Ravnopravni i sretni

22.12.2014.

Kako bi se popravila kvaliteta života zatvorenica i njihovih obitelji, ponajprije djece u kaznionici u Požegi prošloga četvrtka uručena je računalna oprema potrebna za provedbu projekta Ma#me. Riječ je o opsežnom projektu koji kroz desetak aktivnosti provodi Udruga “Roda” u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje Požega i Centrom za podršku i razvoj civilnog društva Delfin iz Pakraca te u suradnji s Uredom pravobraniteljice za djecu i Ministarstvom pravosuđa. Bio je to povod da u današnjoj emisiji Ravnopravni i sretni ugostimo izvršnu direktoricu udruge “Roda”, Ivanu Zanze i Mirjanu Bjelopavlović iz Udruge “Delfin”.
Gospođo Zanze, možete li nam reći nešto više o projektu ?

To je “Rodin” projekt Ma#me koji se financira iz sredstava Europske Unije kroz europski socijalni fond i koji provodimo u partnerstvu s Udrugom “Delfin”, Hrvatskim zavodom za zapošljavanje iz Požege i u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Uredom pravobraniteljice za djecu.

Koji je njegov cilj ?

Dva su cilja. Prvi je jačanje roditeljskih kompetencija, zatvorenica majki i održavanja njihovih obitelji, a drugi cilj je njihova bolja pozicija na tržištu rada nakon izlaska iz zatvora.

To je pretpostavljam problem njihove stigmatizacije nakon izlaska iz zatvora?

Tako je, jer nakon izlaska iz zatvora taj život zna biti puno izazovniji nego život u zatvoru.

Vi ste donirali računala i društvene igre koje će poslužiti prostorijama za posjete, djeci kad dolaze u posjet majkama?

Doniranje ovih računalnih igara i računalne opreme je dio projekta za provođenje aktivnosti, a doniranje društvenih igara je izašlo iz potrebe kod posjeta kaznionici, gdje smo vidjeli da taj prostor za posjete može i trebao bi biti prijateljski i prema djeci i prema majkama, pogotovo za stariju djecu, jer unutar prostora za posjete ima jedan izolirani dio za igru roditelja male djece, ali nažalost za stariju djecu, djecu školske dobi pa do 18 godina, sadržaja nema. Tu smo pozvali građanke i građane da se uključe u akciju i sve što smo donirali je zapravo njihov doprinos.

Projekt je sufinancirala i Europska Unija, dakle i oni su se uključili?

Tako je, ovo je europski projekt. Nama je izuzetno drago da je on prepoznat kao kvalitetan i da je financiran jer traži značajna financijska sredstva koja vjerojatno kroz domaće projekte ne bi uspjeli osigurati. Jedna od aktivnosti projekta zbog čega je bilo potrebno kupiti ovu opremu je i čitalački program u kaznionici. Slični čitalački programi postoje u kaznionicama u svijetu, u Hrvatskoj to do sada nije bio slučaj. Poklonit ćemo slikovnice, opremu za snimanje, DVD-ove i majke će čitati priče ili knjige svoj djeci i to će im  s DVD-om na kojima je njihov glas slati doma kao poklon iz kaznionice.

Udruga “Roda” u sklopu projekta Ma#me je ovog ljeta odradila jednu lijepu donaciju požeškoj Kaznionici. Riječ je o donaciji knjiga zar ne?

Mi smo željeli kroz ovaj projekt angažirati cijelu javnost, da u javnosti osvijestimo problem koji imaju zatvorenice i zatvorenici tj. Mogućnost njihove rehabilitacije. Zato smo ih preko naših društvenih mreža pozvali da doniraju knjige, ljetnu zabavnu literaturu jer kaznionica u Požegi jest bogata naslovima, ali radi se o starijim naslovima. Iznenadio nas je odaziv građanki i građana iz cijele Hrvatske i skupili smo 1.150 knjiga koje smo u 10. mjesecu poklonile kaznionici i dobili smo jako lijepo i dirljivo pismo zatvorenica. Evo što su rekle: „ Hvala Vam što ste prepoznali koliko je važno pokazati da je nekome stalo do nas, što može promijeniti, ako ne živote, onda bar naše razmišljanje o nama samima, što je i više nego pristojan putokaz za dalje .“

Ovo nije ni prvi ni posljednji projekt. Evo ukratko možda samo da napravimo mali rezime onoga što ste radili u 2014. godini?

Kroz 2014. godinu su naše aktivnosti bile usmjerene na različita područja. “Roda” se bavila, kao i dosad bazičnim aktivnostima, znači promocijom dojenja, trudnoćom i porođajem. Upravo je u tijeku i naša akcija „Prekinimo šutnju“, koja je izazvala veliki interes i medija i javnosti i žena, pa i zdravstvenih institucije tj. rodilišta, gdje pozivamo žene da iznesu svoje traume s porođaja kako bi se situacija u hrvatskim rodilištima riješila. Tu su i naše druge aktivnosti prava na rodilji dopust, sigurnost djece u prometu, pravo na medicinski potpomognutu oplodnju i uopće reproduktivno zdravlje žena te pravo na autonomiju ženskoga tijela .

Kako ti vaši projekti nailaze na odjek u javnosti i kod članica Vaše udruge ?

Sve “Rodine” aktivnosti se provode volonterski, zato je nama važno imati bazu volonterki i volontera u cijeloj Hrvatskoj. Roda stalno radi na predstavljanju svojih aktivnosti u manjim sredinama i znamo da su problemi koje imaju roditelji u Hrvatskoj puno veći u manjim sredinama nego što su u Zagrebu, odakle ja dolazim. Znači naše aktivnosti postoje tamo gdje postoje volonteri i volonterke, nas često zovu ljudi kad ćemo doći ovdje ili ondje. Kažemo im da se učlane i postanu “Roda” pa evo i ovim putem pozivam građanke i građane Požege, naše članice su većinom mame imamo tek rijetke tate da se učlane i da zajedno provodimo aktivnosti .

Ali se mogu učlaniti i tate ako to žele?

Naravno. Imamo tri tate koji su naši članovi.

Gdje se mogu javiti svi oni koji su zainteresirani za postati članovi Udruge Roda i na koji način to mogu napraviti. Nemam sad informaciju je li netko iz Požege član, ali ako nas sad slušaju, možda će se netko zainteresirati?

U ovom trenutku imamo jednu članicu iz Požege, ali “Roda” djeluje najviše preko društvenih mreža i to je ta virtualna zajednica koju smo mi stvorile i tako nadomjestili nedostatak podrške zajednice koje su nekad kroz povijest žene jedna drugoj pružale. Svaka od nas živi u toj svojoj maloj nuklearnoj obitelji. Usmjereni smo na mali broj članova bez podrške široke obitelji. Mi smo razvile takav sustav podrške tako da, gdje ćete naći “Rodu”, na našim internetskih stranicama www.roda.hr., na našim facebook stranicama, tamo se javite i popunite pristupnicu. Redovito ažuriramo svoje stranice sa svim aktivnostima i to je najbolji način da dođete do nas.

Još smo nešto propustili reći. Vi ste dobili jednu nagradu, pa možete li nam pojasniti o čemu je riječ i za što je ta nagrada?

To je nastavak naših aktivnosti u projektu Ma#me, u projektu usmjerenom roditeljima zatvorenicima. Kako se “Roda” kroz sve aktivnosti trudi baviti problemom dalekosežno tako smo i ovdje vidjele da postoji veliki problem financiranja djece za dolazak roditeljima u zatvor. Kaznionica u Požegi je jedina kaznionica u koju idu žene iz cijele Hrvatske tako da je djeci iz Istre, iz Dubrovnika, pa čak i sjeverne Hrvatske je daleko i skupo dolaziti u posjete. Za našu društvenu inovaciju dobili smo nagradu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, a prijedlog je jačanje gospodarskih aktivnosti unutar Kaznionice u Požegi, kako bi se kroz prodaju proizvoda i usluga koje rade zaposlenici, osigurala sredstva kojima bi se pokrivali troškovi puta te djece.

Evo možda za kraj jedna poruka svim budućim mamama?

Ono što je važno, što mi promoviramo to je zauzimanje aktivne uloge roditelja da već od same trudnoće ne dozvolimo institucijama da preuzmu brigu o našem djetetu. To možda jest lakše, ali nikako nije dobro. Od trenutka kad ste trudni, vi ste odgovorni za to dijete, u rodilištu ne trebate tražiti dozvolu nikoga da vam dijete donese ili odnese. To je vaše dijete od sada pa zauvijek. Vi ste odgovorni.

Udruga “Delfin” je također sudionik ovog projekta o kojemu smo govorili i projekta Ma#me, pa smo iskoristili priliku i od gospođe Mirjane Bilopavlović doznali što “Delfin” još radi. Puno je aktualnih tema s kojima se bavite i koje obrađujete, a prva od njih bila je aktivnost “Misli lokalno, djeluj nacionalno”. Zapravo riječ je o osnaživanju ljudsko-pravaških organizacija u županijama od posebne državne skrbi.

To je projekt nositeljica „Babe“ Zagreb gdje je „Delfin“ bio jedna od partnerskih organizacija, drugi partner je bio „Zvonimir“ Knin. Kroz taj projekt smo željeli ispitati situaciju na područjima od posebne državne skrbi, posebice onima koji su bili pod ratnim događanjima. Utjecaj sredine, stereotipi i tradicije na žene. Kako se zapravo to odnosi na žene, kako one živjele nekad i je li to stanje danas promijenjeno ili je ostalo jednako. Projekt je imao nekoliko komponenata, edukativnih, gdje smo pozivali različite udruge s područja županija iz koje dolaze i gdje smo s različitim organizacijama društva radili na podizanju kapaciteta organizacija kako bi mogli odgovoriti na određene potrebe u lokalnoj zajednici. Druga velika aktivnost u projektu je bilo etnografsko istraživanje kroz koje se željelo vidjeti koliko tradicija i stereotipi danas opterećuju ženu, pogotovo ženu u ruralnim područjima i kako se žene s tim nose. Treća komponenta koja je svima nama važna – vidljivost. Projekt smo završili u Saboru Republike Hrvatske u suradnji sa saborskim uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, gdje smo predstavili rezultate istraživanja i sam projekt i moram priznati da bez obzira na to što smo u početku imali velika očekivanja, kako će to biti medijski eksponirano jer su u fokusu žene, to se nije dogodilo. Međutim dok su govorili saborski zastupnici mediji su bili tu, kad nije bilo njih, fokus se miče i mi ostanemo pričati sami sebi. Negdje je zapravo važno istaknuti da „Delfin“ kao jedna mala organizacija po financijskim resursima s kojima raspolažemo ulazimo u različita partnerstva i radimo projekte koji su negdje u fokusu naše misije, a to je promocija i zaštita ljudskih prava s naglaskom na ženska ljudska prava. Unutar toga nam je negdje važna priča, pravo žena na život bez nasilja, važna nam je priča seksualnih i reproduktivnih prava, priča političke participacije žena. Sve to stavimo u jedan plašt ljudskih prava i tome još dodamo izgradnju mira.

Kad smo kod žena i borbe za njihova prava, članice Delfina sudjelovale su i na konferenciji posvećenoj konvenciji Vijeća Europe u sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji općenito ?

Konvencija je nažalost postala dokument koji se provodi u onim zemljama koje su ju ratificirale. RH je potpisala, ali još uvijek nije ratificirala i pitanje je hoće li u skorije vrijeme to biti učinjeno. Naime, u slučaju ratifikacije bi morali mijenjati ponovno naš Zakon o socijalnoj skrbi, a u zadnje dvije godine, tri puta smo ga mijenjali. Morali bi mijenjati kazneni zakon koji je na snazi od prošle godine, morali bi naravno slijedom toga mijenjati i obiteljski zakon. To košta. Ta konferencija je zapravo završetak projekta ka novim europskim izazovima. Radi se o prekograničnom projektu koji se istovremeno provodio u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji i Makedoniji i „Delfin“ je bila suradnička organizacija Centru za žene i žrtve rata iz Zagreba. Kroz njega smo zapravo željeli promovirati konvenciju jer je ona u ovom trenutku jedini dokument u svijetu koji izrekom spominje žene i nasilje nad ženama, a kako je bilo disonantnih tonova onda se zapravo morao postići kompromis, pa su dodali i nasilje u obitelji, iako mi imamo zapravo konvenciju o sprječavanju svih oblika nasilja. Projekt je bio adresiran prema donositeljima odluka, lokalno, regionalno i nacionalno. Naravno da je u tom kontekstu važan i angažman organizacija civilnog društva, ne samo one koje su po vokaciji feminističke ili ženske, nego svih onih koji se bave ljudskim pravima. Tu smo opet vratili na priču ženskih reproduktivnih prava i političke participacije žene, jer smatramo da žene kao aktivne građanke ovog društva imaju jednaka prava kao i muškarci, ali činjenice jesu da zakonska registrativa iako postoji, nije primjenjiva, odnosno nemamo sudske prakse prema kojima bi onda sve ostale slučajeve mogli voditi. S jedne strane to što nam je sudstva takvo kakvo je, ne žele se educirati, s druge strane i da imamo sudske slučajeve pitanje je tko bi naplatio silne parnice koje bi se mogle negdje u budućnosti povesti.

Kad smo kod ovog sastanka o feminističkom strateškom promišljanju koje je održano od 29. do 30. studenog u Zagrebu, o čemu se tamo govorilo ?

To je sada drugi sastanak u nizu koji Mediteranski ženski fond organizira u Republici Hrvatskoj i poziva organizacije iz RH, gdje pokušavamo uz financijsku pomoć i podršku stranog novca, u ovom slučaju žena koje dolaze iz te organizacije, okupiti i ženske organizacije iz Hrvatske, porazgovarati o trenutačnim problemima. Između ostalog smo se mi bavile pričom smanjenja ženskih reproduktivnih seksualnih prava u svjetlu dopuštenoga obavljanja prekida trudnoće u bolnicama, odnosno prizivu savjesti većine ginekologa i ginekologinja koji rade u općim ili županijskim bolnicama u Republici Hrvatskoj. Bavili smo se stalnom pričom žene i politike, žene i vlasti. Zašto su žene u Hrvatskoj u visokoj politici. Što je razina viša imamo veći broj žena, a kad se spuštamo na lokalni nivo, nema žena. Posebno je to problem u ruralnim područjima, gdje žena osim što mora biti majka i supruga i mora voditi brigu o obitelji od nje se još očekuje u ono malo slobodnog vremena što ima da se bavi političkom participacijom. Ima različitih razloga i uzroka, najčešće je to strah od neuspjeha. Žene se boje nešto pokrenuti i dobiti negativne odgovore od svojih partnera ili najbližih muških suradnika. Česta rečenica koje žene dobiju s muške strane je: „Eto vidiš pričali smo ti da to nije za tebe.“ Mislim da nismo dovoljno iskoristili taj dio ženske motivacije, mi koji dolazimo iz organizacija civilnog društva, da im ne pružamo dovoljnu pomoć i podršku s jedne strane, a s druge strane teško je razbiti te navike i stereotipe da žena i politika ne idu zajedno.

Govorilo se o još jednoj temi pod motom „Ne želimo nazad na ilegalne pobačaje“, koja je bila jako dobro popraćena u medijskom prostoru?

To nam se super poklopilo upravo s akcijom „Roda“ o priči stravičnih iskustava žena u rodilištima, a u svjetlu priziva savjesti većine liječnika i liječnica. Pokušali smo senzibilizirati javnost Hrvatske i reći da se u ovom slučaju ne radi o novom zakonu, radi se o zakonu koji je donesen 1952. godine i koji je Hrvatska prenijela u svoj pravni, odnosno zdravstveni sustav kao stečeno pravo, a sad neki ljudi unutar politike unutar Sabora i vlade RH govore o novom zakonu. Ne možemo govoriti o novom zakonu, govorimo o zakonu koji je tako dugo na snazi. Negdje u prilog da bi trebao ostati na snazi govori i podatak da je svake godine sve manji broj pobačaja koji su se obavili bolnicama. Prije 15 godina to je bila brojka od 22.000 godišnje, sad ih imate maksimalno do 3.500. Međutim ono što nas zabrinjava, je to da imamo u povećanju broj prekida trudnoće zbog malformacija ploda i induciranih poroda zbog zdravstvenog stanja žene, znači da nešto tu ne štima. Ono što smo zapravo željeli je dobiti od Ministarstva zdravlja, kao što je to praksa u drugim zemljama, točnu statistiku zašto je došlo do prekida trudnoće. Ako je razlog medicinski da se to onda argumentira s poviješću bolesti. I tada će se znati kada je do prekida trudnoće došlo na zahtjev žene, a kad je to bilo zaista zbog malformacije ploda ili nekog drugog zdravstvenog razloga. Tako smanjit će se mogućnost manipulacije. Mislim da se u ovom trenutku u Republici Hrvatskoj jako puno manipulira i da ta manipulacija dolazi s jedne strane iz redova Rimokatoličke crkve koja zapravo zagovara ukidanje prava žena na izbor. Ja se onda pitam, ako ćemo to napraviti, što će se događati sa ženama koje to budu radile u uvjetima koji nisu higijenski, u prostorima gdje neće moći dobiti adekvatnu zdravstvenu skrbi. Tko će naplatiti sve one troškove u slučaju kada to bude napravljeno, ispričavam se na izrazu, „traljavo“ pa žena dođe u situaciju da joj se mora izvaditi maternica i da više nikad ne može roditi dijete.

IVANA: Takve situacije ne trebamo zamišljati, imamo npr. Irsku gdje su pobačaji zabranjeni i gdje žene umiru zato što su išle u susjedne države i onda kasnije zbog nedostatka dobre skrbi umrle zbog posljedica ilegalnih pobačaja. Ali upravo je nevjerojatno kako su ovo područje ženskih reproduktivnih prava, i poroda i abortusa, preuzeli muškarci i kako su nam oduzeli našu autonomiju, znači pravo da brinemo o svom tijelu. Tako da ove akcije, nisu slučajno u isto vrijeme. To je potpuno ista akcija, jer ako se ginekolozi tako ružno odnose prema ženi koja dođe rađati, onda samo možemo zamisliti kako će se odnositi prema ženi kada dođe zatražiti pobačaj. Ima još jedan problem s pobačajima, a to je razlika u brojevima pobačaja po županijama. Tako da vi imate županije u kojima je upravo nevjerojatno nizak broj pobačaja, negdje drugdje ta je brojka puno veća. Treba vidjeti gdje se onda takvi pobačaji obavljaju.