Muzej u loncu u gostima kod plemenitih Pejačevića

30.6.2015.

Pacamo mi tako s našim Muzejem u loncu, dragi naši slušatelji našu prošlost i običaje da bismo vam svakog posljednjeg utorka u mjesecu servirali povijesno neodoljivo ukusan, ekološki zdrav i običajno nadasve fin objed od kojega ćemo se svi nasititi. Ali danas ćemo jesti gospodski, bolje rečeno banovski, jer nas je Muzej u loncu pozvao u goste plemenitim Pejačevićima Našičkim. Majo, o čemu je riječ?

MAJA: U realizaciji opsežnog projekta Muzeji i loncu u kojemu Gradski muzej Požega zajedno s muzejima cijelog hrvatskog istoka od Virovitice do Iloka, u kojemu pokušava ispričati prošlost i običaje istražujući zaboravljena jela, svakako moramo spomenuti nezaobilaznu temu slavonskih plemenitaša, veleposjednika kojih je u ovim našim krajevima bilo dosta. Jer kada razmišljamo o tome kako su jeli težaci na selu, gospoda u gradu, svakako nas zagolica pitanje što su i kako jeli oni najbogatiji. Od svih plemenitaša, od sve slavonske aristokracije, mi smo izabrali predstaviti stol obitelji plemenitih Pejačevića i to iz više razloga.
Prije svega, radi se o velikoj hrvatskoj plemenitaškoj obitelji, koja za razliku od stranaca koji su plodnu slavonsku zemlju podobijali od Marije Terezije za svoje zasluge u ratovima protiv Turaka, Pejačevići doista imaju zanimljive korijene. Nadalje, mnogi njihovi članovi, i to uz Virovitičke i Osječke, posebno ove Našičke grane, doista zaslužni kako u politici, tako i u umjetnosti. Konačno, sva veličina ove obitelji je nakratko bljesnula i u našemu muzeju, zahvaljujući Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i Zavičajnom muzeju Našice, odnosno kolegicama Jasminki Najcer Sabljak i Silviji Lučevnjak koje su hrvatskoj javnosti podarile predivnu izložbu Likovna baština obitelji Pejačević.
    
Po čemu su to Pejačevići tako posebni?

MAJA: Obitelj Pejačević je vrlo stara obitelj i zanimljivo porijeklo joj možemo pratiti daleko u srednji vijek. Naime u 14. stoljeću iz  tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne hrvatske države, odnosno današnjeg središnjeg dijela teritorija Bosne i Hercegovine, vjerojatno potaknuti sukobima s tadašnjim velikašima, Pejačevići su se u vrijeme trgovačkih veza tijekom 14. stoljeća za vrijeme čuvene Dubrovačke republike nastanili u Bugarskoj. I to najprije u Trnovu, u središnjem dijelu Bugarske da bi se kasnije skrasili na zapadu, u rudarskom mjestu Čiprovcima, gospodarskom, kulturnom i političkom središtu tog dijela Bugarske. Potaknuti rudnim bogatsvom ovamo se doselilo i germasnko pleme saskih rudara, koji su kao i Pejačevići među pravoslavnim bugarskim stanovništvom uspjeli zadržati katoličanstvo. Ono što je zanimljivo je da su Pejačevići u Bugarskoj gotovo četiri stoljeća zadržali hrvatski identitet i to zahvaljujući povezanosti s franjevcima provincije Bosne Srebrene. Kada su u borbama za oslobođenje od Turaka habsburške trupe prodrle duboko na turski teritorij na JI Europe, čiprovački katolici su podigli bunu. Na žalost ili na sreću, ili kako narodna poslovica kaže svako zlo za neko dobro, Turci su ugušili bunu 1688 i Pejčevići koji su ostali na životu odselili prema sjeveru. Trajno su se naselili prvo u Pečuhu, da bi se kao uspješni trgovci proširili i na Osijek. Ovo vam pričamo ne toliko da svi zajedno naučimo povijesti jedne obitelji, nego da pokušamo asocirati spretnost, snalažljivost, ustrajnost i želju za uspjehom koja je tolika stoljeća krasila ovu obitelj. Oni se nisu obogatili tijekom jedne godine, pa jednako tako nisu ni propali kad bih zadesilo neko zlo, nego su obiteljski se podržavajući i pažljivo birajući način života preživjeli do danas. Dakle od onih osječkih trgovaca Pejačevića, dvojica braće su postali upravitelji imanja Odescallcijevih u Iloku, vrlo moćne i bogate obitelji, gdje su se dovoljno obogatili da kupe vlastelinstvo u Orahovici, koje u poslije prodali i kupili imanje u Srijemu, odnosno Mitrovici. Štoviše, austrijski car i hrvatsko ugarski kraj Karlo III Habsburski, 1712 godine im je obnovio titulu baruna koju su stekli još u Bugarskoj. Društveno su napredovali pa je jedan od braće, Marko Aleksandar postao i prvim županom novoosnovane Srijemske županije, štoviše bio je i upravitelj imanja utamničenog baruna Franje Trenka. Uspostavom vojne krajine, Petrovaradinska pukovnija im je konfiscirala dio imanja, ali su za uzvrat od Marije Terezije dobili imanje u Virovitici i osječkoj Retfali.  Gradeći polako svoje bogatstvo ali i ugled, naravno u društveno političkim manirama onog vremena, Pejačevići su sva svoja vlastelinstva oplemenili zdanjima, kurijama, dvorcima i ljetnikovcima, vodeći računa u opremanju, kako tvrde naše povjesničarke umjetnosti, kolegice Sabljak Najcer i Lučevnjak o angažiranju tadašnjih europskih kvalitetnih umjetnika okružujući se tako s vrlo vrijednim umjetničkim djelima.
Stalno ulažući, Žigmund Pejačević kupio je imanje u Našicama, gdje je 1812. Godine podignuo dvorac na mjestu nekadašnje kurije. Sredinom 19. stoljeća Ladislav plemeniti Pejačević, inače hrvatski ban od 1880 do 1883. proširio je i preuredio našički dvorac u njegov današnji izgled. Angažirao je vrhunskog umjetnika, dekoratera i kolekcionara, Ferenca Storna iz mađarskog Šoprona koji se pobrinuo za kompletno unutrašnje uređenje dvorca od parketa, štukature, stubišnih ograda, tapeta od tkanine, zatora, namještaja, kamina…) Angažirao je i čuvenog austrijskog arhitekta Hermana Bollea, graditelja zagrebačke katedrale za izgradnju obiteljske grobnice, mauzoleja, kapele Uzašašća gospodinovog.
Inače kao ban, Ladislav Pejačević će biti zaslužan za provođenje ujedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom. Ali ostat će upamćen po ostavci kada je Ministarsko vijeće u Beču zaključilo da će dvojezični hrvatsko-mađarski grbovi u Hrvatskoj, ostati. Na banskoj stolici naslijedio ga je ozloglašeni mađaron Dragutin Khuen Hedervary koji je nakon 20 godina sustavnog zatiranja svega što je hrvatsko, avansiran u ugarskog premijera. Sudbina je htjela da ga nakon tih 20 godina, dakle 1903. kao ban naslijedi još jedan Pejačević, Ladislavov sin Teodor, dugogodišnji župan Virovitičke županije.

I tu sad slijedi renesansa Pejačevića i umjetnosti, odnosno labuđi pjev ove obitelji, zar ne?

MAJA: Da, Teodor, najstariji Ladislavov sin, poslije oče smrti je naslijedio našički posjed.  Oženio se s Eleonorom rođenom Vay, od milja zvanom Lila i oboje su vrlo utjecajne osobe društvenog života onog doba. Kao mecene, ali i kao kolekcionari i istinski ljubitelji umjetnosti i patrioti, naručivali su umjetnine uglavnom od domaćih umjetnika toga doba : Markovića, Crnčića, Naste Rojc, Ljube Babića, Frangeša Mihanovića, Vlahe Bukovca. Oboje , i Teodor i Lila su bili dobri poznavaoci stanja umjetnosti, imali dobre veze u umjetničkim krugovima, ali je presudno što su imali visoke standarde, odnosno kriterije kolekcioniranja. Nije ni čudo, jer su oboje bili vodeće osobe Društva umjetnika. Štoviše, Teodor je bio predsjednik Društva punih 18 godina, sve do trenutka kada je obavezu napustio radi angažmana na banovskom položaju. Tada je predsjedništvo preuzeo Iso Kršnjavi, hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar, i sam rođeni Našičanin, a pokroviteljstvo Lila Pejačević. U svakom slučaju dvorac Pejačevićevih u Našicama bio je prepun vrijednih umjetnina, što povijesnih obiteljskih portreta, što umjetnina koje je barunica Lila, rođena Mađarica donijela sa sobom udajom, što njene i Teodorove kćeri Dore, poznate hrvatske pijanistice i skladateljice koja se kretala u visokom umjetničkom europskom društvu. Osim Teodore, iliti Dore, grof Teodor i njegova ljubljena Lila imali su još Marka, Velimira, Elizabetu i Gabrijelu. Našički je dvorac kao i posjed naslijedio Dorin brat grof Marko, a posljednji vlasnik je bio njegov sin grof Petar Pejačević. Kažem posljednji, jer poslije Drugog svjetskog rata, posjed i dvorac su konfiscirani, a ono malo predivnih umjetnina, ali i namještaja, suđa, dakle grofovskog sjaja ove aristokratske obitelji, naprosto je popljačkano, razneseno na nepoznate lokacije, prepušteno nebrizi, pa čak i namjerno uništavano. Zahvaljujući Zavičajnom muzeju našice koji je ujedno godinama bio jedan od brojnih korisnika dvorca, posebice kolegici Silviji Lučevnjak uložen je veliki trud sa se brojnim umjetninama i vrijednostima uđe u trag kako bi se restaurirale i vratile u dvorac u novoutemeljenu Zbirku Pejačević.

Znamo da je ove godine u ožujku, Gradsko vijeće Našica odlučilo kupiti dvorac od nasljednika Pejačevićevih koji su ga osnutkom hrvatske države dobile natrag. U svakom slučaju Zavičajni muzej u Našicama sretno je riješio neizvjesnu budućnost svog smještaja i sada će mirnije moći nastaviti na istraživanju i prikupljanju razbacanog blaga dvorca. A između ostaloga, tu je i kuharica obitelji Pejačević.

MAJA: Zapravo, radi se o kopiji rukopisa kuharice koju je našičkom muzeju poklonio gospodin Zoran Jurić iz Zagreba, čiji je original napisala Rozalija Hefner koja je na prijelazu stoljeća, baš u vrijeme Teodora i Lile Pejačević radila u dvorcu i zapisala ih je od kuharice obitelji. Da li je plemenita Lila imala svoju rukopisnu zbirku recepata, kao gradske domaćice po kojoj su onda njene kuharice pripremale jela ili je angažirala kuharice koje su znale određeni repertoar jela za meni plemenitaškog banovskog stola, ne znamo. Načuli smo da bi se original rukopisne kuharice mogao, ako postoji čuvati u Državnom osječkom arhivu, ali naprosto nemamo vremena toliko duboko ulaziti u ovu temu, iako bi ta avantura, moram priznati mogla biti doista uzbudljiva, pa smo se morali zadovoljiti ovom trećom rukom. Zapravo je zanimljiva činjenica na koji su se sve način dijelovi prošlosti sačuvali. Dakle, zahvaljujući interesu i radoznalosti, dobroj volji jedne sluškinje dvorca, zapisana su jela obitelji Pejačević i tako zauvijek spašen dokument jednog vremena.
Zahvaljujući i opet kolegici i ravnateljici Zavičajnog muzeja Našice, Silviji Lučevnjak koje nasljednici Pejačevićevih zovu baronesa, jer umjesto njih danas živi radeći u dvorcu Pejačević, uspjeli smo pripremiti nekoliko jela kako bismo u Muzeju u loncu barem mrvicu predstavili način života nekada moćne i bogate aristokratske , plemenitaške, slavonske grofovske obitelji.  Naime, veliki je užitak surađivati s nekim tko je toliko odan svojoj misiji spašavanja materijalnog ali i nematerijalnog blaga dvorca, kao što je to naša draga Silvija. Naime, ona je pravi primjer onih okorjelih muzealaca kojima za temu kojom se bave ništa nije teško učiniti, pa je tako angažirala Ugostiteljstvo Srednje škole Izidora Kršnjavog u Našicama i organizirala nam pravi gastro tutorijal. Naime njena i naša iskra, zapalila je pravi plamen u nastavnicima u učenicima koji su si dali truda i spomenuta jela pripravili.
 
Svjedočili smo i sami, bilo je uzbudljivo Vjerojatno se bilo teško odlučiti što izabrati iz kuharice kako bi nam što vjernije pokazali način razmišljanja, ali i stil života slavonskih vlastelina.

MAJA: O da. U ovoj krasopisom pisanom kuharici pronašli smo mnoštvo zanimljivih jela. Ako je itko dobro jeo u prošlosti, onda su to bili oni koji su imali najviše –  veleposjedničko plemstvo. Moramo imati na umu da su u prošlosti noviteti u svemu, a ponajviše u hani kolali prije svega, među plemstvom koje je održavalo međusobne žive kontakte po svoj Europi, a naročito unutar poprilično velikog Habsburškog carstva, odnosno Au monarhije. Iz njihovih dvoraca i kurija, ondašnja moda jela širila se u gradove, a tek potom u sela. O tome smo već više puta kroz razne naše priče spominjali i pojašnjavali u našem blogu Muzej u loncu. Dakle, za očekivati je bilo da je kuharica puna srednjeeuropskih internacionalnih prije svega kolača, koja su se slila iz brojnih crkvenih redova, dakle samostana (pavlinske kriške, uršulinski pereci, redovnički , pa biskupski kruh, samostanske ploške) , raznih okolnih zemalja i gradova (francuske piškote,  štajerski rezanci, virnbernski poljupci, ruska pita, lincer torta, bosanska torte, razni kolači s pridjevima indijanski, cigansk… Naravno, osim omiljenih torti s najveličanstvenijim domaćim i egzotičnim sastojcima i najrazličitijeg porijekla, koje su upravo s njihov stolova krenule u osvajanje građanskih svečanih prilika, pa onda između dva svjetska rata i seoskih svadbi , ostalih kolača, poput išlera, berpracna, muškacona, buhtla,  koja su na mala vrata preko dvorskih stolova domaćih plemića slila postavši kolači prestiža građanskih domaćica, pronašli smo mnoštvo recepata za medenjake, provu od kukuruznog brašna, fanjke, bazlamaču, paprenjake, supitu od grisa, salenjake ….što svakako govori o veličini, ali jednostavnosti ove obitelji. Mi smo se odlučili, obzirom da je ova obitelj dala dva hrvatska bana, i to oba iz baš našičkog dvorca Ladislava i Teodora upravo za Hrvatsku tortu koja je na zasluženom svečanom prvom  mjestu u kuharici, znači da se često i pripremala za svečane zgode kojih je u ovoj obitelji doista bilo mnogo. Radi se zapravo o jednostavnoj, prefinoj torti s nadjevom od kestena kojih je u našim šumama doista bilo puno, zahvaljujući Rimljanima koji su ih posadili.

Onda je tu jedno zanimljivo jelo koje nam govori o tome da se niti u najbogatijim vlastelinskim kućama, odnosno dvorovima hrana nije bacala, što je dakle bila garancija uspjeha, racionalizacija i štednja. Jednostavno recikliranom kruhu s jajima, kod nas znanom i kao pohani kruh, pofezne ili bundaš kenjer baš zanimljiv naziv kao što je siromašni vitez, i plemićka djeca će ga u slast pojesti.
Uz dakle, slastice koje su se prepisivale kao novine poput kolača, ali i pjena, krema, kruhova, nadjeva za tjesteninu, pekmeza, sokova, domaćih lijekova, odnosno prepisivale točan recept kao garancija uspjeha, ovdje su upisane s istom tom namjerom i jela koja su se u plemićkim krugovima pripremala, i trebalo je umijeće da ih se dobro pripremi. To su prije svega  jela od divljači, koje je također ovdje u slavonskim šumamama bio puno, štoviše, lov je dugo vremena bio privilegija plemićkog sporta, zabava, sli i stolova.

Primijetili smo da manje – više sva jela koja Muzej u loncu odabire imaju potencijal i u turističkoj promidžbi.

MAJA: Kako ne! S ova tri jela možete ispričati svakom gostu sjajnu priču o hrvatskom, odnosno slavonskom plemstvu. Dat ću vam samo jedan primjer, kako se ne smijemo libiti korištenja ovih priča o našoj prošlosti i običajima, odnosno kako nam je to jedini put kako ćemo zasigurno postati interesantni gostima, turistima . Konačno da Muzej u loncu nije izmislio toplu vodu, nego da od brendiranih jela s pričom na zapadu već odavno žive, govori nam i arme ritter. To je njemački naziv za siromašnog viteza. Dakle, pohani kruh zanimljivo pakiran u sto i jednoj varijanti i u sto i jednom prilogu, najčešće slatkom, možete zateći kao fast food po cijeloj Austriji i Njemačkoj. Dakle naši zapadni susjedi uz sveprisutnu pizzu nisu zapustili svoja tradicionalna jela, nego su ih poput klecenbrota osmisli do kraja kao zaštitni znak svoje zemlje i kulture, kao jelo čija je tradicija odnjegovana do današnjih dana i koje možete ju kupiti tijekom cijele godine, kako domaći tako i stranci. Moramo početi učiti od naših susjeda koji se svoje prošlosti ne srame, nego su od negdašnje filozofije života svojih predaka napravili hit na kojemu zarađuju. Na tom putu i mi pokušavamo uz pomoć našeg Anđelka iz Anđeoske kuhinje osmislili i doradili do kraja jednu od naših ponuda Muzeja u loncu, a to je kockice kruha na ciganskoj masti u fišeku koji printom asocira na stare novine, koji ima jednako tako zanimljiv i naziv i priču.

I dok mi polako s Muzejem u loncu obilazimo Slavoniju, Baranju i Srijem, naš Muzej u loncu, tj. Maja i Boris pripremaju nam istoimenu izložbu koja će obići sve muzeje od virovitice do Iloka.

MAJA: Da, upravo završavamo s posljednjim terenima, i bacamo se na finalizaciju izložbe. Obzirom da imamo puno snimljenih fotografija s terena, potrudit ćemo se napraviti i zanimljivu, da ne kažem jedinstvenu prezentaciju. No ono što ćemo u našoj Požeškoj verziji priuštiti našim posjetiteljima, posebno učenicima, obzirom da će tijekom rujna i dijela listopada izložba biti otvorena u našem muzeju je svakako ambijent negdašnje seoske, i nekadašnje gradske kuhinje, odnosno blagavaonice. Stoga molimo naše slušatelje da nam, posude ili poklone zanimljive i rijetke kuhinjske naprave, pomagala koja su nekada koristila u njihovim obiteljima, a mi ih u muzeju nemamo.

I konačno, počela je Požeška šetnja muzejskim ljetom

MAJA: Tako je. I ove godine zanimljivom formom ciklusa od 4 izložbe kolegica Lidija Španiček je okupila brojne suradnike, brojne izlagače od akademika Luke Paljetka i Matice hrvatske i Mire Vitenberg,  preko polaznika likovne radionice Anite Grabavac Jakobović, pa sve do umjetnika Udruge Matko Peić koji će uz svoje slikare na pjesničkim performansama predstaviti i svoje članove pjesnike. Pozivamo sve Požežane i njihove goste da u šetnji po Požegi da od 19. lipnja do 31. srpnja svakako svrate do muzeja, ulaz je slobodan!

Toliko za ovaj mjesec od ekipe Muzeja u loncu: Marijane, Maje i Borisa. Podjelili smo s Vama naše putovanje u Našice i naša saznanja o plemenitaškoj obitelji Pejačević. Do našeg slijedećeg druženja, posljednjeg utorka mjesec Srpnja ostanite nam dobro !