Školsko zvono: “Želim vratiti ljubav”

15.4.2016.

U emisiji Školsko zvono, ugostili smo učenike Osnovne škole “Dobriša Cesarić” iz Požege. Oni su se na državnoj smotri LiDraNo u Šibeniku, predstavili radio igrom „Želim vratiti ljubav“. O čemu je riječ, doznali smo od učenika Petre Mišić, Tonija Grgića i Patrika Poka, te njihove mentorice, nastavnice, Marije Mrkojević. Predstavili ste se svojim uratkom na državnoj smotri LiDraNo 2016. u Šibeniku, u kategoriji radijskog izraza, o čemu je riječ?

Petra: Riječ je o radio igri. Naziv je „Želim vratiti ljubav“, autor teksta je Ivan Marinić.

Što je to radio igra i otkud ideja da je snimite?

Toni: To je dramski tekst namijenjen emitiranju putem radija, dobili smo ideju jer već imamo radijsku emisiju.

Tko je sudjelovao u nastajanju radio igre? Osim vas troje, ima još učenika koji su sudjelovali u tome?

Patrik: Tako je, osim nas troje, još je tu troje učenika. To su Lucija Kovač koja glumi kuharicu, Dario Vodička koji glumi oca i Ilija Paović koji je bio zadužen za prilagodbu teksta te Jakov Berger koji je pomoćni snimatelj.

O čemu se radi u toj vašoj radio igri, koja je tema?

Petra: Riječ je o četrnaestogodišnjaku koji ima ADHD ili poremećaj pažnje i kako okolina reagira na to njegovo ponašanje. Kako zapravo nije problem samo u dječaku, kako to ne utječe samo na njega i njegovu obitelj.

Možete li mi ukratko ispričati kako ste radili i kako je nastajala vaša radio igra?!

Petra: Prvo smo odabrali temu koja je bila „Različitosti“, pronašli smo je u čitanci i odmah nam se svidjelo ali i uklapalo nam se u tu temu. Tekst smo morali izmijeniti jer je bio zamišljen kao dva monologa, majčin i Mihaelov. Ubacili smo i pokoji dijalog u sinopsis da bi bilo što dinamičnije.

Toni: Kad je tekst bio spreman, krenuli smo s uvježbavanjem glume i trebali smo to vrlo dobro uvježbati kako bi zaintrigirali slušatelje, naravno, htjeli smo da bude što uvjerljivije. Nakon toga, morali smo snimiti zvukove poput žamora djece u blagovaonici, koraka, lupanja vratima. Bilo je tu i problema s bukom jer smo snimali u školi i jednostavno nismo mogli pronaći mjesto na kojem nema pozadinskog zvuka.

Patrik: Snimanje i montiranje, trajalo je malo manje od mjesec dana. Najduže je trajalo snimanje, a kasnije smo montažu radili u programu koji se zove Pinaccle studio. Tu smo izrezivali lošije i nepotrebne dijelove i ubacivali najbolje te pokoji zvučni efekt.

Zašto ste baš odabrali snimati tekst koji govori o poremećaju ADHD?

Toni: Zato što nam se poklapa s temom „Različitosti“. Kroz taj tekst, htjeli smo upoznati slušatelje i medije s tim problemom koji dolazi uz poremećaj i koji je prisutan kod ljudi koji su jednostavno različiti.

Petra: Cilj nije bio govoriti samo o ADHD- u već i o djeci koja imaju druge poremećaje i probleme u ponašanju.

Kako je bilo na državnoj smotri LiDraNo, koji se ove godine održao u Solarisu u Šibeniku?

Petra: Bilo je stvarno lijepom, svi su bili otvoreni, posebice na okruglom stolu. Svi su imali šansu pričati, komentirati, puštale su se radio igre, bilo je zabavno i stekli smo puno novih prijateljstva.

Toni: Bilo je odlično, stekao sam puno novih prijatelja s kojima se planiram nastaviti družiti.

Koliko radijskih emisija je bilo pozvano na državnu smotru?

Patrik: Predloženih za državnu smotru bilo je trideset, na kraju ih je deset otišlo na državnu smotru LiDraNo. Naša je jedina bila radio igra, ostale su sve bile radijske emisije.

Kako je izgledala sama smotra? Jeste li slušali ostale radijske emisije, komentirali, raspravljali, predstavljali?

Petra: Naravno, bili su okrugli stolovi. Sve radijske emisije su se slušale i puštale. Nakon toga smo se predstavljali, i nastavnici i učenici koji su radili na tome. Potom smo komentirali emisije i davali savjete jedni drugima.

Toni: Raspravljalo se o tome kako smo glumili, kako smo montirali.

Kakve su bile reakcije članova prosudbene komisije na vaš uradak?

Petra: Uglavnom su bile pozitivne, pohvalili su našu glumu, kako smo se uživjeli u ulogu i pohvalili su i montiranje.

Uskoro odlazite u srednju školu. Planirate li i dalje njegovati radijski izraz?

Petra: Naravno ali sve ovisi o školi koju upišemo i hoće li nastavnici biti zainteresirani za radijski izraz.

Patrik: Isto kao što je Petra rekla. Planiram nastaviti baviti se radijskim emisijama i radio igrama, ali sve ovisi o tome hoće li postojati interes kod profesori za naše želje.

Možete li mi reći jeste li stekli i kakva iskustava na državnoj smotri LiDraNo 2016. godine u Šibeniku!?

Petra: Naravno, stekli smo puno prijatelja, pokupili par savjeta kako da poboljšamo našu radijsku emisiju.

Toni: Dobili smo par savjeta, na primjer, kako držati mikrofon, da ga ne stavimo ispred usta već sa strane, zatim da stavimo nekakvu spužvicu ispred njega i par savjeta oko montiranja.

Pratili ste i ostale izraze na LiDraN-u, ne samo u ovoj vašoj kategoriji. Kakvu su bili ostali i kakva su vaša mišljenja?

Petra: Bili su stvarno super. Uživjeli su se u uloge, i monolozi i dijalozi i grupni nastupi . Bilo je stvarno divno.

Nakon što te čuli najbolje od radijske produkcije u Šibeniku, kako vam se sada čini radio kao medij? Vidite li se možda za nekoliko godina kao radijski voditelji, urednici emisija?

Petra: Možda, jer nisam znala da radio može biti toliko zabavan. Mislila sam da se na njemu pušta samo glazba, malo priča i to je to, ali vidim da postoji i druga strana radija.
 

Patrik, vidiš li se ti možda na radiju za koju godinu?

Patrik: Možda. Moj stric radio je na radiju nekoliko godina, međutim od toga je prošlo dosta vremena. Vidjet ću što me bude zanimalo za nekoliko godina.

Toni: Možda ću se baviti radijem. Kroz ovu našu radijsku igru, spoznao sm sasvim drugačiju stranu radija. Shvatio sam da je radio veoma zanimljiv i poučan.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Petra: Ja se bavim glumom u slobodno vrijeme, idem u malu školu kazališta.

Patrik: U slobodno vrijeme treniram nogomet u klubu i bavim se obradom nogometnih videa koje potom objavljujem na YouTube – u.

Toni: Osim sporta, volim sam kod kuće nešto pronaći, nekakav tekst, pa glumiti.

Kakvi su vam planovi za srednju školu, što planirate? Osmi ste razred, školska godina je pri kraju. Jeste li se odlučili?

Petra: Ja planiram ići u jezičnu gimnaziju.

Patrik: Opća ili matematička gimnazija.

Toni: Vjerojatno opća gimnazija.

Marija Vi ste bili mentorica ovoj sjajnoj ekipi. Kako je bilo raditi, vidim da su dobro pripremljeni. Naučili su jako puno toga o pripremi radijske emisije. Vjerujem da je Vama bilo zadovoljstvo raditi s njima?

Marija Mrkojević: Bilo mi je veliko zadovoljstvo, posebice zato što smo napravili uradak koji je ispao iznad svih naših očekivanja.Ono što učenici možda nisu željeli reći, da ne bi ispalo da se previše hvale je to što je prosudba najviše isticala,  izvrsna gluma, ali i montiranje. Znači napravili smo jedan specifičan uradak koji je bio nešto novo na smotri. Uglavnom su to radijske emisije ili barem reportaže iz cijele Hrvatske s uobičajenim temama, kao što je pubertet, rodni stereotipi, dakle uobičajene teme. Mi smo se izdvojili odabirom teme raznih poremećaja u ponašanju, različitosti i tako. Bilo je lijepo, djeca su zaista sve učinila kako bi to odglumili što uvjerljivije. Mi smo to uvježbavali kao da radimo za predstavu, bez ikakvih razlika. Osim kada smo snimali, morali smo paziti da je diktafon uvijek na istoj udaljenosti od usta, da je sa strane. S tim smo imali malenih poteškoća jer ovo je naš tek drugi radijski uradak, nismo se mi još s tim toliko susretali.

Vi ste bili jedini s radio igrom?!

Marija Mrkojević: Da, jedina radio igra, sve su bile radijske emisije i reportaže. Igra je inače jedan vrlo rijedak oblik koju danas nažalost, možemo čuti samo na Hrvatskom radiju, prvom programu i nigdje više. Radio igre se toliko ne njeguju, pa stoga je i to bio jedan motiv kao njihovoj voditeljici da im pokažem koliko zapravo ta radio igra može biti zanimljiva te kako se jedna tako teška tema može na zanimljiv način obraditi i tako jednostavno „staviti“ slušateljima u uši.