Od smrtnih slučajeva do pijanih zlostavljačica, natrpanih automobila i selfie para

Priče iz policijske patrole

“Još od osnovne škole sam želio biti policajac”, kaže policijski službenik Damir Kosac. S Damirom i njegovom kolegicom Kristinom Martinaš smo proveli jednu noćnu smjenu u kontroli prometa u Požegi i Eminovcima.

Smjena počinje u 22 sata, a sve počinje s pregledom opreme.

– Pošto smo ekipa za vršenje očevida u cestovnom prometu, sa sobom nosimo opremu za vršenje očevida, kolica, oznake koje nam trebaju, fotoaparat. Po rasporedu večeras vršimo nadzor brzine pa nosimo uređaj ProLaser 2 za mjerenje brzine – nabraja opremu policajka Kristina Martinaš.

– Još u bivšoj državi sam predao molbu, ali nisam uspio. Zaposlio sam se u ljevaonici. Onda se 1990. godine iz ljubavi prema domovini i poslu ponovno prijavljujem. Nakon pola godine obuke i uz povremeno angažiranje u Zagrebu od 1991. sam u Požegi. Bio sam i dragovoljac u ratu do 1992. godine kao pripadnik specijalne jedinice. Od onda sam u prometu, a od 2001. godine sam prometni tehničar.  Radio sam očevide najsloženijih prometnih nesreća. Najteži slučajevi su mi prometne nesreće s poginulim sobama, pogotovo kad ih ima više – ispričao nam je Kosac.

Kristina Martinaš iz Stražemana  ima 28 godina i šest godina je policajka.

– Krenulo je slučajno i uz nagovor u obitelji. Bilo je teških trenutaka na Akademiji, prvih mjesec dana je bio konstantan plač, ali poslije je prošlo. Kad smo nakon četiri mjeseca došli u Požegu, bilo je lakše. Stekli smo nova znanja i onda se ponovno vratili posljednja četiri mjeseca na Akademiju. Iskreno brat me nagovorio i ja sam prihvatila njegov savjet, zanimljivo je da on nije maštao tome da bude policajac, tko zna zašto je htio sestru policajku – kaže Martinaš, dok kolege komentiraju uz smijeh moguće razloge.

– U mojoj klasi nas je bilo 27 iz naše policijske uprave. Nas sedam se vratilo u matičnu policijsku postaju, a njih 20 je dobilo PU primorsko-goransku. Neki se još pokušavaju vratiti, traže premještaje, nekome je lijepo i tamo – objašnjava nam Martinaš kako je imala sreće s poslom.

Damir i Kristina dijele većinom opomene, objašnjavaju da nisu tu samo da kažnjavaju. Prvo mjesto na kojem naši policajci kontroliraju promet je u Dubrovačkoj ulici u Požegi. Zaustavljena su dva vozila. U jednom je previše putnika. Dok vozačica dobiva opomenu, par iz drugog vozila čeka završetak kontrole praveći “selfije”.

– Vozačicu smo sankcionirali upozorenjem jer je u prekršaju, a može se dogoditi i da dođe do prometne nesreće, da osoba viška nastrada. Konkretno u službi još nisam vidjela da ih je bilo toliko natrpano, ali na ovom poslu sretneš sve. Dečkima sam rekla da budu kolegijalni i dogovore se koji će izaći iz vozila i krenuti pješice u grad. Rekli su da će svi i zato su izašli i otišli – ispričala nam je Martinaš.

Susreću se sa svime od smrtnih slučajeva na cesti do pijanih zlostavljačica muževa.

Ostala mi je u pamćenju prometna nesreća kada su dva vojnika išla kući preko vikenda. Između Kutjeva i Bekteža sudarili su se s kamionom i na mjestu poginuli. To je bilo negdje prije 15 ili više godina. To mi je najgore u ovom poslu. Najviše volim to što si stalno u kontaktu s građanima i što pomažeš ljudima. Posao nije dosadan, svaka dojava i nezgoda je drugačija – kaže Damir.

– Prije nekoliko godina smo imali slučaj nasilja u obitelji. Ženi je bila utvrđena koncentracija alkohola od 4,17 promila. Nisam nikad vidjela osobu s toliko alkohola i još daje pri svijesti. Vodila sam je s kolegom u bolnicu i držala za ruku. Mislila sam da će se spotaknuti, ali mi je rekla “Mladice, pusti ti mene. Hodam ja bolje nego ti”. Zanimljivo je da je ona bila počinitelj nasilja nad trijeznim suprugom. Nisam imala puno takvih slučajeva, samo dva. Druga gospođa je imala preko 2 promila – prisjetila se Kristina.

Drugi dio priča iz patrole pročitajte sutra.