled naše struke od dezinformacija koje se vrlo često spominju u žutom tisku i nekakvim drugim medijima. Sve to dovodi do toga, da se razvijaju predrasude prema psiholozima i da se zazire od kontakta s nama. Obično se smatra ako osoba razgovara sa psihologom ili traži psihološku pomoć, da nešto s njom nije uredu. Dapače, psiholozi su tu da educiraju ljude, da im ukažu na nekakve teme, osvijeste neka njihova ponašanja i emocije i u tom smjeru želimo i mi ići. S druge strane naš portal je namijenjen i našim kolegama i kolegicama psiholozima. Mi ih želimo informirati o vijestima i događanjima iz svijeta psihologije ako se radi o nekakvim edukacijama, konferencijama i radionicama te isto tako, željeli bismo razviti određen dijalog unutar psihologijske struke kako bismo što bolje razvijali našu znanost i povezivali se unutar nje.