Školsko zvono: Filozofija finskog obrazovnog sustava temelji se na mišljenju da svatko ima nešto za doprinijeti

29.4.2016.

Za razliku od obrazovnog sustava Hrvatske koji se sa svojim prednostima i manama nažalost nalazi ispod svjetskog prosjeka učenici i studenti Finske ponosni su nositelji titule najboljih na svijetu. Posljednjih nekoliko godina finski obrazovni sustav je pod budnim okom promatrača, točnije inozemnih vlada i ministarstava znanja i obrazovanja. Ugled stečen na području obrazovanja Fincima je donio iznimno veliku popularnost pa onda nije ni čudo da stotine stranih delegacija žele otkriti tajnu uspješnih finskih škola i učilišta. Tu tajnu željeli su otkriti i u Tehničkoj školi Požega koja je u suradnji s Tehničkom školom Sisak, Tehničkom školom Županja i Tehničkom školom Slavonski Brod, kao nositeljem projekta i koordinatorom nacionalnog konzorcija, provela još jedan projekt mobilnosti ovoga puta nastavnog i nenastavnog osoblja. O tome smo razgovarali s ravnateljem Tehničke škole Požega Zoranom Galićem.

Kakav je ovo projekt, koji je njegov cilj, tko ga financira i tko su Vaši partneri?

Zoran Galić: Trenutni projekt mobilnosti je jedan u nizu projekata koji smo proveli proteklih godina. Ovog puta odlučili smo se za nacionalni konzorcij, kao što se već rekli, s Tehničkom školom Sisak, Tehničkom školom Županja i Tehničkom školom Slavonski Brod, ostvarili smo zajednički projekt financiran od Europske unije a sredstva je odobrila Agencija za mobilnost i programe EU u sklopu Erazmus + programa, potprogram za područje strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. Projekt je vrijedan oko 40 000 eura i kroz njega smo se željeli uvjeriti i vidjeti kako to Finci na tako uspješan način ostvaruju svoja postignuća kroz obrazovanje, prije svega strukovno.

Kako je izgledao Vaš boravak u Finskoj i što se tamo događalo, gdje ste sve sudjelovali?

Zoran Galić: Projekt pod akronimom Step4VET, znači korak za strukovno obrazovanje, ostvaren je kroz mobilnost 12 sudionika, nastavnog i nenastavnog osoblja koja je ostvarena u gradu Espoou, predgrađu Helsinkija u Finskoj u razdoblju od 3.4 do 10.4 ove godine. Projekt je započeo tako što smo na neki način pokušali pronaći metode i načine kako naše postojeće kurikulume, nastavne planove i programe obogatiti s inovativnim metodama rada. U Finskoj smo tražili ustanovu koja bi bila adekvatna i koja bi mogla pružiti te informacije. Tako smo došli do finske Omnie. To je ustanova koja je 2013. godine primila državnu nagradu za kvalitetu u obrazovanju uz priznanje za najinovativnije okruženje za učenje. Našim sudjelovanjem u tom projektu, obilaskom škola, njihovih učionica, pokušali smo pronaći način kako to oni, na tako visokoj razini, na nivou ne samo Europe nego i svjetske populacije postižu tak iznimne rezultate.

Vjerujem da ste puno doznali i o finskom obrazovnom sustavu koji je toliko hvaljen i cijenjen?

Zoran Galić: Kada pogledamo s distance i usporedimo naša dva sustava obrazovanja, naizgled bi rekli pa to su isti sustavi. I Fincima i nama u Hrvatskoj ministarstvo propisuje okvire, znači nastavne planove i programe, Kurikulum. Nakon toga se spušta na nižu razinu. Na razinu škola gdje svaki predmetni nastavnik prateći upravo te smjernice osmišljava svoj sat. Razlika između finskog i našeg sustava najprije je u tome što svaki nastavnik radi individualni plan i program za pojedinog učenika. Sama paradigma, zapravo obrazovanje, je drugačije nego u Hrvatskoj i jednostavno od prvog razreda osnovne škole, koji već kreće sa 6 godina je usmjeren na usvajanje novih znanja. Prije svega moram reći da je Finska neizmjerno bogatija država nego Hrvatska i to bogatstvo se zaista vidi na svakom koraku u kontekstu obrazovanja. Sve se zasniva zapravo na povjerenju, na predanosti i radu. Sam učenik je motiviran za učenje i obrazovanje jer gotovo 80% do 90% učenika sa završenom školom uspijeva pronaći posao i nakon tog se osamostaljuje i odlazi u vlastiti život. Same grupe učenika su manje nego u Hrvatskoj, a što se tiče organizacije škola bili smo u ustanovi koja obrazuje oko 8 tisuća učenika i ima oko 1200 zaposlenika, s tim da od tih 1200, 500 do 600 je nastavnika. Dok ostatak čini pomoćno osoblje. Od mentora, asistenata, do svega potrebnog osoblja, koje je u funkciji nastave, tako da nije prepušteno sve nastavniku, nego cijela skupina, cijeli tim koji se brine o uspjehu učenika. U slučaju neuspjeha obavljaju se posebni razgovori, upućuju se učenici na konzultacije i zapravo se nadopunjuje ono što u tom trenutku fali. Već od prvog razreda osnovne škole u učeniku se nastoje prepoznati darovitost, vještine koje se nadograđuju, a ne zatomljuju se s drugim predmetima. U strukovnoj školi nema predmetne nastave. Isto tako moram reći u finskom obrazovnom sustavu nema ocjena, sve je isključivo usmjereno na vještine koje učenik nakon određenog perioda mora prikazati, tako da ako govorimo o strukovnom obrazovanju, trogodišnjem obrazovanju nema prelaska iz prvog u drugi razred nego vještine koje on mora pokazati nakon prve, druge ili treće godine obrazovanja. Tada se sastaje povjerenstvo pred kojim on zapravo brani svoj rad, a povjerenstvo ga ispituje u širem kontekstu, saznajući je li je on svladao i nekakve druge vrijednosti koje su mu potrebne za taj posao. Isto tako moram reći da je i uža i šira društvena zajednica aktivno uključena u obrazovni sustav tako da proizvođači industrijske opreme aktivno sudjeluju u obrazovnom sustavu tako da se natječu tko će sa svojom opremom uči u školski obrazovni sustav jer im je interesu da njihova oprema bude metodičko ili drugo sredstvo za rad, ili didaktičko sredstvo za rad učenika. Nije neuobičajeno vidjeti da pojedini svjetski proizvođači ne uspiju uči u školske sustave zato što je primjenjivije bilo neko drugo sredstvo, dok se kod nas škole same brinu o didaktičkim sredstvima, pokušavaju same iznijeti rješenja kako osuvremeniti praktikum i laboratorije, dok je to u Finskoj na strani proizvođača opreme.

Cjeloživotno učenje u Finskoj je također besplatno, pa nije neobično vidjeti ljude starije životne dobi koji su ostavili po strani svoje dotadašnje poslove i krenuli učiti nešto drugo?

Zoran Galić: Upravo tako, finski obrazovni sustav je jednak za sve, besplatan je za sve. Učenici osim što imaju besplatne udžbenike, imaju isto tako i besplatan doručak i ručak, prijevoz, učeničke domove, a subvencionirano je i stanovanje van škole. Zaista se na svakom koraku prepoznaje ta predanost obrazovanju, tako da smo imali primjer gdje smo obilazili jednu radionicu, posebne namjene za reparatura popravak brodova, gdje smo susreli liječnika u kasnim 50-im godinama, koji je jednostavno zbog vlastitog interesa, zbog vlastitog hobija, došao u tu radionicu na 18 mjeseci kako bi ovladao vještinama upravo za taj posao, naravno i to je plaćeno od strane države, a na njemu je samo plaćanje završnog ispita u kontekstu dodatne kvalifikacije. Nije neuobičajeno da tijekom svog života osoba promijeni po 3, 4 različita zanimanja, često bi rekli da je zapravo kod njih izbor područja sužen dok je kod nas više proširen, odnosno usmjeren na širinu, tako da pojedina zanimanja kod njih traju i po 5, 6 godina, nakon toga se gube, ali osobe se vraćaju nazad u školske klupe i obučavaju se za neko drugo zanimanje.

Sada kada ste vidjeli iskustava kolega iz Finske, vratili se ovdje, povukli jednu paralelu između njihovog i našeg obrazovnog sustava, koliko smo zapravo daleko od njih?

Zoran Galić: Svjesni smo aktualnosti i po medijima, a i osobe koje su uključene u obrazovanje o cjelovitoj kurikularnoj reformi koje provode ekspertne skupine na načelu s gospodinom Jokićem, mislim da je to smjer, da idemo u dobrom smjeru s kurikularnom reformom, međutim, mislim da je ključ uspjeha zapravo samo društvo. Potrebno je promijeniti stavove, potrebno je probiti granice razmišljanja, shvatiti da je spona između privrede i strukovnog obrazovanja jako mala, potrebno je uključiti proizvodne pogone u škole kako bi jednostavno učenici tijekom svog obrazovanja imali mogućnost kvalitetnije i bolje obrazovanje, u kontekstu sutrašnjeg zaposlenja. Teško da jedna škola može sama sebe isfinancirati i opskrbiti potrebitom opremom, ne bi li bila konkurentna sutra na tržištu, bez pomoći samog obrtništva i bez pomoć države.

Filozofija finskog obrazovnog sustava temelji se na mišljenju da svatko ima nešto za doprinijeti i da čak i oni koji imaju problema s određenim predmetima ne smiju biti ostavljeni nego se s njima treba dodatno raditi, pa onda nije čudno u jednom razredu vidjeti po tri nastavnika koja brinu za učenike.

Zoran Galić: Upravo tako, kao što i mi imamo program individualnog pristupa tako i oni zaista to imaju. Obrazovne skupine su manje, učenik koji ima poteškoća iz pojedinog područja dobiva asistenta sve dok on ne dođe na zadovoljavajuću razinu. Isto tako je potrebno spomenuti da u modernom obrazovnom sustavu ne možemo negirati tehniku koja je dio sadašnjosti, a još uvijek se kod nas događa da mobiteli različiti gadgeti ili nekakva druga IT tehnologija nije prihvatljiva u školi iz različitih razloga, manipulacije, pa možda čak i ometanje nastave dok se upravo tamo potiče. Potiče se zapravo istraživačko učenje. Učenik koji i nema zadovoljavajući mobitel ili iPOD ili nešto, škola mu to omogući, daje mu vlastiti ,a on ga koristi u drugim predmetima kao sredstvo za rad, pa na primjer, ako učenik ide na praktičnu nastavu unutar škole, njegov zadatak je koristiti mobitel, snimati što to on radi, a onda će pod nastavom multimedije upravo taj video uradak iskoristiti ne bi li ostvario nekakav značajan rad upravo na tom predmetu.

Rekli ste da je partnerska ustanova u ovom projektu bila finska Omnia. Saznali ste nešto i o toj ustanovi. Kolika je njena važnost i uloga u finskom obrazovnom sustavu.

Zoran Galić: Finska Omnia zapravo je sukus tri strukovne škole. To ne možemo zamišljati kao jednu zgradu, to je kompleks, cijelo naselje. Zamislite jednu ulicu duljine kilometar i s jedne i s druge strane upravo te ulice se nalaze zgrade finske Omnie, ali ne samo u toj ulici nego i na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara gdje se učenici upućuju na praktikume. Isto tako moram spomenuti da je prijevoz za učenike besplatan i da su jednostavno povezani, bilo vlakom ili autobusom, u svakom trenutku, tako da nikako nije problem otići 30, 40 kilometara u jedan laboratorij i još uvijek se poslijepodne vratiti u matičnu školu na nastavak sadržaja.

S vama su bile Vaše kolege s Tehničke škole, kad ste se vratili jeste li razmjenjivali dojmove, jeste li razgovarali o onom što ste vidjeli, kakav je njihov stav?

Zoran Galić: Jesmo. Kao što sada ovdje prepričavam Vama, i na sjednici nastavničkog vijeća smo to opširnije prezentirali. Isto tako je jedan od ciljeva ovog projekta bio, osnažiti veze između sve četiri tehničke škole koje su sudjelovale na projektu, tako da već sada pripremamo nekakav sljedeći projekt, na nekakvoj državnoj, nacionalnoj razini. Jedna od posebnosti u Finskoj je upravo to što strukovni nastavnici ne mogu u nedogled predavati isti predmet, nego svake tri do četiri godine moraju provesti četiri mjeseca u proizvodnim tvrtkama, upravo iz razloga kako bi osvježili svoje znanje, kako bi se upoznali s novim tehnologijama, aktualnostima u nekakvom stvarnom životu. Isto tako periodički se predmetni nastavnici mijenjaju u obrazovnim predmetima upravo kako bi uvidjeli zapravo nedostatak svog predavanja u odnosu na drugi predmet. Samo vrednovanje kritičnost je u Finskoj na visokoj razini, tak da je sasvim normalno i uobičajeno vidjeti na predmetnoj nastavi, kolege nastavnike koji nakon sata sugeriraju nešto što bi zapravo trebalo promijeniti, što bi dalo nekakav bolji učinak u kontekstu obrazovanja.

Na kraju se nameće samo jedan zaključak, možda bi i mi mogli biti zemlja blagostanja, zemlja znanja, kada bi se temeljili na obrazovanju, kulturi i znanju i kad bi za ključne ciljeve politike umjesto profita imali kvalitetu, pravednost i učinkovitost.

Zoran Galić: Apsolutno se slažem.

Tehnička škola Požega do sada je ostvarila 15-ak mobilnosti, zar ne?

Zoran Galić: Ako govorimo o individualnim mobilnostima, nastavnika, ako govorimo o mobilnostima učenika i posebno grupnih nastavnika, negdje 10 do 15 mobilnosti, da. Iskoristit ću priliku i reći da čekamo rezultate još jednog natječaja mobilnosti učenika gdje bi ako projekt zaista prođe u proljeće 2016. godine otprilike 20-ak učenika išlo na projekt mobilnosti na ostvarivanje stručne prakse u Portugalu.

Da Tehnička škola ide u dobrom smjeru govore i izvrsni rezultati učenika na mnogim natjecanjima, posebice onim strukovnim, gdje ostvarujete zapažene rezultate?

Zoran Galić: I ove godine smo imali predstavnike na Sajmu inovacija u Iloku, tamo smo osvojili prva tri mjesta, slijedi nakon toga Arka u Zagrebu i eventualno Nürnberg u Njemačkoj. Prošle godine smo na sva tri natjecanja imali velike uspjehe. Nadamo se da će tako biti i ove godine. Imamo na različitim državnim natjecanjima svoje predstavnike od tehničke mehanike, tokara, mehatronike, elektroinstalatera. Sve je to u tijeku, vidjet ćemo kakvi će biti uspjesi nakon tih natjecanja.