Muzej u loncu: Sjećanje na jednog od požeških velikana Dragutina Lermana

30.08.2016.

Pravo je vrijeme je da vam poželimo dobar dan, u osmoj po redu  emisiju Muzej u loncu radia Vallis Aurea.  Mjesec kolovoz nam donosi sjećanje na jednog od požeških velikana, , zato pozdravljam i u vaše ime dragi slušatelji, naše muzealke, etnologinje, Maju i Dubravku.

Majo kako je protekla  Požeška šetnja muzejskim ljetom ?

Maja: Polako se približavamo kraju ove naše lijepe priče, morali smo ostaviti dovoljno vremena i za pripremu ove gostujuće izložbe, sezone koja je pred nama poslije ljetne sezone, izložbe su doista vrlo bile posjećene, pokazale su sve tri izložbe u ovom ciklusu ovogodišnjem, požeška šetnja muzejskim ljetom, da Požežani ne samo da vole umjetnost, nego se umjetnošću i bave, i to na razne načine i u raznim oblicima, tako da beskrajno mi je drago što su naša vrata širom otvorena, nisu ugostila samo dakle likovnjake nego su likovni uradci isprovocirali razne druge oblike tako da smo doista imali od pjesničkih večeri do raznih radionica i koncerata i svega onoga što zapravo ta umjetnost oko sebe i u sebe privlači.

Popis zaslužnih i poznatih Požežana od najstarijih dana do danas je podugačak. Obično, ipak treba proći podosta vremena kako bismo postali svjesni nečije vrijednosti i doprinosa. Tako je moralo je proći čak 70 godina od smrti jednog našeg velikana koji je doista zadužio, ne samo Požegu, nego i cijelu Hrvatsku, da dobije spomen ploču, a malo poslije i svoju ulicu u svom rodnom gradu. Majo, o kome pričamo i zašto je tome tako bilo?

Maja:Požega ove godine slavi 153 godina rođenja i 98 godina smrti velikog, doista velikog Dragutina Lermana. Njegov životni put, sve je, samo ne običan. Rođen je davne 1863. godine, u obitelji poznatog požeškog tkalca Đure Lermana, a krsni kum mu je bio otac, tek godinu dana mlađeg Julija Kempfa za kojega će ga cijeli život vezati duboko i iskreno pijateljstvo. Za razliku od našeg Kempfića koji je još od djetinjstva bio knjiški moljac i samim tim dobar gimnazijski đak, Lermana su poslali na trgovačke nauke u kod strica u Budimpeštu, te u Brod na Savi. No, tamo se sasvim slučajno inficirao sa željom otkrivanja novih svjetova, pa je sa svega 16 godine, bez znanja roditelja, tri mjeseca pješačio do Hamburga, pa brodom do Londona, odakle je kanio put sjeverne Amerike. Na žalost radi nedostaka novca, ali i nepoznavanja jezika morao se vratiti natrag kući. No, to ga nije obeshrabrilo. Naš je Dragutin marljivo učio, i zahvaljujuići žarkoj želji, ali više sreći, sasvim slučajno upao u čuvenu Stanlyjevu Kongo ekspediciju, kao najmlađi član sa svega 19 godina. U Africi je proveo 13 godina kroz 4 putovanja u službi belgijskog kralja Leopolda II. Svojom predanošću, samodisciplinom, neiscrpnom energijom, filantropijom, zadužio je mnoge. Prije svega afrički narod kojega je prosvjećivao, borio se protiv njegovog ropstva, Narodni muzej u Zagrebu kojemu je darovao 500 predmeta otkupljenih od domorodaca za vlastite novce, Hrvatski narod kojemu je u čast slapove na rijeci Kwilu kao prvi bijeli čovjek prozvao Slapovi Zrinski. U svojim dnevnicima koje je marljivo vodio ostavio je veliki doprinos za brojne znanosti od geografije, biologije, zoologije do etnografije. Njegova redovita pisma, Julije Kempf je objavio u Listovima i Novim listovima iz Afrike, poučnom i zanimljivom putopisnom štivu. Što radi velike ljubavi, što radi narušenog zdravlja od malarijske groznice, Lerman se s posljednjeg putovanja vratio vrlo brzo u rodnu Požegu koja ga je dočekala kao svog heroja. Oženio se za 13 godinu mlađu Hedvigu, najmlađu kćerku brestovačkog vlastelina, jednog od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Požegi, Mije Reinera. Ovaj ga je odmah zaposlio kao ravnatelja u svojoj Pučkoj banci i to je bio početak Lermanovog požeškog labuđeg pijeva. Oduševljen svime što je vidio i u Africi, ali i u Belgiji, Lerman je silno želio razvoj Požege, pa je poticao građane na povoljne kredite za obnovu požeških vinograda postradalih od filoksere, izgradnju kuća, pronašao je investitore za novoosnovano dioničko društvo Ugljenici Ratkovica gdje je podigao i dvije tvornice, briketa i boje za ciple Nerosin. Predugo bi nas odvelo da nabrajamo Lermanovo učešće u društvenom i gospodarskom životu naše Požege u tih nekoliko godina početka 20. stoljeća. Na žalost, nezrela politička situacija zakuhale Europe pred 1. svj. rat, i niz osobnih nesreća učinilo je da su mu sva nastojanja propala bankrotom Pučke banke 1909. godine. Još uvijek uvjeren da može pomoći Požegi i Europu oduševiti za svoja poslovna nastojanja, bio je prisiljen po velikim gradovima raditi najniže poslove da bi preživio, jer se u Požegu nije smio vratiti. Tek četiri godine poslije, uspio je zainteresirati ulagače u obnovu starih saskih rudnika ali, u  Kreševu u središnjoj Bosni, gdje je mukotrpno radeći u jeku Prvog svjetskog rata ostao do svoje smrti, u 55. godini života. Umro je sam, ali mu je na sahranu došlo čitavo Kreševo, koje ga je kao plemenitog čovjeka koji je mnogima pomagao, duboko poštovalo. Na žalost, Požega ga je, vjerojatno zbog poslovnih neuspjeha dugo vremena ‘držala pod tepihom’, pa mu je 1988. godine podignuta spomen ploča na mjestu njegove rodne kuće, tek su mu tada, 70 godina poslije objavljeni Afrički, pa potom Kreševski dnevnici. Gradski muzej Požega u svojoj Zbirci Dragutina Lermana, čuva građu koja doista pokazuje koliko je velik i plemenit bio ovaj čovjek kojega naša mala sredina baš i nije uvijek bila spremna razumjeti uza sva njegova nastojanja da nas prosvjetli kao nekada afričke domorodce. Želja nam je  da mladima približimo dio te zbirke, ali prije svega njega kao njega kao čovjeka.

Danas ćemo prozboriti o peškirima Požeškog kraja i umjeću njihove izrade . Naravno više   će nam reći  Dubravka, koja je bila i autorica jedne takve izložbe prije tri godine.

Dubravka: Ručnik – peškir ili otarak (kako se naziva u Istočnoj Slavoniji), smatra se  na neki način simboličnom rukotvorinom Istočne Hrvatske, ali i kod drugih Slavenskih naroda. Kao predmet ima dugi i neprekinuti kontinuitet, međutim je doživio mnoge promjene, ali se, i danas izrađuje i koristi u nekim dijelovima Slavonije. Sam izraz peškir je turcizam koji dolazi od perzijske riječi pišgir. Na području Požeštine i kod Paura i kod Graničara uobičajio se naziv peškir, te nam nije  poznat naziv koji se koristio prije utjecaja osmanlijske kulture na našem području. U Istočnoj Slavoniji tradicijski naziv za ručnik je otarak, a potječe od staroslav. riječi terti koja vuče korijene iz riječi (terH). Ručnikom ili peškirom kao jednim od najljepših predmeta tekstilnog rukotvorstva obilježavao se životni tijek i prilike svakog seoskog doma, gdje je za svaku prigodu postojala određena vrsta: od uporabne primjene u svakodnevnici, do darovne, ukrasne, vrijednosne, te simboličke i obredne uloge u životnim i godišnjim običajima. Kroz povijest njegove izrade ogledaju se tkalačke vještine i likovna kreativnost seoskih žena, te utjecaj građanske kulture i  migracija koje su se zbivale na ovom prostoru. Ovisno o svojoj namjeni izrađivao se od raznih materijala, lana i konoplje, te pamuka, vune i svilenog konca. Prema načinu tkanja, ukrašavanja i duljini možemo ih razvrstati od jednostavnih bez ili s malo ukrasa do onih svečanih rađenih različitim vrstama tkanja, pa i veza koji se javlja kasnije. Ručnici za svakodnevnu upotrebu poput brisanja lica i ruku (koje su mijenjali jednom tjedno), brisanje suđa, prekrivanje tijesta za kruh, umatanje hrane kao čobanske užinice ili milošća gostima, kao kecelje redušama kod pripreme hrane… bili su najčešće tkani najjednostavnijom tehnikom, manjih dimenzija ili većih dimenzija (ovisi o svrsi), a ukras su im bile šire ili uže pruge izvedene pretkivanjem ili tkanjem na dasku crvenim, plavim, rjeđe crnim pamukom. Najčešće porubljenih krajeva, rijetko su bili ukrašeni čipkom ili resama. Nešto bolji ručnici, to jest svečaniji, tkani su složenijim tkalačkim tehnikama, ulaganjem, tkanjem u 4 nita, rocancem… koristili su se za prekrivanje božićne ili uskrsne pogače, prekrivanje košare s hranom kada se išlo u polje ili u goste, za darivanje krsnog kuma ili svatovskih uzvanika, ukrašavanje grane podignute na rog krovišta nove kuće, spasovskog majpana…Svečani ručnici tkani  su kombinacijom više i složenijih tehnika: (jednoziv od natka s ulaganom ili štikanom vunicom, usnivanac s ulaganim, štikanim ili  vezenim pamukom ili svilom) raznih motiva, na krajevima ukrašavanih različitim splitovima resa ili ručno rađenim ili kupovnim čipkama. Takvi ručnici upotrebljavali su se kao ukrasi i pokazatelji ženine vještine i bogatstva na uskrsnim korpama nošenih na posvetu jela ili u babinjama, oko svetih slika, kao darovi kumovima i najvažnijim svatovskim časnicima, te za ukrašavanje svatova.  Peškir je bio vezan i za posmrtne običaje (prekrivanje ogledala u kući kada netko umre, zaticanje peškira za križeve i barjake u pogrebnoj povorci, darivanje ukopnika i svećenika peškirima…), gdje je prevladavala bijela boja (nekada simbol žalovanja ili rušnje). Međutim, za sahranjivanje mlađe osobe upotrebljavali su se peškiri sa šarama u čemu je vidljiva prisutna simbolika dobnog statusa pokojnika. U sklopu našeg Etnološkog odjela (Gradskog muzeja), u Zbirci tekstila vrlo vrijednu građu čine upravo tradicijski ručnici – peškiri požeškoga kraja, koji se skupljaju od osnutka Muzeja do danas. Cilj nam je da se tradicijski ručnik – peškir prepozna kao bitan dio naše materijalne i nematerijalne kulturne i etnografske baštine,.
       

Kakav bi to bio muzejski lonac a da nešto ukusno ne pripremimo,  a koje  jelo ovoga  puta pripremamo doznat ćemo od Maje …..
 
Maja: Dvoumili smo se jako, koji recept da povežemo s naše dvije današnje teme, s Lermanom ali i s peškirima. Kroz ruke su nam iz dragocjenih kuharica naših starih Požežanki prošli mnogi recepti kolača poput Crnac u košulji, Kongo šnite, Crnac s višnjama, ali mi smo se odlučili za recept starog dobrog kuglofa. Naime, kuglof je vrsta kolača iz kalupa, koja nam je došla s utjecajima sjeverozapada, prvo u gradove, ali su ga rado prihvatili na selu, posebice od početka 20. stoljeća. Bez obzira da li pravljen s germom ili poput biskvitnog tijesta, selo je kuglofom, vjerojatno radi velike sličnosti (okrugao oblik s rupom u sredini) s lakoćom zamjenio obredni suhi kolač. Samim tim kuglof je dobio počasno mjesto u svim košarama koje su nošene na posvetu za Uskrs, babinje, zaruke i prekrivane predivnim svečanim peškirima. A kakve veze kuglof ima s Lermanom? Pa, ovako: Marija Lerman, djevojački Jeger Schultz, majka Dragutina Lermana bila je polusestra s praprabakom požežanke Anite Benak, divne gospođe koja je ljubazno i požrtvovno, onako od srca, za naš požeški muzej sa svoje kelnske adrese prevela s njemačke gotice oko 400 recepata rukopisne kuharice iz obitelji požeškog trgovca staklom Eiserlea s kraja 19. stoljeća! U čast njoj, Lermanu, svim požrtvovnim ljudima koji ne pitaju za cijenu kad nešto dobro treba učiniti zajednici, ali i našim peškirima, prenosimo Vam recept pod nazivom ‘Zdrav kuglof’ ravno iz Eiserleove kuharice.15 dag putra sa 6 žumanjaka i 15 dag šećera s vanilijom i koricom limuna jako pjenasto izdraditi. Dodati uz miješanje 42 dag najfinijeg krumpirovog brašna, odnosno Gustina i ¼ litre hladnog mlijeka, te pažljivo umješati snijeg od 6 bjelanjaka, 8 g sode i 20 dag vinskog kamena (kojega, gle čuda alergičari vraćaju ponovno umjesto pecivnog praška). Na kraju dodati po ukusu i od oka grožđice. Peći u namazanom modlu dobro posutom mrvicama oko 1 sat.

No, dobro idemo onda doznati, što je to kanjavac? Dubravka?

Dubravka: KANJAVAC (Podgorje, Cerovac, Grabarje, Šeovci; Vetovo) ili žmak (Zagrađe),  kako ga zovu u nekim selima Požeštine, krpa je za pranje suđa ili sudoper krpa. Kako se u nekadašnjim seoskim domaćinstvima nikada nije bacalo što se još nije moglo iskoristiti, tako se i od starih, truljavih peškira izrezivale manje krpe koje su se osim za razne druge svrhe koristile i za pranje suđa. Kanjavci su se mogli napraviti i od rukava starih oplećaka ili košulja. U Striježevici naziv kanjavac se upotrebljavao za krpu kojom se brisao stol.

Vjerujem da se sprema zanimljiva i vruća jesen, barem što se tiče muzejskih izložbi. Majo idemo redom  

Maja: Evo prije nekoliko dana 25.kolovoza na Dan grada Slatine imamo čast doista da naša izložba na neki način onako baš ima čast sudjelovati na eminentnim događanjima, tamo negdje u lipnju su bile Konjarske vatre, županjske, Đakovački vezovi, evo sada i uz čast Dana grada Slatine je otvorena koja se također tijekom cijelog devetog mjeseca može pogledati u zavičajnom muzeju Slatine, a onda ćemo poslije vidjeti kamo će dalje, dakle mi već sve znamo ali naši slušatelji će imati prilike čuti. U svakom slučaju pripremamo još za početak devetog mjeseca i promociju knjige naše drage kolegice Vesne Kolić Klikić koja je započela svoju karijeru, ovdje u Požegi na mjestu etnologinje, dakle prije Dubravke i prije mene, a uspješno sada radi, privodi kraju svoju karijeru u zavičajnom muzeju Nove Gradiške, i ona je napravila jednu predivnu inpozantnu i fascinantnu  knjigu narodnih nošnji, muških, prije svega ženskih,a evo sada je i druga knjiga ugledala svjetlo dana, muških  narodnih nošnji, pa se veselimo upriličiti promociju te iste knjige kod nas u Požegi.

Dragi prijatelji tradicije, baštine, prošlosti i običaja, hvala Vam što ste i ovu emisiju bili s nama. Ne zaboravite iskoristiti priliku da naučite nešto o sebi i onima prije vas posjećujući izložbe našeg muzeja ove jeseni, počevši svakako s izložbom peškira. Do slušanja do iduće emisije, hvala našem Gradskom muzeju Požega i našim suradnicama etnologinjama Maji i Dubravki …..