Muzej u loncu u srcu Šokadije

U mjesecu srpnju smo u najistočnijem dijelu Lijepe naše u Srednjem Novom Selu, Općini Nijemci u Vukovarsko – srijemskoj županij

Danas smo s Muzejem u loncu, Majom i Borisom našeg Gradskog muzeja Požega u najistočnijem Dijelu Lijepe naše, po mnogima srcu Šokadije. No kako bilo, evo nas u Srednjem Novom Selu, Općini Nijemci, Vukovarsko Srijemskoj županiji. U potrazi za starim i zaboravljenim jelima, i danas ćemo se  susresti s davnom prošlosti, ali i onom novijom, koja mjestima poput ovoga daju posebnu draž i autentičnost.

Imali smo sreće, pa nam je vodič po terenu bila čuvena slavonska etnologinja Ljubica Gligorević iz Gradskog muzeja Vinkovci, koja nam je pronašla vrlo mlade, ali autentične kazivače Dinka Kelčića, enciklopediju tradicijskih običaja, koji nas je naučio praviti tačke s pekmezom u maku i orasima, te posnu čorbu od jabučica, ali i Đuru Mesira, mladog OPG-ovca, koji na svom velikom imanju nastoji zadržati tradicijski duh opjevane Slavonije a priuštio nam pravi guščji paprikaš s valjušcima od sira.
Majo,  odakle krenuti?

MAJA: Svega i svačega smo mi čuli na tom našem terenu, doista je bilo uzbudljivo, ali ono što je fascinantno, moram na samom početku naglasiti da su nam domaćini bili dva muškarca koja su kuhala. Dakle, da u Slavoniji muškarci znaju kuhati i to ne isključivo muška jela kao što smo mi navikli, poput našeg vinogradarskog ćevapa ili fiš paprikaša ili perkelta itd. jela iz te nekakve ženske kuhinje znaju praviti muškarci, ali ono što nas je još više fasciniralo je to da su ta dva divna čovjeka Dinko Kelčić i Đuro Mesir zapravo vrlo mladi ljudi i ono što je bitno je da se besrajno trude zadržati taj tradicijski način života, odnosno sjećanje i ponos na taj nekadašnji način života njihovog sela i prošlost njihovih obitelji.

Ono što je zanimljivo i što su nas upozorili, naša Ljubica Gligorević čuvena slavonska etnologinja svoj teren ima pod kontrolom. Mnoge kazivače je obišla, mnogo toga skupila i zahvaljujući njoj saznali smo mnoge zanimljive informacije o ovom dijelu Istočne Slavonije. Jedno od njih je da se u tom dijelu pretežito govorila ikavica šokačka i kako kažu naši kazivaći, znalo se nekad po napjevu, na proštenjima na godovima ili takvim slavljima gdje su dolazili gosti iz drugih sela, znalo se točno po napjevima svatovca tko je iz kojeg sela. Svako selo je govorilo drugačije. U Novom Selu kažu: „Ide nikaki čoek“, dakle to je najčistija ikavica. U Nijemcima koji su inače središte općine kažu: „Ide nekaki čoek“, u Otoku koji je malo dalje kažu: „Ide niaki čoek“, a u Komletincima, selu do, kažu: Ide nekaki čovik“. Ovdje doista vrijedi ona priča koliko sela toliko običaja.

Čujemo po ovom primjeru ima čak i razičitih varijanti te šokačke ikavice. Ono što nas je isto jako iznenadilo je to što smo nakon dugo vremena naišli na doista stara i nama neobična hrvatska imena poput  Živka, Živa (hebrejski Eva – žena koja daje život), Lazar (Lazo), Stanka, Stajka (Anastazija – sremska mučenica), Dimitrije, Ilarija (Hilarije), Kuzma, Tekla, Hermina, Ivka, Marca od Martin (djed), Bana (Marijan), Ševa (Eva), Šanda(Manda), Cila (Cecilija?), Ika (Ilija) itd. iako se polako ta imena gube, ali još uvijek preživljavaju, ovo je živi dokaz da su ona kao takva funkcionirala. 

Inače, naša Ljubica Gligorević nas je upozorila da Donje Novo Selo i Prkovci koji su u blizini, dakle prije Domovinskog rata bili doista najšokačkija sela. Iko je znatan taj švapski utjecaj, naravno doseljenjem Švaba odnosno Nijemaca u nekoliko valova tamo još od oslobođenja Turaka, od početka 18.st pa skroz do kraja 19. st., dolazili su u cijelu Slavoniju pa tako i u Donje Novo Selo, ali su imali svoj sokak i naši su se starosjedioci uvijek postrance držali jedni od drugih, poštovali su se dobrosusjedski, ali se pazilo u smislu i običaja i jela, tko što jede i tko na koji način održava običaje, međutim, ono što je zanimljivo je da su te Švabe koji su došli s naprednijom tehnologijom obrađivanja poljoprivrednih površina itd., štedljivijom, racionalnijom filozofijom prehrane ipak vremenom, kroz tih 300 g ipak unijele promjene u taj naš domaći živalj. Recimo ono što su ostavili definitivno, a to je pred svakom kućom domaćom ili njihovom, sađenje oraha koje smo poprimili od njih. Imate čitave drvorede oraha koje je vrlo zahvalno drvo u smislu prije svega hladovine,štedi košenje trave ispred kuće, to je jedan od vidljivih ostataka tih Nijemaca, odnosno Švaba koji su se doselili u Donje Novo Selo.

Unijeli su naravno i puno toga u smislu i prehrane, same tačkele kako ih mi ovdje zovemo je jelo koje je došlo sa Švabama, ali i način tehnologije prerade mesa. Dinkov djed, koji je rođen 1883. On se sjeća kao dijete da se počelo šurit svinje, dotad je bilo paljenje. Imamo analognu situaciju kod nas u Požeštini do 50 godina prošlog stoljeća se još uvijek palilo. Nijemci su doseljavanjem ipak unijeli neke promjene ili recimo što su utisnuli još kao trag, čuveni kuglofi, kalupi, ali ovdje s jednom specifičnom varijantom, to vam je ta divna stvar tih međusobnih utjecaja i prožimanja, znači tistou kiselo kako oni zovu zapravo gibanice, gužvare a mi kažemo orahnjače, makovnjače, oni su tu uvijaču stavili u kalup od kuglofa i da se peče u furuni, krušnoj peći.

To je zapravo jedno jako zgodno rješenje jer vam tada taj kolač nema okrajaka, sve jestivo i fino. Inače u svatovima su djeca uvijek dobivala okrajke, lijepo, šareno, dekorativno izgleda, možete si zamisliti kako je to izgledalo za svadbe ili kad netko umre za karmine, kad se na veliko peku ti kuglofi odnosno ukiselo tisto, reduše se razlete po cijelom selu, trebalo je posuditi od 20 do 30 kalupa. Svaka kuća je morala dati svoj kalup da bi domaći koji su trebali počastiti svoje goste mogli napraviti te kuglofe. Kad već pričamo o tim Švapskim utjecajima, obzirom da je od našeg kazivača baka odrasla u Švapskom sokaku, postoji puno Švapskih torti. Sad ste vi zamislili torte na kat, međutim oni kažu onako malo zazirući, oni su vam bili škrti i njima vam je bila torta nit biskvit nit ukiselo, ide eventualno puno jaja, ali nikakav poseban nadjev. Imate recimo klasičan kolač u četvrtastoj tepsiji, dizano tijesto, gore višnje i onda utrto šećer i brašno s masti posuto odozgo.

To su oni također nazivali švapska torta.  Sam naziv nam govori da je to jelo koje su sa sobom donijeli ti naši doseljenici. Inče kolači su se jeli nedjeljom, samo poslije ručka i to je doista bio jedan svečani objed koji je mogao završavati s kolačima. Ono što je zanimljivo spomenuti je da je Donje Novo Selo nekada svoju vizuru zahvaljivalo tih predivnim, starim, dugačkim kućama, amfortima, što kažu naši kazivači numere od ćoška do ćoška, prije više od 100 g. Ono što je zanimljivo je da su bile samo s jedne strane puta. S druge strane su bila polja, pojate, štale, ovaj gospodarski dio ne iza štale nego preko puta, a onda kada je došla faza dijeljenja tih velikih zadruga gdje je bilo i preko 15-ak obitelji, krajem 19.st. onda su počeli graditi kuće preko puta na tom svom prostoru gdje su bile pojate. Na mjestu tih prostora su se onda gradile kuće tko da je selo početkom 20. Stoljeća, nazirala se ta forma s obje strane kuće. Jedna od činjenica koja nas je doista ostavila bez daha da je posebice Donje Novo Selo stradalo u Domovinskom ratu, drugim riječima do temelja je porušeno. Sve te divne stare kuće, sva ta vizura što smo rekli sačuvana do 20.stoljeća i to vrlo uspješno sačuvana, 1991. Je sravnjeno sa zemljom, u fazama. Naši kazivači su svjedoci te priče novije povijesti.

Oni su naprosto bili istjerani 17.11.1991 godine i onda su te kuće okupirali ovi koji su došli s neprijateljske strane i dogodilo se da su prozvali to Novo Selo prokleto, zato što se događalo da tko god je ušao u nečiju kuću nekom igrom slučaja je umro pa se pronijela ta priča da je zapravo selo ukleto. Onda su opljačkali sve što se opljačkati dalo i zapalili kuću i otišli dalje. Nažalost, ti naši kazivači su bili na prvoj liniji obrane odmah u selu do, u Komletioncima i oni su gledali svakodnevno preko polja čije je kuća u kojem trenutku zapaljena, opljačkana i to je jedno teško i traumatično iskustvo. Bogu hvala da su se 1996., mirnom reintegracijom vratili i skupili snage da izgrade svoje kuće ponovno i smogli snage da nam zapravo o tim prošlim vremenima ponovno pričali.

Ono što je za našu temu zanimljivo i zgodno, svi ti neprijatelji koji su pljačkali sela i zapalili ih, nisu palili pušnice. Pušnice su jedine, ne samo u tom selu nego u cijeloj Istočnoj Slavoniji, mahom ostale čitave jer su se bojali da je to prokletstvo. Odžak koji hrani dicu, kako oni kažu, ako ga srušiš i zapališ  prokletstvo će se prenijeti na tebe i nećeš imati djecu. To je jedna vračka koja je živi dokaz da postoji nekakav respekt u prenesenom značenju prema hrani pa čak i od strane  neprijatelja.

Na žalost i ovo je podatak, koji nam dokazuje koliko je hrana kao pojam respektabilna i kako se pred njom nehoteći klanjaju i neprijatelji. No koliko je hrana bila važna, govore nam možda najviše alternativni načini sakupljanja živeži, dakako, kao i način njihove pripreme. Istočna Slavonija, mogli bismo reći,  graniči sa čak tri velike rijeke (Savom, Dravom i Dunavom). Ipak, skloni smo pomisliti da su samo sela koja su smještena na obalama ovih rijeka obilovala ribom u prehrani, odnosno,  da sela u unutrašnjosti ne znaju za ovu važnu i zdravu namirnicu. Majo, hajdemo, razbiti predrasudu da su se u prošlosti Slavonci nezdravo hranili.

MAJA: Inače nekako podsvijesna nakana i misija našeg Muzeja u loncu, naše radio emisije i cijelog projekta je demistificirati i destigmatizirati našu Slavoniju, odnosno cijelu ovu Istočnu Hrvatsku kao regiju gdje se nezdravo jede, gdje se prije svega utapamo u masti što nije točno, iako je mast zdravija od prerađenoga ulja. Jednako tako da je Slavonija zemlja gdje se uzgajaju bundeve, obilujemo i bundevinim uljem koje je domaće na ovom terenu i koje je također vrlo zdravo, ali i činjenica da ovdje stanovništvo malo jede ribu od sredine prošlog stoljeća.

To su nam neka nova vremena donijela, prije su ljudi i u unutrašnjosti Slavonije jeli dosta riba jer je Slavonija premrežena potocima i rijekama uzduž i popreko. U ona ljepša vremena kad su ti samotoci bili čisti, obilovali su i rakovima koji su bili jestivi i vrlo ukusni i ribama koje su se pripremale i redovno, a posebno za ljetnih dana, i sušile. Posebno mi je žao što nekako slabo potenciramo u te turističke svrhe, tu našu gastro riblju tradiciju koje ima, posebno uz ove velike rijeke. Da je u tradiciji potpora toj cijeloj priči da je doista tako a su ljudi koristili zapravo puno ribu, govore nam i ovi podaci. Inače kažu u šali naši kazivači da cijele godine u tom kraju žive na državnim jaslama, preko ljeta krivolov, krivo ribolov pa  krađa u šumama (gljive, puževi), a preko zime odrađuju u zatvoru pa tako i tamo žive na račun države. Naravno da se šale, ali ono što je zanimljivo, onii kažu za štap za pecanje prutilo. Tko nosi prutilo i tko prutilom lovi ribu taj je tagov.

Tagov znači čovjek danguba, lijenčina itd. naime, za njih pošten čovjek cijeli dan radi na polju ili s marvom, a navečer ode do rijeke i nađe način kako tradicionalno doći do ribe vrlo brzo, za razliku od ribiča i pecaroša koji cijeli dan sjede s prutilom, pecaju i po njihovom ništa ne rade. U predjelu uz Spačvu, močvarno područje koje zovu Spačva- majka  je bio običaj da su ribu organizirano lovili. Dva dana u tjednu, utorkom i petkom, organizirano su išli po ribu u Spačvu. Skupe se po troja ili četvora kola sa nekakvih 20-ak ljudi, iz svake kuće po jedan i onda su u 7 i 8 mjesecu kad budu poplave kad ta poplavljena područja malo presahnu, ribe je bilo jako puno. Kod njih važi jedna uzrečica Manje svinja- gušći napoj , a to znači što je manje vode , više je  ribe ili kako oni kažu „ribe kolko ti Bog ‘oće“. Lovilo se na razne načine, vukle su se pređe to znači od najtanjeg povisma ili kudjelje koja nije ni za tepihe, ni za vreće ni za gube, pravile su se ribolovne vreće. Znali su uzeti takve dvije, tri pređe pa tko zna plivati ide dublje.

Uglavnom su imali nekakve sisteme, kako oni kažu pristorom se od vrški dvokrilki napravi ili od pređa koje se po zabijaju, svaka je kuća imala pređu i vršku, tako da se riba lagano može loviti. Bacnjevima je vrlo jednostavno loviti ribu kad je ima puno, a to su vam zapravo košare bez dna, u krug pleteno šivlje, dosta visoko gdje ga vi samo bacite u vodu do dna i što se uhvati uhvati se, rukom lovite i stavljate u torbu. To su čak i djeca radila. To su bili šaran, štuka, deverika, kesiga, linjak, karas i jaz, crvenperka. Doista puno ribe, koju kad bi uhvatili odmah bi stavili na hrpe i svatko je sebi tovario u torbe svoj dio i išao kući. Kažu da nisu sušili, jer nisu imali potrebu. Odmah se podijelilo onima koji nisu mogli ići i uvijek je svatko u selu bio dovoljno opskrbljen tom ribom. Sljedeći put su išli drugi iz obitelji i dijelili su ovima koji nisu išli, uglavnom je postojao sistem koji je zadovoljavao potrebu za ribom. Pravila se, s obzirom na tu potrebu fizičkog rada, riba na masti.

Trebalo je biti dovoljno energije pa čak i kad se riba pravi. Uglavnom se uvijek pržila na masti ali su poznate i čorbe, bijela i kisela čorba itd. Ono što je zanimljivo da je fiš paprikaš kojeg mi danas imamo potrebu i zaštititi, počeo se u praksi koristiti tek 50- tih i 60-tih godina. To je novije jelo za razliku od ovih brojnih starih jela. U Đakovštini imamo primjer da su sa tako nakupljenim ribama kojih je bilo obilje čak hranili i svinje. Ovdje ne, ovdje su ih samo jeli. Zanimljivo je bilo da su čak bacali konopljie mreže, koje su inače pomutile mulj jer konoplja pušta voju karakterističnu boju i ošamutile su ribu pa su ih ljudi onda bez problema mogli loviti drogirane i ošamućene. Za pola sata ribe dođe k sebi pa se mora brzo pokupiti. Naši kazivaći, posebno gospodin Dinko Kelčić s tolikim žarom priča o tim običajima, o čitavom tom načinu života, posebno prehrane da naprosto kao da ste u tom vremenu i kao da doista praktično vidite svaku situaciju i svaku scenu, tako da nam je u sjećanju ostala jedna predivna slika da su žene za vrijeme ljetnih poslova na njivi krenu prije muškaraca kući i kažu Idem kuć idem uvatit ribe, zadignu skute kad prolaze kraj te nize ili doli i lijepo zagaze  i u torbu nalove ribu za večeru . uglavnom su to bile sitnije ribe i poslije cijelog dana još jedan fini obrok.

Tko može reći da se u Slavoniji nezdravo živjelo i nezdravo jelo. Kad smo već kod toga ima jedan zanimljiva priča koja je prisutna u cijeloj Slavoniji, ali su je posvijestili u Donjem Novom Selu, a to je priča o golubovima koji su se također uzgajali pod stehom, obično štala između roga i grede na starim štagljevima, ali i kućama. Savršena bude rupa, prirodna, stave još samo dasku i dobiju pregradu s dva prozora. U tim prozorima se ti divlji golubovi nasele, gnijezde se, cijele godine lijegu od proljeća pa tamo do kasne jeseni, a ti mali ptići kad operjaju prije letenja, popneš se na ljestve i uzmeš onoliko koliko ti treba. Svaki budu teški oko kilogram i za dva čovjeka se može najesti, ili juha ili paprikaš. Po prilici dva goluba veličine jednog pileta, ako imamo na umu piliće kakvi su nekad bili, trkaći pilići koji nisu ni stigli narasti i već bi se pojeli. Govorimo o toj sitnoj peradi i malim obrocima kojima su raspolagali preci naših kazivača u prošlosti. Kažu nam da je jako fin taj golublji paprikaš ili ta golublja juha jer bude dosta masti odozgo i još su nas upozorili da kad je bila doista velika kriza i kad nije bilo golubova da su se paprikaši pravili čak i od vrabaca.

Sve što je u prirodi, sve je iskoristivo, jako je pametno ponoviti, ako se mora preživiti, a mora, uvijek se našlo načina kako da se nahrane. Inače kad već pričamo o tim alternativnim izvorima prehrane tu su i puževi koji su se lovili naravno i za otkup. Svaka kuća ih je ” jila “, kako oni kažu, u proljeće. U kotlu, u mlakoj vodi da cijeli zađe van iz kućice, pojačava se vatra, kućica se odreže, proreže se i očisti. Operu se u dvije tri vode pa u sirćetu, ne smiju kako kažu biti balavi, moraju škripati i onda se isijeku i naprave na gulaš ili na kajganu. Još je veći gušt i specijalitet bio svinjarima koji su čuvali stoku ili svinje na utvajama, pekli su te puževe na vatri.

S kućicom na žar, izvadi ga se iz kućice posli i jelo se  bez kruha. Kad govorimo o krađi od države , o tim resursima na koje je nekad, a i sad polagala država pravo, a seljaci su to ipak uzimali kao svoje, naravno da je tu bilo puno krivolova, pravile su se kobasice, moralo se sušiti meso nije bilo hladnjaka. Uvijek se meso sušilo u tuđoj kući, zametali su dokaze. Oni to zovu pitoma kobasica, to je od domaće svinje i divljetina od divljih životinja, uglavnom imalo se svega kao u Božjoj bašči samo je trebalo posegnuti.

U sljedećoj emisiji razgovarati ćemo o svadbenim običajima , vršidbi , svinjokolji a naravno da ćemo se dotaknuti  i jela , koja nisu mesna a bila su nekada temelj prehrane našeg seljaka. Kroz razne običaje putujemo zajedno s hranom  i u mjesecu kolovozu u emisiji Muzej u loncu.