Ravnopravni i sretni

24.11.2014.

U današnjoj emisiji Ravnopravni i sretni spojili smo ples i glazbu. Gosti su plesni pedagog i dugogodišnji profesionalni plesač Branko Banković, te mlade tamburašice Cure iz CEntra.

Cure iz CEntra ženski su tamburaški sastav iz Koprivnice, a u glazbenu avanturu kako su nam rekle upustile su se prije šest godina iz čistog inata, kako bi muškim kolegama iz KUD-a u kojemu su plesale i pjevale, pokazale i dokazale da one to mogu. Samouke su sviraju po sluhu, a najvažnije im je kažu da ih publika dobro prihvaća. U svojim pjesmama njeguju narječje kraja iz kojeg dolaze i kažu da im je drago da su pobili teoriju da cura i tambura ne idu zajedno. Evo što su nam još rekle ove mlade i simpatične Koprivničanke.

Tko je glavni krivac za ženski Tamburaški sastav Cure iz CEntra?

Moglo bi se reći da smo mi same krivci, jer smo krenule svirati iz inata. Bile smo plesačice u Kulturno-umjetničkom društvu Koprivnica i sviđali su nam se tamburaši i tako smo mi njima u inat počele svirati. Samouke smo, kad smo počinjale nismo imale pojma o sviranju, žicama, instrumentima. Niti jedna cura nije znala što je brač a kamoli nešto drugo. Osnovale smo sastav čisto iz zezancije.

Kad je sve zapravo krenulo?

Ova avanturica je počela prije 6 godina, točnije 2008. godine nakon jedne turneje u Sarajevu s Kulturno-umjetničkim društvom. Tad smo se okupile. Naravno da su nam dečki iz KUD-a pomagali, kad još nismo znali praktički ni primiti instrument u ruke a i danas rade s nama. Posebno Jurica Hrenić koji nam puno pomaže. On je student glazbene pedagogije u Osijeku i radi za nas aranžmane i pjesme. Nismo znali svirati instrumente, ali pokazali su nam i uz dobru volju i trud uspjele smo to savladati. Pretežno po sluhu sviramo iako znamo i note.

Kako publika reagira kad izađete na pozornicu?

Uglavnom pozitivno. Kad vide Anu da nosi bas naravno da se svi odmah oduševe. Dobre su i pozitivne reakcije a dokaz tomu su naše svirke koje imamo svaki vikend, ljudi nas stvarno zovu a to nam je super jer imamo posla.

A kolege tamburaši?

I oni dobro reagiraju, ali vjerojatno nas malo i komentiraju, jer ne možemo mi to baš toliko dobro odsvirati kao oni, ali eto trudimo se. Na jednom festivalu dok smo imale probu i pripremale se za nastup ostale muške kolege su sjedile, gledali u nas i slušali što mi to i kakako sviramo.

Vašim prijateljima nije bilo neobično kad ste se okupile i rekle idemo svirati tambure i napraviti jedan tamburaški sastav?

Pa zapravo ne znamo, nismo ih nikada pitale niti smo razmišljale tako. U našem kraju tambure možete čuti u svakom kafiću pa je to i njima bilo normalno. Uvijek dođu na naše svirke i podrže nas, vjerna su nam publika.

Rekle ste da ste počele prije šest godina no ozbiljnije uplovljavanje u tamburaške vode je zapravo počelo nešto kasnije zar ne?

Malo ozbiljnije smo počele prije dvije godine kada smo počele raditi svoje autorske pjesme. Prvu našu autorsku pjesmu “U duši nemir” napisala je naša bivša članica Tamara Vlah, a uglazbio Ivica Plivelić. S tom pjesmom smo nastupile na festivalu Zlatna ruža u Zagrebu. Nakon toga smo iste godine nastupile na festivalu Kraj Mure i Drave, s pjesmom “Gde su dečki”, Jurica Hrenić nam je radio aranžman, a tekst i glazbu Ivo Kovačka jedan naš tekstopisac i ta suradnja traje već tri godine. Moramo istaknuti kako već tri godine nastupamo na tom festivalu i osvajamo nagrade u kategoriji za hit godine. Bile smo lani i u Novom Sadu i tamo smo dobile priznanje, tj. naša članica Silvija je dobila nagradu za vokalnu izvedbu.

Kakva je tematika vaših pjesama?

Imamo tri pjesme na kajkavskom narječju i to su više onako fora pjesmice. U jednoj tražimo dečke, pa se pjesma zove “Gde su dečki”, u drugoj koja se zove “Nećem njega” su nam roditelji izabrali tog jednog dečka, ali mi ga nećemo i završile smo tu jednu priču s pjesmom “O moj dragi jedini”, tu smo ga našle i imamo još dvije ljubavne baladice.

S ljubavnom baladom ste nastupile i na Aurea festu? Tko je autor pjesme?

Autor teksta je Robert Pilepić, glazbu je skladao Marko Tomasović, a aranžman Ivan Ralašić, član Posegane.

Vidim otkrili su vas tekstopisci ?

Odlučile smo doći na festival, tražile smo pjesmu, stupile u kontakt s Markom Tomasovićem i tako je sve krenulo.

Je li u planu u neko dogledno vrijeme album?

Planiramo, zasad imamo svojih šest pjesama, treba nam još bar toliko pa se nadamo da će to bit kroz godinu, dvije dana, maksimalno.

Rekle ste da  radite pjesme na kajkavskom narječju, što znači da njegujete i tu vrstu glazbe?

Tako je, krenule smo s folklorom i držimo do toga. To se može vidjeti i na našoj uniformi koju nosimo, to je prsluk koji je iz našeg kraja, stiliziran je doduše, ali iz jednog sela kraj Koprivnice i dio je nošnje toga kraja.

Svirki imate dosta, primijetila sam na Vašoj facebook stranici. Svaki je vikend radni, a vi ste sve zaposlene i imate svoja profesionalna zanimanja. Kako zapravo uskladite sve te obveze sa svirkama. Je li naporno?

Pa je, u zadnje vrijeme je baš teško. Stvarno se teško nalazimo i za probe, ali uspijevamo i trudimo se.

Imate li dojam da vam je na tamburašku scenu bilo lakše probiti se zato što ste žene ili je baš stvar bila obrnuta?

Mislim da je stvar u tome, da nam je zapravo bilo lakše, ali ne i presudno. Mislim da nas ljudi više dožive jer smo tako skromne, možda simpatične, volimo pričati, volimo feštat i nekako stupimo u kontakt s ljudima, s pravim ljudima koji nam trebaju.

Da krećete ispočetka bi li opet okupili tamburaški sastav, bi li opet izabrale tamburu i zašto tamburu?

Tambura se nekako u Hrvatskoj njeguje oduvijek. To je neka naša tradicija i naravno da bi opet izabrale tamburu, ali okupile bi i bend definitivno. Mogu vam reći da sam ja sebi od gaža kupila auto. Dobro se zarađuje, tako da bi definitivno opet učinile isto(smijeh).
Zato ljudi svirajte tamburu ili bilo koji drugi instrument, jer s glazbom se živi.

Branko Banković je samostalni umjetnik iz Zagreba. Dugogodišnji profesionalni plesač Studija za suvremeni ples, ali i vrsni pedagog i koreograf, te predsjednik Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske. Nedavno je u Požegi u Plesnoj radionici Ilijane Lončar održao edukativnu radionicu na temu Partneringa i bila je to sjajna prilika za razgovor s njim.

Kamo suvremeni ples ide danas u ovim okolnostima koje vladaju u Hrvatskoj ?

Predsjednik sam Udruge plesnih umjetnika Hrvatske mogu reći s te strane da se beskrajno borimo da se sredstva koja se dodjeljuju za profesionalne produkcije i profesionalni rad unutar suvremenog plesa u Hrvatskoj poboljšaju. Nažalost, tu nekakvog snažnijeg odjeka niti u gradu Zagrebu, niti u ministarstvu pa niti na lokalnim razinama nemamo. Jer, prvo što se u kriznim momentima smanjuje, smanjuje se obrazovanje i kultura. Tako da, nažalost, idemo rapidno dolje – najave su već sljedeće godine između 11 i 15 posto smanjenje budžeta, naravno da će to odmah osjetiti obrazovanje i ples. Samim time, logično je da i kvaliteta pada.

S obzirom na dugogodišnje plesno iskustvo kako se borite s predrasudama, jer još uvijek je vrlo čvrsta podjela po spolu i mnogi su spremni na muške plesače gledati s podsmjehom?

To je u principu, vrijeme u kojem živimo, to je zemlja u kojoj živimo. Upravo nedavno sam bio na proslavi s prijateljima s kojima sam završio srednju školu (završio sam primijenjenu umjetnost i dizajn), i pitaju me – Čime se baviš? Pa, plešem. A oni i nakon toga postave pitanje – Da… ali čime se baviš? Pa, bavim se plesom! Razumijete, to je ta jedna predrasuda. Tu je i ona tvrdnja kako je teško živjeti od plesa – jest, ali druga je stvar ono što ples meni osobno pruža. To je toliko veliko zadovoljstvo, toliko da sam ja žrtvovao apsolutno sve da bih živio s tim, da bih mogao živjeti ples.

Kod suvremenog plesa zadivljuje potpuna ravnopravnost – djevojke, mladići, žene, muškarci ravnopravni su u toj umjetnosti. U književnosti, u filmu, u slikarstvu gotovo je uvriježeno prepoznavati “žensko pismo”. U plesu tog nema…

Da, doista nema. Spolna podjela u našoj umjetnosti ne postoji. Do sad sam plesao 120 premijernih naslova i 95 posto je bilo ženskog rukopisa, ali moram odmah reći da su mnoge žene snažnije od muškaraca , kao umjetnici, kao osobe koje prenose ideju i način na koji dolaze do nje. Primjerice, zadnja predstava koju smo radili “Pokretač”, radili smo s jednom divnom koreografkinjom Aleksandrom Janevom Infelt koja kroz jedan vrlo prijateljski, otvoren, demokratski način radi predstavu,( dakle ja kao plesač nisam samo izvođač unutar toga nego sam i vrlo snažan autorski sudionik) . I sve djeluje jako liberalno ali vam je ta žena vrlo snažna unutar toga da dođe do svoje ideje. To je ta neka tiha snaga koju žene imaju. Muškarci su možda snažni u govoru, fizički, dok žene u toj energije da dođu do svoje ideje su, po mom iskustvu , puno snažnije. To je interesantno.

Što bi poručili mladima koji možda razmišljaju krenuti vašim trnovitim, a opet lijepim putem?

Tu samo treba malo hrabrosti. Spomenuli ste kolegu Luku Švajdu s kojim sam surađivao u Slavonskom Brodu na ovogodišnjem festivalu “Dani plesa”. Prvi dio predstave sam plesao jedan solo ja kao plesni veteran, a drugi dio je plesao Luka. Nakon toga smo imali jedan interesantan razgovor čak i s publikom gdje su nas pitali nešto slično – mene dokle, a njega zašto. Onda smo zajedno on i ja došli do toga da evo, ta strast koju pokret, koju kretanje, koju ta umjetnost budi u nama je neizreciva. To je umjetnost o kojoj ne treba puno čitati, nju je dovoljno vidjeti. Ako je dobar plesač koji pleše, on će vam to prenijeti, to je neverbalna umjetnost koja govori sve jezike ovog svijeta – dakle, otvoreni smo apsolutno prema svima.

Kada ste radili “Posvećenje proljeća” za obljetnicu Škole suvremenog plesa Ane Maletić, rekli ste u jednoj izjavi “neka pokret opravda glazbu”. Kada ste sretniji – kada pokret opravdava glazbu ili kada glazba prati pokret?

Prvenstveno, i meni osobno unutar tog rada na predstavi “Posvećenje proljeća” bilo je bitno da plesači svojom snagom mogu ne nadjačati već bar parirati glazbi od Stravinskog. Posvećenje proljeća je izuzetno jaka kompozicija, vrlo ritmički komplicirana i davali smo akcent da grupne scene mogu svojom snagom izvedbe parirati glazbi da dobijemo jedan zajednički, zaokruženi energetski nivo koji se prenosi na publiku.

Poznati ste kao vrhunski plesač ali i kao vrhunski plesni pedagog. Koliko radionice poput ove koju je organizirala Ilijana Lončar, dakle radionice u manjim gradovima, znače za odgoj ne samo plesača već i buduće plesne publike?

Moram reći da smo mi u Zagrebu izuzetno ponosni što u Požegi imamo ovu Plesnu radionicu Ilijane Lončar te osobu kao što je Ilijana koja će evo uskoro obilježiti 15 godina rada, a s istim se zadovoljstvom I velikom strasti se bavi pedagogijom, prezentacijom i popularizacijom plesa kao umjetnosti. To je jedna velika vrijednost. Ono što je bitno napomenuti da iz Plesne radionice Ilijane Lončar izlaze plesači koji sada doista u Hrvatskoj i na hrvatskoj plesnoj sceni stvaraju vrlo značajna djela. Uz mladog kolegu Luku Švajdu tu je neizbježno spomenuti Natašu Mihoci koja je u Studiju za suvremeni ples napravila izuzetnu ulogu u predstavi Matije Ferlina “Nastup” , potom u “Moga tijela sjena” predstavi koju je radila Maja Drobac. To znači da ta decentralizacija stvara autore koji dolaze iz manjih sredina, evo iz Požege, to su sad dvoje vrlo snažnih mladih autora koji su, na neki način, oni koji će stvarati scenu koja dolazi. Recimo i to , ja prvi put ovdje radim radionicu, no bio sam pet puta s predstavama i plesao, no moje kolege redovno nekoliko puta godišnje dolaze ovdje, rade i prenose svoje znanje drugima. Bitna je ta decentralizacija plesne umjetnosti kako bi se i na lokalnoj razini podigao nivo kvalitete u obrazovanju. Uz to, ono što Ilijana radi a to je pozivanje predstava, dakle to je taj nekakav input koji se događa godišnje da se vidi koja je produkcija i kamo suvremeni ples danas ide.

Koja bi bila poruka publici? Uvijek se borimo, kako pratiti plesnu predstavu – raciom ili emocijom ?

Kroz svoje životno iskustvo predstavu uvijek doživljavam emocijom. Bez obzira da li je ona konceptualna ili je više plesno izvedbena. Uvijek doživljavam emocijom, a onda, nakon toga, ulazim u racio. Meni je bitno što ta osoba, taj umjetnik baš meni emotivno prenosi.

Kao zaključak, možemo li reći kako bi svijet bio puno tamnije, tužnije i manje slobodno mjesto bez plesa?

Da. I znate što? Ples, kretanje pobuđuju sreću u svima nama. Prvo nekakvo čovjekovo pokazivanje emocija bilo je kroz ples, kroz gestu. Evo, mi se tim bavimo i nek plešemo i dalje!

Za dva tjedna donosimo Vam još jednu lijepu i zanimljivu priču koja ruši predrasude i odbacuje stereotipe. Ako imate i Vi takvu priču javite nam na vijesti@rva.hr. I bit ćete nam gosti u jednoj od idućih emisija.