Školsko zvono

9.10.2015.

Projekt obilježavanja Svjetskog dana jezika na Kempfovoj školi pokrenuli su ove godine učiteljica engleskog jezika Jasmina Radović Jakovljević i profesor Marko Bagarić. „Cilj je projekta promicati raznolikost svijeta u kojem djeca žive, upozoriti na važnost učenja stranih jezika i poticati na cjeloživotno učenje stranih jezika“, rekla je Radović Jakovljević. Učenici nižih razreda cijeli su tjedan imali razne radionice, na kojima su radili plakate, kape, zastavice, pjevali i plesali, dok su viši razredi izrađivali plakate, imali glazbene i likovne radionice. Djeca su se najaviše radovala susretu s japanskim jezikom i kulturom, u koje ih je uvela Akiko Nishimoto Damjanović. Ona se zbog ljubavi prije 15 godina iz Japana doselila u Čaglin, gdje radi kao učiteljica te vodi izvannastavnu aktivnost učenja japanskog jezika za djecu od 5. do 8. razreda.

Radili smo origami, to je djeci bilo vrlo bilo zanimljivo jer nisu do sada imali priliku to raditi. Što se japanskog jezika tiče znali su neke riječi od prije. U Čaglinu učim japanski već nekih osam godina, djeca su to dobro prihvatila i tko god je krenuo učiti japanski nastavio je do kraja, nitko nije odustao.

„Japanski im je težak, no i meni je bilo teško naučiti hrvatski. Padeži su bili problem“, rekla je Akiko, koja bi bila spremna držati izvannastavnu aktivnost japanskog jezika i u Požegi. Kempfova škola trenutno izborno pruža učenje albanskog jezika. Među učenicima koje smo zatekli u učenju japanskog bili su Domagoj Jurković i Bruno Last, učenici trećih razreda.

Učili smo neke riječi i brojati do 10 na japanskom. Naučio sam da riggato znači hvala.

rekao je Domagoj Jurković. Bruno Last je također zapamtio nekoliko riječi te misli da je japanski jezik kompliciran za pisati i izgovarati. No, obojici se današnje druženje s japanskom kulturom svidjelo, što je dobar razlog da se ovaj projekt ponovi i sljedeće godine.

Osnovna škola Antuna Kanižlića također svake godine obilježava Europski dan jezika. Ove godina tema projekta bila je „Jezične različitosti unutar europskih jezika“. U projektu su sudjelovali nastavnici i učitelji engleskog, njemačkog i hrvatskog jezika te četrdesetak učenika. Voditeljica projekta bila je nastavnica Jasminka Hajpek.

U engleskom jeziku proučavali varijante engleskog, a mi u njemačkom proučavali smo neknjiževni jezik koji inače u nastavi ne radimo pa smo radili dijalekte – varijanta koja se u govoru u Berlinu recimo koristi, Grüß Gott što mi u hrvatskoj kažemo Hvaljen Isus, kod nas to samo još bake govore u normalnoj komunikaciji ga nema, dok je u Austriji jako izražajno. Smijali su se jedni drugima, pomagali kako pravilno neknjiževno nešto izgovoriti u dijalektu. Zaključili smo da i Nijemci izbacuju otvornike, ono što mi kažemo u’lca ili s’tolca znači to ima i u njemačkom jeziku.

Djeca su u školskoj knjižnici ostalim učenicima i roditeljima predstavila što su s mentorima radili tijekom projekta, pa je bilo pjevanja, znakovnog jezika, poslovica, igrokaza i ukazivanja na razlike i sličnosti između jezika.

Svake godine, prvog petka u listopadu, obilježava se Svjetski dan osmijeha.
U Kempfovoj školi ove godine obilježen je u nižim razredima na satovima engleskog jezika s učiteljicom Jasminom Radović Jakovljević koja je voditeljica projekta. Učenici su izrađivali plakate na temu “Everyone in the world smiles in the same language”,”What makes me smile” i “Emoticons”,a najdraža aktivnost bila im je Smile measurment – gdje su svojim prijateljima krojačkim metrima i ravnalima mjerili duljinu osmijeha. U goste je došla i stomatologinja Verica Žakula, koja je djeci govorila o važnosti bijelih i zdravih zubi i zdravoj prehrani, ne bi li imali što ljepši osmijeh.Na poklon im je donijela jabuke, mandarine, četkice i pastice, a igrali su i kviz o zubima. Najzabavniji dio projekta, bio je posjet veselog klauna u niže razrede, koji je s učenicima pjevao, vježbao i šalio se. Kempfovom školom širio se osmijeh, a djeca su dobila i zadaću – uvijek biti vesela, nasmijana i spremna pomoći drugima.

U sklopu projekta „Skriveno djetinjstvo“ učenici Osnovne škole Antuna Kanižlića iz Požege proteklog su vikenda sudjelovali na prvoj terenskoj radionici na OPG-u Livak u Kutjevu. Nakon kraćeg obilaska imanja učenici su započeli s aktivnostima. Svi su s velikim zadovoljstvom i zanimanjem sudjelovali u izradi tradicionalnih hrvatskih igračaka: luka i strijele, praćke, a čuli su nešto i o izradi palica od raznih vrsta drveća za igru „Udri kugu“, što je zapravo hokej na travi. Naučili su i zašto su neki drveni materijali najbolji za izradu igračaka te koliko je vremena potrebno za izradu i funkcionalnost pojedine igračke. Primjerice, rašlje za praćku mogu se izrađivati od više vrsta drveća, ali je određena vrsta iz nekih razloga najbolja. Također su se okušali u gađanju lukom i strijelom te gađanju praćkom, a najzanimljiviji dio im je bila utakmica u hokeju na travi koja je prošla u smijehu i u zanimljivoj atmosferi. Sve aktivnosti učenika koordinirali su voditeljica projekta Irena Topalušić i učitelj Neven Marković. Terenskom nastavom ovakvim pristupom kod učenika se učvršćuje natjecateljski duh, motivira ih se za boravak u prirodi i potiče da, kroz izradu igračaka, upoznaju vrste drveća od kojih se izrađuju igračke. Sve ovo će im dobro doći u višim razredima te zasigurno trebati i nakon završetka osnovne škole.

Mališani vrtića i osnovnih škola i ove godine obilježila su Dječji tjedan pod motom “Ljubav djeci prije svega”. U požeškoj pješačkoj zoni svakodnevno su za svoje sugrađane pripremali bogat i raznovrstan program ispunjen pjesmom plesom i veseljem, dijelili su i poruke „Odrasli čujte i naše mišljenje“, a u osnovnim školama pripremali su i za izbore za Dječje vijeće te dječjeg gradonačelnika. Vrata svojih plesnih studija otvorili su plesači Plesne radionice Ilijane Lončar i Plesnog studija Marine Mihelčić, a održana su i sportska natjecanja u mini odbojci za djevojčice i malom nogometu za dječake, dok su pojedine grupe učenika posjetile Gradski muzej.

Zahvaljujući inicijativi Gradske knjižnice i čitaonice Požega, a uz potporu Zaklade Slagalica, naš grad dobio je Mini knjižnicu, prvu od tri koliko će ih ukupno biti postavljeno u Požegi. Prva Mini knjižnica otvorena je jučer na dječjem igralištu u naselju Babin vir, a do kraja mjeseca bit će postavljene još dvije – na Sportsko – rekreacijskom centru te u Gradskom parku kod Orljave.

Posebna je po tome, kao što i vidite, nije veća od jednog metra kvadratnog, ali je puna knjiga. Knjige su tu za vas, stanovnike Babinog vira, na slobodno korištenje. Mi smo ju nazvali popularno „Mini knjižnicom“. Ono što ju čini malo drugačijom od prave knjižnice je to što ovdje nema ni upisnine ni zakasnine. Zato ću još jedanput reći, to je prava mala knjižnica za vas. Osim toga još jedna njezina posebnost i karakteristika je ta što su knjige tu za vas u slobodnom pristupu, što znači da ih slobodno možete uzimati. Uzmete, pročitate, vratite to što ste pročitali ili donesete nešto svoje što ste davno pročitali, više vam ne treba i želite to podijeliti s nekim drugim. Dakle knjižnica potpuno otvorenih vrata za vas. O čemu se zapravo radi? Radi se o projektu gradske knjižnice i čitaonice koji je ostvaren uz financijsku potporu zaklade „Slagalica“. Ovo je prva knjižnica koju otvaramo. U projektu se nalaze još dvije.

– istaknula je prilikom otvorenja Aleksandra Pavlović, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice. Projekt Mini knjižnice podrazumijeva postavljanje triju drvenih ormarića koje je izvana oslikala požeška slikarica Snježana Mekić Delić, a u njima se nalaze knjige s potpuno slobodnim pristupom za građane. Cilj projekta je promicanje knjige i čitanja pod geslom „uzmi knjigu koju želiš pročitati, a u ormarić stavi knjigu koju si pročitao i više ti ne treba“. Radi se o besplatnoj posudbi i međusobnoj razmjeni koja potiče na aktivaciju čitave zajednice. Građani donose i odnose knjige prema vlastitim željama i potrebama.

Projekt “Petica za dvoje” drugu je godinu prisutan u Požegi, a cilj je lakša integracija učenika s teškoćama u razvoju i poboljšanje njihovih obrazovnih postignuća. Ove godine projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, vrijednost je oko 1,6 milijuna kuna, od čega Grad Požega sudjeluje sa 130 tisuća kuna. S prošlogodišnjih 32 broj pomoćnika u nastavi ove školske godine povećan je na 40 ljudi, koji će biti raspoređeni u tri gradske osnovne škole. Cesarićeva i Kanižlićeva škola dobit će po deset, a Kempfova škola dvadeset pomoćnika u nastavi. Oni brinu o ukupno 43 učenika s poteškoćama u razvoju. Jedna od tih pomoćnika je i Anta Tajzler. “Biti asistent u nastavi vrlo je odgovoran posao. Dijete koje pratite morate poznavati “u dušu” kako bi osjetili njegove potrebe i bili svjesni njegovih mogućnosti” ističe Anita i otkriva nam zašto se odlučila za ovaj posao.
 

Bila sam nezaposlena, predala sa molbu i pronašla se među odabranima koji imaju uvjerenja da su educirani za rad s djecom s posebnim potrebama. Ja sam edukaciju položila u Udruzi “MI” 2011 godine, no najavljena je još jedna edukacija kako bi stekli dodatna potrebna znanja i vještine.

Vaša priča ipak je posebna, jer imate bogato iskustvo rada s djecom s posebnim potrebama. Majka ste djevojčice s posebnim potrebama, a svojevremeno ste bili vrlo aktivni pa i na čelnoj poziciji u Udruzi “MI”?

Da, moje iskustvo počinje 2003. godine kada sam postala majka djevojčice s posebnim potrebama o kojoj brinem 24 sata – od majčinstva do rehabilitacije, za mene nema previše nepoznanica. Dječak o kojem brinem ima autistične probleme, nema tjelesnih oštećenja kao moja djevojčica, no susretala sam se i u udruzi “Mi” i s takvim mališanima. Unatoč poteškoćama i posebnim potrebama kod djece s kojima sam imala priliku raditi, mogu reći da su oni iznimno inteligentni, domišljati i kreativni pa je užitak gledati njihov napredak. Dječaka dočekujem pred školom pred početak nastave, preuzimam ga od roditelja. Prvi dan škole, gledali smo se i upoznavali. Tu čovjek mora iskazati kreativnost i strpljenje.

Kako izgleda jedan Vaš dana s tim učenikom?

Pomažem mu prihvatiti gradivo, potičem ga u komunikaciji, gradimo njegovo samopouzdanje zajedno. Tu sam za njega u svim njegovim potrebama. Kako imam dobru praksu s mojom Marijom, i prag tolerancije mi je visok, strpljenja imam beskrajno pa mi je vrlo vjerojatno lakše nego nekom pomoćniku koji se tek susreće s takvim zadacima. Asistent mora biti strpljiva osoba na koju se učenik može osloniti. Zajedno pratimo nastavu i pomažem mu, ali istaknula bih da nikako ne nastojim obavljati posao umjesto njega, ne prebacujem njegove obaveze na sebe, nego ga potičem i usmjeravam da u radu bude što samostalniji, da sam napravi što je moguće više kako bi jednog dana bio samostalna osoba.

Anita koliko je posao asistenta djece s posebnim potrebama zahtjevan?

Pa traži dosta, da. Nije to fizički naporno, ne mogu reći ni da je naporno psihički. Ja imam praksu s mojom Marijom pa mi je i prag tolerancije šest kilometara duži u odnosu na možda nekog asistenta koji se prvi put s tim. Zaista moraš biti kreativan i maštovit i pomoću trikova dolaziti do cilja da oni usvoje gradivo, da te razumiju, da se osjećaju prihvaćenima – čitav jedan proces.

Jeste li imali priliku razgovarati s roditeljima dječaka, što oni kažu?

Dječak je i prošle godine imao asistenticu tako da to njima nije novitet. Majka mi je rekla da su i prošle godine imali dobru suradnju a vjerujem da ćemo tako i mi nastaviti. Ustvari, ja imam jednu dvojaku ulogu – jedina sam koja sam asistent ali i roditelj djeteta s posebnim potrebama. Tako da, s majkom “mog dječaka” ima vrlo dobar odnos. Vodim dnevnik rada i o svemu ih informiram, moraju biti uključeni u sve. Razmjenjujemo iskustva i savjete i pratimo pomake svaki dan jer roditelji doista moraju biti obaviješteni o svemu.

Imate i osobno iskustvo roditelja djeteta s posebnim potrebama, a sada ste uključeni i kao pomoćnik. Što mislite o ovom projektu “Petica za dvoje”, je li to projekt koji je dugo nedostajao u našem gradu?

Da, svakako. I kao majka i kao asistent, podržavam tu ideju od prvog dana, od dana kada sam se kao roditelj susrela s pojmom asistenta, a to je bilo 2011 godine kada je moja Marija krenula u prvi razred. Tada sam bila predsjednica Udruge Mi i dobro sam bila upoznata s cijelom problematikom polaska u školu djeteta s cerebralnom paralizom – dijete koje se teško kreće, ne može samostalno na toalet, ne može knjige izvaditi iz torbe, a da govorim o grafomotorici. Prvi dan u školi znala je ravnu vodoravnu i okomitu crtu, a dana moja djevojčica piše tiskana slova dok nastavnik govori brzinom kojom ostala djeca pišu pisana slova. To je veliki uspjeh i veliki napredak i doista su pomoćnici u nastavi nešto vrlo vrijedno. Naravno, tu je i činjenica kako je riječ o ljudima koji su bili nezaposleni i dobili su priliku za vlastiti prihod, ali vjerujem da je to ipak u drugom planu. To je velika pomoć i roditeljima i nastavnicima i odlična je stvar. Čista petica, petica za dvoje!