Ravnopravni i sretni: “Najlakše je prihvatiti model života kakav nam nudi okolina”

28.04.2016.

U emisiji Ravnopravni i sretni, ugostili smo Karmelu Romić. Karmela je po struci učiteljica razredne nastave, no tim poslom, kako nam je otkrila, nije se dugo bavila. Igrom slučaja počela je šivati i pronašla se u tome, radila je kostimografiju za kazalištarce i plesne skupine, a posljednjih 10-ak godina sa suprugom živi na selu i bave se voćarstvom, a aktivna je i u politici. Razgovarali smo s njom o mnogim temama vezanim za položaj žena u društvu i politici, o stereotipima i predrasudama koji još vladaju u našem društvu i i ostalom vezanom uz pitanja ravnopravnosti spolova.

Možete li nam se ukratko predstaviti?

Inače sam učiteljica razredne nastave, ali igrom slučaja, vrlo kratko sam radila u struci. Dogodilo mi se ono što se i danas događa mnogima da nisam mogla dobiti stalan posao. Sasvim slučajno sam se počela baviti šivanjem i krojenjem. Pronašla sam se u tome i to je dugo vremena bilo područje mojih interesa. Radila sam kostimografije, malo za kazalište, malo za plesne skupine. Nakon toga sam sa suprugom odselila na selo. Tamo imamo imanje i posljednjih desetak godina bavimo se voćarstvom.

Uključili ste se i u politiku. Aktivni ste u stranci ORaH. Zašto politika ?

Zapravo opet nekakvim slučajem. Kod mene se očito to tako u pravilu događa. Užasno mi se svidjela Mirela Holy. Nisam osoba koja je puno pratila politiku. Uvijek sam imala pametnijeg posla. Mirela Holy je bila osoba koja me nekako fascinirala sa svojom samouvjerenošću i pameću. Kada se Mirela Holy pojavila u politici, shvatila sam da politika može i drugačije izgledati u Hrvatskoj. Poslije sam pročitala ORaH-ove programe, shvatila da mi je to jako zanimljivo i odlučila se uključiti koliko je to moguće.

Stječe se dojam, da su si muškarci politiku neopravdano prisvojili i da se žene u njoj, barem kod nas teško probijaju? Posebice kada je u pitanju lokalna razina. Tu je situacija poprilično loša?

Sve je to posljedica jednog patrijarhalnog društva u kojem živimo. Mlade generacije su drugačije odgajane i imaju drugačije ciljeve i težnje, ali ipak kod nas to jako teško ide. Ipak, u Hrvatskoj imamo veći broj obrazovanih žena. Omjer je 60 % obrazovanih žena na 40 % obrazovanih muškaraca. Što se tiče doktorata, imamo više žena doktorica. Međutim, kada pogledamo, i u politici i u drugim granama života nekako se žene izgube.

Početkom godine, razgovarala sam s jednom političarkom koja je bila visoko pozicionirana. Jedno vrijeme bila je i premijerka, gospođa Kosor, koja je rekla da njezine kolege, žene više smatraju ukrasom nego korisnima u politici.

Žene su ukras prirode kaže pjesma jednog poznatog slovenskog rock banda i tu ima puno istine. Ali to što se traži od žena je previše. Žena bi uvijek trebala biti jako lijepa, dotjerana, pametna… Žena bi se trebala brinuti za obitelj, ići na posao i kada pogledamo što se sve od žene traži, to je jako teško ostvarivo. A to što se od žene traži da bude lijepa i ukras, to je po meni uvredljivo.

Kakvi su vaši stavovi oko muško-ženskih poslova, funkcija i odnosa?

Mislim da postoji neka fizička predodređenost za poslove i tu ne treba tražiti ravnopravnost između žena i muškaraca. Naravno, muškarci su fizički jači i oni trebaju potegnuti tamo gdje treba. Žena na primjer može organizirati posao. Ja to vidim kao krasan sklad između dvoje ljudi. Općenito u većini poslova kada govorimo o zaposlenim ljudima, ne vidim da bi muškarci trebali imati bilo kakvu prednost.

Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji, uspješna žena, a iza uspješne žene – bar dvije druge koje kolutaju očima. I to bi mogla biti istina.

To se da primijetiti i vjerojatno ima nešto u toj izreci. Mi moramo znati da žena koja se mora probiti u poslovnom svijetu ili u politici, ima puno više prepreka nego muškarac i onda žene jedna drugu doživljavaju kao konkurenciju. Ne bih rekla da je to nekakva ženska zloba, već je ženi naprosto toliko teško uspjeti da čak podmeću klipove jedna drugoj.

No, da prvo definiramo što bi to danas bilo “uspješna žena”. Lijepa, dotjerana, fakultetski obrazovana, dobrih primanja, dobra majka, žena koju nikad ne boli glava i nema PMS.

Prisjetila sam se jedne knjige, ne sjećam se točnog naslova ali riječ je o modernoj američkoj psihologiji. Knjiga završava jednom izvrsnom rečenicom :“ Super žena je super umorna žena.“ Mislim da je time zapravo sve rečeno. Smatram da svaka žena, zapravo svaka osoba, mora težiti tome da bude zadovoljna sobom. Da li je ona obrazovana, lijepa, uspješna u nekakvom opće prihvaćenom smislu, to je manje bitno. Bitno je da žena pronađe sebe i da se osjeća ispunjenom kao ličnost. Naravno, njoj u tome treba podrška i pomoć kao što je i muškarcu to potrebno. Brak ili bilo kakvu vezu između dvoje ljudi također tako vidim. Vrlo često, muškarci ženu shvate kao drugu mamu i konačno imaju nekoga tko će za njih brinuti. Zanimljivo je kada pričate s ljudima starije dobi, sa ženama udovicama ili ženama koje su na bilo koji način ostale same. Svi postavljaju pitanje:“ Zašto si ne pronađeš nekoga?“ A one uglavnom odgovaraju da im ne pada takvo što na pamet. Odgovaraju kako konačno imaju vremena brinuti se za sebe. Muškarci koji ostanu sami, bezglavo traže drugu ženu.

Čini se da koliko god se trudili rušiti stereotipe i razbijati predrasude smo nekako još uvijek patrijarhalno društvo, a s druge strane opet djeluje da imamo više privilegija nego prije. Primjerice nitko nam više ne pridržava kaput, nitko nam ne otvara vrata kad ulazimo u javni prostor, a nitko nas više ne pita kod kuće stignemo li obaviti i napraviti sve kućanske poslove koje ni manje ni više nisu manji nego što su prije bili?

Što se tiče pridržavanja kaputa, ja volim da se to uradi za mene i zasigurno se neću ponijeti kao feministkinja jer ja to naravno mogu sama. Ne pada mi na pamet. Pokojni Arsen Dedić jednom je rekao jednu krasnu rečenicu da u Hrvatskoj kronično nedostaje pristojnosti. Dok pričam o ovome, pričam o bontonu. To pokazuje samo jedan lijep kućni odgoj ali naravno, ako ženi samo pridržiš kaput i ako je to sve što si za nju učinio, zapravo nisi učinio ništa! Ljudi se u javnosti vole prezentirati onakvima kakvi nisu, odnosno onakvima kakvi bi možda željeli biti i da ih ljudi tako percipiraju. Nama nedostaje malo iskrenosti. Ljudi bi trebali imati jedan iskren odnos i uostalom, ako ljudi istupaju malo iskrenije nego inače, mnoge stvari mogle bi se riješiti. Žene nemaju nikakvih privilegija. One su se možda samo izborile za svoja prava ali su još uvijek jako daleko od privilegija. U slučajevima gdje direktori traže tajnice, žene će biti privilegirane jer će oni radije uzeti tajnicu, nego tajnika. Ali podrazumijeva se da ta tajnica mora biti vrlo ugodna oku, lijepa, našminkana, sređena i po mogućnosti da je na raspolaganju cijeli dan.

Zašto izostaje ta potpora u društvu, kad su u pitanju bilo žene političarke, bilo poduzetnice ili nešto drugo je li to zato što se muškarci zapravo boje snažnih žena?

Muškarci se sigurno boje snažnih žena s tim da ne bih to shvatila kao nekakvu njihovu psihološku karakteristiku. Smatram da je i to nametnuto predrasudama u društvu. Koliko je ženi teško biti žena, toliko je i muškarcu teško biti muškarac. Muškarac mora biti snažan, on ne smije pokazivati svoje emocije, mora dobro zarađivati i ako je takav, uspjeti će zadovoljiti potrebe svoje žene. Mnogi muškarci nisu snažni, emotivni su, nisu sposobni dobro zarađivati, nisu ambiciozni i čim muškarac nije takav, kao muškarac je podbacio. S druge strane može biti krasan suprug svojoj ženi koja ima sve karakteristike koje on nema ali to već ljudi gledaju drugačije. Žena ispada ta koja muškarca sputava u ostvarenu svojih ciljeva i nikome ne pada na pamet da je to njihov stvarni dogovor i da oni tako jako dobro funkcioniraju.

Zašto smo prema Vašem mišljenju još uvijek društvo predrasuda i diskriminacija ma koliko se jako trudili pokrenuti stvari ili bar pričamo kako se trudimo?

To je vrlo teško pitanje koje zahtjeva opsežne analize. Mislim da smo kao narod previše opterećeni tradicijom. Volimo se hvaliti našom tradicijom i radimo sve kako bi očuvali tu tradiciju ali pri tome ljudi ne misle da tradicija nije uvijek najbolje rješenje i da se i ona mora mijenjati ali i da je vrijeme u kojem živimo temelj tradicije u budućnosti. Postoji nešto, a to je lijenost. U životu je najlakše prihvatiti jedan model života kakav nam nudi okolina. Odraz drugih koji vidimo kada se pogledamo u ogledalo, pokazuje da nismo dovoljno hrabri, bojimo se izazova, a u vremenu u kojem sada živimo, čovjek koji se boji izazova, predodređen je za neuspjeh. Svi moramo poraditi na sebi, mlade generacije trebaju drugačije odgajati svoju djecu, od malena ih treba učiti da su svi ljudi ravnopravni. Ravnopravnost spolova je i Ustavom zagarantirana i ako ništa drugo, moramo očuvati taj Ustav koji imamo.

Što mislite kakav je doista položaj žena u društvu u Hrvatskoj danas?

Postoje podaci da žena ima više. Rekli smo i da ih ima više obrazovanih. Kada smo pohađali školu, uglavnom su djevojčice bile bolji učenici, na fakultetima su bolje kao studenti. Zatim kreće ona priča o obitelji i pripremi djevojaka za obitelj u kojoj su naše majke radile grešku jer one su vjerojatno svaka za sebe mislila da su najbolje majke i supruge i željele su nas tome naučiti. Ja sam se tome strašno opirala u tim nekakvim adolescentskim godinama i bila u konstantnoj svađi s roditeljima, pogotovo s majkom zbog toga što mi je to već tad bilo totalno nepravedno da se od mene traži da ja operem suđe a braća ne. Moja mama je vidjela da se ne može s tim boriti i mi smo sve te stvari radili ravnopravno. Ja danas imam dva brata koji odlično kuhaju i uredno peru suđe, a ja nisam naučila kuhati dok nisam rodila. Uopće me to nije zanimalo ali sam zato gledala predstave, čitala, razgovarala, išla na faks, družila se s ljudima. Kuhati sam naučila u tjedan dana.

Čini se da je ta rodna nejednakost predodređena samim rođenjem upravo roza i plavom bojom, djevojčice su od malih nogu navikavane na igračke koje simuliraju kućanske aparate, suđe, pribore za čišćenje, dečki imaju autiće, alat igraju se rata. Često im se brani da plaču ili budu pretjerano osjećajni kako bi naučili svoju ulogu u ovoj izvrnutoj stvarnosti?

Opet govorimo o tradiciji, o predrasudama i tu bi trebali pomoć obrazovnih institucija. Nažalost, svi znamo da u Požegi kronično nedostaje vrtića. U vrtićima gdje rade educirane osobe i nadam se, osviještene osobe, po tim pitanjima, djeca bi se ipak trebala drugačije odgajati. Didaktičke igračke, bar koliko ja znam iz svog prosvjetarskog iskustva, jednake su za sve. Ljubav prema svoj djeci je jednaka, bez obzira na mašnice kod djevojčica ili alat s kojim se dječaci igraju. To je samo traženje tog nekakvog puta kako bi najlakše tu našu djevojčicu ili dječaka od najmanjih nogu uklopili u okolinu i da ne bi slučajno u nečemu odskakali. To je taj strah.

Mnoge su žene odustale od karijere jer su se posvetile obitelji, može li to dvoje uspješno funkcionirati zajedno?

Nikad nisam niti pomislila da se nešto ne može ostvariti. Našla sam se pred zidom tisuću puta, naravno, ponekad sam ga uspjela preskočiti, ponekad nisam. Ta ideja da se sve može, tjera nas da poduzmemo sve što je u našoj moći. Danas kada promatramo u politici, vrlo rijetko ćemo čuti da se političara ili poslovnog čovjeka upita kako uskladiti obitelj i svoje radne obaveze. Kada su žene u pitanju, to je pitanje koje se nameće logično, samo po sebi. Obitelj moraju činiti samo ravnopravni članovi. Suprug, supruga, djeca koja također moraju biti ravnopravna u toj obitelji i ako obitelj tako funkcionira, sve se može. Mnoge žene rade grešku kada shvate da im je teško pa od sebe rade žrtvu. To je naša emocionalnost i volimo tražiti podršku drugih. Nismo dovoljno osviještene da sjednemo pred tog čovjeka i tražimo što hoćemo i sagledamo da li druga strana to može izvršiti ili što je potrebno učiniti da druga strana ostvari zahtijevano. Same smo si krive. Teško je ali nitko nam u životu neće pomoći ako ne pomognemo same sebi. Što se tiče politike, sadašnja vlada broji samo tri žene što je katastrofalno,u saboru ima 20 % žena. ORaH je jedina stranka u Hrvatskoj koja živi paritetnu demokraciju. Na svakoj listi mora biti jednak broj muškaraca i žena. Što se tiče pravila u Norveškoj, zakonodavac je donio pravilo u kojoj su tvrtke morale imati kvotu od najmanje 40% žena, u vrlo kratkom vremenu, od 6 % žena u tvrtkama, taj broj je narastao na 40 %. Dakle, sve se može, ali tu mora biti poticaj od politike i zakonodavstva. U Hrvatskoj imamo krasne zakone i svi to znamo ali se ti zakoni ne provode. I ako vlast sama krši zakone koje je donijela, o čemu onda govorimo!? Tada je borba svih marginaliziranih skupina vrlo teška.