Olimpijac Filip Ude trenira u Požegi

Mama je bila sretna da me može negdje poslati jer sam doma sve uništio – madrace, krevete i ormare, skačući salta

U Požegi privremeno boravi proslavljeni gimnastičar i olimpijac Filip Ude (29). On je na dvotjednom odsluženju sportskog vojnog roka u požeškoj vojarni, a za to vrijeme formu održava u dvorani Sokol, gdje su mu domaćini članovi Gimnastičkog društva Sokol.

„Sve je počelo u prvom razredu osnovne škole. Trener Marijo Vukoja je dijelio letke, ja sam donio letak doma. Mama je bila sretna da me može negdje poslati jer sam doma sve uništio – madrace, krevete i ormare, skačući salta. Prvo je to bila igra, no ja sam za 2 mjeseca naučio nešto što drugi nisu za 2-3 godine i trener je vidio da se tu možda nešto krije. Tako je počelo s pripremama u Rusiji, pa smo doveli trenera Igora Križimskog koji je već 16 godina sa mnom. Prije mjesec dana bilo je 22 godine da treniram. Ja sam 80% života proveo u dvorani“, prepričava nam Ude.

Iako se bavi višebojem, njegova specijalnost je konj s hvataljkama. Nakon dva tjedna u Požegi odlazi u Njemačku, gdje ga čeka finale Bundeslige – prve njemačke gimnastičke lige.

„Ušli smo u finale, dva najbolja kluba se sukobljavaju 5. prosinca. Prvi put nastupam na tom finalu. Početak sezone je krajem drugog mjeseca, kad me očekuju dva višebojska natjecanja. U travnju su posljednje kvalifikacije za Rio de Janeiro, nadam se da ću uspjeti izboriti svoje treće Olimpijske igre, no ništa nije sigurno“.

Kaže da ga nisu pretjerano zanimali drugi sportovi i pojašnjava zašto.

„Htio sam biti prvi koji će se plasirati na Olimpijske igre i osvojiti medalju i to mi je uspjelo. Rekao sam da ću se povući kad osvojim sva tri srebra – olimpijsko, europsko i svjetsko. Prošle godine sam osvojio posljednje srebro, ali s obzirom na sadašnju vježbu koju imam, idem na sva zlata. Ne mogu završiti karijeru bez olimpijskog zlata, to mi je san otkad treniram“.

U početku je trenirao mišićima, a danas sve više glavom.

„Dnevno sam prije trenirao po 8 do 10 sati. Sada imam 30 godina i više treniram glavom, pa sam u dvorani maksimalno 5 sati. Ozljeda nema težih, dobro se osjećam i jedva čekam da počnu natjecanja“, rekao je Ude.

Puno puta je htio odustati u ove 22 godine, ali ga je uvijek tjeralo dalje.

„Najteži trenutak karijere bila mi je Olimpijada u Londonu 2012. godine, kad sam pao u kvalifikacijama. To mi se urezalo u karijeru, jer sam praktički završio s karijerom. Nisam vidio smisao i nisam imao konkurentnu vježbu da budem zlatni. Rekao sam sebi – ili ću odustati ili ću ako krenem opet ostvariti sve što sam htio. Pojačao sam vježbu, naučio par novih elemenata. Moja vježba je danas jedna od najtežih na svijetu“.

Hrvatska je u gimnastičkom svijetu mala zemlja.

„Nikad nismo imali dobru ekipu jer smo poznati kao pojedinci. Ja, Seligman, Marković, Možnik.. svi mi vježbamo sami. Jedino ja višeboj, oni po jednu spravu. Nikako da složimo ekipu. Rusija, Kina, Japan, Amerika, Britanija enormno puno ulažu u ekipe. Kod nas je to malo drukčije, ne obraća se pozornost na pojedinačne i marginalne sportove kao gimnastiku“.

Ude kaže da se od gimnastike može živjeti, ako si top, no nije to sad iznos s kojim bi po završetku karijere mogao „dići noge“ i ništa ne raditi.

Filip Ude na kraju je pozvao sve klince da se počnu baviti gimnastikom ili nekim drugim sportom, bilo čime, samo da ne sjede doma za kompjuterom, jer je sve više pretile djece u svijetu i u Hrvatskoj.

Preporuka je zasigurno sjajna, jer tko zna – možda se među ovom razigranom djecom sutra kriju novi gimnastički olimpijci.