Školsko zvono: Škola je vježbalište života

20.3.2015.

Današnje Školsko zvono u potpunosti smo posvetiti Katoličkoj gimnaziji u Požegi.
Upoznali smo se s radom učenika i profesora koji svojim ogromnim trudom i angažmanom polako ali sigurnom postaju prepoznatljivi ne samo u gradu nego i šire. O školi, učenicima, njihovoj otvorenosti prema društvenoj zajednici, njihovoj duhovnoj dimenziji koju šire u svojoj školi i izvan nje pričali smo s ravnateljem Robertom Mokrim, prof. Verom Čuže Abramović i prof. Ivanom Bedeničićem.

Dakle postajete sve prepoznatljiviji kao škola i sve zanimljiviji budućim naraštajima koji planiraju svoje školovanje u nekom od programa koje vi nudite ?

Vlč. Robert Mokri : Katolička gimnazija polako, ali sigurno utire svoj put u našem gradu i biskupiji i polako raste u svakom pogledu. Duhovnom, intelektualnom, društvenom i na takav način postaje pomalo prepoznatljiva škola svima. Mi u našoj školi pokušavamo dati sveobuhvatni pristup odgoju učenika, njihovih roditelja i naše cijele zajednice. Kad učenik upisuje našu školu on zna da je to mala škola i da će biti malo više pod povećalom. Zna da će imati veliku brigu svojih profesora, da će biti dobra suradnja između njega, profesora i roditelja ali i zna da će kad završi školu imati dobra znanja s kojima će moći na fakultetu puno toga postići. Isto tako imat će jednu dimenziju osobnosti, duha, širine i kulture kojom će moći parirati doslovno svakom i svagdje u svijetu. Kroz naše klasične jezike, kroz opći smjer, kroz pristup, kroz život crkve, uvažavanja različitosti u školi i izvan nje, naši učenici postaju prekrasne osobe i to je ono što nas jako raduje. S druge strane svake godine započinjemo prvi dan škole u našoj zajedničkoj dvorani sv. Terezije Avilske gdje nagradimo sve učenike koji su u prethodnoj školskoj godini nešto postigli i to bude jako lijep festival odnosno promocija znanja, radosti, mladosti, sposobnosti gdje onda prvi razredi otvore oči širom, dive se i čude kamo su to došli i što se to događa. Bogu hvala, naši učenici sve sviše toga postižu kako u školskom, tako i osobnom i društvenom životu.

To dokazuju u sudjelovanjima na brojnim projektima, humanitarnim akcijama a vrlo su uspješni sa svojim mentorima i na brojnim natjecanjima?

Vlč. Robert Mokri : Da, jesu. Učenici koju upišu Gimnaziju, svaku, pa tako i našu trebaju puno učiti i raditi, no mi kod toga ne stajemo nego tražimo i njihov angažman izvan škole. To koji put oduzima dosta vremena, ali čini puno zadovoljstva. Naši projekti karitativni, humanitarni, društveni, vjerski, školski su doista sveobuhvatni tako da učenici kroz fakultativnu nastavu i izvannastavne aktivnosti doista mogu ostvariti svoje ambicije pa neki upravo zbog toga upisuju našu školu i to nas veseli. Oni putuju Lijepom našom i izvan nje, pomažu drugima, odlaze na događanja, aktivnosti te svojim angažmanom pokazuju ono što oni doista jesu. No o tome će više govoriti moji profesori jer ipak su oni tu mentori i puno bolje poznaju učenike iznutra, u njihovim osobnostima, trudu i radu. Naravno, kao i u svakoj školi postoje oni koji rade više, postoje oni koji rade manje no u svakom slučaju i jedni i drugi i treći na kraju ipak spoznaju da su u četiri godine postigli jako puno i dobili jako puno a na to smo jako ponosni.

Znam da Katolička gimnazija u Požegi, sad već tradicionalno ima i Dane otvorenih vrata, vjerujem da će tako biti i ove godine?

Vlč. Robert Mokri : Lani smo prešli na Dane otvorenih vrata, odnosno na dva dana. Prvi dan imamo večernji program koji  otvorimo za cjelokupnu javnost, ponajprije za roditelje naših učenika i njihove prijatelje, gdje oni pokažu što su radili proteklih godinu dana, kroz sve moguće aktivnosti, školske i izvanškolske. Na takav način, u sat vremena pokažemo bogatstvo i raskoš dramske, književne, filmske i kreativne aktivnosti koja doista jest jedno bogatstvo naše škole već osam godina. Tu smo postali prepoznatljivi. Drugi dan doista otvorimo i vrata škole, pozovemo učenike našeg grada, županije, njihove roditelje i prijatelje da nas posjete, vide u kakvom prostoru živimo, što radimo, na koji način stvaramo. I doista škola tada postaje jedna prekrasna priča gdje su naši učenici nositelji svega toga. Mi jednostavno sve koordiniramo, na neki način nadziremo, ali učenici radosno pokazuju kako i što žive u svojoj školi.

Kroz sve to prisutna je i ona duhovna dimenzija ?

Vlč. Robert Mokri : Da u svakom slučaju. U našoj školi duhovna dimenzija nije ništa manje važna od obrazovne dimenzije. Kao što nam je važno da učenici dobro nauče neke stvari, da nešto postignu… Mogu reći da su nam zadnje generacija maturanata iznad prosjeka na maturi gimnazijskih škola u Republici Hrvatskoj, ali što se tiče duhovne dimenzije mislim da su tu daleko iznad mnogih drugih škola ne samo u RH nego i šire. Pokušavamo pratiti život crkvene godine naše biskupije, ali i njihove osobne potrebe tako da kroz vjeronauk koji je dva sata u našoj školi, pokušavamo pristupiti njihovoj duhovnosti. Cijela škola bila je na misi Pepelnici. Na neki način korizmu započinjemo u toj pokori, odricanju, postu… U tom vremenu obilazimo potrebite, I kroz razne projekte pokušavamo doista dati sebe. Obilježavamo Dan škole, sv. Terezije Avilske koja je važna zaštitnica i naše Katedrale i koja je bila i još uvijek jest naučiteljica Crkve, jedna od dvije žene kao takve. Kroz sportske aktivnosti, kviz znanja pokazujemo što nam znači ta duhovna dimenzija. Pokušavamo zajedno učiniti nešto više da naša osobnost bude prepoznatljiva. U našoj školi nije dozvoljeno nasilje ni u kojem obliku, kao i u svim drugim školama, ali kod nas se to manje puta doista i dogodi. Tu i tamo bude koji verbalni sukob, ali to se drugačije rješava. Postoji i duhovna obnova na našoj školi. Jednako tako u korizmi kada jedan dan nema nastave nego svi zajedno provedemo u razmišljanju kako naš duh oplemeniti, kako rasti, kako se postaviti, kako biti više čovjek i gledati u svijet ne samo očima materije, prolaznosti nego i očima duha, vječnosti, ljubavi, savršenstva, koje se opet moraju odlikovati i pokazivati u našem svakodnevnom životu, radu, učenju, pristupu i međusobnom pomaganju da doista svi zajedno rastemo. Nije to uvijek lako jer život se sastoji od uspona i padova, ali to nas stvarno čini radosnima i uspješnima.

Profesorica likovne umjetnosti Vera Čuže Abramović, vodi jedan možda od najzanimljivijih projekata, a to je projekt Krug. Za one koji možda još nisu čuli, kakav je to projekt o čemu se radi i koji je točno njegov cilj?

Prof. Vera Čuže Abramović : Ja sam voditeljica Kruga već 10 godina. Krug je kreativna radionica učenika Gimnazije Požega i Katoličke gimnazije, tako da mi krug čine učenici obje gimnazije i svake godine radimo na nekakvom projektu. Ove godine projekt smo nazvali „Kružimo gradom“ jer je on plod suradnje s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu, odnosno s jednom studenticom, mojom bivšom Krugovkom, Natašom Njegovanović koja je to izabrala i za diplomski rad. Mi zapravo želimo napraviti jednu poveznicu svih institucija grada Požege sa svim školama, konkretno gimnazijama, gdje bismo podigli tu jednu razinu kulture života i svijesti o urbanoj sredini kojoj mi pripadamo, bez obzira na ruralizaciju koja je na sve strane oko nas. Željeli smo našem gradu nešto dati. Taj projekt je začetak nečega što bi u konačnici trebalo rezultirati konkretnim stvarima, kao što su suveniri grada Požege, intervencije u urbani okoliš s naglascima na kulturno-umjetničkoj baštini Požege. Sad smo krenuli s malim akcijama koje smo nazvali različitim nazivima. Neke smo već proveli, neke su možda Požežani već i primijetili. Jedna je bila “Zašto voliš Požegu“ odnosno „Zašto ne voliš Požegu“ gdje su Krugovci ispred muzeja i ispred zgrade suda dijelili ceduljice ljudima da napišu zašto vole ili ne vole svoj grad. Išli smo i s imaginarnim događajima koji ne postoje i s imaginarnim prostorima koji ne postoje. Željeli smo vidjeti koliki je senzibilitet građana za nekakve neobične plakate koji su se pojavili u prostorima grada, pa smo i tu na neki način ispitali reakcije. Za Božić smo započeli suradnju s Udrugom „Mi“ gdje smo željeli dati i humanitarnu notu dijelu naše aktivnosti. To se zvalo „Mi i naše priče“ gdje smo s Udrugom „Mi“ izradili čestitke za Božić koje, su onda oni prodavali ne bi li skupili nekakva sredstva koja će im pomoći u radu. Voljela bih kad bi građani počeli primjećivati ono što Krugovci rade. Mi sad ulazimo u konkretne urbane prostore. U konačnici ćemo završiti s izlogom, jer je deseta godišnjica odnosno obljetnica našeg rada, a u sklopu Dana otvorenih vrata imat ćemo jednu uvertiru u naše događanje gdje ćemo prezentirati što smo dosad napravili. Pozivamo sve građane da budu sudionici jer ćemo imati svoju stranicu na www.kruzimogradom.hr pa bi voljeli da ljudi reagiraju.

Spomenuli smo i dramsku družinu koja isto tako ima zapažene rezultate ?

Prof. Vera Čuže Abramović: Dramska družina je sad već godinama vrlo aktivna a vodi ju profesorica hrvatskog jezika Marijana Ćorluka. To je grupu đaka koja svake godine izlazi u javnost, a prvenstveno na Lidrano s novim predstavama. Prošle godine su bili izuzetno uspješni, jer su završili na državnom Lidranu i pobrali sve lovorike. Ove godine su imali još zanimljiviju predstavu, po mom mišljenju, međutim iz nepoznatih razloga nisu prošli na Lidrano. No s tom svojom predstavom predstavit će se široj javnosti na više mjesta i u više navrata. Jedan od događaja gdje ćemo ih imati prigodu vidjeti su i Dani otvorenih vrata Katoličke gimnazije, a već su pozvani i na Noć knjige u Gradsku knjižnicu i čitaonicu. Bit će i dio mog programa za desetu godišnjicu Kruga. Uz to što rade doista ozbiljne dramske prikaze, oni i za Dane otvorenih vrata uvijek osmisle još nešto duhovito i simpatično, prilagođeno osmašima koji nam dolaze kao gosti u školu.

Rekli ste da surađujete s udrugom „Mi“. Učenici Katoličke gimnazije zapravo jako puno rade taj humanitarni dio. Kako je ta suradnja zamišljena i kako se ona odvija?

Prof. Vera Čuže Abramović : Dosad je to nekako uvijek išlo preko naših vjeroučitelja koji su prihvaćali tu suradnju koja je bila vrlo simpatična. Ove godine naš vjeroučitelj Anto Ivić zamolio je mene da to preuzmem s Krugovcima kako bit i dizajnerski što simpatičnije bilo odrađeno. Sve je krenulo u tom smjeru da bude dobro i vizualno, ali i da suradnja u humanitarnom smislu bude kvalitetna. Dakle, krenulo je s Krugovoskom radionicom „Mi i naše priče“, a s obzirom na to da je korizma, profesorica Marijana Ćorluka je odlučila sa svojim razredom nastaviti tu suradnju i u ovo vrijeme s određenim brojem učenika posjećuje udrugu i ostvaruju sjajna druženja s tom dječicom. Marijana je oduševljena i reakcijom svojih učenika ali i djece iz udruge „Mi“, tako da je to sada jedna od svakodnevnih aktivnosti tijekom korizme. gdje će oni osmišljavati male zajedničke radionice svaki tjedan.

Još jedna stvar koju nismo spomenuli, a u kojoj sudjeluju učenici Katoličke gimnazije je humanitarna akcija „Želim život“. Svi znamo da je to nacionalna akcija, A učenici Katoličke gimnazije, koji su punoljetni svake godine pristupaju registru?

Prof. Vera Čuže Abramović : Da, za to je zaslužan naš profesor biologije Frano Barišić koji to tako zdušno i s radošću radi i svake godine organizira učenike, koji to naravno mogu. Ove godine su bili sudionici toga, sve to poprati i NAUTES, naša novinarska družina pa smo svi informirani o tome tko je dao krv i kako im je bilo. Vidim da su i profesor i učenici ponosno na tu akciju koje su dio.

Ravnatelju Mokri nismo spomenuli još jednu lijepu humanu priču koja je održana četvrti put, a koja je već sad i tradicionalna, a to je humanitarni malonogometni turnir „Nisi sam“ u organizaciji Vaše škole i Caritasa požeške biskupije ?

Vlč. Robert Mokri : Da kako ste rekli, četvrti put mi pokušavamo kao škola pomoći nekome od osnovnoškolske djece koja imaju velikih zdravstvenih poteškoća. Ove godine to su dvije djevojčice koje su šesti razred osnovne škole Nadija i Karin Bertolan, a koje boluju od cerebralne paralize. Tu se skuplja oko 150 učenika koji igraju nogomet i gdje sa svojim roditeljima i trenerima dolaze i igraju, i od prodanih ulaznica prikupljamo novac za potrebe bolesne djece. S druge strane, uključimo i sve pravne i fizičke osobe našeg grada koje mogu i žele uplatiti neki iznos. Ove godine smo prikupili 15.000 kuna čistog novca koje će pomoći njihovom liječenju. Kako je Caritas nositelj tog projekta oni će kupiti ortopedsku stolicu koja je potrebna djevojčicama da mogu normalno funkcionirati tako da svake godine s 15. 000 ili 20.000 kuna, kako koje godine, pomognemo obiteljima u poteškoćama. Moram priznati naš Caritas s nama doista tu akciju prekrasno odradi. Jednako tako cijelu akciju odlično organizira profesor Mario Raguž sa svojim učenicima i školskom družinom naše škole koja odlično odradi sav posao oko pripreme turnira.

Profesor latinskog i grčkog jezika u Katoličkoj gimnaziji u Požegi Ivan Bedeničić nam za kraj nekako dođe kao lijepa poveznica na vrlo uspješne rezultate koje ostvaruju učenici na natjecanjima a u te lijepe rezultate spadaju i grčki i latinski?

Prof. Ivan Bedeničić : Mislim da ne treba posebno izdvajati samo latinski i grčki. Naši profesori i učenici se odazivaju na pozive školskih natjecanja gotovo iz svih predmeta. Ove godine primjerice iz geografije, profesorica Mirjana Škoda sa svojim učenicima imala je izvrsne rezultate. U povijesti smo imali dobre rezultate. Morate znati da smo mi zapravo mala škola podijeljena u dva programa i proporcionalno se natječemo s daleko moćnijim protivnicima, kada bismo to samo brojčano gledali. Međutim ono što je posebitost naše Katoličke gimnazije od samog početka, sad je to već osma godina djelovanja, ne samo stavljanje težišta na vjerničku komponentu nego unutar klasičnog programa, posebno na latinski i na grčki, kao na zajedničke europske korijene. Ono što je izvučeno iz grčkog i rimskog svijeta, a posebno u smislu obrazovanja to vam je taj agon, agoniste, natjecanje. Ono što je dopunjeno u Katoličkim gimnazijama to je ta katolička svijest da se treba natjecati, ali i u svemu tome zadržati ljudskost, ljubav i poniznost. Mislim da to zasad uspješno radimo. Na neki način smo ipak novi u svakom smislu u Požegi. Ili bi još točnije mogli reći da smo zapravo nekakav prekinuti kontinuitet, zahvaljujući biskupu, Biskupiji i crkvi i svim našim profesorima, ipak nastavili. Nije Požega bez razloga nazvana slavonskom Atenom, nije bez razloga dala toliko značajnih ljudi, na nečemu je to moralo izrasti, a izraslo je upravo na školstvu. Mislim da je Crkva kad je uskočila s prvom Katoličkom klasičnom gimnazijom, nastavila taj kontinuitet. Ono što bih još dodao da je gymnasium grčka riječ za vježbalište. Ja pokušavam đacima objasniti kako bi škola trebala biti vježbalište života. Nije to savršena tvorevina, iako mi težimo savršenosti, nije to nešto idealno, ali mi težimo idealnom. Kao i u svakom drugom životnom pozivu mislim da smo uspjeli stvoriti od jedne relativno male grupe mladića i djevojaka i njihovih roditelja jednu zajednicu, a to nam je i bio krajnji cilj. Stvorili smo kršćansku zajednicu koja pokušava djelovati na svim ljudskim i društvenim planovima.

Osim svega toga uspješno surađujete i s mnogim udrugama i društvima, jedno od njih je i Povijesno društvo Požega gdje je Katolička gimnazija, suorganizator i domaćin mnogih zbivanja koje oni organiziraju od Zimske škole arheologije, Festivala znanosti i mnogih drugih zbivanja. Dale vrlo ste otvoreni i spremni na suradnju?

Prof. Ivan Bedeničić : Rekao bih da je ta otvorenost Katoličke škole prisutna od samog početka. I program otvorenih vrata, način na koji mi to provodimo je nešto što smo mi pokrenuli u Požegi. Neke su nas škole kasnije počele nasljedovati i mislim da je to jedini način da Požega u cjelini u tom obrazovnom sustavu bude još bolja, da jedini od drugih učimo, da jedni druge potičemo na nešto novo i dobro. U čemu je bit te otvorenosti? Ljudi shvaćaju da moramo učiti povijest, matematiku, pojedine jezike, ali da isto tako moramo biti otvoreni i za one koji uče neke druge stvari. Moramo biti otvoreni i za one koji uče neke druge segmente života, a na kraju, krajeva moramo biti otvoreni i onima koji u nama gledaju mogući izvor. To su dakle prvašići ili niži razredi osnovne škole. Tako da onda u toj jednoj lepezi ponude prihvate i Katoličku gimnaziju kao jedan od mogućih izbora, kao jedno bogatstvo koje je dano, koje treba i koje se može iskoristiti. Suradnja s ljudima koji vode Povijesno društvo to je blagodat, i za školu s jedne strane i za grad s druge strane jer tako učenicima pokazujemo kako to “in vivo” može izgledati. Kako se može netko angažirati, kako netko može raditi na dobrobiti svoga kraja. Takve stvari moraju postojati u Požegi, po tome ćemo postojati i postajati bolji i mi sami.