Ravnopravni i sretni: Duboko u korijenima smo patrijarhalno društvo

26.3.2015.

U ožujku smo proslavile Međunarodni dan žena, proslavile smo ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola, i zato smo emisiju Ravnopravni i sretni posvetili ženama u gradskim institucijama Požege. Kroz razgovor s ravnateljicama Gradskog muzeja, kazališta i knjižnice, Majom Žebčević Matić, Valentinom Soldo i Aleksandrom Pavlović proanalizirali smo položaj žena društvu danas i doznali kakav je njihov stav o tome.

Čini se da koliko god se trudili rušiti stereotipe i razbijati predrasude smo nekako još uvijek patrijarhalno društvo?

Maja : Jesmo, duboko u korijenima smo patrijarhalno društvo iako su i do nas ove globalne promjene svijesti došle i pokušavamo se držati toga. Sama ta činjenica bi trebala olakšavati ženama cijelu priču danas u društvu za razliku pod prije. Naravno, to nije uvijek tako, nije uvijek jednostavno, ali kažem da su žene pametna bića pa znaju na koji način u pozitivnom smislu izmanipulirati muškarce. To vam je kao odnos u braku, zna se čija je zadnja. To žene rade u tom nekakvom nadmudrivačkom smislu, i smatram da idemo koracima prema naprijed. Mislim da bar mi iz Muzeja znamo kad gledamo kako je to nekad bilo, iz tih nekakvih povijesnih izvora u gradu, da je puno bolje danas nego prije, ali sve to ima i lice i naličje. Hoću reći ako su žene danas privilegiranije, u onom smislu da imaju veće pravo glasa, da mogu obavljati poslove kao i muškarci, sve se to naplaćuje se na neki način s druge strane. Primjerice nitko nam više ne pridržava kaput, nitko nam ne otvara vrata kad ulazimo u javni prostor, a nas nitko više ne pita kod kuće stignemo li obaviti i napraviti sve one kućanske poslove koje ni manje ni više nisu manji nego što su prije bili, štoviše.

Valentina : Gledamo li općenito dakle na razini cijele Hrvatske podatak nam govori da je taj postotak žena na vodećim pozicijama 17% u odnosu na muškarce, tako da je i dalje prisutan taj trend krivog mišljenja da žene nisu dovoljno sposobne ili dovoljno snažne da nose teret rukovodećih pozicija. Mislim da zajedno trebamo ići k tome da to promijenimo. Mislim da je Požega zapravo jedan svijetli primjer gdje žene mogu biti dobre rukovoditeljiteljice institucija i tvrtki i zaista više nema te podjele na ženske i muške poslove. Mislim da postoji samo tržište rada i sposobnost da svoj posao obavljamo kvalitetno i dobro.

Aleksandra: Moje je mišljenje i stav je da se po tom pitanju u današnje doba puno radi i doprinosi da su žene ravnopravnije muškarcima u odnosu na neka prošla vremena. Najveći problem, zašto su žene bile u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarce, leži u nekakvim tradicionalnim vrijednostima prema kojima su muškarci oni koji obavljaju važnije poslove, sposobniji, pametniji itd. No u ovo suvremeno vrijeme dolazimo do toga da su žene sve prisutnije u svim područjima djelatnosti pa i onda na rukovodećim položajima. Dakle radi se na smanjenju privida tih razlika. Valentina je rekla kako je to u Požegi.

Na čelu ste gradskih institucija i moramo priznat vrlo uspješne ste ravnateljice. Jeste l i ihada pomišljale da bi se mogle naći na ovom radnom mjestu i jeste li ostvarile svoja očekivanja ?

Aleksandra: Apsolutno da. Kad sam pomišljala što ću studirati i čime ću se u životu baviti tada nisam naravno razmišljala gdje ću i što ću točno raditi, ali dolazak do ove trenutne funkcije, na čelo Gradske knjižnice i čitaonice u mom se slučaju dogodio nekako prirodno nakon desetogodišnjeg iskustva u osnovnoj, pa u srednjoj školi u Gimnaziji. Ovo mi se nekako učinilo kao prava prilika za vlastiti napredak, ali istovremeno i izazov koji sam prihvatila, upravo zato što mi se činio kao izazov. Mislim da činjenica da sam ja žena uopće nije važna, nego se ovdje radi o nekim osobnim ambicijama, o vlastitoj borbi za napredak u nekakvom duhovnom, razvojnom smislu i nisam požalila. Moje iskustvo u godinu i pol dana na čelu Gradske knjižnice i čitaonice je pozitivno u svakom smislu, i što se tiče poslovanja same knjižnice, poslovima kojim se bavim, odnosima s kolegama u ustanovi, ali i u suradnji s drugim ustanovama, Gradom i građanima na kraju krajeva.

Valentina jeste li ikad pomišljala da ćete postati ravnateljica kazališta?

Valentina: Iskreno nisam jer također dok sam birala fakultet i zanimanje kojim ću se baviti, uvijek sam se nekako vidjela u školstvu i uvijek me je zanimao hrvatski jezik i društvene djelatnosti. No kroz cijeli moj studij uvijek me je kultura privlačila i zaista sam išla u kazališta pisala za jedan studentski portal Student.net recenzije kazališnih predstava. Na kraju krajeva umjetnost je cijelo vrijeme bila nekako dio mene, jer sam završila i glazbenu školu. Konkretno da sam se vidjela jednog dana kao ravnateljica kazališta, nisam, ali kao što je Aleksandra rekla, prilika koja mi se ukazala mi je izgledala kao izazov jer nisam znala što me čeka na poslu, nisam mogla ništa predvidjeti, ni opseg posla, ni odnose s ljudima, ni odnose s drugim kazalištima. Ideš u nešto svjesno, možda i s nekim rizikom, ali to je jednostavno izazov da dokažeš sebi da nešto možeš napraviti. Smatram da mi je ovaj posao dobro došao i zapravo sretna sam što sam na kraju prihvatila tu priliku. Mislim da nekako prema ciljevima koje smo postigli lagano idemo naprijed. Neke smo već i ostvarili i mislim da je kazalište jednim dijelom i oživjelo bar po svim ovim kritikama koje sam u zadnjih godinu i pol dobivala. Zasad su zaista sve pozitivne. Također je ostvarena suradnja s našim institucijama od knjižnice, muzeja, školskih institucija, ali i suradnja s drugim kazalištima. Idemo na gostovanja, radimo svoje predstave, sve ono što je postavljeno na početku pomalo i ostvarujemo. Da su postojala određena stanja ili faze kad je bilo teško, jesu naravno. Mislim da se svatko od nas susreće s takvim fazama i u životu i u poslu ali mislim da čovjek ako ima viziju onoga što želiš postići, da svojim talentom, organizacijskom sposobnošću, kreativnošću to na kraju i uspije.

Obje ste vrlo mlade u odnosu na svoje kolege. Znam da je omjer muškaraca i žena u kazalištu podjednak, no u knjižnici su ipak žene u većem broju, kako Aleksandra usklađujete sve to, kakvi su odnosi, i kako sve to funkcionira?

Aleksandra: Ono što moram reći da je tradicionalno knjižničarska struka ipak žensko zanimanje mada je i muškarcima tu otvoren pristup i za studiranje i za bavljenje tim poslom, ali praksa pokazuje da su u knjižnicama mahom žene. Kod nas u knjižnici od 16 zaposlenih, dva su muškarca. Ja ne osjetim tu nikakve probleme. Nemam negativnih iskustava, lijepo su se uklopili, surađujemo. Nekada mislim da bi bilo bolje da je više muškaraca u kolektivu jer mi se čini da u poslovnoj zajednici bolje funkcioniraju te muško ženske kombinacije u odnosu na čisto ženske kombinacije. Rekla sam već da sam prije ovoga radila u školama gdje su isto tradicionalno više zastupljene žene pa smo se i kolegice i ja više puta složile da bi možda bila bolja radna atmosfera, produktivnost ali i manje nekakvih trzavica, kad bi bilo više muškaraca zastupljeno. Tako da kad govorimo o ravnopravnosti spolova po pitanju ovih struka koje sam navela muškarci su u nepovoljnom položaju, ali nema nikakvih prepreka, ni pravnih ni objektivnih da se muškarci bave poslovima odgojne prirode u školama ili i u knjižnicama.

Valentina je li vam bilo teško uspostaviti autoritet s obzirom na Vaše godine ?

Valentina: Je, bilo je teško, ali to je zapravo ona težina koju sam osjećaš u sebi, nešto što proživljavaš, a njima možda ne smiješ pokazati i dati na bilo koji način do znanja da strah ili nešto u tebi postoji nego jednostavno, se postaviš korektno, ljudski i mislim da je zapravo taj prvi nastup i pristup najbitniji, ali da je bilo teško, je. Bit cijele priče je da druga strana to ne osjeti. Slično je kao u školi, jer radila sam na Gimnaziji i isto kad dolazite u razred kao mlad profesor, pred 30 gimnazijalaca također se javlja taj problem, imate tremu, niste sigurni, ali to je valjda bit tih pozicija da u nekakvim trenucima moraš ostaviti snažan dojam iako si u sebi pomalo nesiguran.

Aleksandra: Mislim da godine i činjenica da sam kao i Valentina jedna od mlađih djelatnica Gradske knjižnice, nije ono što je najvažnije za dobro poslovanje. Ono što je puno važnije od toga koliko trenutno imam godina je način na koji međusobno funkcioniramo. Autoritet se ne postavlja s argumentom „ja sam ovdje najstarija pa me trebate slušati“ ili činjenicom „ja sam ravnateljica, trebate me slušati“ ili „ja sam muškarac“. Naravno ima tih primjera, ali mislim da su bezuspješni i da onda tu nema dobre suradnje, nema produktivnosti, nema uspjeha. Ono što nastojim u svom radu primjenjivati svakodnevno je stvarno kvalitetna suradnja sa svim djelatnicima, bez obzira na kojim oni točno radnim mjestima bili. To je nešto što ljudi prepoznaju i to je onda nešto iz čega možeš postaviti pozitivan autoritet ako se postaviš kao prijatelj, ako se postaviš kao suradnik iz toga po meni proizlaze pozitivne posljedice za recimo postavljanje osobe kao autoriteta u nekoj instituciji.

Majo kakav je omjer kod Vas u muzeju. Čini se da ste vi žene ipak brojnije?

Maja: Muzej je definitivno ženska ustanova. Imamo jednog muškog zaposlenika koji bi inače i kroz strukturu svog posla, trebao bi biti na dispoziciji svim odjelima odnosno svim kolegicama i to izgleda strašno. Svi ga navlačimo u smislu posla i ja se sama pitam kako on taj „babinjak“ uspijeva preživjeti, a kamoli sve ostalo. Šalim se, uspijemo mi to izbalansirati, ali da bi nam bilo lakše i ljepše s više muških, bilo bi. To ja odgovorno tvrdim.

Sve tri ste žene imate obitelj, je li teško uspostaviti taj balans između privatnog i poslovnog? Čini se da taj privatni dio uvijek malo trpi?

Aleksandra: Trpi, odnosno trpi onoliko koliko si to dopustite. Moram vam vezano za ovo pitanje ispričati jednu situaciju koju sam imala jučer na poslu. Jučer mi je prvi radni dan došla pripravnica odnosno djelatnica koja je došla na stručno osposobljavanje i dala sam joj zadatak i ona je, budući da nije sve stigla završiti za vrijeme radnog vremena rekla: „ ja ću to još malo danas napraviti kod kuće“. Na to sam joj rekla: Nemoj, nemoj se tome učiti. Ovo ti je prvi radni dan imaš 8 sati vremena na poslu. Kad dođeš kući bavi se sobom, svojim slobodnim aktivnostima. Ovo ćeš sve stići… Dala sam joj savjet iz vlastitog iskustva jer sam godinama, puno toga odrađivala kod kuće i pripremala se. Onda sam shvatila da tu zapravo gubim puno jer moje slobodno vrijeme, iako ga provodila ležeći i čitajući je dragocjeno. Ne treba ga trošiti na posao ako to nije nužno. Pitali ste kako usklađujemo poslovne i privatne obaveze s obzirom na to da smo na mjestima na kojima jesmo. Nakon ovih spoznaja koje sam malo prije spomenula mislim da sad dobro tim balansiram. Posao je posao, naravno nekad ga ima puno i poslije radnog vremena jer imamo dosta popodnevnih i večernjih aktivnosti, ali ja se trudim kad sam slobodna, kad sam kod kuće da to slobodno vrijeme provedem kvalitetno sa svojom djecom ili za nešto što mene u tom trenutku uveseljava.

Valentina, mislite li da je Vama puno lakše jer još niste udana?

Valentina: Kazalište je također poput knjižnice i muzeja. Ima specifično radno vrijeme jer su sva događanja za građane u poslijepodnevnim satima ili su to dani vikenda. Naravno da postoje određeni mjeseci u godini kada je intenzitet programa pojačan. Recimo 12 mjesec, kad smo zaista od 1. 12 do dan pred Badnjak skroz u poslu. Radiš radno vrijeme do 15h i dolaziš poslije ili uopće ne ideš kući nego ostaješ do 21,22 h. Zaista sam si postavila to pitanje kako se organizirati jednoga dana kad budem imala obitelj. Naravno da će to biti u početku možda problem ali kao što je Aleksandra rekla sve je onako kako si sami organiziramo. Možda će nekad doći trenutak kada neke stvari neću moći organizirati kako bih željela, ali mislim da bi tu onda ona druga strana trebala imati razumijevanja i priskočiti u pomoć.

Aleksandra: Po pitanju ovog balansa između poslovnog i privatnog života, mislim da je tu važno naglasiti ipak i dalje prisutnu veliku razliku između muškaraca i žena, jer mislim da je muškarcima u tom smislu lakše. Muškarac koji može imati jednako posla kao i ja, nekako će rasterećenije to raditi. Kad si žena, ne moraš čak nužno biti ni majka kao ja, ali svejedno čini mi se da se očekuje od naše okoline da smo više prisutni od muškaraca kod kuće u raznim poslovima, odnosno mislim da je nekakav općeniti stav da je opravdanije da muškarac više izbiva iz kuće zbog posla, nego žena i to nije dobro. Tu se ta razlika osjeti i ja ju recimo osjetim po pitanju ravnopravnosti spolova. Ono što nam tu možda može pomoći je naučiti svoje bližnje i ja već sad učim svoju djecu, da prihvaćaju moj posao kao takav. Ponekad ima više posla nego nekim drugim danima i oni su to već nekako prihvatili. Naši bližnji to trebaju prihvatiti i tako ih nekako preodgajamo jer ja i za svoje sinove želim da jednog dana gledaju muškarce i žene jednako, odnosno da ne očekuju od žene da bude više prisutna kod kuće nego muškarac samo zato što je žena, naravno ako su njeni izostanci opravdani.

Maja: Doista, nije jednostavno bez obzira kako to prema van izgledalo, ali poanta i bit je da se ljudi trude. Da se obitelji međusobno trude, nadopunjavaju u cijeloj toj priči. Da djeca preuzimaju dio posla jer generacije prije nas, što sad dolazi na naplatu, su odgajale djecu da je sve umjesto njih rađeno i učinjeno. Majke su odrađivale veliki dio posla, to se danas pokazuje u negativnom smislu. Imamo djecu gotovane, sad već generacije koji izlaze  kao školovani ljudi, a koji su navikli da sve umjesto njih netko drugi radi. Mislim da je došlo vrijeme baš zbog toga što svi sad radimo sve, da u obiteljima, mora doći do te podjele i da djeca odmalena, kao što je to bilo nekada, moraju naučiti zarađivati svoj obrok u kući.

Je li bilo teško probiti se u početku u tom uvjetno rečeno muškom svijetu?

Aleksandra : Iskreno ja to nisam tako doživjela, nisam dosad naišla na situaciju da me netko drugačije gledao ili doživljavao zbog toga što sam žena. Po tom pitanju stvarno nema nekih posebnih problema i nisam doživjela da je bilo potrebno probijanje u muškom svijetu jer naš svijet je ovdje sastavljen od muškaraca i žena, ne nekim pozicijama su muškarci, na nekim pozicijama su žene, ali ono što mogu potvrditi i je vrlo dobra suradnju sa svim osobama i institucijama s kojima trebam surađivati, budući da radim u knjižnici. No ipak u jednoj mjeri doživljavam da je danas ženama nekako generalno teže uspjeti. Uspjesi muškaraca se brže i jače percipiraju nego uspjesi žena, jer ako je žena uspjela u nečemu, sad govorim općenito, kao da se društvo nekako pita je li to moguće? ili kako je do tog došla?, koji su stvarni razlozi tog uspjeha?. Za žene uvijek tražimo dodatan argument da bi se opravdalo to nešto kad govorimo o uspjehu.

Valentina: Ja u principu dijelim isto mišljenje kao i Aleksandra. Nije bilo nekakvih negativnih iskustava. Smatram da taj problem možda postoji u smislu uspješnost žene i postavljanje pitanja ako je ona uspješna kako je do toga došla? Žena u nekakvom svom napretku mora puno više dokazivati svoju kompetentnost i uspješnost nego muškarac. To je najveći problem i mislim da često zbog toga mnoge žene ostaju zakinute u smislu neiskorištenosti njihova potencijala. Smatram da ima dovoljno kvalitetnih, pametnih, obrazovanih žena koje su možda u nekim područjima zanimanja sposobnije ili jače nego pojedini muškarci, ali samo zato što su žene nisu dobile priliku. Ali Požega je živi primjer da stvari idu na bolje. Nas tri smo na rukovodećim mjestima, ravnateljice svih škola i osnovnih i srednjih su gotovo žene, ravnateljice turističkih zajednica…sve su to žene. No kažem, mislim da društvo nameće taj trend da se žene moraju neprestano više dokazivati javnosti, a to treba mijenjati.

Aleksandra: Mislim da je Valentina rekla baš tu pravu poantu i povod ovog razgovora. Danas nema nekakvih pravnih ili pravih prepreka da žena bude prisutna na bilo kojem radnom mjestu, ali ono što postoji i ono što ja osjetim je upravo to što je ona rekla. Kao da je potreban duži put, kao da je potrebno duplo više dokazivanja i duplo više rada, da bi žena postigla ono što muškarac može za puno kraće vrijeme.

Za kraj koja bi bila Vaša poruka mladim ženama koje nas sad slušaju i koje su pred odlukom, karijera i obitelj ili prvo jedno pa onda drugo?

Valentina : Ja sam za ovu kombinaciju jednog i drugog, uz dobru organizaciju ako govorimo o obiteljskom životu uz podršku supruga ili osobe s kojom živimo kad se to sve posloži može super kombinirati i posao i karijera. Naravno uvijek dolaze dani i trenuci kada te nema po cijele dane, ali opet kažem to je dio posla, dio života i to samo treba prihvatiti na što normalniji način.

Aleksandra : Karijera i obitelj u svakom slučaju. Uvjetno rečeno karijera je posao kojim se bavimo i kojim se volimo baviti. Iz vlastitog iskustva mogu reći da se to može jako dobro balansirati samo treba vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti i ne uzimati ih zdravo za gotovo, nego se neprestano razvijati, neprestano učiti i ulagati u sebe. S druge strane što se tiče obitelji i privatnog života, ono što je nužno da bi se to uspjelo izbalansirati je razumijevanje i podrška bližnjih. Tu se opet možemo vratiti na onu temu ravnopravnosti spolova, znači ako tvoja sredina prihvati da ti kao žena imaš karijeru i imaš pravo baviti se svojim poslom u kojoj god mjeri on to zahtijevao, neće biti problema. Čak i kada imamo žene koje su majke na nekim položajima uz dobro razumijevanje supruga, partnera, to se itekako može dobro izbalansirati. Ono što bih ja rekla za kraj je da i otac i majka su i otac i majka i to je to. Uz dobru ravnotežu, mislim da svaka žena može dobro izbalansirati svoj privatni i svoj poslovni život i da ni jedno ni drugo ne treba trpjeti.

Maja : Lijepo je da žena ima svoj posao, da se bavi strukom koju voli, da ima taj odmak od kuće, može i ima mogućnosti biti uspješna u onome što radi, ali to nikako ne bi smjelo biti na uštrb obitelji što je danas vrlo često, nažalost i jedino moguće. Vjerujte, poslovi dođu i prođu, kolege s posla danas jesu sutra nisu, ali vaša obitelj je uvijek vaša obitelj i ono što ćete posijati kao mlada majka to ćete žeti jednog lijepog dana. Pa kad pravite taj neki omjer mlade djevojke vodite računa da je obitelj ipak ono što je uvijek vaše, uvijek ostane, a dao Bog da imate obitelj toliko zrelu i toliko osviještenu da vam u vašim željama da se ostvarite kao osoba i kao netko s određenom stručnom spremom bude velika podrška i naravno i vi njima. ”