[FOTO] Školsko zvono: Cesarići u Splitu

5.6.2015.

U današnjem Školskom zvonu ugostili smo učenike četvrtog razreda Osnovne škole Dobriše Cesarića i njihovu učiteljicu, gospođu Đurđicu Gatjal. Nedavno su bili u školi prirode u Splitu i tamo posjetili mnoge prirodne i kulturne znamenitosti. Bila je to prigoda da doznamo kako im je bilo, što su sve posjetili, vidjeli i naučili.

Od kad do kad je trajala škola prirode u Splitu?

Đurđica Gatjal: Moji učenici boravili su u školi u prirode u Splitu od 18. do 23. svibnja ove godine, u odmaralištu Vila Mikica. Bio je to jedan posve osobit doživljaj ponajprije jer su se mnogi od njih tada prvi put odvojili od svoje obitelji na čitav tjedan i to daleko od svoga doma, jer Split nije baš tako blizu. Učitelji u nižim razredima sa svojim učenicima provedu četiri godine, pa je ovakve aktivnosti dobro planirati kroz sve te četiri godine. Ja sam puno ranije započela razgovor s roditeljima na ovu temu. Tijekom drugog razreda smo razgovarali o toj mogućnosti. Tijekom trećeg razreda smo se dogovorili i roditelji su prihvatili školu u prirodi u Splitu. U siječnju prošle godine dogovorila sam školu u prirodi, rezervirala termin da bismo išli ove godine u svibnju. Prije same realizacije potrebno je pomno odabrati mjesto, osim mjesta i program mora zadovoljavati zahtjeve koje želite, a budući da ja ove godine u svibnju i lipnju radim Primorski zavičaj kao dio programa prirode i društva i hrvatskog jezika meni je ovo bio izvrstan izbor, a uz to, to je zavičaj koji nije toliko blizak našem pa je to bila prilika da učenici nauče puno toga novoga. Pratnju iz škole činila mi je gospođa psihologinja Branka Lukić Cesarik koja mi je bila velika podrška u radu i koja je boravila sa mnom i učenicima svih šest dana. Također dva dana su neke moje učenice bile bolesne, pa je gospođa psiholog ostala u odmaralištu njegovati ih, a ja sam mogla s ostalim učenicima odraditi planirani programski dio škole u prirodi. Dakle, osoba koja ide u pratnji škole vrlo je značajna u ovom dijelu.

Koje su prednosti škole u prirodi? Mnoga iskustva pokazala su da oni tako najbolje uče i nauče, puno više nego u učionici?

Đurđica Gatjal: Istina, to ste lijepo rekli. Ako mi dozvolite da iskoristim jednu učeničku rečenicu koja je nedavno objavljena na Školskom portalu, a koja se meni vrlo svidjela i koja je istinita. Ide otprilike ovako: „Koliko često roditelji i škola postignu to da su naše glave pune znanja, a o razumnom mišljenju i dobroti nema traga.“ Velika je to učenička rečenica i vrijedi o njoj promisliti jer zbog opsežnih programa i obrazovnih zahtjeva prema učenicima ne smije nam se dogoditi da se znanje počne pretvarati u kvantitetu umjesto u kvalitetu. Kvalitetno znanje, ono koje učenik može upotrijebiti cjeloživotno, to je upravo iskustveno znanje. Ono što je doživljeno, proživljeno, ono što je naučeno na licu mjesta, što sami probaju, vide, zaključe, urade i to je zapravo jedna od prvih zapovijedi učitelju u njegovom poučavanju. U školi u prirodi učenici stječu znanja, razvijaju svoje sposobnosti i na već izgrađen odnos međusobnog prijateljstva, suradništva i rada s veseljem i voljom događa se i jedno osobito zadovoljstvo, poštovanje među njima koje, mogla bih se izraziti jednom rečenicom koju oni često kažu i na koje ih i sama potičem.. Mogu sve! Mogu i znam, uradit ću to sam!

Što su sve učenici radili, gdje su bili i što su sve naučili?

Đurđica Gatjal: U školi u prirodi učenici stječu znanja na jedan zaista osobit način, prateći prirodne promjene u pravom smislu te riječi, na licu mjesta, uočavajući posljedične odnose promatraju, opažaju, uspoređuju, razvrstavaju, razgledaju, opisuju, prikupljaju podatke, a onda smo te podatke zapisivali u tzv. „učionici“. Za učionicu nam je poslužila blagovaonica u kojoj su se inače odvijali dnevni obroci. Mi smo je preuredili, svaki dan za jedan pravi školski sat. Boravkom u školi u prirodi, učenici zorno mogu vidjeti suživot čovjeka i prirode. Tu se razvija osim humanog odnosa i ona jedna ekološka svijest. Mi smo prije puta sastavili jedan mali pravilnik o ponašanju. Pravilnik smo zapisali u učeničke bilježnice koje smo ponijeli sa sobom i mogu vam samo reći da ih nisam morala puno podsjećati na pravila, sve je bilo po dogovoru. Za njih je to bilo osobito iskustvo i trudili su se pokazati ono što smo tijekom ovih godina u učionici naučili. A naučili smo da znamo surađivati, da se znamo kulturno ponašati i na javnim mjestima i u prometu i kada voditeljica uz nekakav kulturni ili povijesni spomenik nama nešto tumači, da znamo to slušati, zapamtiti, vidjeti, isprobati. Tijekom tih šest dana boravili smo i na plaži Bačvice gdje su se učenici kupali, skakali u vodu, plivali, ronili… Osim plaže Bačvice obišli smo i plaže Ovčice i Firule. Tri puna dana su bila sunčana, pa smo tri popodneva proveli zaista u uživanciji. Naši početnici plivači, postali su pravi plivači, a naši neplivači, početnici plivači. Drugi dan obišli smo Pomorski muzej, o tome će nam više pričati učenici. Sljedećeg dana bio je jedan poseban doživljaj, vozili smo se trajektom na otok Brač u mjesto Supetar. Vožnja brodom od nekih 45 minuta bila je zaista jedno posebno iskustvo, posebice za one kojima je to bila prva vožnja brodom. Zatim na veliko veselje i dječaka i djevojčica posjetili smo Poljud. Tamo smo vrlo lijepo dočekani, oni su pripremili posebne majice za taj dan. Ustvari mi smo prije puta, a i da bih ih ja lako na ulici vidjela i prepoznala, dali izraditi majice. Naprijed je pisalo „Ja volim Požegu“, a na zadnjoj strani je ime svakog učenika. Takve majice imale smo i moja pratiteljica gospođa Branka i ja. I one su nam stvarno jako dobro poslužile u snalaženju gradom. Moram naglasiti da je učitelj u takvim prilikama 24 sata odgovoran za s učenike. Prilikom izlaska iz Pomorskog muzeja, prilikom ulaska u autobus uvijek je slijedilo brojanje. U danu po nekoliko puta morate pobrojati djecu da znate da su svi tu da netko nije negdje ostao pa su nam i te majice vrlo dobro došle, a bili su i zapaženi pa je to bilo veliko veselje za njih. Osim Poljuda posjetili smo Trogir, Čiovo, crkvice, mnoge povijesne i kulturne znamenitosti, obišli i vidjeli velikog Grgura Ninskog. Zadnji dan ostavili smo za planinarenje. Bio je to obilazak brdo šume Marjan koji inače ima tri vidikovca. Kada smo se popeli preko stotinjak stepenica na prvi vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Split, učenici su rekli da bi željeli ići do kraja tako da smo otišli skroz do vrha Marjana. Doista jedno posebno iskustvo, tamo su upoznali biljku koje nema u našem kraju, zbog koje čitav taj kraj miriše i ima posebno ime.

Kako je tebi Tea bilo u školi prirode u Splitu?

Tea: Bilo je jako lijepo, svaki dan smo imali tulume, išli smo se kupati. To mi je bilo najdraže. Puno smo toga i naučili. Od svega što sam vidjela najdraži mi je bio Pomorski muzej jer tamo ima svašta, puno brodova tako da sam saznala sve o njihovoj povijesti.

Kako ti je bilo na Poljudu?

Tea: Jako lijepo, sv.e im je lijepo uređeno, stadion je velik

Bili ste na Marjanu i otkrili jednu biljku koju do sad niste vidjeli ?

Tea: Da Brnistru prekrasno miriše.

Majo kakvi su tvoji dojmovi?

Maja: Bilo je jako zabavno, najdraža mi je bila plaža. Neki su naučili plivati, stalno smo se prskali, bilo je jako lijepo. Svidio mi se Marjan, ali bilo je jako teško hodati i planinariti. Pogled s Marjana je jako lijep, vidi se more, prekrasno je.
Lucija ?

Lucija: Meni je bilo jako lijepo, puno smo se zabavljali. Pomorski muzej mi je najdraže mjesto koje sam posjetila. Tamo smo vidjeli svašta o povijesti primorskog kraja, naučila sam puno o brodovima i torpedu. I vožnja brodom je bila jako zanimljiva.

Vi ste meni još nešto pripremile o svom razredu i učiteljici s obzirom na to da ste četvrti razred i ove godine se rastajete. Što ste mi željele reći?

Tea: Ja mislim da su moja učiteljica i moj razred posebni i da nitko nema takav razred. Meni je on jako važan.

Maja: Ja mislim da moj razred nikad nije tužan i da je uvijek veseo.

Lucija: Ja mislim da je miran i zabavan i da uvijek pomažemo jedni drugima, a učiteljica je zabavna, iskrena i zna nas naučiti gradivo.

Roko što je tebe najviše impresioniralo, pretpostavljam da je to bio Poljud?

Roko: Da, inače treniram nogomet pa sam se jako razveselio što smo išli na Poljud. Išli smo na teren, nismo imali priliku vidjeti svlačionice, to je bilo zabranjeno, ali vidjeli smo kopačke, lopte, kasnije smo se slikali. Slike su ispale predivno. Išli smo u podrum Dioklecijanove palače, kupovali smo suvenire, to mi se jako svidjelo, a i mami i tati kad sam im donio kući. Jako su se razveselili. Vožnja brodom je bila odlična, pogled s Marjana isto tako. Dobro smo se zabavljali i na plaži, neki su naučili i plivati, prskali smo se, uzimali blato iz vode i gađali se i bilo je jako zabavno.

Borna kako je tebi bilo u Splitu?

Borna: Meni se najviše svidio Pomorski muzej, on je smješten u tvrđavi Gripe, u njemu smo vidjeli ručno izrađene puške, pitose, minobacače, znakove praznovjerja, znakove signalizacije. Pitos je nekada služio za čuvanje soli, vina. Posjetili smo tri plaže, Firule, Bačvice, i Ovčice. Najviše su me se dojmile Bačvice zato što su najveće i može se igrati picigin. Na Poljudu je bilo super jer isto volim nogomet. Na Marjanu smo upoznali biljku Brnistru, ona jako lijepo miriše i žute je boje.

Recite mi nešto o svom razredu i svojoj učiteljici? Pretpostavljam da vam je pomalo i žao što se rastajete uskoro?

Roko: Žao mi je, a razred super funkcionira, svi smo disciplinirani, pomažemo si, dobri smo, nismo imali nikakve opomene.

Borna: Da doista disciplinirani smo, nema svađa, nitko nema nikakvih primjedbi, pomažemo jedni drugima, igramo se, učimo, marljivi smo. Učiteljica nema primjedbi na nas. Uvijek nam nešto podijeli.

Gospođo Gatjal, još jedan razred ste izveli na pravi put, kraj je školske godine, uskoro se rastajete. Oni su puno lijepih stvari rekli o svojim razrednim kolegama, Vama i stvarima kojima ste ih naučili. Vjerujem da i Vi imate isto tako nešto reći za njih?

Đurđica Gatjal: Mogu reći da je to jedan zaista poseban razred, jedna osobita generacija. To su djeca s kojom se ja mogu uputiti kamo želim, kad god želim, s kojima mogu ostvariti sve ciljeve nastave koji su propisani i s kojim sam istinski uživala raditi. Mogla bih ih pohvaliti i poželjeti da budu i dalje takvi u svom budućem školovanju i radu. Pohvala ide i njihovim roditeljima jer su zaista tijekom ove četiri godine pružali potpunu i apsolutnu podršku. Surađivali su i pomagali kad god je to trebalo, a mi smo se maksimalno trudili savladati gradivo na sve moguće načine i svim mogućim metodama koje su nam na raspolaganju i nadam se zaista da će kako vrijeme pokazati da smo napravili dobru stvar. Da će to i dalje biti lijepo razvijena prijateljstva, dobrota koju sam spomenula da ju je potrebno imati i međusobnu ljubav. Vjerujem da će oni sve to i dalje njegovati među sobom, da će biti dobri, divni ljudi i da će pronaći svoj put u životu. U to ni malo ne sumnjam.

Koja bi bila Vaša poruka učiteljima koji će dobiti neke nove generacije?

Đurđica Gatjal: Kada sam ove godine imala studenticu na satu, ostavila sam joj kao motivaciju jednu poruku. To je citat koji sam pronašla i koji se meni jako svidio pa sam ga njoj poklonila. On kaže ovako: „Učenje je rad srca, zato učitelji žive uvijek u srcima koje dodirnu“. Ovaj poziv, koliko obogaćuje onoga koji prima u ovom slučaju dijete, toliko obogaćuje i učitelja, rekla bih učitelja i višestruko. U tome je zapravo njegova najveća plaća i najveće zadovoljstvo.