Ravnopravni i sretni

08.12.2014.

Danas govorimo o ženama koje su svoj život posvetile vojsci.
Nakon što je Gordana Garašić postala prva žena general u povijesti Hrvatske vojske, nema sumnje da su one postale njena ljepša strana. Diljem svijeta žene su u početku bile uglavnom u medicinskoj službi, a danas su borbeni piloti, podmorničari, pa čak i generali, bok uz bok svojim muškim kolegama. Stručnjaci kažu da su savršeni ratni pregovarači i obavještajci.
U Oružanim snagama RH ima oko tri tisuće žena, od čega ih je 300 na raznim zapovjednim dužnostima i s raznim činovima.
188 hrvatskih žena vojnika dosad je sudjelovalo u mirovnim misijama, a neke su bile i po nekoliko puta. Donosimo Vam priču o ženi vojnikinji, Snježani Letić umirovljenoj nadnarednici koja je u postrojbe Hrvatske vojske ušla još ratne 91., a prije godinu dana je umirovljena. Evo što nam je ispričala o svom vojnom putu od 91. do danas, zašto se odlučila otići u vojsku, kako je izgledao prvi susret s oružjem idr.

Snježana kako je počeo Vaš put u HV-u?

Moj put u HV –u počeo je u 10. mjesecu ratne 1991. godine pristupom u 63. Samostalni bataljun, to je bio početak.

Zašto ste odlučili otići u vojsku s obzirom da to nije tipično žensko zanimanje?

Istina je, nije baš tipično za ženu. I sama u to vrijeme nisam bila ljubitelj ni oružja, ni vojske, ni ratnih zbivanja, ali ono što se dogodilo našoj domovini me ponukalo. Osjetila sam potrebu da nešto učinim za domovinu i pristupila sam u Hrvatsku vojsku.

Kako je izgledala Vaša vojna karijera, što ste sve radili?

Bila je poprilično šarolika. Imam završeno srednju ekonomsku školu i s tom sam školom kad sam pristupila u 63. samostalni bataljun radila na personalnim poslovima, kao referent. Radila sam u struci, međutim to se mijenjalo s ustrojima i potrebama pa su se gasile i neke postrojbe. Kasnije sam radila i i u prvoj bojnoj kao referent općih poslova, bila sam bilježnik u 123. brigadi, zatim referent 618. pričuvne brigade u Požegi da bi nakon gašenja te brigade završila kao rukovatelj ulja i maziva u Čepinu. Tamo sam radila 3 godine i svakodnevno putovala na posao i s posla. I to je ugašeno, ali istovremeno se poklopilo otvaranje Središta za temeljnu obuku u Požegi gdje sam prešla na dužnost instruktorice za obuku i s te funkcije, sam prije godinu dana otišla u mirovinu.

Biti vojnik poprilično je opasan posao i u mirnodopskim, a pogotovo ratnim uvjetima. Kad ste se odlučili stupiti u OS jeste li razmišljali o tome?

Nisam uopće razmišljala o tome. Sad kad vrtim film unatrag i sjetim se kroz što smo sve prolazili, možda bih i razmišljala, ali onda nisam.

Kako su reagirali Vaši najbliži?

Bilo je svakojakih reakcija obitelji. Neki su bili za, neki su bili protiv. Uglavnom, bilo je uvriježeno stajalište da žena nije za vojnika i vojsku. Da je ženi mjesto na nekim drugim funkcijama, tako da sam više imala onih koji se nisu slagali, nego onih koji su me podržavali.

Kažu da hrvatski vojni sustav ne razlikuje ženske i muške poslove, zadaće i zaduženja sve je isto kako za muškarce tako i za žene, dakle ne štede Vas?

To je točno. Bile smo ravnopravne s muškarcima, ali smo morale uložiti duplo više truda da bi dokazale da smo ravnopravne. Žene se moraju duplo više dokazivati nego muškarci i puno nam je teže bilo.

Iako su im prilike da postanu zapovjednice, pa i mogućnosti da budu postavljene i na najviše vojničke dužnosti – otvorene, dio žena u HV-u ipak ne osjeća poriv biti na zapovjednim mjestima. Većina njih stoga se ipak našla u administrativnom dijelu sustava, jeli to zato što im je možda teško stati pred vojnike mahom muškarce i biti dovoljno glasna i autoritativna?

Ima dijelom i toga, a i psihofizička spremnost igra veliku ulogu u svemu. Velika je razlika kad radite u uredu i kad ste vani na terenu. Rad u uredu ne iziskuje veliku fizičku i psihičku spremu, a kad ste vani morate biti potpuno spremni na sve i prije svega fizički jaki. Ja imam čin nadnarednice i s tim činom sam i otišla u mirovinu. Imala sam iza sebe skupinu vojnika kojima sam zapovijedala.

Kako su reagirale muške kolege kad im zapovijeda žena, kakva su Vaša iskustva?

Bilo je to pozitivno iskustvo i veliki izazov za mene kao ženu. Međutim u toj skupini je bilo i žena, nisu bili samo muškarci., Kao što to inače bude u životu, nekima je bilo normalno da im žena zapovijeda, nekima malo manje uvijek ima netko kome nešto smeta, ali više imam lijepih iskustva. Ali kolege s posla su mi bili velika podrška.

Koje karakteristike mora imati jedna žena koja želi postati vojnikinjom.
Priznale mi to ili ne ali malo koja žena može bez problema pretrčati 22 kilometra, napraviti u 2 minute između 90 i 120 sklekova i trbušnjaka?

Prije svega mora imati želju, volju i ljubav prema tom poslu. Uz sve to mora imati dosljednost kako bi sve to povezala u jednu cjelinu. Dosljednost, znači da se ne može zapustiti, mora ipak biti u nekoj fizičkoj spremi, redovno trenirati, obučavati se u onim područjima koje predaje mlađoj vojsci.
Kad sam prelazila iz logističke brigade i prolazila prvu obuku razmišljala sam odustati, bilo je toliko teško, ali to je bila avantura mog života. S punom, ratnom opremom prijeći 25 kilometara po planinama i brdima, na nepoznatom terenu, stići na vrijeme ali izdržala sam i uspjela.

Znamo i to da se mi žene grozimo oružja i pucanja, Snježana kako ste se vi snašli u prvom susretu s oružjem?

I meni je u početku bilo tako, grozila sam se dodira s puškom, pištoljem, ali jednostavno kad uđete u sve to postane vam normalno. Zavolite to i ono postane dio vas kao i sve ostalo. A moram vam reći i da su žene jednako dobri strijelci kao i muškarci. Čak nekad ima i žena koje budu bolje.

Kako ste izbalansirali svoje obveze na poslu i u obitelji, je li bilo teško sve uskladiti?

Bilo je jako teško, majka sam troje djece. Suprug mi je također radio u vojsci. Ali nas dvoje smo imali sretnu logistiku iza sebe, bake i djedove koji su nam s razumijevanjem uskočili u brizi i obvezama s djecom, gdje mi nismo mogli zbog odvojenosti. Tako da bez te podrške vjerojatno ne bi mogli ni jedno ni drugo raditi taj posao. Netko bi morao odustati.

Kakav je Vaš stav kad su u pitanju ravnopravnost i rodni stereotipi, mislite li da žene mogu jednako dobro odraditi svaki posao, kao i muškarci i biti jednako jak autoritet svojim muškim podređenim kolegama?

Mislim da mogu, čak u nekim poslovima u vojsci žene mogu biti i preciznije i strpljivije. Ima poslova gdje su muškarci opet uspješniji od žena.

Svaki posao ima svoje lijepe i one malo manje lijepe strane, što bi ste Vi izdvojili kao lijepu stranu posla u vojsci?

Lijepa strana ovog posla je što taj posao zahtjeva psihofizičku spremnost, a to je meni odgovaralo i ja sam to voljela i  svaki je dan bio različit. Raznolikost radnog dana i rad s mladim ljudima, to je ono što me je veselilo.

Da danas krećete ispočetka bili ponovno izabrali biti vojnikinjom?

Bih svakako. Mi smo se stvarali iz temelja, pa nam je bilo puno teže. Kad sam 1991. došla u vojsku bila sam neiskusna, a nije bilo vremena za neke detaljne obuke. Danas je to promijenjeno i mladim osobama koje ulaze u sustav, omogućena je obuka, što je vrlo bitno, jer kroz svoj radni vijek mogu iskoristiti stečeno znanje na najbolji mogući način.

Danas ste u mirovini, nedostaje li Vam posao?

Ja sam se unazad nekoliko godina psihički pripremala za odlazak u mirovinu. Tako da mi posao nedostaje u jednom malom dijelu. Sad sam više usmjerena na neke druge stvari koje su mi nedostajale dok sam radila. Bila sam manje s obitelji, s djecom, manje sam se bavila rekreativnim i kreativnim stvarima. Našla sam vremena za sport. Ostaju mi lijepa sjećanja na postrojbu i na radne kolege, ali sad sam se opet u potpunosti posvetila nekim drugim stvarima. Učlanila sam se u Udrugu kreativaca Paukova mreža, pa sam krenula s foto transferom fotografija na drvo, zatim radim dekupaž, vezem, svega ono što opušta i ispunjava na kvalitetan način moje slobodno vrijeme. Rekreativno se bavim sportom. Već pet godina treniram taekwondo, koji je opet u neku ruku mala poveznica s poslom.

Snježana što biste poručili svim mladim ženama koje razmišljaju o ovom pozivu?

Ja sam uspjela, što prvenstveno znači da moraju imati želju i volju i naravno dogovor sa svojom obitelji koja kasnije bude velika potpora. Pogotovo ako čovjek ima obitelj, ako je sam onda može samostalno odlučivati. Sve se treba poklopiti da bi uspjelo.

Uskoro Vam donosimo još jednu lijepu priču o ravnopravnosti. Imate li i vi svoju javite nam se na vijesti@rva.hr