Ravnopravni i sretni: “Dugo sam u ovom poslu, ljudi su se naviknuli viđati me u kombiju, no zna biti i začuđujućih pogleda”

25.08.2016.

Davne 1914. u Hrvatskoj je prvi put vozački ispit položila – žena. Danas, stotinu godina kasnije, broj žena za volanom gotovo je isti broju muškaraca. Iako statistike pokazuju da upola manje dama sudjeluje u prometnim nezgodama, i dalje se često može čuti kako žene, navodno, lošije voze. Muškarci ženama za volanom najčešće zamjeraju prestrojavanje bez žmigavaca, pričanje na mobitel, šminkanje te naglašavaju kako se žene za volanom ne znaju orijentirati kada voze po gradu. Da ova priča ne drži vodu potvrdit će nam naša današnja gošća Ravnopravnih i sretnih Aleksandra Bunčić.

Što je bio poticaj da se prihvatite ovog posla i zapravo evo u samom uvodu da nam kažete čime se točno bavite?

Aleksandra Bunčić: Prije nešto više od 10 godina moj suprug je ovaj posao radio sam, ali kako je imamo potrebu za još jednim djelatnikom jer se posao dobro razvijao, ja sam tada bila nezaposlena, prihvatila sam se ovog posla bez previše razmišljanja, zašto ne pokušati, a jedna plaća više u kući nije na odmet.

Vi vozite za jednu dostavnu tvrtku, ali zapravo suprug i Vi imate svoj mali obiteljski biznis, što znači da ste suprug i Vi u poduzetničkim vodama?

Aleksandra Bunčić: Tako je, da. Mi radimo za jednu dostavljačku tvrtku, već 20 godina. Zadovoljni smo, to je naša matična kuća i oni stvarno iza nas stvarno su na raspolaganju i uvijek stoje iza nas. A što se tiče našeg obrta, imamo ga već 13 godina ni zadovoljni smo.

Kakve su reakcije ljudi, kad ugledaju ženu za volanom dostavnog kombija, na ovom našem području Vi ste jedina žena koja radi taj posao?

Aleksandra Bunčić: Pa jesam, da, jedina žena sam. Reakcije su uglavnom pozitivne, stvarno, griješila bih kada bi rekla da ne, Ipak sam ja dugo u tom poslu, ljudi su već navikli na mene, i stvarno nisam osjetila da imaju predrasude, ali ima tu i tamo nekih čudnih pogleda. Malo se čude, imala sam jednu situaciju gdje je gospodin prilikom dostave jedne pošiljke, rekao: „Pa vruće je gospođo, hoćete izaći na sok, pozovite i svog vozača“. Ja sam mu tad rekla da sam ja taj vozač na što mi je odgovorio da je to nemoguće, obišao je oko kombija i kad se uvjerio da stvarno nema vozača bio je pomalo zatečen. Lijepih situacija, naravno uvijek ima, uvijek nastojim pamtiti samo lijepo. Jedna od tih dogodila se jednoga kišnog dana. Ja sam na glavi nosila šiltericu kosa mi je bila skupljena u rep, rep u jakni, i prilikom dostave robe u jedan centar čovjek je izašao iz automobila i rekao mi „Dečko, je l” možeš malo kombi skloniti“ i kada sam se ja okrenula, kada je vidio da sam žena rekao je „Oprostite“. Bilo je takvih situacija. Al definitivno meni jedan od najljepših bila mi je kada mi je prišao jedan požeški ugostitelji i rekao mi: Znate gospođo, kada budu birali najvrjedniju ženu Požege, ja ću Vas predložiti“ Uglavnom pamtim samo lijepe stvari, posao je dosta zanimljiv, dinamičan ali i odgovoran.

Kako su reagirale Vaše kolege kada ste počeli raditi ovaj posao, vjerujem da srećete ostale kolege koji se bavi istim poslom kao i Vi? Kako oni reagiraju ?

Aleksandra Bunčić: Kao što sam rekla, ja sam već dugo u tom poslu i oni su već navikli na mene. Bilo je u početku malo čuđenja, ali sada je to sve krenulo svojim tokom, što znači da je sve manje i predrasuda o ženama, kao vozačicama. Nekad je bilo i povika: Tko ti je dao vozačku dozvolu“ i sl. Mi moramo svugdje stati, onda bude dobacivanja, neodobravajućih pogleda, ali trudim se stvarno nikoga ne ugroziti, nikome ne smetati u prometu i stati kada moram stati da stvarno nikome ne smetam, da ne napravim kolaps u gradu. Meni mogu jedino zamjeriti razgovor na mobitel, pošto nas jako puno zovu i mi smo jednostavno prisiljeni javljati se na pozive i biti uvijek na usluzi, i što kvalitetnije obaviti ovaj svoj posao jer živimo od tog posla.

Je li Vam u početku bilo teško kada ste krenuli u taj posao, uvjetno rečeno, muški posao, je li Vas bilo strah kada ste prvi put sjeli u takvo vozilo?

Aleksandra Bunčić: Pa nisam odmah sjela u tako veliko vozilo, znači vozila sam manji kombi koji je bio 12 kubika, to je ipak manje vozilo. Prvo je bilo malo vozikanja po Babinom Viru, malo naprijed, malo nazad i tako. Ne treba se bojati, ja se ne bojim osjećam se sigurnije u većem vozilu. Osobni automobil, ne volim voziti jer nekako uvijek imam osjećaj da ću negdje zapeti, kombi je puno pregledniji, puno ga je lakše voziti, znam da ovo malo smiješno zvuči, ali stvarno je lakše upravljati većim vozilom, nego manjim, bar meni.

Pretpostavljam da Vi nemate predrasuda oko muško ženskih poslova, odnosa i pitanja?

Aleksandra Bunčić: Nemam predrasuda jer ja kao što znate, imam kod kuće tri sina i supruga, ja sam se za svoja prava izborila. Sve to savršeno funkcionira, djeca su prihvatila to tako, ona su svjesna da je to mamin posao, i da mama ide raditi i po kiši i po snijegu i po terenu i dogodi se stvarno da sam satima za volanom, naporno je, naporno je više u fizičkom smislu. Ja mogu podići paket od 20 kila, ali sve što je preko toga, ne mogu, tražim pomoć ljudi kojima dovezem robu i oni su stvarno spremni izaći u susret i pomoći.

Rekli ste da imate tri sina, kako uspijevate uskladiti sve obveze na poslu i kod kuće, s obzirom na to da ste non-stop na terenu, u vozilu, kako se dečki snalaze bez vas?

Aleksandra Bunčić: Mi smo velika obitelj, moja djeca imaju s kim ostati kod kuće, ja u svakom trenutku mogu otići, bilo to ujutro, navečer, ne moram razmišljati je li moje dijete otišlo gladno u školu, je li se obuklo, spremilo knjige, stvarno što se toga tiče, ne znam kako bi da nemam kod kuće svekrvu koja skuha i brine o svemu, tako da mi to puno znači.

Prema Vašem mišljenju, tko je uopće dobar vozač, tu nije pitanje jeli to žena ili muškarac, nego što znači biti dobar vozač?

Aleksandra Bunčić: Svakako je to onaj koji dionicu prijeđe sigurno, samo dogodi se da i mi koji smo za volanom znamo i malo više dodati gasa, ali nikada ne smijemo ugroziti ostale sudionike u prometu. Ja inače ne vozim brzo, i ne volim brzu vožnju, ali stvarno bude situacija gdje morate od Požege do Slavonskog Broda doći u nekom određenom roku, da možete tu svu robu istovariti u prikolicu jer ste vezani uz kamion koji vozi tu robu za Zagreb, naravno nisu to neke ekstremne brzine, ali jednostavno vrijeme je novac. Nažalost događa se svašta, ali trudim se koliko god mogu paziti, pogotovo paziti na ostale sudionike u prometu.

Jesmo li mi žene doista toliko loše vozačice kako nas karakteriziraju muškarci?

Aleksandra Bunčić: Ma nismo, vidite da se najmanje prometnih nesreća događa ženama, mislim da smo ipak opreznije, strpljivije, mislim da to nije tako.

Vjerujem da žene, manje burno reagiraju?

Aleksandra Bunčić: Pa to je tako da, ipak smirenije smo.

Smatrate li da bi se više žena trebalo odlučiti za recimo ovakav posao?

Aleksandra Bunčić: Zašto ne, posao je dosta interesantan, puno se radi s ljudima, nije to samo sjesti za volan, ima tu i papirologije i fizičkog napora. Ja nekada kada krenem u sat vremena se toliko umorim, da mi bude dosta svega, a ima dana kada to sve ide lagano …No treba znati da to nije samo sjesti i voziti, već i da moraju imati podršku obitelji, dobru organizaciju, tako da nitko ne trpi.

Što kaže Vaš suprug za Vas kao vozačicu, obično su oni najkritičniji prema svojim suprugama?

Aleksandra Bunčić: Moj suprug koliko sam primijetila, smatra da ja mogu više nego što radim. Uvijek me gleda me kao sebi ravnu.

Da ponovno birate, bi li izabrali ovaj posao?

Aleksandra Bunčić: Uvijek, volim ovaj posao, da ne volim sigurno to ne bi radila, meni bi bila kazna da me netko zatvori u četiri zida i da ja moram 8 sati sjediti negdje.