Ravnopravni i sretni: “Po pitanju ravnopravnosti spolova ne idemo u dobrom pravcu”

U Ravnopravnima i sretnima razgovarali smo Desom Kolesarić, predsjednicom Udruge S.O.S. Virovitica. Dotaknuli smo se rada i aktivnosti koje provodi ova udruga ali i problema nasilja nad ženama te ravnopravnosti spolova koje u posljednje vrijeme ne ide u pravom smjeru.

U Ravnopravnima i sretnima razgovarali smo  Desom Kolesarić, predsjednicom Udruge S.O.S. Virovitica. Dotaknuli smo se rada i aktivnosti koje provodi ova udruga ali i problema nasilja nad ženama te ravnopravnosti spolova koje u posljednje vrijeme ne ide u pravom smjeru.

Kada ste započeli s radom i koji je osnovni cilj SOS Virovitica?

Desa Kolesarić: Udruga SOS Virovitica započela je s radom 17.02.2000. godine, znači punih 16 godina smo na civilnoj sceni. Kada smo se osnivali okupili smo da smo grupu entuzijasta i pokušali nešto učiniti za ljude koji imaju problema, nalaze se u stresnim i kriznim situacijama, željeli smo im informacijama ili savjetom pomoći. Godinama smo se razvijali i rasli da bi danas prerasli u udrugu koja se definira kao udruga za zaštitu ljudskih prava, promoviranje ravnopravnosti spolova, rodne jednakosti, poboljšanja i unapređenja interkulturalnog dijaloga. Također je tu prevencija nasilja, obiteljskog, vršnjačkog, nasilja u vezama, rad na prevenciji trgovanja ljudima i onaj veliki dio koji uzimamo sebi za pravo da kažemo da radimo, a to je razvijanje civilnog društva i tu smo dosta toga odradili što se tiče Virovitičko-podravske županije.

Kroz koje se oblike aktivnosti odvija rad SOS Virovitica?

Desa Kolesarić: Od samog našeg osnutka postoji SOS linija 721 500 pozivni 033, na koju primamo pozive iz cijele Hrvatske.cRadivši na SOS liniji, uočili smo da je ženama potrebna i jedna dodatna aktivnost, a to je savjetovalište, pa smo tako uveli i direktno savjetovalište. Imamo pravnicu i psihologinju. Jedan dan u tjednu imamo direktno pravno savjetovalište i direktno psihološko savjetovalište, a svim ostalim danima imamo podršku i pomoć. Neki od oblika aktivnosti su i različiti seminari, radionice, javne akcije, sve ono što pridonosi da se na nekakav način vidljivost našeg rada i ukazivanje na određene probleme bolje i lakše prezentira građanima.

Imate S.O.S. liniju i savjetovalište za žene žrtve nasilja, recite mi kakva je situacija kad je u pitanju nasilje nad ženama i koliko se žene odlučuju prijaviti nasilje ?

Desa Kolesarić: Što se tiče poziva na SOS telefon, možemo reći da smo u 2015. godini imali 368 poziva, to je negdje oko 1 poziv dnevno. Međutim to je prosjek, ono što smo mi uočili da se na našu SOS liniju ljudi obično javljaju češće nekim danima, a to je poslije vikenda kada su malo više vremena proveli zajedno. Isto tako ti pozivi variraju u mjesecima. U ljetnom periodu je daleko manji broj poziva, onda kako kreće jesen, tako se povećava broj poziva. Ono što također bilježimo, je da imamo najveći broj poziva koji se odnosi na nasilje u obitelji. No tu su i ostale informacije, pomoć i podrška. Ljudi imaju različitih pitanja, od psiholoških problema, pravnih savjeta i dr. Ne biste vjerovali, ali ima dosta starijih usamljenih ljudi koji se često javljaju na naš telefon i imaju nekakvih problema, bilo da je riječ o potpisivanju nekakvih ugovora, ili nekim drugim pravnim. Ono što bih ja svakako istaknula kada pričamo o ženama žrtvama nasilja, to je da žene još uvijek u dovoljnoj mjeri ne prepoznaju nasilje. Dijelom je to i zbog našeg patrijarhalnog odgoja, zatim je to sram koji stigmatizira ženu koja prijavi nasilje. Isto tako su to ekonomski razlozi, a ona bih rekla da su tu i djeca za koje se ona boji. No isto tako i problem kada ona prijavi nasilje, nažalost vrlo često nema adekvatnog odgovora na to i ona opet ostaje sama. Ja ću tako slobodno reći da svi mi radimo nešto, a na kraju ona ipak nema dovoljnu podršku.

Radite i na prevenciji vršnjačkog nasilja, prevenciji ovisnosti, ali i  razvoju civilnog društva?

Desa Kolesarić: Ako hoćemo nekakav problem koji smo u društvu detektirali smanjiti, red je da počnemo raditi i na prevenciji s mladima. Iz toga proizlazi naš rad na prevenciji vršnjačkog nasilja, s obzirom da je svima poznato da se taj lanac nasilja  prenosi. Ako dijete odrasta u obitelji u kojem je bilo nasilja, velika je vjerojatnost da će poprimiti takav model ponašanja kada postane odrasla osoba ili će ući u ulogu žrtve. Prema tome, važno je raditi s mladima kako bi oni shvatili koje su sve posljedice nasilja, a isto tako je važno s njima raditi na njihovom  jačanju samopouzdanja. Slabići su ti koji napadaju, nasilnici su ti koji nemaju dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja i zato su nasilni prema osobama koje su u njihovom okruženju. Tako smo s mladima radili radionice na jačanju njihovog samopouzdanja, samopoštovanja, da uoče koliko je važno biti tolerantan i koliko se kroz razgovor, kroz rješavanje problema i uvažavanje drugih na razini razgovora može učiniti da nam svima bude bolje. Na razvoju civilnog društva smo radili cijeli niz godina koliko postojimo. Osnaživanje civilnog društva po nama je vrlo važan model za demokratizaciju društva i za sve segmente rješavanja problema, s obzirom da samo aktivni građani koji sudjeluju u rješavanju problema svoje lokalne zajednice stvarno mogu iznjedriti jedno okruženje u kojima će svi ugodno živjeti. Projekt na koji smo posebno ponosni je Dani udruga Virovitičko-podravske županije, to smo provodili punih 5 godina. Okupljali smo udruge s cijelog prostora Virovitičko-podravske županije i oni su izlagali sve svoje materijale, radove, prezentirali su se na taj način javnosti, govorili o tome kako se može pristupiti kojoj udruzi. To je projekt koji je stvarno imao veliko odjeka u udrugama Virovitičko-podravske županije. Kroz taj projekt smo izdali i vodič udruga Virovitičko-podravske županije u kojemu smo napravili popis onih koje su aktivne. Imamo veliki broj udruga kako u Republici Hrvatskoj tako i na našim lokalitetima, koje su ili prestale sa radom ili su dosta neaktivne, ali još uvijek postoje u registru pa se teško snalaziti kada tražite partnerstvo. Dane udruga već dvije godine ne provodimo, nemamo sredstava za to, nemamo ni razumijevanje lokalne zajednice u ovom trenutku za takvo financiranje, međutim mi smo to ipak nastavili raditi s organizacijama civilnog društva kroz jedan program koji se zove Emisija. To je program regionalnog razvoja civilnog društva lokalne zajednice u Republici Hrvatskoj

Uspostava ravnopravnosti spolova nužna je za razvoj društva u pravcu tolerancije, uvažavanja i suzbijanja diskriminacije a sve u svrhu ostvarivanja pune demokracije, koje aktivnosti ste imali po tom pitanju i prema vašem mišljenju idemo li naprijed kad je Ravnopravnost spolova u pitanju. Sudeći po nekim pokazateljima u zadnje vrijeme čini se da smo nazadovali ?

Desa Kolesarić: Ja sam stjecajem okolnosti predsjednica županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova Virovitičko-podravske županije pa dosta o tome znam. Ne samo da je nužno, nama je to ustavom zagarantirano. U članku broj 3. piše da je to naša ustavna vrednota. Međutim, vratit ću se ponovno i kod nasilja nad ženama, isti je princip i kod ravnopravnosti, patrijarhalni odgoj koji koči većinu mogućnosti koje se ženama pružaju. Žene ne ulaze u dovoljnom broj niti u politiku, niti na mjesta odlučivanja. Za mene je ključno za uspostavu ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj, da veći broj žena dođe na mjesta odlučivanja. To znači da bi se žene više trebale angažirati po pitanju političkih stranaka, na tome smo mi dosta radili na našem području, pa smo radili i treninge za žene u političkim strankama, kako se prezentirati u javnosti, kako se izboriti za svoju riječ i tome slično. Međutim, sve dok izborni zakon definirano ne bude rekao da se izborne liste koje nemaju dovoljan broj žena po principu zatvarača jedan muško, jedan žensko, onda mi u Hrvatskoj nećemo postići ravnopravnost spolova. Našim strankama još uvijek je lakše platiti kaznu ako nemaju dovoljan broj zastupljenih žena na svojim listama nego te žene uvrstiti. Izgovaranje da te žene ne žele, nisu ni u kojem slučaju istinita, žene žele, ali muški lobiji u političkom sustavu su takvi da žene nemaju prostora. Jednim dijelom je to i  krivica žena, s obzirom da kada odu u visoku politiku kao da zaborave žene na lokalitetu i onda po tri ili četiri pozicije zauzima jedna te ista osoba, što isto tako nije u redu. Taj segment ravnopravnosti u jednom periodu bio je  nešto  veći,  međutim trenutno stanje u Saboru je poražavajuće i mislim da će dugo vremena trebati da to ispravimo s obzirom da su nas ponovno uvukli u taj patrijarhat gdje žena treba biti u kući odgajati djecu, kuhati, prati i peglati. Ja ne kažem da žena to ne treba raditi, ali isto tako vi nikada nećete dobiti društvo koje je u potpunosti prihvatljivo za sve njihove članove ako ne sudjeluju svi. Mi smo presiromašna država da bi se odrekli pola vještina, pola znanja, pola sposobnosti, a to radimo ako ne uključujemo žene. Žene imaju jedan vid gledanja na problem, muškarci drugi i samo kada su oba vida uključena u rješavanje problema, onda imamo kvalitetno rješenje. Ja sam bila vijećnica u županijskoj skupštini, jedine žene bile smo jedna kolegica i ja, u jednom periodu sam bila sama. Navest ću samo jedan primjer odlučivanja o tome hoćemo li graditi vrtić ili nogometno igralište. Nisu muškarci krivi, oni će uvijek ići za tim da im treba nogometno igralište jer oni to poznaju, njima je to nešto što njima treba, oni se tako rekreiraju. Vrtić je nešto što obično odrađuje žena. Zbog toga je nužno da na mjestima odlučivanja budu ravnopravno zastupljeni i jedni drugi, upravo zbog tog sagledavanja i rješavanja problema. U izradi je nova nacionalna politika za ravnopravnost spolova. Što se tiče dokumenata mi imamo Zakon o ravnopravnosti spolova, imali smo nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Na papiru smo mi zadovoljili sve kriterije ali ne i sadržaj. Na osnovu nacionalne politike osnovani su i Županijska povjerenstva koja bi trebala raditi u smislu promoviranja ravnopravnosti spolova, međutim ta Županijska povjerenstva nemaju sredstva i to vam se tako nadovezuje. Mi jesmo kao udruga radili dosta aktivnosti vezanih uz ravnopravnost. Za lokalne izbore radili smo velike akcije i dosta smo se oko toga angažirali. Međutim kao što vidite, nekako u posljednje vrijeme to ne ide. Jedno vrijeme se nešto popravilo, čak su se neke stvari pokrenule i na lokalnim i regionalnim izborima, pa je bilo i žena gradonačelnica, županica, međutim sad to nekako opet odlazi u zaborav i više nemamo osjećaj da  se političke stranke trude da imaju što više žena u svome članstvu i na svojim listama.

Članica ste u nacionalnim mrežama NVO i međunarodnoj organizaciji EWL?

Desa Kolesarić: Nitko ne može ništa sam učiniti, nešto pokrenuti, pa su tako i naša nastojanja da uvijek budemo umreženi, pa smo tako umreženi na nacionalnom nivou ali i s europskim ženskim lobijem, kako bismo primili informacije, kako bismo sve ono što mi promoviramo mogli i na nekoj većoj distanci istaknuti. Kada se radi na europskim projektima trebaju nam  partneri i osobe s kojima ćemo to odrađivati, s kojima ćemo surađivati i mislim da je udruživanje put ka nekakvom osnaživanju civilnog sektora jer mislim da je svaka udruga ponaosob mala, i da se svakako trebamo umrežavati i biti u društvu kako bismo bili snažniji.

Koliko organizacije civilnog društva koje su podrška ženama žrtvama nasilja imaju potporu javnosti, države, lokalne samouprave, institucija?

Desa Kolesarić: Trenutno imaju jako malo i previše je povika od strane javnosti da se u organizacijama civilnog društva ništa ne radi, da se one ne trebaju financirati. Mislim da je to korak unazad za razvoj našeg društva, za razvoj demokracije, za razvoj tolerantnog društva koji uvažava sve svoje pojedince. Moram priznati da sam vrlo nezadovoljna kako i lokalna zajednica poznaje taj rad jer gledajući, gotovo kod svih, županije i gradovi izdvajaju jako malo sredstava i ono što mene strašno boli da su udruge stavljene u isti koš. Kaže se kako su udruge dobile jako puno novaca, a ne gleda se da li su to športski savezi, vatrogasci i sl. Tako se za udruge koje se bave promocijom i zaštitom ljudskih prava u Republici Hrvatskoj uvijek odvaja najmanje novaca. I od tog velikog kolača za koje kažu da su izdvojili, najmanje novca ili gotovo ništa odlazi za organizacije civilnog društva koje rade na promociji i zaštiti ljudskih prava, na problematici nenasilja ili nečemu sličnome. Mislim da to nije u redu i da smo napravili korak unazad nažalost.

Zašto izostaje ta potpora u društvu, bilo da su u pitanju žene političarke, bilo da su u pitanju poduzetnice, dali je to iz razloga zato što se muškarci boje snažnih žena?

Desa Kolesarić: Da, kažu da se muškarci boje snažnih žena, ali ja kažem da je to naš patrijarhalni odgoj. On onda uključuje da i same žene misle kako muškarci moraju biti ti koji će biti politički aktivni, koji će biti eksponirani, a da žene ne moraju. Onda ni žena, ženi baš i nije podrška u tome, to moram reći jer je definitivno tako. Mi žene smo sklone birati muškarce da nam budu voditelji, rukovoditelji i sl. Mislim da je patrijarhalni odgoj nešto što, ima veliki utjecaj, Crkva također i to posebno u zadnje vrijeme. Međutim sve se to koristi kako bi se žena vratila u onu ulogu majke odgajateljice koja je prekrasna i koju ja iznad svega cijenim, ali moram otvoriti prostor i za nešto drugo da bi žena mogla sudjelovati, da bi mogla dati taj svoj doprinos u zajednici. Isto tako  je i kod žena poduzetnica, vi kao majka nemate ključnu stvar, nemate društvene servise. Pod tim ja mislim na vrtiće, na domove za starije i nemoćne, na dovoljnu pomoć, koju bi žena trebala imati da bi se mogla baviti javnim radom. Jer ako gledate, žena brine o djeci, o starijim i nemoćnim u okruženju, u obitelji, prema tome ona to sve ne može dostići. Mi još uvijek nismo dostigli onu razinu podjele poslova. Muškarci još uvijek nekako gledaju i izbjegavaju neke poslove pod izlikom da su to ženski poslovi. Možda se nešto malo mijenja u mlađoj generaciji, no nisam baš sigurna da ćemo ovim pravcem kojim smo krenuli daleko stići kada je ravnopravnost spolova u pitanju.