Školsko zvono:Ljeto na znanstvenom kampu mladih u Višnjanu

04.09.2015.

Dok je većina đaka uživala u ljetnim praznicima punim plućima, Karlo Maček, Mihaela Knezović i Luka Korov s mentorom, Goranom Đurđevićem bili su ovog ljeta na znanstvenom kampu mladih u Višnjanu.

Dakle, Jouth sciende camp u Višnjanu ima petnaestogodišnju tradiciju. Taj kamp zapravo pokrenuo Znanstveno edukacijski centar kojemu je na čelu naš poznati astronom i popularizator znanosti Korado Korlević. Ideja je da se djeca od najranije dobi uključe u znanost. Znači, postoje tri kampa JSC 1, 2 i 3 . Prvi je namijenjen učenicima trećeg i četvrtog razreda, drugi petog i šestog, a treći je namijenjen učenicima sedmog i osmog razreda. Osim tih stvari oni imaju dosta različitih aktivnosti, recimo višnjansku ljetnu školu astronomije, školu znanosti, školu financija koje su vezane za srednjoškolce. Ideja tog kampa je da učenici rade s mentorom kroz sedam dana. Znači biraju mentora i biraju projekt pomoću kojeg se upoznaju sa znanošću i na kraju prezentiraju različite rezultate projekta. Ti projekti su u pravilu iz različitih znanosti informatike, geologije, biologije, fizike, kemije pa do psihologije, povijesti itd. Ono što je dosta značajno je, da učenici i mentori provode praktički cijeli dan zajedno jer su svi smješteni u istom dormitoriju, na istom mjestu i tako da se često oduži rad na projektu do sitnih noćnih sati jer djeca su izuzetno motivirana.

Koliko je trajao kamp i koliko je bilo djece i nastavnika?

Kamp je trajao 8 dana. Bilo je 29 sudionika, učenika i 5 mentora, nastavnika. Znači otprilike po 5 do 6 u svakoj grupi, ovisno o interesu i mogućnostima pojedinog mentora.

Kako se moglo prijaviti za sudjelovanje na kampu, jesu li su postojali neki kriteriji odabira škola i učenika?

Jesu. Dakle, prijaviti se može preko službene stranice znanstveno edukacijskog centra,to je sci.hr. Na toj stranici imaju informacije o svim stvarima koje organiziraju tijekom ljeta i tijekom drugih godišnjih doba. Ispuni se jedan formular i nakon toga se radi selekcija, koja ovisi od više kriterija. Naravno prije svega o motivacijskom pismu učenika i njegovim postignućima, zatim preporukama nastavnika koji su potpisali, i u konačnici o nekim ocjenama iz škole. Kad se to sve zbroji i oduzme donosi se odluka. Stav organizatora je da se pokuša što veći broj učenika primiti jer stvarno dolaze izvrsna djeca iz cijele Hrvatske. Nažalost to nije uvijek moguće jer dosta toga ovisi i o broju mentora koji su na raspolaganju pa tako recimo JSC 2 primalo se svega 18 učenika jer je bilo samo 3 mentora i nije se moglo više primiti. S druge strane dosta toga ovisi i o smještajnim kapacitetima.

Kakva su vaša iskustva, koliko su ovakvi kampovi dobri za učenike i učenje na nekakav drugačiji način, ne na onaj klasičan učionički?

Moje mišljenje je da je ovo sjajno. Naime, ovo je jedinstvena prilika da djeca vide znanost iz prve ruke. Nažalost, često u učionicama nemamo uvjete za rad, prije svega jedan je nastavnik na tridesetak učenika, s druge strane često nemamo ni kabinete predviđene za rad, ni svu materijalnu podršku, primjerice imamo jedno računalo itd. Dobro je da djeca probaju i ovakav oblik učenja, jer stav organizatora je da učenik mora kroz kompletan kamp sam raditi, odraditi i proći ono što mu mentor zada. Dakle, pokusi koji se rade, rade učenici, programiranje na računalu rade učenici, mentor je tu kao supervizor, kao nekakav nadzor i to je sjajno. Ja mislim da je to super, ne samo za polarizaciju znanosti nego i za praktičnu svrhu, jer učenik će saznati da znanost nije nešto dosadno, nešto s čim se bave neki čudni ljudi, nego da je to sve oko nas. Možemo pomoću znanstvene metode shvatiti svijet, ali može nam i praktično pomoći jer da nema fizike ili kemije, ne znam bi li mogli upaliti auto konkretno, a kako se to radi učenik može saznati na ovaj način i shvatiti te neke procese, vidjeti zašto je pojedini dio automobila važan itd. Zato mislim da su ti kampovi za djecu stvarno sjajni i da tu djeca mogu doznati nešto o znanosti koja se baš previše ni ne spominje u dovoljnoj mjeri u školama, a s druge strane u medijima se više spominje pseudoznanost, paraznanost i sl. stvari. Osim toga, čak i ona djeca koja budu nezadovoljna, opet su dobili informaciju da to možda nije za njih, da je možda neki drugi put, njihov put, ali mislim da je to strašno korisno.

Vi ste išli kao mentor Karlu i Mihaeli u projektu, „Jesu li se naši preci bojali prirode“? O čemu je riječ?

Moja ideja je bila da pokrenem jedan projekt s tri cilja. Projekt Jesu li se naši preci bojali prirode je imao prvi cilj uvesti povijest okoliša kao znanstvenu disciplinu u nastavu. Naime, mi smo svjesni da okoliš čini sve ono što nas okružuje, tako je bilo i tijekom prošlosti. Često su pojedine klimatske promjene, bolesti, potresi,vulkani, ali i devastacije šuma utjecali na promjene. Ne moramo baš ići daleko, svi se sjećamo da je Hitlera u proboju na Sovjetski savez spriječila ruska zima, Napoleona isto tako, sjećamo se da se Japan razvio zbog jednog tsunamija, tj valova „božanskog vjetra“, koji je spriječio mongolsko brodovlje da ga osvoji u 13. stoljeću. To su samo neki zanimljivi primjeri koji su pokazali utjecaj okoliša na povijest čovječanstva i na moguće promjene. Želio sam pokazati djeci da postoji i taj jedan aspekt povijesti, da nisu povijest samo imena, godine i činjenica, nego da postoji nešto puno složenije, a s druge strane sam želio pokazati naš utjecaj na okoliš. Zašto je Požega ovdje gdje je i zašto se razvio centar u Požegi, a nije u Eminovcima ili Biškupcima. Očito postoje neki okolišni razlozi. Osim toga, drugi cilj je bio da probamo uvesti informacijsko – komunikacijske tehnologije u nastavu povijesti pa smo radili u cijelom nizu programa, jer je moj stav da učenici puno vremena provode za računalom i dobro je da znaju kako korisno provesti to vrijeme jer ti su programi besplatni i jednostavni za obradu i šteta je da ne znaju za njih. To su bili nekakvi ciljevi koje sam pokušao zadati i mislim da su oni to i ostvarili. Također još možda i najvažniji cilj tog projekta je bio što smo radili svaki dan i „tlačio“ sam djecu, kako ja to volim reći s metodama znanstvenog istraživanja i koracima pri znanstvenom istraživanju kako bi shvatili i odabir tema, izradu planera i prezentaciju radova. Neovisno hoće li netko biti znanstvenik ili ne, taj dio u životu može koristiti jer čini mi se da je uvijek dobro imati strukturu, plan i sve ostalo. Mi smo odabrali 4 teme. Radili smo sol, vodu i Rimljane, grčke bogove, Osmanlije, okoliš i medije. Moja četiri učenika su odabrala jednu od tih tema i obrađivali je prema različitim povijesnim izvorima, pisanim, usmenim, slikovnim , zvučnima i audiovizualnim. Primjećivali su, postavljali određena pitanja i došli do dosta zanimljivih zaključaka u odnosu Rimljana prema vodi, prema soli, o povezanosti niza grčkih bogova s okolišem, o osmanskom napredovanju koje je bilo povezano s okolišem, čak su učenici doznali zašto rijeka Sava danas više plavi prema Bosni, a puno manje prema Hrvatsko,j što je povezano s odnosom Osmanlija i Habsburške Monarhije u ranom novom vijeku. Doznali su i o medijskom izvještavanju o okolišu, kolike stvari su mediji učinili dobro, ali i loše po tom pitanju itd.

Kako su učenici prihvatili ovaj ljetni kamp u Višnjanu, je li im se svidjelo im se tamo?

Izuzetno. Naime, većina učenika koji tamo dolaze su prvenstveno izuzetno motivirani za rad jer da bi učenik preko ljeta radio, bavio se znanošću, za to treba dosta velika motivacija . Osim toga, oni su upoznali kolege svoje dobi koji su sjajni, koji su iz gradova sličnih njihovima i ono što mi se jako svidjelo nije bilo nekakvog nepristojnog ponašanja, jer su djeca stvarno razgovarala o nekim temama za koje često ne mogu naći suradnike i partnere u razgovoru u uobičajenoj okolini i zato mislim da se njima jako svidjelo jer su upoznali da postoji netko sličan njima i to je super. Oni su ostali u kontaktu, dobio sam informaciju od nekih roditelja i od nekih učenika da se i danas dopisuju, komentiraju pojedine projekte, neki projekti se čak i rade i mislim da je to dokaz da su djeca stvarno zagrizla za projekt.

Karlo Maček sudjelovao je na kampu u Višnjanu. Karlo kakva su tvoja iskustva, kako ti se svidjelo i što te se najviše dojmilo?

Moja iskustva su stvarno pozitivna, jako mi se svidjelo. Kao što je naš mentor rekao, to su zapravo djeca koja se zanimaju za mnogo drukčijih stvari, odnosno za znanost i za sve ono što se povezuje sa znanošću. Bilo je stvarno prekrasno, upoznao sam puno novih, mladih i inovativnih ljudi i ja ću se prijaviti i sljedeće godine.

Kako je izgledao jedan dan na kampu znanosti, što ste sve radili?

Svaki dan je u principu bio sličan, ali bilo je naravno dana kad je bilo malo opuštenije, malo veselije, to su bili oni dani otprilike u sredini. Znači, prva tri dana smo se budili u 8 ujutro, u 9 je počinjao rad sve do ručka, negdje do 1 sat. Onda je bio veliki odmor do 3 sata i do 7 sati predvečer smo opet radili, a poslije su bili brifinzi, odnosno predstavljanja projekata, nakon toga spavanje ili rad na projektu do otprilike 2 ili 3 u noći.

Pretpostavljam da ste se i zabavljali?

Pa naravno, zabavljali smo se, išli smo na izlete, posjetili smo glasovitu zvjezdarnicu na Tičanu,
upoznali smo Corada, njegove suradnike. Stvarno smo se zbližili s mentorima i bilo nam je jako lijepo.

Kako ste se slagali s domaćinima?

Domaćini su stvarno bili izvrsni. U šali sam rekao da su čudni na nekakav svoj način, ali da su opet jako gostoljubivi, stvarno bili su jako gostoljubivi, prihvatili su nas kao svoje učenike, iako neki od njih nisu bili mentori. Mogli smo ih pitati što god smo htjeli, razgovarati o raznim temama. Čista petica za domaćine.

Iz kojih sve krajeva Hrvatske su bili vaši vršnjaci na kampu?

Pa bilo nas je troje iz Požege, nekoliko iz Osijeka, Zagreba, Pule, po jedan učenik iz Umaga i Pazina, te iz Dubrovnika, Zadra i Rijeke.

Jesi li ti ostvario nekakva prijateljstva?

Pa naravno, upoznao sam se sa svima i s većinom njih sam ostao u kontaktu. Nismo se baš svi što se kaže kliknuli potpuno, ali s većinom njih smo se jako lijepo družili i ostali u kontaktu.
Što si ti konkretno radio na kampu u Višnjanu?
Pa naša tema je bila „Jesu li se naši preci bojali prirode“, odnosno Povijest okoliša, Eko historija. Znači, svaki dan smo radili i obrađivali metode znanstvenog istraživanja i poslije toga kad smo napravili taj jedan osnovni dio, svaki dan smo prelazili na svoje projekte, dakle na iščitavanje pisanih, slikovnih, audiovizualnih i auditivnih izvora. Nakon toga smo radili powerpoint prezentacije na temu svojih projekata i kasnije ih vježbali prezentirati, ali smo se nekad posvetili nekim drugim temama. Recimo jedan dan smo gledali film koji govori o Černobilskoj katastrofi. Dakle, koliko god to sve imalo veze sa zadatkom i koliko god to bilo ozbiljno, to je opet nekako sve dječje, tinejdžersko i uživali smo.

Karlo, što ti misliš, je li ovakav način učenja, dakle kreativniji način, bolji za naučiti nego onaj klasični koji se radi u školi?

Pa iskreno mislim da možda malo je, zato što nema tog suhoparnog štrebanja, nema bubanja napamet i ostalih stvari koje učenici da bi došli do što bolje ocjene rade, nego to je jednostavno znači rad s mentorom. Bilo nas je u grupi četvero, plus mentor i puno je bolji odnos kad nas je malo. Puno smo više zapamtili, puno smo se bolje slagali i naravno to nije bila neka sad ozbiljna atmosfera, već smo pričali otprilike kao stari poznanici, kao prijatelji, znači družili smo se, razmjenjivali znanja i iskustva. Naravno, bilo je tema koje baš i nisu imale veze s našom temom projekta, ali pričali smo stvarno o svemu i svačemu i atmosfera je bila izvrsna.

Ti si završio osmi razred, dakle osnovna škola je iza tebe, možeš li nam reći što si upisao i koji su ti planovi za dalje s obzirom na to da znamo da si ti vrlo ambiciozan?

Upisao sam opću gimnaziju. Planovi za srednju školu zapravo još nisu potpuno definirani. Treba se to sve posložiti u glavi prva dva tjedna. Vidjet ćemo kako će ići, ali volio bih proći, naravno, prvu godinu s 5 da se stvarno posvetim školi, no biti će tu i izvannastavnih aktivnosti.

Profesore Đurđeviću Vi ste bili na još jednom kampu ovoga ljeta, doduše bez učenika, ali vjerujem isto tako riječ je o jednom pozitivnom i dobrom iskustvu?

Tako je. Ja sam osim u Višnjanu bio i na Ljetnoj tvornici znanosti u Samoboru. Taj kamp je ponešto drugačiji, ali ima određene sličnosti. Naime, Ljetna tvornica znanosti je zamišljena kao kamp koji se veže za lokalne učenike, pa su bili samo učenici iz Samobora, Zagreba i okolice i radili smo od 9 do 16 sati. Dakle, nije bilo predviđeno da dolaze učenici iz drugih gradova i da se organizira smještaj. Također sam radio na projektu jesu li se naši preci bojali prirode s drugim podtemama. Tamo smo se bavili rimskim bogovima, eko historijom prvog svjetskog rata, eko historijskom biografijom i srednjovjekovnim bolestima. Zapravo, učenici su također naučili ponešto o radu u različitim programima. Također smo obradili metode istraživanja. Ono što je specifično s te Ljetne tvornice znanosti, je to, što u pravilu trebaju biti dva mentora. Ja sam nažalost bio sam, jer kolega koji je trebao sa mnom raditi je bio spriječen doći. Tamo su radionice od trećeg do osmog razreda osnovne škole, znači svi smo bili smješteni zajedno u samoborskoj školi. Ovdje nije bilo prezentacija projekata na licu mjesta kao u Višnjanu, nego u su se projekti publicirali na Internet i onda su učenici birali. Sve u svemu jako, jako pozitivno iskustvo. Ja se nadam da će ta ljetna tvornica znanosti u nekom svom obliku doći i u Požegu. Mi smo u pregovorima s organizatorima da se ovdje organizira za našu djecu. Mislim da bi to bila dobra prilika da roditelji i djeca budu sigurni, upoznaju se sa znanošću i roditelji budu sigurni gdje će njihova djeca biti 7 ili 8 dana. Za djecu je to odličan prilika za rad na projektima da se ponešto i zabave, da nešto nauče i da svakako vide jedan novi aspekt rada. Drago mi je što je moj projekt prošao već dvije radionice i nadam se da će se nastaviti i dalje. Imamo i Facebook stranicu koju svi mogu lajkati. Tu postavljamo neke od naših radova i mislim da ću projekt sada podići možda i na neki međunarodni nivo, tako da će biti i na engleskom jeziku pa će se moći prijaviti neki međunarodni studenti i učenici koji će moći participirati.

Mlada Požežanka Ana Vojtulek, izabrana je među 12 djevojaka koje su od 13. do 23. kolovoza nastupale za hrvatsku kadetsku košarkašku reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Portugalu. Iako joj je tek 15 godina, trener Vladimir Englman svrstao ju je među seniorke s kojima se natječe u 2. hrvatskoj ligi.

Počela sam trenirati rukomet, a trener Englman me uveo u svijet košarke, zahvaljujući njemu zavoljela sam ovaj sport, puno naučila i danas sam tu gdje jesam .

Ana ističe kako dobar košarkaš osim visine koja nije uvijek presudna, mora biti eksplozivan, predan ekipi i biti 100 posto u igri.

Treninzi su vrlo intenzivni, treniram pet puta tjedno, no nije teško, jer znam da je kvalitetan i učestali trening, već pola uspjeha. Vrlo sam ponosna što sam nakon tri godine uspjela doći do reprezentacije i predstavljati Hrvatsku u Portugalu. Bavljenje sportom ima višestruke koristi, kaže naša sugovornica. Mladi će se tako maknuti s ulice i društvenih mreža.

Sport opušta, pruža mogućnost druženja, novih prijateljstva, putovanja i upoznavanja novih gradova i kultura.  –kaže Ana i dodaje kako sada u Požegi zahvaljujući gradu i gradonačelniku Neferoviću imaju odlične uvjete treniranja.

Boravak u Portugalu za nju je prekrasno iskustvo, naučila je puno, stekla nova prijateljstva i ponijela kući lijepe uspomene.

Ana je učenica drugog razreda Ekonomske škole, a otkrila nam kako do završetka srednje škole svakako planira intenzivno igrati košarku u svom košarkaškom klubu Požega.