Ravnopravni i sretni

29.12.2014.

U Ravnopravnima i sretnima razgovarali smo s odbojkaškom sutkinjom Antonijom Janček i profesionalnim kuharom Draženom Pendešom. .

Posao sportskog sudca u pravilu je uvijek rezerviran za muškarce, no mi smo pronašli i jednu ženu i to odbojkaškog suca. Antonija Janček odbojkaški je sudac i to na nacionalnoj razini. Prije nego nam ispričate svoja iskustva s odbojkaških terena možete li nam reći kako ste se našli u cijeloj toj priči?
 

1996. godine u Požegi je već bila aktivna rekreativna ženska ekipa koja je igrala po radničkim sportskim igrama, turnirima, a moj suprug im je tada pomogao trenirati i oformiti ih. Inače u to vrijeme postoje četiri ekipe koje su se susretale na turnirima jednom u dva mjeseca, igrale odbojku i družile se. To su bile ekipe Policije, Ekonomske i Obrtničke škola te Pošte. Od njih je dakle sve krenulo. Pa tako i moja priča oko igranja odbojke. S obzirom na to da su se i mlađe djevojke željele uključiti u odbojku, a  da stvarno nije imalo smisla da ih se ubacuje u polu veteransku ligu, ukazala se potreba za osnivanjem kluba Sokol. Začetnici tog kluba su Ruda Đurčević, Ana Đurčević, moj suprug Karlo Janček, trener Anto Šunjo i Verica Rebrina. Kad se ta odbojka počela granati ukazala se i potreba za sudcima. I ja sam odlučila da ću se prijaviti za polaganje. 17. lipnja 2010. godine u Slavonski Brod položila sam za gradskog suca. koji ima ovlaštenje suditi niže županijske lige i prijateljske susrete ali ima i mogućnost svake dvije godine napredovati. 15. studenog 2011. u Osijeku sam položila ispite za županijskog suca i dobivam mogućnost suditi rang treće hrvatske lige, a u travnju 2014.,kolega Damir Potočnjak i ja polažemo za nacionalne suce. Pismeni dio odradili smo u Osijeku pred komisijom, a praktični na jednom turniru mlađeg kadetskog prvenstva u Daruvaru. Od tad imam pravo suditi prvu B nacionalnu ligu. Na puno stvari se mora paziti tijekom utakmice, kako se ponašaju igrači, kako treneri, jesu li dužnosti sporednih ličnosti pod kontrolom, a usprkos svemu tome biti nezapažen. Privesti utakmicu kraju, pogotovo neku visokog rizika nije lako. Najbolji je sudac onaj za kojeg se tijekom utakmice nije čulo, koji je odradio svoj posao prema domaćoj i gostujućoj ekipi jednako i koji na kraju krajeva kad mu pruže ruku i treneri i kapetani, budu zadovoljni.

Koliko je zapravo ženskih sudaca u sportu uopće, recimo da ih u odbojci ima možda malo više nego u nogometu, ali općenito se na posao suca gleda kao na nešto što je rezervirano samo za muškarce?

Moguće da je to zbog nekakvog autoriteta. Ali smatram da visina i jačina  ne znači da netko zna pravila bolje od nekog nižeg i lakšeg. Moja dužnost je dosuditi ono što sam vidjela. Govorim iz svoje perspektive. U odbojci i stolnom tenisu s kojim se bavim otkad znam za sebe, u sudačkom poslu jednako su zastupljeni i žene i muškarci. Premda opet moram priznati  kad idemo na nastupe naše stolnoteniske lige da su muškarci ipak brojniji.

Vi sudite i ženske i muške utakmice, je li bilo nekih nezgodnih situacija da su vam iz publike dobacivali zato što ste žena?

Da, to je jako često. Prije dva ili tri tjedna sam sudila prvu B ligu u Slavonskom Brodu i bila sam prvi sudac. Publika je vrlo subjektivna, traže da svaki poen dosudite za njihovu ekipu. Ja sam dosudila jedan poen, bio je na sugestiju mog kolege, jer ja nisam vidjela, bila sam zaklonjena jednom igračicom, on je dosudio out, odnosno poen protiv domaće ekipe. Sugestiju sam prihvatila i dosudila gostujućoj ekipi poen i na to sam iz publike čula: „jesi li ti normalna, zar ti ne vidiš dobro“ i sl. Bude svega, ali na kraju si svi stisnemo ruke.

Koliko ste dosudili crvenih i žutih kartona?

Nisam puno, tek odnedavno sam počela suditi prvu B ligu. Preporuka je da ne budete s kriterijima oštri. Tako da nisam imala žestokih rasprava, ni dosuđivanja žutih i crvenih kartona. Premda sam prije nekoliko tjedana sudila utakmicu našem OK Sokol i OK Brod, u kojoj je njihov kapetan konstantno prigovarao i sugerirao na moje suđenje i tada sam mu dosudila žuti karton za nekorektno ponašanje. Utakmica je privedena kraju, naši Sokoli jesu pobijedili, ali oni znaju da kod nas nitko ne sudi na temelju domaćinstva, prijateljstva ili bilo čega drugog. Na kraju krajeva sebe bih time diskreditirala. Rekla bih da sam oštra i pravedna, premda postoje delegati koji na kraju utakmice pozovu cijeli naš sudački kolegij i ukazuju nam na greške. Zasad nisam imala neka ozbiljnija spočitavanja s njihove strane.

Obiteljska ste žena, imate djecu, supruga, posao. Kako usklađujete sve te obveze?

Sam odlazak na utakmicu i odrađivanje sudačkog posla nije toliko veliki napor, koliko je napor doći do svega toga. To je mnoštvo pravila, propisa, izmjena, ponašanje trenera, igrača, sudaca, statut HOS-a, koje trebate proučiti i naučiti i to je oduzimalo dosta vremena i sad to još uvijek traje. HOS uredno šalje izmjene kako bi proučili zašto je do te izmjene došlo.

Kakav je vaš stav o ravnopravnosti, treba li dijeliti poslove na muške i ženske? Konstatirali smo da je više muških sudaca nego ženskih i da se to nekako smatra muškim poslom.

Tko god zna mene i moju obitelj zna da kod nas to stvarno ne drži vodu. U sportu smo oduvijek, brat mi je kineziolog, predaje u školi. Oduvijek smo on i ja u natjecateljskom duhu, nikad nisam osjetila da sam zbog toga što sam žena ja zakinuta. Znam da smo mi u sredini gdje je vidjeti sutkinju na sportskom terenu prečudno. Kod mene nije takav slučaj, ali to se osjeti. Je li to pravilo ili smo mi iznimka, ne znam. Kod nas u obitelji je tako oduvijek, mame su malo oštrije i žešće.(smijeh) Kolege me isto tako respektiraju. Opet se moram vratiti na svog supruga koji poslije svake utakmice sa mnom analizira što sam trebala, što nisam no u zadnje vrijeme dobivam samo pohvale. Najgore je podleći pritiscima i sa svojim kriterijima početi brljati i mrljati. Treba biti odlučan i ta odlučnost je razlog zašto sam ravnopravna s mojim kolegama. Bit će svakakvih situacija, nekad ćete i pogriješiti, ljudi smo, nismo roboti.

Znam da nogometni suci jako puno trče, čak više nego nogometaši. Kakva je situacija s odbojkaškim sucem?

Moram priznati da sam sretna što mi ne trebamo fizičku spremnost, koja se provjerava na ispitima. Postoji samo dobna granica do kada se možete baviti tim poslom. Ako se netko i odluči trebao bi krenuti što ranije, čak sa 16 godina se može biti sudac pripravnik, a rang gradskog suca možete steći već s 18 godina. Odbojka je jedan prekrasan sport osobito za djevojke, klub imamo, bazu imamo i djevojke slobodno nam se pridružite.

Tko bolje kuha žene ili muškarci? Zašto su šefovi kuhinja češće muškarci nego žene? Vječita je dvojba, zato smo u današnju emisiju Ravnopravni i sretni pozvali profesionalnog kuhara Dražena Pendeša koji nam je pokušao pojasniti ove nedoumice.

Dražene zašto ste se odlučili za poziv kuhara i kada?

Kao i obično uvijek svi od malih nogu krećemo s tim. Tako sam i ja uz mamu učio i upijao sve kulinarske tajne i trikove. Još dok su Oliver Mlakar i Stevo Karapandža bili na TV-u to sam volio gledati i tu se valjda rodila ta ljubav.

Koliko dugo sad već radite ovaj posao i je li on zahtjevan?

Radim ovo gotovo 15 godina. 2000. sam maturirao i odmah počeo raditi. Je li je naporan? Pa moglo bi se reći da je.

Prema vašem mišljenju zašto su šefovi kuhinja češće muškarci nego žene iako bi logičnije bilo da je obratno jer mi žene smo svakodnevno u kuhinji?

Pa iskreno ne znam zašto, to sam i ja primijetio nebrojeno puta u raznim restoranima. Nije mi to nikad bilo jasno. I kod nas je ista situacija ali možda je to splet takvih okolnosti.

Kad je pak riječ o profesionalnom kuhanju, žene imaju malo izgleda u konkurenciji s muškarcima, i to zato što je to kažu mnogi veoma naporan fizički posao u ne baš idealnom okružju ?

Da posao je to koji iziskuje dosta fizičkog napora ali ima i žena koje mogu dosta dobro konkurirati.

Kad je u pitanju ravnopravnost spolova mislite li da i žene i muškarci mogu jednako dobro raditi svaki posao?

Mislim da mogu. Ne sad nekakav teški fizički posao, ali u globalu da.

Što vi mislite tko bolje kuha, žene ili muškarci?

Uvriježeno je mišljenje da žene kuhaju više odnosno da više vremena provode u kuhinji, no muškarci su definitivno bolji u tome. Jer kad dobiju priliku nešto skuhati više se potrude, maštoviti su valjda jer se žele dokazati. Mislim da je to rezultat toga. Da muškarci „bolje kuhaju“.

Recite mi kuhate li i kod kuće ili ipak taj zadatak prepuštate supruzi?

Moram priznati da izbjegavam taj zadatak kod kuće, supruga više kuha, ali uvijek uskočim kad mogu.

Dražene kuhate li vi sve i slana i slatka jela, što vam je draže i u čemu ste uspješniji?

Više volim kuhati konkretna jela. Slatka gotovo uopće ne pravim, osim palačinki. Omiljeno jelo su mi knedle sa šljivama.

Koja je tajna dobrog kuhara, što on sve mora znati i imati od osobina?

Prije svega ljubav prema svom poslu kao i u svakom drugom. Najbitnije je voljeti ono što radite a onda dolaze rezultati a s godinama i iskustvo odradi dobar dio posla, kad je u pitanju izvrsnost.

Jeste li ikada pomislili odustati od toga posla?

Bude naporno, bude svega. Nekad sam sebi kažem ajme meni što mi je sve to trebalo. No to brzo prođe. U zadnje vrijeme posao kuhara je vrlo tražen i cijenjen. Ne samo ovdje kod nas nego i u inozemstvu. Imao sam i sam nekoliko ponuda. Preporučio bih, tko voli ovaj nek se bavi njime jer može se fino zaraditi. Mladima koji odabiru buduće zanimanje svakako bih preporučio da odaberu ovo zanimanje.