Školsko zvono: Komunikacija i kultura

25.09.2015.

Gošće Školskog zvona bile su profesorice i učenice Ekonomske škole iz Požege, profesorice Lidija Gerstman i Jelena Kovačević te  učenice Ana Franekić, Petra Duduković i Marija Miličević. Govorili smo o  projektu  „Komunikacija i kultura“.

Profesorice Kovačević o kakvom projektu se radi i što on obuhvaća?

Jelena Kovačević: Da, baš kao što ste rekli, kolegica Gerstman je koordinatorica za Hrvatsku. Ona je prijavila našu školu na sudjelovanje u jedan međunarodni projekt u kojem sudjelujemo s još 5 europskih zemalja. Tema je „Komunikacija i kultura“ i to je multidisciplinarni projekt u kojega će biti uključeni učenici iz nekoliko školskih predmeta. Projekt će se provoditi sljedeće dvije školske godine kroz 6 mobilnosti. Zemlje koje su uključene su: Španjolska, Bugarska, Finska, Poljska, Italija i Hrvatska.

Profesorice Gerstman, Vi ste koordinator za cijelu Hrvatsku. Rekli ste da je baza ovog projekta u Španjolskoj ?

Lidija Gerstman: Baza je Španjolska odnosno naš koordinator, čovjek koji nas je prijavio dolazi iz jedne španjolske škole, iz San Fernanda. Riječ je za njihove pojmove o manjem gradiću, međutim kod nas je to grad veličine Osijeka koji se nalazi u blizini Seville, odnosno Gibraltara. Čovjek je tražio partnere putem informacijsko – komunikacijskih alata koji su danas aktualni. Silom prilika se moramo uključiti i mi. Ja sam se javila na oglas preko Linkedin-a i čovjek nas je sav sretan uključio jer je i njemu želja vidjeti Hrvatsku.

Projekt je multidisciplinaran, što znači da obuhvaća nekoliko različitih školskih predmeta. U ovom slučaju ne radi se o strukovnim predmetima, nego o općim predmetima koje učenici uče?

Lidija Gerstman: Da, naš partner, kolega iz Španjolske postavio je da predmeti zastupljeni u projektu budu nacionalni jezik, znači u našem slučaju hrvatski, zatim strani jezici, u prvom redu engleski – koji je službeni jezik projekta, povijest, zemljopis, matematika, informatika i glazba. Mi ćemo se uključiti koliko god budemo mogli, zaista je projekt za opće predmete, nema veze s ekonomskom strukom – možda u budućnosti jednom, al ovo je baš za nas iz općih predmeta.

Koji razredi će biti uključeni u projekt i koliko će on trajati?

Lidija Gerstman : Postavljena je granica. To je na razini Erasmus + programa mobilnosti. Postoje granice za mobilnost djece do 16 godina, onda do 19, odnosno postoji za one manjeg uzrasta. Naš je projekt za djecu do 16, zaključno sa 16 godina, tako da ćemo uključiti, ovogodišnje prve i druge razrede.

Koji smjer?

Lidija Gerstman: Iskreno, ja sam kao koordinator u prvom redu zainteresirana za djecu koja su dobra iz hrvatskog jezika i recimo da sam se usredotočila na svoje učenike. Znači, one kojima ja predajem i ispalo je zgodno da su profesori uključeni u projekt, oni koji su meni zanimljivi, koje sam smatrala da će lijepo odraditi svoj dio posla, također oni predaju u tim razredima, tako da ove godine će u prvom redu na mobilnost putovati djeca iz 2.k, to su baš moji učenici, ja sam im razrednica, a nagodinu planiram pripremati učenike koji su sada u ekonomistima, znači 1. a i 1. b, oni su već polako upućeni u sve i rade na tome, vesele se i sad je još na redu upoznati roditelje s cijelom situacijom odnosno vidjeti jesu li oni voljni svoju djecu pustiti. Situacija je takva da će oni biti smješteni u obitelji. Primjerice kad budemo u Poljskoj oni će biti smješteni u obitelji djece iz Poljske koja sudjeluju u projektu, a nije mala stvar pustiti dijete tog uzrasta u drugu državu i mislim da bi to moglo biti najveće ograničenje za roditelje. Vidjet ćemo kako ljudi dišu i kako će se situacija dalje razvijati.

Kako će to sve izgledati i kad kreću te mobilnosti?

Lidija Gerstman: Kolegica Kovačević i ja početkom studenog odlazimo u San Fernando u Španjolsku gdje ćemo sudjelovati na jednom transnacionalnom sastanku. Dolazi po dvoje profesora iz svih država i osim tog nekog obrazovnog dijela ćemo vidjeti I dobar dio Španjolske i baš se veselimo tome. Ondje ćemo dobiti upute za daljnji rad. Prva mobilnost je u 12. mjesecu. Idemo u Varšavu u Poljsku i djevojke koje su ovdje s nama putuju. Dobit ćemo zadatke što trebamo odraditi i tada ondje kroz pet dana surađivati s djecom iz svih tih navedenih država.

Ovi projekti mobilnosti učenicima su i najdraži, upoznavanje drugih zemalja, vršnjaka, druženja, prijateljstva. Kako su djeca reagirala kad ste im predstavili ovaj projekt?

Lidija Gerstman: Prvo su bili jako veseli i zainteresirani, onda s vremenom dođemo do te neke granice gdje se postavljaju pitanja – čekaj, moram li ja biti sam negdje u inozemstvo, u nekoj tuđoj obitelji? Kako ću’ Što ću? Znam li dovoljno engleskog? Oni se vesele jako putovanjima i jako se vesele putovanju avionu, što je meni malo tužno jer naša djeca jako malo putuju. Recimo, kolegice iz Osijeka, Zagreba pričaju o maturalcima od 4 tisuće kuna, a naša djeca mogu samo sanjati o tome tako da njih veseli putovanje i neko novo iskustvo i ja se nadam da će im to biti poticaj, jer je uvjet da bi išli na mobilnost da imaju barem četvorke iz engleskog, hrvatskog i predmeta koji se traže u projektu.

Upravo sam htjela pitati na koji način će biti izabrana djeca koja idu, osim što moraju biti dobri u engleskom jeziku. Vjerujem da postoji još neki kriterij koji trebaju zadovoljiti?

Lidija Gerstman: Meni je u prvom redu kriterij bio dobra ocjena iz hrvatskog jezika, jer nažalost u 16 godina mog staža, djeca su nam znatno slabija i imaju dosta loše ocjene. U svom razredu imam 7 vrlo dobrih, odlikaša nijednog. Djeca se masovno zadovoljavaju trojkama. Trojka, pa čak i dvojka prolazi. Nisu motivirani da uče više i zaista ću ih nastojati kroz taj projekt malo više motivirati – hajdemo doći do neke više ocjene pa da i putujete, danas, sutra kad završite srednju školu otvaraju vam se mogućnosti s fakultetom, bit ćete upućeni u neke stvari bolje nego druga djeca, imate nekakvu osnovu. Tako da sam izabrala u prve dvije mobilnosti djecu koja imaju četiri iz hrvatskog, a kolegicu sam onda konzultirala u vezi s engleskim, tako da se nadamo da će sve ispasti u redu. To su djeca koja moraju dobro komunicirati i bitno je izražavanje.

Znači, ovo će im biti jedna dobra motivacija da budu i bolji učenici ?

Lidija Gerstman: Da, da definitivno. To i je osnova projekta s moje strane, ono hajdemo se malo mrdnuti.

Ove godine ide 2.k komercijalista, a rekli ste da pripremate za sljedeću godinu nove, mlade ekonomiste koji su sad prvi razredi. Na koji način i kako izgleda ta priprema?

Lidija Gerstman: Prvi službeni zadatak za učenike je kreiranje loga projekta. Dobili su odrednice od škole partnera iz Italije, iz Taranta, koja je zadužena za taj prvi dio posla. Oni bi sad trebali kreirati ili putem ICT alata ili likovnim uradcima ili ručno napraviti nekakva loga, pa ćemo imati natječaj i vidjet ćemo kako se snalaze u svemu tome i otkrivati koliko su likovno nadareni ili informatički pismeni. Nekoliko djece se javilo, nažalost nisu opet motivirani koliko sam se nadala da će biti, međutim vidjet ćemo. Možda će kad njih dvoje, troje napravi nešto i ostali reći, gle može se to. Imaju oni dosta zadršku, čini mi se kao da ih je sram istaknuti se. To je problem kod učenika.

Nismo još spomenuli koje su to zemlje koje će učenici posjetiti, odnosno gdje će se odvijati mobilnost u prvoj i drugoj godini. Naravno, osim što će učenici iz Požege putovati u druge zemlje, imat ćete pretpostavljam učenike koji će doći u Požegu i biti smješteni u obitelji učenika iz Požege?

Lidija Gerstman: Tijekom prve godine mi odlazimo na 3 mobilnosti. Prva je u prosincu u Varšavu u Poljskoj, druga je u ožujku u Tarantu u Italiji, treća je, nadajmo se u lipnju, možda krajem svibnja, u Bugarsku u gradu Vidinu i onda će početkom sljedeće godine oni svi doći k nama sljedeće školske godine, krajem rujna. Znači za godinu dana, 32 osobe iz Italije, Španjolske, Poljske, Finske, Bugarske mi ćemo ugostiti. Nastavnici će biti smješteni u nekakvom konvencionalnom smještaju, tipa hotela, a djeca će biti smještena kod naše djece.

Idu li uvijek isti učenici u različite gradove ili ste ipak izabrali više učenika koji će putovati u različite gradove?

Lidija Gerstman: Za sad je plan kroz prvu godinu da se izmjeni 12 različitih učenika da oni odu, a onda u drugoj godini ćemo vidjeti kakav je njihov udio u radu, koliko su se zalagali, koliko su potrebni za daljnji razvoj projekta jer je to zapravo učenički projekt. Trebali bi neki od njih biti, recimo rukovoditelji odnosno poslovođe projekta.

Kad ste se prijavljivali za projekt, pretpostavljam da su morali biti zadovoljeni neki kriteriji. Znam da su ti europski projekti poprilično strogi i puno je posla na njima. Ovaj dio o kojemu smo mi sad pričali je samo jedan mali dio koji je potrebno odraditi?

Lidija Gerstman: Iskreno sam jako ponosna što smo prošli jer je tu prethodio veliki i nezgodan posao. Ja sam išla na obuku u prosincu i siječnju ove godine i prošle godine koji je organizirao LAG Papuk – Krndija u općini Kaptol, koju je vodila jedna moja bivša učenica, Milica Milosavljević, inače voditeljica razvojne agencije u Belom Manastiru i zaista je uspjela u tom poslu. Inače, učenica ekonomske škole, koja je završila je ekonomski fakultet. Ja sam nju doslovno pitala: Milice misliš li ti da ja to mogu napraviti? Ona je rekla imamo jednu obuku, dođite pa ćemo vidjeti što će biti i ondje sam bila s nastavnicima s Kempfove škole, škola iz Trenkova, Velike, Jakšića, Kutjeva i moram priznati da nakon 7 dana stvarnog rada, stvarnog posla sam još uvijek bila u magli, nisam znala što ću. Taj čovjek iz Španjolske mi je dosta pomogao. Dobrim dijelom sam ga kopirala, trebao mi je netko s iskustvom. Čovjek je tražio određenu kvalitetu rada, još više volju da radimo dalje. Dosta posla odradit ćemo kad oni dođu u Hrvatsku. Planiramo radionicu Glagoljice, posjet Jankovcu, Staroj Kapeli, možda Osijeku, planiramo suradnju s Poljoprivrednom televizijom, rad na nekakvoj reklami, praviti male isječke, video radove jer je komunikacija suvremenog doba u pitanju i svakako s kolegicom iz ekonomske grupe predmeta planiramo suradnju u vidu pisanja poslovnih pisama, jer smo mi jedina „business school“ u tom projektu, pa da im ponudimo ono nešto što oni ne mogu vidjeti kod kuće.

Koliko je zapravo vrijedan projekt mobilnosti u kojemu sudjeluje ekonomska škola?

Lidija Gerstman: Cifra je preko 180 tisuća eura, žao mi je, ne znam sad točan podatak. Mi ćemo dobiti kao Hrvatska za mobilnosti, za te administrativne troškove 27.900 eura.

Profesorice Kovačević, službeni jezik projekta je engleski. Vi predajete engleski jezik. Koliko naši učenici dobro barataju engleskim jezikom kad su u pitanju ovakve stvari, kakve su ocjene iz engleskog jezika?

Jelena Kovačević: Pa ovako, općenito vam naši ljudi ima jedan kompleks, srame se govoriti strane jezike, misle da nisu dobri u njima. Međutim, znamo iz iskustva da Hrvati prilično dobro znaju jezike, ne samo engleski, znaju i druge strane jezike. Suvremene metode, internet, glazba, stvarno doprinose tome da djeca uče, da prate, nekad nesvjesno uče. Ima djece koja se odlično snalaze, za koju vjerujem da će se super snaći i na ovim mobilnostima, odnosno da će to svoje znanje produbiti, proširiti, dobiti jedan sasvim novi uvid koji u školskom programu ne dobivaju.

Profesorice Gerstman, kako izgleda projekt, kako bi ga opisali nama koji ne znamo što on obuhvaća i što će se zapravo događati, koji je njegov cilj?

Lidija Gerstman: Na projektnoj prijavi istaknuta su tri prioriteta, znači tri zadaće koji bi mi morali zadovoljiti, tri ishoda koje trebamo polučiti. Prvi bi bio da nastavnici budu osposobljeniji za rad sa suvremenom djecom, odnosno da naučimo neke nove metode poučavanja, pokažemo što radimo dobro i od drugih usvojimo njihove dobre strane. Znači, ovo je projekt inovacija i razmjena dobre prakse. Imat ćemo u svakoj državi tečaj gdje će nastavnici biti uključeni i učiti će nas netko tko je kompetentan više od nas u nekom području. Drugi je prioritet opismenjavanje i to ne samo na planu računalnog nego općenito same pismenosti. Kad pišemo, kad se sporazumijevamo, razgovaramo. Zatim informacijske, digitalne i informatičke pismenosti, znači sve ono što suvremeni čovjek treba znati da bi bio uspješan u poslu i u životu općenito. Treća zadaća bila bi korištenje ICT komunikacijskih kanala, tehnologija, znači informacija, komunikacija, internet, WEB alati, wikipedia, ono što djecu priprema za daljnje školovanje i za suvremeni život.

Zapravo je naš školski sustav poprilično krut u odnosu na sustave europskih zemalja. Profesori koji su sudjelovali u ranijim projektima rekli su da su neki primjeri bolji od naših, ali da neki i nisu baš toliko dobri?

Lidija Gerstman: Pa da, većina nas je zapravo tu negdje. Iskreno, čini mi se da od svih nas daleko odudara Finska. Oni imaju posve drukčiji sustav. No oni su i drukčiji ljudi, djeca su drukčiji pa i životni prioriteti. Čak su nam poslali sliku svoje učionice. Mi smo bili posve zabezeknuti jer ta učionica više liči dnevnom boravku, nego učionici. Onda su naši učenici „plakali“, da oni imaju takve učionice i oni bi drukčije pristupali nastavi i tako. Međutim velika većina se susreće s istim problemima kao i mi. Nije to ništa znatno naprednije. Kažu da zapravo taj naš obrazovni sustav potječe od prije nekih 80-tak godina i tu stvarno treba kurikularna reforma, ali prava kurikularna reforma ne nešto tek toliko. Djeca nisu kakva su bila, njih zanimaju drukčije stvari, ne žele učiti napamet, ne žele reproducirati, ne vide motivaciju, zaista im se treba nešto novo. Pa i nama profesorima bi zapravo bilo lakše da neke stvari promijenimo jer tako raditi u suvremeno vrijeme, frontalno, eventualno tu i tamo nekakav timski rad, pa onda oni ne naprave ono što trebaju, nije bas rješenje.

Učenice Ana Franekić, Petra Duduković i Marija Miličević otkrile su nam nešto više o svojoj ulozi u projektu.
Ana, kako si se ti odlučila na sudjelovanje u projektu?

Ana: Profesorica je izabrala nas četiri da idemo u Poljsku i imala je neke svoje kriterije po kojima bira tako da smo mi te sretnice.

Kriteriji su dobra ocjena iz hrvatskog jezika, dobar uspjeh iz engleskog jezika koji je i službeni jezik ovog projekta, kako tebi idu ti predmeti? Očito dobro kad si izabrana?

Ana: Pa je, imam četiri iz hrvatskog i imala sam pet iz engleskog.

Koliko se ti dobro služiš engleskim jezikom kad je u pitanju komunikacija s drugim vršnjacima? Nekako se čini da djeca iz Hrvatske jako dobro govore engleski?

Ana: Pa mislim da mi dobro ide, ali u svakom slučaju lakše mi je pričati s vršnjacima nego s profesoricom.

Ti si komercijalist, druga godina, kako si se odlučila izabrati ekonomsku školu i ovaj smjer?

Ana: Komercijalist mi se činio kao dobra podloga za fakultet koji mislim ići tako da sam to upisala.

Što planiraš upisati ?

Ana: Za tetu u vrtiću.

Je li program komercijalista težak?

Ana: Nije ako se uči ili barem malo ponovi.

Što te najviše veseli, vezano uz ovaj projekt? Pretpostavljam da je to put u Varšavu.

Ana: Pa i to, a i to što ću steći nova prijateljstva i upoznati nove ljude.

Misliš da su ovakvi projekti dobri?

Ana: Naravno da jesu.

Petra kako si ti reagirala kad te profesorica izabrala među četiri učenice koje će putovati u Varšavu?

Petra: Pa bila sam jako iznenađena, ali i naravno bila sam sretna jer to je velika čast, tako da sam bila jako iznenađena i sretna.

Pretpostavljam i tebi dobro idu komunikacije, hrvatski, engleski?

Petra: Ide. Malo slabije engleski, ali ide.

Izabrala si također ekonomsku školu, je li težak program? Neki kažu da je broj predmeta poprilično velik, čak u rangu s Gimnazijom?

Petra: Istina, ali ako se uči na vrijeme nije toliko teško.

Na koji način sad teče vaša priprema za projekt i za put u Varšavu, što ćete raditi ili što već radite s profesoricom Gerstman?

Petra: Polako, sve kreće i vjerojatno ćemo dolaziti ranije u školu da se dogovorimo s profesoricom kako bi mogli sudjelovati u normalnoj nastavi i da ne izostajemo toliko.

Kakvi su tvoji planovi nakon srednje škole, pretpostavljam da i ti planiraš nekakav fakultet?

Petra: Pa planiram, ali nemam još ništa određeno. Imam još vremena.

Što te veseli vezano uz ovaj projekt?

Petra: Veseli me jer ćemo upoznati nove kulture, put avionom, Poljska općenito, sve me zanima.

Je li ti ovo prvi put da putuješ avionom?

Petra: Je, je veselim se, ne bojim se toliko.

Kako ti gledaš na činjenicu da ćete biti smješteni u obitelji učenika iz Varšave koji sudjeluju u projektu?

Petra: Ne znam, mislim da je to u redu. Komunicirat ćemo s njima i tako ćemo bolje naučiti jezik, ali nadam se da će biti neki moji vršnjaci.

Veseli li te činjenica da će i oni svi zajedno biti ovdje u Požegi i kod vas, da će biti vaši gosti?

Petra: Veseli me jer vjerujem da ćemo stvoriti nova prijateljstvo i vidjeti se opet nagodinu, tako da je to super.

Marija, kako si ti reagirala kad su te izabrali da putuješ u Varšavu s kolegicama?

Marija: Ja sam u početku mislila da me netko zeza pa sam onda bila presretna, naravno jer ću putovati.

I tebe vjerujem veseli upoznavanje vršnjaka iz drugih zemalja, sklapanje novih prijateljstava?

Marija: Naravno, da i poboljšat ću engleski. To mi je super.

Profesorica Gerstman je rekla da se već radi, da je projekt počeo, da se izrađuju nekakvi logotipi koji će biti dio tog projekta, kad se kreće s tim?

Marija: Pa priprema tih loga i nekakvih informatičkih prezentacija trebala bi krenuti već ovaj tjedan.

Imaš li ti neke planove za dalje i je li ova škola bila tvoj slučajni ili ciljani izbor ?

Marija: Nije bio ciljani izbor, ali sam onda gledala da mi je to možda bolja podloga za fakultet.

Što bi vi poručile svojim vršnjacima koji su sad prvi razredi. Koliko su ovi projekti dobra motivacija za biti dobar učenik, i kako se isplati učiti?

Marija: Proputovati ćete svijetom.

Petra: Upoznati ćete nove kulture i nove ljude.

Ana: I na kraju poboljšat ćete svoj dobar jezik.