Josipa s Farme: Bilo je situacija kad sam pucala, no rekla sam si – idi do kraja, ti si borac!

U našem studiju gostovala je Josipa Tomljanović, finalistica showa „Farma“, s kojom je razgovarala Tea Peričić.

U našem studiju gostovala je Josipa Tomljanović, finalistica showa „Farma“, s kojom je razgovarala Tea Peričić.

Bio je ljetni dan, susrele smo se i rekla si ideš u Zagreb. Nedugo zatim ugledam te na TV-u.  Kako si se odlučila na odlazak na Farmu?

Moj odlazak na Farmu nije bilo nešto novo. Oduvijek sam žudjela za izazovima i avanturama, ovo je samo bila prekretnica da vidim jedan svoj dio kroz koji ću moći preispitati još više sebe, svoje misli i emocije. Mislim da sam bila upravo ono što jesam, ona stara Josipa, još jača vedrija i puno pozitivnija u svemu.

Farma nije tipičan reality show,  vidjeli smo da si veliki radoholičar. Koliko ti je pomogao rad na farmi?

Meni je rad na farmi bio sve. Svi oni dani koji su nosili nove događaje bili su mi iskustvo koje ću prenijeti na sve te životinje, jer da toga nije bilo, ne bi dogurala do kraja. „Rad čini čovjeka“, to sam uvijek naglašavala, i po tom sam principu sudila svim kandidatima. Neki su se našli uvrijeđenima, ali misli da se vidjelo tko je radnik i tko je ostao do kraja. Ostali smo mi radnici.

Kakav je osjećaj bio izbaciti dva muškarca s Farme?

Mislim da je presudio moj sportski duh. To je bilo ono nešto najprirodnije što sam davala sebe, moje srce koje je bilo najveći borac. Nakon svega, ne postoji mržnja koju sam imala prema nekim ljudima, koji su mi radili svakakve spačke. Mislim da je to bilo jače od mene, htjela sam samo pokazati ljudima da ja to mogu, jer sam takva kakva jesam, jer sam borac.

Kako je nakon četiri mjeseca vratiti se u prirodno okruženje?

To su velike promjene. Svima bih poželjela da odu i vide. Kad sam se vratila natrag, prvi dan bilo je sve novo. Nastavljaš tamo gdje si stao. Fale mi svi ljudi, najviše Goran i Ante, pa Katica, Senad… To su osobe koje su sa mnom dijelile dobro i zlo koje su meni bile potpora u svakom trenu. Najviše Goran i Ante koji su mi bili motiv i elan za ići dalje.

Kako ti je bilo privići se na kamere? Snima li se cijelo vrijeme ili se ipak može pobjeći? Jeste li imali koji sat da se odmorite, okupate?

Nema ništa slobodno, šezdeset kamera prati sve. Kamere su bile manji problem, problem je mikrofon na meni cijeli dan. Mislim da se sve zna i da se sve vidjelo. Mi smo to prebrodili, pa mi „bubica“ sad i fali, haha. Ponekad poželim da se vratim na Farmu da se odmorim.

Znamo da si ostala u dobrim odnosima s Goranom i Antom u kakvim si odnosima s ostalim bivšim sustanarima?

Mi smo ostali totalno nerazdvojni, a ostali stanari – Senad, Sara, Katica i Ana –su ljudi s kojima ću ostati u dijalogu. Dijeli smo najgore i bili su tu kad je bilo potrebno. Nas je bilo 20 različitih karaktera. Pljunula bih sebi u lice kad bih rekla da ću sa svima ostati dobra, jer to nisam ja, to nije Josipa.

Kakva je reakcija sugrađana kad te vide?

Ja sam prezadovoljna. To se vidi na njihovim očima, kad te ugledaju ispred pekare, trgovine, crkve, kafića, to su susreti koji sve govore. Ovi koji nisu bili uz mene, ne zamjeram im jer možda nisu imali prilike upoznati me. Želim svima sve najbolje i hvala na potpori, jer meni moja Požega znači sve.

Obećanje je bilo da se pola milijuna dijeli na vas troje. Je li ostalo samo na obećanju ili si dobila svoj dio?

Naša riječ znači sve. Mi smo to gradili četiri mjeseca ja, Goran i Ante. I sama Mia je na kraju Farme rekla: Mislim da su Josipa, Goran i Ante igrali pravu igru. To je u jednu ruku kao biti konobar. Imaš deset stolova – ako si lakom, uzet ćeš sve, a dva prijatelja „lape“.  Ne, evo i njima po nekoliko stolova, idemo uzeti svatko sto kuna, zašto da ja uzmem sve? Mislim da je to pohlepnost. Pogotovo u ovo vrijeme treba biti solidaran, jer će se u životu kad-tad sve duplo vratiti.

Jesi li u nekom trenutku pomislila odustati?

Bilo je situacija kad sam pucala. Ponekad sam gutnula više, iako sam temperamentna osoba. Poneka lijepa riječ dragih ljudi bila je važna. U 7-8 tjednu imaš prekretnicu kad ti je sivo. Htio bi sve preskočiti i izaći van. Ne znam lagati, jednostavno bilo je to nešto jače od mene. Rekla sam si – Josipa, idi do kraja, ti si borac!

Kakvi su ti planovi za ubuduće?

Sve ide svojim laganim tokom. Želim da prođe ovaj period i da se sve vrati na svoje mjesto. Želim posvetiti i vrijeme mojoj obitelji, s Goranom i Antom provesti vrijeme skupa i podijeliti sve misli koje su nas pratile. Ne treba nikuda srljati, to je dug period . Vrijeme će pokazati što će se događati. Mislim da je to jedna stepenica meni za dalje, imam neke planove koji su zasad tajna.

Za kraj, možeš li poručiti nešto svim svojim sugrađankama i sugrađanima.

Dragi moji Požežani, hvala vam za sve. Što ste bili uz mene ova četiri mjeseca, što ste navijali za mene, trošili svoje kune za glasovanje. To je velika gesta i pohvala. Požega je tako mala, a Slavonija je ispala veliki borac.