Muzej u loncu: Vinogradarstvo i vinarstvo požeškoga kraja – tradicija duga još od antike

27.09.2016.

Naš poznati Aurea Fest u svom je  Festivalu običaja i tradicionalnoj Požeškoj berbi grožđa najavio i ovogodišnju berbu. Nadajmo se da će  ova godina biti jedna od onih boljih , jer svaki vinogradar nažalost svoj  cjelogodišnji rad i muku  mora  staviti u ruke vremenskih prilika i neprilika . Kao što ste već i naslutili, dragi naši slušatelji, vi slušate RVA i ovomjesečnu emisiju Muzej u loncu. Danas ćemo vam pričati,  o čemu drugom, nego o nekadašnjoj berbi grožđa.  S nama su i danas naše muzealke Maja Žebčević Matić i Dubravka Matoković.  No prije nego krenemo sa temama u emisiji,  Majo vratimo se malo i  u kolovoz  , mnogo je događanja bilo . 25.kolovoza Muzej u loncu gostovao je u Slatini povodom  Dana Grada Slatine ?  

Maja: O da to je bilo osmo po redu  otvorenje ove naše lijepe izložbe koje ostvaruje svoj cilj putujući po cijeloj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu osvješćavajući zapravo sve nas o činjenici koliko vrijednosti i potencijala imamo u zaboravljenim baštinskim jelima koja se i dan danas pripremaju ali samo u krugu naših obitelji. Tako da Slatinčani su to na vrlo visokoj razini svijesti to doživjeli i upriličili otvorenje uz Dan grada Slatine, tako da doista nije nedostajalo ni onih koji su trebali biti , ni ovih popratnih događaja , odnosno kuhanja i natkuhavanja i razgovora o hrani baš onako kako smo mi i zamišljali da bi to trebalo biti.  15. rujna smo otvorili nakon gotovo mjesec dana tu istu izložbu i u Slavonskom Brodu u Muzeju Brodskog Posavlja gdje smo imali prilike promovirati u živo pripremanje čuvenih Gunjanskih gojtana naravno uz jednu lijepu priču. Počastila nas je svojim prisustvom i Predsjednica Hrvatskog Muzejskoj vijeća Ružica Marić. U svakom slučaju drago nam je da naše kolege, što muzealci , što oni koji prihvaćaju tu priču kao jako važnu i bitnu , dolaze na otvorenja i sve nas na neki način upućuju da je to tema do koje moramo držati.

U našoj emisiji Muzeja u loncu imali ste već prilike čuti onu paradigmu da je u nekadašnjoj Požegi, koja je rado primala mnoge strance iz cijele Austro-Ugarske monarhije, važilo pravilo: tko se želio osjećati Požežaninom, taj je morao imati i vinograd. Stoga u današnjoj emisiji čast dajemo  berbi grožđa, pričati ćemo  o samom vinogradarenju i vinarenju, što u gradu što na selu. Na području Požege i Požeškog kraja, ova plemenita kultura bila je poznata još u doba Rimljana. O tome svjedoče prekrasne staklene sačuvane čaše s oslicima grozdova, iz rimskih grobova kraj Tekića i Velike, od kojih neke možete vidjeti restaurirane i izložene u požeškom muzeju. O njima se brine arheologinja Mirela Pavličić, a naše suradnice etnologinje o Zbirci tradicijskog vinogradarstva i podrumarstva koja broji 57 predmeta i čuva dokaze o nekadašnjem načinu vinogradarenja. Dubravka, recite nam nešto o ovoj materijalnoj tradicijskoj baštini u muzeju, ali i onoj nematerijalnoj. Kako se nekada vinogradarilo u gradu, a kako na selu?  

Dubravka: Vinogradarstvo i vinarstvo požeškoga kraja ima tisućljetnu povijest tijekom koje su postali dio i tradicijske kulture. Naš muzej je tako 2010. godine postavio etnografsku izložbu pod nazivom „Vinogradarstvo i vinarstvo u požeškom kraju krajem 19. i početkom 20. stoljeća“. Ta izložba bila je prilika da se prikupi građa, koja se još uvijek mogla pronaći, za Zbirku tradicijskog vinogradarstva i podrumarstva, kao i za prezentiranje i istraživanje iste teme. Samo da napomenem da je našoj muzeološkoj koncepciji budućeg stalnog postava također predviđena i prezentacija vinogradarstva i vinarstva u požeškom kraju s kušaonicom vina. Tada smo uspjeli prikupiti veći dio građe za dotičnu Zbirku, ali dio smo morali i rekonstruirati, a dio toga i posuditi od vinogradara (vinogradarske i voćarske udruge Stjepan Koydl) koji još čuvaju stare vinogradarske alate i posuđe. Našlo se tako tu raznih buradi, ali i malih bačvica za rakiju iz kojih se na stolu istakala tekućina za piti, pa čuture – stare plosnate drvene boce za nošenje pića, pa razna pomagala, poput natega od tikvice s datacijom iz 1860. godine ili one bakrene i staklene koje su služile za vađenje tekućine, pa drveni fezir za mjerenje tekućine ili razni drveni škafovi za grabljenje tekućine, no da ne nabrajam dalje krenimo od početka s našom pričom o vinogradarstvu i vinarstvu.  Spomenuli smo da vinogradarstvo u našem kraju ima dugu tradiciju još od antike. Koliko je ovaj kraj bio bogat raznim vrstama vina govori podatak iz 1863. kada je u časopisu „Slavoncu“ zabilježena velika Županijska gospodarska izložba gdje je bilo izloženo 11 vrsta grožđa i 46 vrsta vina od 50 izlagača (od uglednih požeških građana, vlastele, ali i imućnijih seljaka). Mada, prema pisanju franjevca Kaje Agjića u tom istom „Slavoncu“, nekoliko mjeseci prije izložbe, vinogradarstvo u Slavoniji, posebno na selu, nije bilo baš sjajno: „Vinogradi osim Karlovačkih i njezine okolice (nu i ovi se nemogu nipošto s Budimskim uzporedit) jesu također u slabom stanju, čokoće je u njekih predjeljih bez svakog reda, i tako riedko, da jedan drugog dovikuje. Zatim, budući da se vinogradi ne gjubre, niti čestito obradjuju, zato i nerode, a i ono što urodi, gdje koji brže bolje oberu groždje još na pole zeleno, i više put strpaju u rakinsko i nečisto sudje, pa eto ti smrdljive kiselice!“ (ovaj njegov opis teba uzeti s rezervom, jer ipak nisu svi tako gospodarili). No kakvo je stanje požeških vinograda bilo na prijelazu 19. u 20. stoljeće? Tri vinogradarske bolesti katastrofalnih razmjera uvezenih iz sjeverne Amerike – oidium, filoksera, peronospora, koje su poharale europske vinograde u drugoj polovici 19. stoljeća, stigle su u požeški kraj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njihovo pojavljivanje uzrokovalo je još veću razliku u načinu obrade vinograda, prerade grožđa i čuvanje vina između sela i grada tijekom prve polovice 20. stoljeća, koja je postepeno ipak nestajala u drugoj polovici istog stoljeća.  Značajnu ulogu u borbi protiv tih bolesti, ali i u unapređivanju i osuvremenjivanju vinograda i vinarstva u požeškom kraju odigrale su pojedine osobe, kao i institucije (edukacijski članci stručnjaka u Glasniku Županije požeške, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo sa svojim uslugama, uputama i savjetima, Požeška ratarnica – specijalizirana poljoprivredna škola, Stjepan Koydl kao neprikosnoveni autoritet na području vinogradarstva i voćarstva, kutjevačko vlastelinstvo u vlasništvu obitelji Turković koje je u to vrijeme pratilo najsuvremenije vinogradarske i vinarske trendove, Ladislav Kraljević jednog od trojice najznačajnijih opskrbljivača loznih cjepova hrvatskog tržišta u vrijeme obnove vinograda od filoksere itd…)
Osim promjene načina obrade vinograda, preradi grožđa i vinarenja koji su se počeli primjenjivati poslije ovih bolesti koja je, kako smo već rekli, naglasila razliku u vinogradarstvu i vinarstvu sela i grada, uzrok je bio i u različitoj uporabi i načinu korištenja vina. Treba napomenuti da je do sredine 20.stoljeća, uz vodu i rakiju, vino bilo jedino piće. Zato je gotovo svako obiteljsko gospodarstvo imalo i manji vinograd. Vino je bilo važni konzumni element u svim životnim, radnim i godišnjim običajima. Seljacima je obrađivanje vinograda bilo samo jedno od brojnih drugih poljoprivrednih poslova za koje, uza sve ostalo nije dostajalo puno vremena. Svaki je seljak obrađivao onoliko trsova koliko mu je trebalo za vlastitu kućnu upotrebu. Nakon uništenja požeških vinograda spomenutom filokserom seljaci su mogli nastaviti obrađivati vinograde na stari tradicionalni način jedino nakalamljenom američkom direktno rodećom lozom koja nije zahtijevala posebnu njegu jer je bila otporna na većinu tadašnjih bolesti. Građani Požege, trgovci, činovnici i intelektualni sloj u tadašnjim trgovištima Pleternici, Kutjevu i Velikoj, kao i lokalna vlastela vino su njegovali iz potrebe za prestižno dobrom kapljicom, ali prije svega zbog prodaje, koji je ako ne dodatno, znalo biti čak i jedini izvor prihoda. Stoga su bili primorani obnavljati vinograde u fazama kroz nekoliko godina sađenjem vinograda oplemenjenom lozom. Radovi u vinogradima obavljali su se prema vremenskim uvjetima. Nakon zimskog odmora požeški vinogradari posjećivali su vinograde 22. siječnja da proslave početak vinogradarske godine. Taj dan se u vinogradima održavaju vesele svečanosti,  uz posvetu vinograda svetom vodom, i  predviđanjem rodnosti vinograda te godine. Od tada pa do berbe nizali su se poslovi njegovanja loze: rigolanje, gnojenje, priprema i zabijanje kolaca, dosađivanje, orezivanje, vezanje, okopavanje, prskanje protiv peronospore, sumporenje protiv oidiuma, pljevljenje panja i mladica, štucanje i kidanje zaperaka, sve do berbe. Sav taj posao gospodi su u prvoj polovici 20. St. obavljali nadničari, rabota – seljaci iz okolnih sela. Dok su seljaci, uz prijateljsku i rodbinsku ispomoć kod nekih poslova to obavljali sami. Samorodeća američka loza nije zahtijevala prskanje što je pak seljacima bilo dodatno olakšanje u nedostatku vremena zbog drugih poljodjelskih poslova. Stare sumporače i prskalicu s početka 20. stoljeća uspjeli smo posuditi za izložbu, jednu drvenu ručnu sumporaču, to jest vinogradarski zaprašivač koji je ispuhivao sumporni prah, smo dobili na poklon iz Čaglina, koji je ušao i u našu Zbirku, imamo doduše i jednu noviju prskalicu u Zbirci koju smo dobili kasnije. Kako su pred berbu bile česte krađe grožđa, vinogradi su se morali čuvati. Tako je na selu vinogradarski susjed čuvao jedan drugom vinograd, dok su gospoda unajmljivali pudare. Kradljive ptice tjeralo se velikim drvenim klepetaljkama na vjetar, jednu takvu imamo i mi u našoj Zbirci, i malim ručnim čegrtaljkama, također je čuvamo u Zbirci, dok se ljudske kradljivce tjeralo sjekiricama s dugim drškama, ali i puškama. Uspješnost dobrog vina i njegovog čuvanja ovisili je besprijekornoj čistoći vinskog suđa, posebno buradi. Naravno za taj posao čišćenja gospoda su unajmljivala rabotu, dok su seljaci to obavljali sami. Sve vinsko suđe: burad, sreze, prosić, kade, kace, podčepnice, lijevci bili su izrađeni od drvenih (hrastovih) dužica, duga, spojenih rogožinom i učvršćenih željeznim obručima.
Načini berbe i tehnologija prerade grožđa razlikovali su se od sela do sela, i od sela do grada, gdje se preslojavao tradicijski, ekstenzivni i naučeni, intenzivni način. Najjednostavniji način berbe u selima bilo je branje grožđa u ručni ispletene košare (obično su brale žene) sa panja samorodeće loze (direktora, noje, otela…) koja se jako osipala, pa su se ispod nje podmetale tepsije, marame ili fertuni da se sačuva što više grožđa. Na kraju reda nekoliko muškaraca prihvaćalo je košare i istresalo na ispregnuta kola prekrivena ponjavom petljarom. Obrada grožda je vršena kod kuće gdje se u manjoj srezi drucalo posebno napravljenim batom – drucalom, koje smo mi za potrebu naše  izložbe morali dati ponovo izraditi, odnosno rekonstruirati. Zdrucano grožđe prebacivalo se u kacu u kojoj se odvijala faza vrenja na otvorenom. Mnogi su tako vino pod komom držali do Božića, a neki bi ga popili i ispod koma.
S druge strane, u berbu, u gradu i kod bogatijih seljaka, u vinograd se vozio prosić – bure sa četvrtastim otvorom na trbuhu u kojemu se na zaprežnim kolima transportiralo grožđe iz vinograda u podrum, predmet koji nedostaje u našoj Zbirci, a pojavljuje se još krajem 19. Stoljeća. Uz njega se vozila i sreza – drvena niža posuda i rebl – četvrtasti koš kojemu je dno prekriveno žicom, a kojim se vršio proces odvajanja od peteljki još u vinogradu. S obzirom na loše vinogradske puteve, pogotovo za lošega vremena, prosić je na putu od vinograda do kuće moralo dobro učvrstiti na kolima da gazda ne bi ostao bez svoga uroda dotične godine. Prije transporta grožđa prosićem ubrano grožđe gnječilo u muljači-ruljači, preši, mlinu, mlincu.. – napravi koja je s dva drvena ili metalna, po dužini izrebrana valjka, smještena u drvenom trapezoidnom košu pomoću željeznog mehanizma gnječila grožđe. A grožđe se u berbi skupljalo od berača u brente, futunje, gonzale – drvene duguljaste posude koje su na leđima nosili muškarci. Mi smo uspjeli dobiti čak tri takve posude za našu Zbirku, od kojih se jedna nalazi na posudbi u Stalnom postavu vukovarskog muzeja. Zamislite od svih slavonskih muzeja, jedino požeški muzej u svojoj zbirci posjeduje ovo vinogradarsko pomagalo za berbu. Još jedno zanimljivo pomagalo pri berbi bila je i kašika za kom, kutljača, ili fakača – metalna polukugla pričvršćena na dugačku drvenu dršku u obliku grabilice a kojom se kom prebacivao iz sreze u prosić u kadu ili kacu. Kako su ljudi bili dovitljivi u izradi ovog pomagala govori podatak da su seljaci u Drškovcima poslije 2. Svjetskog rata metalni dio kašike izrađivali od šljemova njemačke vojske.  Krajem 19 stoljeća počinju se koristiti preše koje su se reklamirale u Glasniku Požeške županije uvijek pred i oko početka berbi, u mjesecu rujnu. Koristile su se u preradi grožđa kod kalamljenih loza jer se grožđe direktno rodeće loze nije moglo prešati. Pod prešom je stajala podčepnica, plitka drvena posuda koja je sprječavala prosipanje vina pri lijevanju iz preše u škaf ili amper. Kod utakanja u bure polagao se drveni lijevak – livak, lakomica u obliku male kade s dvije nožice koje su nasjedale na trbuh bureta bakrenom cijevi utaknutom u otvor, kakve se čuvaju i u našoj Zbirci tradicijskog vinogradarstva i podrumarstva. Na burad s mladim vinom stavljala se vrijača, vrenjača, keramička posuda (izgleda obrnutog lijevka) u koji je izlazila pjena,s poklopcem poput lončića koje je sprječavao ulazak zraka. O pretakanju vina u gradu i na vlastelinstvima ovisila kakvoća vina. Pri tome se pazilo da burad ne bude poluprazna jer je dolazilo do kvarenje vina, te se ostatak od potrošenog ili prodanog vina trebalo pretočiti u manju bačvu. Pretakanje se obavljalo ručno pomoću šlaufa, škafova i ampera, odnosno kod većih vinogradara s ručnom pumpom. Vino na selu se najčešće čuvalo, kada je bilo riječ o  ekstenzivnom načinu prerade, u neprimjerenim uvjetima podruma uz kiseli kupus, krumpir i repu, dok su veliki vinogradari – gospoda koji su prodavali vino vodili računa da se u podrumima osim vina ništa ne drži. Burad su u podrumima slagali po veličini, obično lijevo i desno od ulaza. Od ovih nabrojanih posuđa i pomagala koje smo prethodno spomenuli dio posjeduje i naša Zbirka,  ali veliki dio nam još nedostaje, poput prosića, podčepnice, reblače, sreze, kade, preše ili zanimljivog starog alata kakav se koristio prilikom rezidbe vinograda u 19. stoljeću poput gotovo nestalog kosira – ukrivljeni, srpasto zakrivljen dugi nož na držalu koji bi upotpunili našu Zbirku.
Najveći je problem što se to radi većinom o drvenom materijalu, koji brže propada i zahtijeva veću brigu u održavanju, a izašao je iz svakodnevne uporabe te ga ljudi jednostavno bace jer im više ne treba. Te stoga pozivamo naše slušatelje, ako posjeduju takva predmete, a ne trebaju im neka ih poklone našem muzeju da se sačuvaju za buduće generacije.

Ostajemo i dalje do kraja emisije u našim vinogradima prošlosti. Obično se kaže da je lakše podnijeti gubitke sadašnjosti, kada smo svjesni da su se i naši predci morali nositi s njima, pa su, eto, uspjeli preživjeti. Kako smo navikli zaviriti u kuće naših sugrađana u prošlosti, zahvaljujući našem muzeju koji čuva i istražuje običaje i prošlost našega grada, danas ćemo zamoliti Maju da nas uvede u dom Cirakijevih početkom prošlog stoljeća.

Maja: Rad na etnološkoj izložbi „Vinarstvo i vinogradarstvo u Požeškom kraju“ u Gradskom muzeju (18. svibanj – 15. rujan 2010.) otvorio je mnoge zanimljive teme, kojih smo se u prezentaciji, odnosno katalogu izložbe, uspjeli samo dotaći. Jedna od njih je i značajan doprinos Franje pl. Cirakija kao požeškog vinogradara u okviru njegovih dnevnika i autobiografske povijesti obitelji koje je zapisivao od 11. rujna 1903. do 7. veljače 1912. godine. Originali njegovih „Bilježaka i Zapisaka“ čuvaju se u požeškom Arhivu, a 2004. godine postali su dostupni javnosti zahvaljujući Gradu Požegi i Društvu hrvatskih književnika Ogranaka slavonsko-baranjsko-srijemskog.
Franjo Ciraki je u požeškoj povijesti poznat kao najdugovječniji požeški gradonačelnik (1881-1904), zastupnik u Hrvatskom i Ugarsko-hrvatskom saboru, pravnik, pjesnik, prevoditelj i erudit, čovjek koji je već za života dobio svoju ulicu. Objavljivanje njegovih dnevnika otkriva nam mnoge dimenzije ovog znamenitog Požežanina o kojima su različite struke već rekle svoje, pa i onu koja je i nama ovoga puta privukla pažnju – Franjo Ciraki – vinogradar. U „Bilježkama“ u okviru zapisa svakodnevice obitelji Ciraki i samog grada Požege u prvom desetljeću 20. stoljeća, skriven je vinogradarski dnevnik kojega je Franjo Ciraki, kao veliki vinogradar i pedantan čovjek vrlo pomno vodio.
Obitelj Franje Cirakija imala je dva vinograda. Vinograd u Albertinovcu na jugoistočnoj strani požeškog vinogorja, nasuprot selu Komušini, uz polje sa krumpirom, kukuruzom i sezonskim povrćem, te vincilirskom kućom. Drugi, veći vinograd Garevica bio je smješten na istoimenom lokalitetu na južnoj strani požeškog vinogorja, zapadno od kapelice sv. Vida.
Nije čudno da su vinogradari vodili bilješke s datumima i obavljenim poslovima u vinogradima, uglavnom radi podsjetnika na obavljene radove, kontrole troškova, odnosno zarade. Ali, niti u jednom do sada poznatom vinogradarskom dnevniku nemamo tako jasno iznesen osobni stav i cjelovitu sliku opisa organizacije godišnjih vinogradarskih radova, berbe, pretakanja, prodaje, različitih financijskih analiza i konačno svakodnevnog rituala konzumiranja vina kao u „Bilježkama i Zapiscima“ Franje Cirakija.
Znakovita je činjenica što je Ciraki pisao dnevnike baš u vrijeme kada je filoksera sistematski uništavala požeške vinograde, odnosno kada su Požežani bili prisiljeni obnavljati vinograde. Obzirom da raspolažemo s oskudnom literaturom, odnosno tek tragovima o nastojanjima Požežana da uhvate korak s europskim trendovima suvremenog vinogradarstva, saznanja koja nam pružaju Cirakijevi dnevnici više su nego dragocjena.
Franjo pl. Ciraki predstavnik je građanskog požeškog sloja koji se bavio vinogradarstvom za svoje potrebe, ali i kao važnim dodatnim izvorom prihoda. Sama činjenica da je dosta vremena posvećivao pedantnom vođenju vinogradarskih poslova kroz različite analize i gledišta, od onih godišnjih prihoda i rashoda, cjelovite bilance obiteljskog kapitala pa tako i vinograda, različitih logika sumiranja zaliha vina prilikom pretakanja, govore nam koliko mu je bila značajna vinogradarska djelatnost.
Požeština je bila vinorodan kraj, prihod od prodaje vina bila je dobrodošla zakrpa kućnog budžeta požeškog srednjeg i visokog sloja građana još sredinom 19. st. Svjedoči nam to Ciraki u svojim Zapiscima, sjećajući se recimo, 1861. godine, kada je njegov otac odjednom prodao veću količinu od 5.000 litara vina trgovcima iz Daruvara i Pakraca, pa si je njegova majka mogla konačno priuštiti novi namještaj.
Cirakijevi nas dnevnici uče kako se nekada prodavalo vino iz podruma požeških vinogradara. Kao njegov otac i Ciraki je prodavao vino na malo i veliko gostioničarima, trgovcima, profesorima, ravnateljima, odvjetnicima, pa čak i seljacima iz cijele Požeštine, ali i šire.
Iz malenih crtica kao na primjer: „…Vil. Schlesinger odvezao 59 litara Garevice za svoje svece. Kod njega kušali vino Maksić, Zimmer, Koloman, pa ga svi uvelike hvale, jer je zaista izvrsno…“
ili „…Oko 5. Ure došao k meni trgovac Koloman Reiterr, da ogleđe Garevicu od koje kani kupiti jedan sud za vojne vježbe u Požegi. On, Štef i ja kušali vina u podrumu. Garevica od 1904. i 1903. vanredno mu se sviđa.“, možemo zaključiti da se vino prodavalo najviše po preporuci.
Nerijetko je Ciraki spontano organizirao i degustacije potencijalnim kupcima različitih vrsta i godišta vina iz svog podruma uz dobar zalogaj. Mnogi su sudeći po redovitim prijateljskim druženjima uz vino u njegovoj kući dobro poznavali kvalitetu Albertinovca i Garevice, tako da nikada nije imao previše problema s prodajom. Rado je donirao vina i za brojne proslave onovremenih društava u Požegi. Nije novost niti da je Ciraki svoje vino slao rođacima i prijateljima za milošću, ili prigodom njihovih proslava u Zagreb, Osijek, Gradišku, Zenicu: “….Po g. Altermanu, budućem zetu prijatelja Milana Brezinšćaka poslao jedan demijon od 15 litara crne Garevice za pir koji će se dana 6. ovog mjeseca u Zagrebu proslaviti. Vino je prekrasno, pa će gostima nedvojbeno ići u slast.“  
No svaki ulazak i izlazak vina iz podruma brižljivo se bilježio.
Iako je u dnevniku redovito navodio koliko se taj dan prodalo ili tu večer popilo vina u njegovoj kući, točnost rekapitulacija Ciraki može zahvaliti redovitim pretakanjima vina, kojih je u prosjeku bilo tri godišnje. Najčešće ih je obavljao njegov vincilir u podrumu pod obiteljskom kućom na kraju Kanižlićeve ulice (tadašnji Sebastijanov trg), uz asistenciju samog Cirakija, ili poslije njegovog sina Adriana. Poslije berbe 1909. godine, Ciraki bilježi podrumski inventar vina pohranjenih u 15 bačava zapremine od 100 do 1.300 litara.
Pregledne analize vinogradarskih priroda i potrošnje poslije berbe, odnosno kod pretakanja, govore nam kako se u Cirakijevoj kući trošilo godišnje između 100 i 300 litara za vlastite potrebe. Uzmemo li u obzir socijalne i društvene običaje onodobnog građanstva koje je poslijepodneva i večeri provodilo u međusobnom posjećivanju i druženju, čuvanje i njegovanje vina za vlastite potrebe doista se isplatilo. U gotovo svakom nadnevku nailazimo na bilješke:
„…..Poslie 4. ure obilno i slasno užinali: slanine s crljencem, mastnice i ovčjeg sira. Uz to ispio sa Samuelom Preussom koji se vraćao iz svog vinograda, par boca vina.“
Ili
„….Konstatujem, da se u kući preveć vina troši. Od 21. prosinca do danas potrošeno je 40 lit. Istina bog bili su božićni blagdani, a i Marcel je u kući. Svejedno je preveć.“
Ili
„Pred 5. urom došao ravnatelj Sarkotić, prof. Bauer i naš Šandor, a oko 6. ure susjed Štef Hadžija. Kušali novo, bijelo vino i novi amerikanac iz Garevice, a poslije užine Albertinovac od godine 1906. Užinali vrlo dobra kulena, ladetinu s mozgom i čvarne pogačice. Svim nam išlo u slast. Ugodno se razgovarali i marljivo zalievali. Uz crnu kafu servirala Valerija kognac, a potom opet malo pijuckali. Razprela se preugodna zabava uz šalu i ozbiljniji razgovor. Potrošili sve skupa oko 8 litara dobrog vina. Razigrani razišli se oko 10 ure. Spavao vrlo dobro i ugodno sanjao.“
Ciraki kao kroničar svoga vremena, doduše u crticama, ali nama ipak dovoljno, slika obiteljska, susjedska i poslovna druženja u njihovom domu, velike zabave, druženja prijatelja, proslave svetaca, pirova i imendana kojima je osnovni pokretač bilo njegovo dobro vino. Užine su se znale prometnuti u zabave bez posebnog povoda, potkrepljene požeškim vinom i kod profesora Šandora Viraga, Makse Kuntarića u Vučjaku, vlastelina Mije i sina mu Aladara Reinera na dobru u Alagincima, školskog nadzornika Julija Kempfa. U opisima nije izostavio ni zaruke kćeri susjeda Stanka Bosanca, redovite svečane objede na Lovrijenčevo u Orfanatrofiji, političke proslave, pokladne zabave kod velikog župana Jankovića, zabave u Grabriku Gospojinskog društva koje je djelomice i sam organizirao pomažući svojoj supruzi Valeriji, inače dugogodišnjoj predsjednici društva. Zahvaljujući znalačkom Cirakijevom gurmanluku koji nije odvajao uživanje u dobroj hrani od uživanja u dobrom vinu, zavirili smo, ne samo u čaše i tanjure uzvanika, nego i u kuhinje i podrume domaćina.
Njegovo poznavanje vina kao i duboko poštovanje prema tom životnom eliksiru izbija u svakom nadnevku. Za Gospojinsku pokladnu zabavu napisao je slijedeći motto:

S lakoćom kojom piše svakodnevne životne crtice kako su dječaci polupali prozor, pa je mačak Gigo pojeo šnicl za sutrašnju sarmu, Ciraki zapisuje i sitnice vezane za vinograde i podrum. Često samo kao detalj vrijedan njegove pažnje ili emocije, nama je jedinstveni podatak – komadić slagalice kojom se upotpunjava fascinantna slika onodobne vinogradarske  Požege.
Bilježi tako Ciraki ljuteći se, kako je dobio anonimnu cedulju da vincilirica Jula krade grožđe i prodaje ih u židovske butike u Arslanovcima, kako su mu sluškinje ukrale vino iz podruma da bi noću častile tajno svoje galane, kako mu se napio nadničar koji je trebao pretakati bevandu, napravivši veliku štetu u kojoj je iscurilo 60-tak litara vina, kako je susjeda Minka kupila za brata Žigu Rosenberga od njega 56 litara garevice po 60 filira za litru, koju je ovaj razvodnjavao i na pokladnom plesu u svojoj gostioni „K Austriji“ prodavao 2 Krune za litru. Bilježi Ciraki i najsitnije detalje vezane za prijevaru seljaka iz Crkvenih Vrhovaca koji je od njega lukavštinom avansno izvukao gotovo sav dogovoreni novac za 1.000 pritki, a nikada ih nije dostavio, pa je Ciraki zadovoljštinu tražio na sudu…..
Pišući svoje dnevnike, Ciraki je nehoteći vješto zatvorio životni ciklus – radne sobe u kojoj je organizirao poslove, vinograda u kojima je znao što se događa do najsitnijih detalja preko supruge Valerije, i vincilira, – podruma punog vina kojega je držao u savršenom redu, – salona gdje su se za svakodnevnih obiteljskih i susjedskih, ali i poslovnih druženja u slast ispijala vina, pa natrag do – radne sobe gdje je pomno bilježio sumu sumarum vinskog kruga.
Jednako tako iz Cirakijevih dnevnika možemo iščitati i organizaciju vinogradarskih poslova s nizom detalja koji nam rasvjetljavaju načine obrade vinograda početkom 20. stoljeća i to prije i poslije filoksere. Tako uredno pratimo siječanjsku gnojidbu stajskim gnojivom koje je kao i uslugu prijevoza seoskim kolima njegov vincilir pogađao sa seljacima iz okolnih sela, najviše iz Komušine, Emovaca i Dervišage. Zamislimo u zimsko doba loših raskvašenih vinogradarskih puteva dovesti u Garevicu stotinjak kola punih stajskog gnojiva! Jednako tako u dnevnicima se spominju i svi drugi poslovi kolčenja, rigolanja, pravljenja jaraka, sadnje novih loza, prskanja, okopavanja, pretakanja, nadolijevanja vinskih sudova, miješanja koma, pravljenja bevande.
Posebnu pozornost, dakako Ciraki posvećuje vinogradarskim poslovima u času kada se 1905. odlučio ući u zahtijevan posao obnove vinograda uništenih filokserom. To je podrazumijevalo temeljito planiranje, prije svega zbog nemalih troškova. U Požeštini se filoksera pojavila 1900. godine, a u Požegi su prve obnove počele već 1902. godine.
Obzirom da se kretao u visokom društvu požeških vinogradara intelektualaca i imućnika, želeći ostati u tračnicama, Ciraki je naprosto bio primoran krenuti u obnovu svojih vinograda, prije svega Garevice koja je prva bila zaražena filokserom. Prateći druge izvore, prije svega Glasnik Županije Požeške, razvidno je da su vinogradari imali veliki otpor prema obnavljanju vinograda uopće, a kamoli prema novom pravilnom načinu sađenju mladih loznih cijepova na američkoj podlozi i posebno tretiranoj zemlji. Prije svega zbog šoka i nevjerice da je godinama najavljivana epidemija bolesti vinove loze stigla ipak i do naših vinograda, da se poslije filoksere vinogradi ne mogu oporaviti, i konačno da je potrebno vizionarski uložiti  velike novce u nešto što poslije u konačnici opet ovisi o Božjoj volji.
U Cirakijevim dnevnicima dobijamo potvrdu da je Dragutin Lerman, koji je kao umirovljeni istraživač Konga, tada ravnatelj Pučke banke vrlo povoljnim programom kredita ohrabrivao sugrađane u obnovi vinograda. I sam je među prvima uredio veliki ogledni mladi vinograd prema svim suvremenim standardima na Garevici u neposrednoj blizini Cirakijevog vinograda.
U sveopćim promjenama angažirao je i novog vincilira. Zahvaljujući njegovom dnevniku saznajemo i kako su bili plaćeni požeški vinciliri. Ciraki kaže: “…Sa Miškom Primusom sklopio posao na 1 godinu za sve poslove osim berbe i perala u Garevici i Albertinovcu. Dat ću mu 400 Kruna,  stan, 1 hekt vina  i ½ hekta rakije“.
Završit ćemo ovaj pregled stanja požeških vinograda početkom 20. stoljeća crticom koju je Franjo Ciraki zapisao 26. rujna 1908., tri godine poslije početka obnove njegove Garevice, pri završetku prve berbe:
„Miško novi vincilir sa jednim radnikom ciedi i preša maiš…..Velikim trudom i naprezanjem svladan silni posao oko berbe. Adrijan i Zlata bili su neumorni u nadziranju čitavo vrijeme, radnici marljivi i revni, a vozar čestit i pouzdan. Uz Božji blagoslov i prekrasan prirod polučen je uspjeh kakav još nisam zabilježio u svojim vinogradarskim bilješkama…..Dobio sam što od samotoka, što od prešanca ravno 50 hektolitara čistog mošta koji je sretno posremljen u podrum….Kakvoća obećaje da će biti vino vrlo dobro. Trošak berbe, kod koje je radilo 24 berača i 20 drugih radnika iznosi ravno 110 Kruna. Uz to je rabota ispila preko akova dobra stara vina (inače uobičajeno je bilo da se raboti davala bevanda – lošije vino pomiješano s vodom, op.a.), a potrošeno je bar 60 litara mošta u kući za družinu i djecu. Kad je Bog dao tako obilan prirod, ne štedi se kod takove zgode.“

Stvarno lijepa slika uz želju da se  ponovi svake godine, na radost svih nas. Do našeg slijedećeg susreta, nikako ne želimo propustiti priliku i pozvati vas u naš požeški Muzej. Majo na početku emisije govorili smo o  promociji  knjige kolegice Vesne Kolić Klikić koja je započela svoju karijeru, ovdje u Požegi . No  što je za mjesec listopad planirano u našem Muzeju ?

Maja: Polako privodimo kraju pripremi izložbe ” Priprema, pozor , pali ” gostujuće izložbr koju dovodimo iz Povijesnog Muzeja u Zagrebu . Riječ je o vrlo zanimljivoj izložbi vatrenog oružja tamo negdje od 16 stoljeća pa do 20, a onda s posebnom radošću i zadovoljstvom pripremamo tu izložbu i na taj način ćemo odati počast Domovinskom ratu, odnosno 25. obljetnici Domovinskoga rata i u želji da na neki način povećamo našu zbirku oružja baš s tim vrlo rijetkim ručno  rađenim primjercima oružja iz domovinskoga rata, kolegica Ljilja Marić autorica  ovog djela doista se trudi od naših požeških boraca sakupiti što više oružja da bismo dostojno predstavili i taj dio požeške povijesti. Otvorenje izložbe je 21, listopada.

Još smo Vam jednu emisiju Muzeja u loncu pripremili, dobro začinili i nadamo se zanimljivo i ukusno servirali. Sljedeća emisija Muzeja u loncu, čeka Vas 25.  listopada u 16 sati ! Do tada pozdravljaju Vas urednica emisije Marijana Sabljak i naše drage suradnice urednica-etnologinja Maja Žebčević Matić i Dubravka Matoković.

Ova emisija sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.