Strava u ulici Vučjak, ovako se brinemo o našoj kulturnoj baštini

Kao u horor filmovima

“Živim ovdje 63 godine, rođen sam ovdje. Kuća preko puta je nekih 15-ak godina u ovom stanju, možda i više. To je ruglo i sramota”, opisuje  ruševinu preko puta gradske tržnice Vladimir Hrvačanin, jedan stanovnika Ulice Vučjak. Na građevini koju polako jede vegetacija, krov je potpuno propao i sve je puno smeća. Ovo je samo jedna od takvih kuća u ulici koja je nekoć bila dom brojnim poznatim Požežanima i jedna od najljepših u gradu. S novim i par starih održavanih kuća se miješaju zapuštene kuće s kojih otpadaju fasade, padaju crjepovi i iz kojih raste drveća. Scene nalikuju na one iz horror filmova.

– Ne znam kako gradske uprava ne može niša poduzeti. Ne mora se tu ništa graditi, neka se barem sruši. Nije moj posao da komentiram, ali sigurno se tamo “gnijezde” mačke i psi lutalice. Nije lijepo kad u centru grada imamo jednu takvu ruševinu. Ljudi koji su to prije imali nisu to održavali puno jer je bila takva situacija, a kad je to kupio jedan zlatar, navodno mu nisu dozvoljavali da gradi po svojoj volji jer je ovaj dio grada zaštićen. Dozvoljeno vam je samo napraviti nešto u dimenzijama i vanjskom izgledu jednako kako je to bilo. Unutra možete raditi kako hoćete. Mislima da su oni to htjeli dignuti na kat ili dva. Tako sad to stoji – nastavlja  Hrvačanin

– Bila je to krasna i održavana kuća. Vlasnici su je prodali za vrijeme Domovinskog rata, bila je vlasništvo prijateljičine tetke. Bilo bi lijepo da se to održi, ali to se ništa ne održava, to je stvarno katastrofa. Voljela bih da ostane ta stara kuća, imala je krasan vinograd i prekrasno dvorište. To je bila jako lijepa kuća jedne stare dame. Sada se u nju baca smeće. Jedno vrijeme su u njoj stanovali beskućnici ili ne znam tko su bili. Nisu to održavali i njih su izbacili. Šteta da se tako nešto ne održava. Ovo je najstarija ulica u Požegi, šteta je to da se ne održava. Ni grad ništa ne čini – dodaje još jedna susjeda pa nam pokazuje još par ruševina u susjedstvu.

Tu je i “Stara bolnica”, scenografije za snimanje strašnih scena ne nedostaje. U zgradi prošaranoj ogromnim pukotinama živi sedam stanara, komadi cigle padaju s nje, “srećom” uglavnom u dvorište koje je još gore od prednje fasade.

– Nekad je ulica imala dušu i bila najljepša u gradu. Bile su stare kuće, ali bile su sve održavane. Bilo je i privatnih kuća. Preko su bile male niske kućice. Mnoge su bile autentično napravljene. Pogledajte, ovaj dio zida se odvojio za vrijeme potresa. Što da vam pričam? Tu su nešto popravljali ali stalno pada nešto, komadi cigle, čak i daske su počele padati – pokazuje nam Gordana Hamžek ,  jedna od stanarki kućnog broja 34, odnosno “Stare bolnice”.

– Vratila sam se ovdje prije 10-ak godina, kad mi je umro muž došla sam mami živjeti. Od ranog djetinjstva sam živjela ovdje. Zgrada je zadnji put obnovljena 1967. ili 1968. godine. Od tada nije bilo većih zahvata osim unutra u stanovima. Znam da je zovu starom bolnicom, ali ne znam kako se počela koristiti za stanove, vjerojatno poslije Drugog svjetskog rata. U zgradi ima nas sedam stanara. Dolazili su iz Gradske kuće, par puta smo bili u prvom redu, međutim novca nema. Radovi su jako skupi jer je to spomenik kulture. Dolazili su i konzervatori, bile su ovdje svi živi. Tu bi se trebalo skinuti žbuku i sve napraviti ispočetka, a za to nema novca. Navodno ima i neka freska u dvorištu, bilo je neko sunce, a fasada sa stražnje strane je još gora – priča Gordana.

– Po zimi je topla jer su debeli zidovi, ali izolacija je nikakva s obzirom na to da su prozori loši i sve je loše, a ne smijemo mijenjati ništa. Sve mora biti kao što je bilo, ne daju u nam staviti ni rolete. Grijemo se na kamine i na centralno grijanje. Za plin dobijemo preko 1000 kuna. Prednost ove zgrade je što je riječ o centru grada i dosta je mirna ulica. Unutra si je sredio svatko kako je mogao. Nema teorije da stanari iz pričuve to obnove izvana. Crijep neće pasti. Prije nekoliko godina se zapalio kamin i požar se proširio na grede pa je cijeli strop mijenjan, onda su promijenili prednji dio krova, ali je sve drveno, to je piljevina i da se zapali – objašnjava nam stanarka “Stare bolnice” kako je živjeti u ovakvoj zgradi, nažalost ne jedinoj, ni u Ulici Vučjak ni u Požegi ni u našoj županiji.