Školsko zvono: Dorina filmska priča

27.05.2016.

Na ovogodišnjem Festivalu jednominutnih filmova održanom krajem svibnja u Požegi, filmom “Youth” predstavila se i mlada Požežanka Dora Tomljanović iz Požege, učenica trećeg razreda požeške Gimnazije. Filmom “Youth” svoje vršnjake Dora upozorava na pogubni utjecaj mobitela i virtualnog svijeta na prave ljudske kontakte i odnose. S dužom verzijom ove društveno angažirane priče Dora će sudjelovati na još nekoliko filmskih manifestacija u zemlji i inozemstvu. Tim povodom ugostili smo je u našoj emisiji Školsko zvono i doznali nešto više i o Dori ali i o filmu koji je snimila.

Vrlo zanimljiv film i poruka koju njime šalješ?

Dora Tomljanović: Film prati skupinu mladih u njihovom svakodnevnom životu koje u jednom trenutku prekida i obuzima internetska groznica. Krenu se međusobno dopisivati preko socijalnih mreža i tada, fizičko druženje prestaje.

Koja je poruka ovog filma?

Dora Tomljanović: Taj film je namijenjen mladim generacijama, a trebao bi pobuditi svijest o važnosti socijalne interakcije s drugima ali ne preko socijalnih mreža.

Imaš poprilično veliku filmsku ekipu koja je s tobom radila na filmu ?

Dora Tomljanović: Imala sam šest glumaca a ostalo je sve bilo na meni, od same ideje, pripreme za snimanje, snimanja i montaže.

Tko su ljudi koji su radili s tobom?

Dora Tomljanović: To su Mirko Filipović, Anabella Sulić, Barbara Kšenek, Petra Krištofek, Antonio Pilon i Luka Malčić.

Kako si se ti odlučila prijaviti na festival jednominutnog filma?

Dora Tomljanović: Film je namijenjen za Karlovačku filmsku reviju mladeži ali kako sam montirala punu verziju filma, i shvatila kako rok za prijava na jednominutni filmski festival nije završen, odlučila sam napraviti jednominutnu verziju i prijavila sam se.

Kada si se počela baviti filmom?

Dora Tomljanović: Film me oduvijek, još kao malu zanimao ali sam se tek u prvom razredu srednje škole počela ozbiljnije njime baviti. Učlanila sam se u GFR klub koji je bio kao izvan nastavna aktivnost u našoj školi.

Kakve filmove ti preferiraš? Koji su ti najdraži žanrovi?

Dora Tomljanović: Volim filmove s društvenom tematikom koji na sociološki način proučavaju društvo ili samo jedan tip osobe, sviđa mi se igrani film a također me zanima i dokumentarni film.

Imaš li možda neke od uzora ?

Dora Tomljanović: Od uzora, jedino bih htjela istaknuti Antu Peterlića koji je napisao „Osnove teorije filma“ koje vrlo često čitam i zapravo, mnogo sam toga naučila iz te knjige.

Što je potrebno za napraviti dobar film osim kvalitetne opreme?

Dora Tomljanović: Ja bih rekla upornost i konstantno vježbanje. Također, potrebno je i znanje. Osobno sam pročitala puno knjiga, vezanih uz filmsku umjetnost i fotografiju. Također, gledam mnogo videa na internetu, kako napraviti dobru fotografiju ili kako snimiti dobru snimku i sve ukomponirati u jednu cjelinu.

Je li ovo tvoj prvi film ?

Dora Tomljanović: Ovo je moj jedini samostalan rad ali sam surađivala i s društvom iz razreda, napravili smo film „Maske“.

Rekla si da je film pripremljen za Karlovačku filmsku reviju mladeži. Hoćeš li se još gdje predstavljati s tim filmom?

Dora Tomljanović: Osim Karlovačke filmske revije mladeži, film je poslan i na
Dubrovački filmski festival i Sarajevski filmski festival tako da sada čekam odgovore

Kakve su bile reakcije tvojih prijatelja na film?

Dora Tomljanović: Smatram da mladi nisu svjesni kakav utjecaj današnja tehnologija i moderni gadgeti imaju na nas. To ima veliki odraz na mlade iz razloga što napuštaju socijalizaciju s drugima i ne izgrađuju se kao društvena bića.

Dora, kakvi su ti planovi ? Hoće li film i fotografija i dalje ostati tvoj prvi izbor!?

Dora Tomljanović: Svakako se nadam da hoće. Želim upisati dramsku akademiju u Zagrebu, u odjeljku filmske tv režije i produkcije. Svjesna sam koliko malo studenata primaju te da je teško upisati taj fakultet.

Ena Peričić studentica je treće godine na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. Kemija i nije najomiljeniji predmet u školi pa smo pokušali doznati od Ene što je to što je nju privuklo na ovaj fakultet.

Ena Peričić: Sam naziv mog faksa, kemija i inženjerstvo zvuči pomalo zastrašujuće. U početku sam i sama bila neodlučna, bilo je stvarno teško na početku ali kako je vrijeme prolazilo ja sam se sve više posvećivala tome i neke stvari posložile su se na svoje mjesto. A zašto kemija? Oduvijek sam nekako voljela kemiju, imala sam sreće s profesorima koji su me od početka zainteresirali za taj predmet. Kada krenemo od opće kemije koju smo imali na prvoj godini, počneš razumijevati stvari na atomskoj razini odnosno kako neke stvari oko nas funkcioniraju. Sam periodni sustav elemenata je stvarno fascinantan.

Kada završiš ovaj studij, koje će biti tvoje zvanje?

Ena Peričić: Sada završavam treću godinu. Ja sam smjer primijenjena kemija i pokrivamo sva područja kemije od opće, anorganske, organske, elektrokemije, alkalne kemije i ostalih. Imamo dosta inženjerskih predmeta kao što je fizika i slično. Sve pokrivamo i čak se na faksu možeš opredijeliti koji ti dio odgovara. Sada pišem taj završni rad na Zavodu za elektrokemiju gdje provodimo nekakve eksperimente karakterizacijom grafenog sida i koji planiramo braniti u devetom mjesecu. Nakon toga upisujem diplomski studij.

Gdje ćeš moći raditi?

Ena Peričić: Iskreno, gdje god smo čitali na faksu, svugdje piše da su se ljudi brzo zaposlili. Na primjer, na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu ili na nekim institutima vani. Tu su i Jamnica, Jana, naftna industrija, neki se zaposle i u prehrambenoj industriji, neki rade na znanstvenim radovima. Ja bih u početku htjela krenuti sa znanstvenim radom.

Mnogi zaziru od fakulteta prirodnih znanosti, a upravo ta su zanimanja deficitarna i s njima bi se trebalo lakše zaposliti?

Ena Peričić: Takvo sam razmišljanje i ja imala pri odabiru fakulteta jer se sve svodi na to kako će ti tvoje školovanje i tvoj trud koji ulažeš u taj proces obrazovanja, donijeti plodove rada. S kemijom imam dosta opcija da jednoga dana radim ono što volim.

Vjerujem da se jako puno uči i jako puno priprema za ispite?

Ena Peričić: Praktični rad u laboratoriju nam nosi 50 – 60 posto obrazovanja i vremena koje provodimo na faksu jer iz svakog predmeta, imamo laboratorijski dio, vježbe traju od tri do osam sati i za koje su obavezne pripreme. Obavezno se moraju poštovati pravila rada u laboratoriju, moraju se pisati referati, na što ode jako puno vremena. Imamo i seminare na kojima rješavamo zadatke i naravno predavanja.

Koliko dnevno učiš?

Ena Peričić: Svaki dan učim po nekoliko sati, a kada su ispiti, to je kontinuirani rad bez izlazaka i društvenog života.

Stigne li se i uz učenje i težak fakultet živjeti studentski život u Zagrebu!?

Ena Peričić: Bez problema, uz dobru organizaciju, za sve ima vremena i bavljenje sportom i druženje, izlaske.

Ena, kakvi su ti planovi nakon završetka fakulteta? Mnogi mladi ljudi, nažalost razmišljaju otići iz Hrvatske, a s ovim fakultetom, mogućnosti su bezbrojne.

Ena Peričić: Ne mogu reći da nisam razmišljala o tome. To mi je možda čak i prva opcija ako mi se ukaže prilika da odem raditi van ali nikad se ne zna. Treba ulagati u Hrvatsku i zadržati mlade znanstvenike jer stvarno imamo super obrazovanje i mogli bi jako napredovati.

Pretpostavljam da je za završiti fakultet potrebna, prije svega, velika želja i upornost?

Ena Peričić: Bez upornosti ništa. Svaki početak je težak. Ja znam da je meni u početku par puta prošlo kroz glavu je l’ to stvarno faks za mene. Vrijedi li nastavljati. No shvatila sam da bez te upornosti i napornog rada nema ništa. Ako imalo volite kemiju i razmišljate o tome, odaberite to, super je!