Požežanka koja je izgradila karijeru u Francuskoj: “Svatko živi svoj život i super mi je to!”

Dečko Martinikanac oduševljen Požegom

  “Tako me put nanio. Završila sam u Metzu poslije Hypa i ostala šest godina tamo. Od prve sam se zaljubila u Francusku iako sam prije rekla nikad neću živjeti tamo i baš mi je super”, kaže Požežanka Vesna Horaček, nekadašnja hrvatska rukometna reprezentativka koja je karijeru gradila u najjačim europskim klubovima, a sada živi u okolici Pariza. Zatekli smo je u posjetu obitelji s dečkom Brunom Perasteom, tamnoputim Martinikancem oduševljenim Požegom.

– Treniram. Bila sam pomoćni trener u jednoj ekipi u drugoj ligi. Onda sam si uzela godinu dana pauze i uživala s time da radim u školi gdje predajem elemente pedagogije i odgoja. Isto vodim jednu sekciju rukometa u školi. Navečer imam treninge tako da sam ostala u sportu – kaže čime se sada bavi nekadašnja igračica Krima, Hypa i Metza.

– Život u “Gradu ljubavi” je normalan, ljudi žive, rade i ustanu, nema ničega specijalnog. Kao prednost Francuske bih izdvojila to što ljudi rade i ne brinu se što će tko napraviti, a ja sam takav tip “Ako netko hoće živjeti,
neka živi svoj život i radi što hoće”. Tamo ljudi ne gledaju jeste li se počešljali, goli, jeste li sinoć pili. Taj sustav mi se sviđa. Svatko živi svoj život i super mi je to – objašnjava Vesna glavnu prednost života u Francuskoj.

– Imam isto društvo i prijatelje, izlazimo i feštamo bez daljnjega. Pariz živi 24 sata na dan, 365 dana u godini. Uvijek imate nekakva događanja, negdje za izaći. Grad nikad ne spava i to mi je super. Sad živim kraj Pariza u jednom mirnijem mjestašcu. Treba mi 20-ak minuta do Champs-Élysées što je velika prednost – nastavlja rukometašica.

– Kao i svugdje ima posla, mora se raditi. Možda je malo drugačije nego kad se ide u Njemačku i Austriju ili Njemačku jer tamo nema puno naših ljudi. Za mlade postoji puno razmjena studenata gdje se može stvarno profitirati, studirati i raditi jer imaju stvarno dobar studentski centar. Uz to se može doživjeti i vidjeti lijepih stvari – rekla nam je o prilikama za mlade u Francuskoj.

– Od kuće mi nedostaje samo obitelj i malo naše hrane, ali kada dođem na tjedan ili 10 dana, onda samo dobijem pet kilograma – kaže uz smijeh Vesna pa nastavlja- Nedostaju mi dragi ljudi, prijatelji koje imam i nikad nisam zaboravila, jer ne zaboravljam od kuda sam pošla. Bilo gdje da sam išla, uvijek se vratim svima koje znam i s velikim zadovoljstvom im se javim. Nisam se promijenila s te strane – kaže požeška Parižanka.

Vesninim stopama je pošla i njezina kći Tamara, nadarena mlada igračica Metza i vrijedna studentica.

– Svaki roditelj je ponosan na svoje dijete kada ima neke ciljeve u životu. Ide joj, odlučila se baviti rukometom, uz to se i školuje, studira bankarstvo. Ostala je u Metzu i skoro pet godina ne živimo zajedno jer sam se preselila u Pariz. Definitivno je samostalna. Sve što je dosad napravila je napravila sama tako da sam još zadovoljnija, sretnija i ponosnija – pohvalila je Vesna Tamaru.

– U Vesnu sam se zaljubio tako da smo se sreli u jednoj diskoteci u kojoj smo razmijenili poglede. Onda smo još bili prijatelji i tako je počela naša duga priča. Sada smo šest godina zajedno – prisjeća se Bruno Peraste, Francuz s Martinika u Karibima kako se zaljubio u Požežanku.

– Ljudi su tu otvorenih ruku, uvijek te dobro ugoste. Kad god sam u gradu, svi su uvijek nasmijani i pozdravljaju me. Super mi se sviđa što jako dobro jedemo ovdje. Najviše mi se sviđaju čvarci, pljeskavice, burek, ćevapčići. Razmazili te me. Dobro sam se udebljao.

– Sviđa mi se vaša arhitektura i stare zgrade koje su drugačije nego u Francuskoj, kao i to da ste svi po kafićima i na terasama, šetate i hodate gradom. To nisam nikad doživio kao ovdje. U Francuskoj toga nema. Već imam ideje da dovedem ovdje svoje društvo – pohvalio je domaćine Bruno.