Školsko zvono

19.12.2014.

Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin, partnerska organizacija u provedbi EU IPA projekta: Nasilje ostavlja tragove – zvoni za nenasilje, nositeljice Centra za mirovne studije Zagreb održali su prošli tjedan sastanak u Pakracu na temu prevencije nasilja među mladima, promicanju aktivizma mladih i volontiranja kroz afirmaciju holističkog pristupa kao odgovora na nasilje među djecom i mladima.
Cilj je kako su istaknuli sudionici, podizanje stručnosti i institucionalnih kapaciteta za razvoj i provedbu dvaju mehanizama za prevenciju nasilja među mladima: obrazovanje za nenasilja te aktivno sudjelovanje u razvoju zajednice kroz volontiranje, podižući kapacitete predstavnika OCD-a, nastavnika, studenata – budućih nastavnika/profesora i lokalnih dionika za koordinirano djelovanje na prevenciji nasilja među mladima. Sastanku su nazočili predstavnici institucija, ustanova, medija i organizacija civilnog društva koje se u svom radu bave prevencijom i suzbijanjem nasilja nad i među mladima ili će to započeti. Sastanka su vodile Emina Bužinkić,voditeljica kampanje iz Centra za mirovne studije Zagreb i Mirjana Bilopavlović iz Centra za podršku i razvoj civilnog društva Delfin Pakrac.
Bio je to povod da ih ugostimo u današnjem Školskom zvonu. Mirjana o čemu je riječ? Centar za razvoj civilnog društva Delfin iz Pakraca je zapravo partner u ovom projektu, Centru za mirovne studije u Zagrebu.
 

Da, Delfin je jedan od tri partnera. Sljedeći partner je „Luka Ritz“ iz Zagreba i Udruga „Pokretač“ iz Korenice. Zapravo smo pri kraju druge godine provedbe projekta i održali smo jedan mali radni sastanak na koji smo pozvali predstavnike institucija, ustanova i jedinica lokalne samouprave, medija i udruga gdje smo u prvi plan stavili priču nasilja nad i među djecom i mladima. Ovo je bila prilika da Centar za mirovne studije prezentira istraživanja koja su rađena prošlu školsku godinu na uzorku od 700 učenika. Bila su to kvantitativna i kvalitativna istraživanja gdje zapravo razgovaramo o kampanjama koje sada slijede u 18 škola koje su uključene u provedbu projekta i da porazgovaramo što se dogodilo na području naše i Bjelovarsko-bilogorske županije. S tog područja dolazi 6 škola, 3 osnovne i 3 srednje koje su sad u kampanjama. Tako da smo čuli na koji način su kapitalizirali edukacije koji su prošli učenici, nastavnici, učitelji i profesori, odnosno stručni suradnici kroz modul treninge, kako je prošla priprema za građanski odgoj i obrazovanje, te škola ljudskih prava. ono što je zapravo jedan od najvažnijih ciljeva tog sastanka je da se međusobno upoznamo, razmijenimo iskustva, dogovorimo nekakve zajedničke akcije i otvorimo te komunikacijske kanale tamo gdje su oni uvjetno rečeno zatvoreni.

Kakva je situacija na terenu kad je u pitanju nasilje nad i među djecom i mladima u Požeško-slavonskoj županiji. Imate li nekakve pokazatelje?

Brojke nemamo, ali imamo informaciju djelatnica Centra za socijalnu skrb Daruvar, da u ovoj 2014. godini imaju manji broj slučajeva nego prethodnih godina i socijalna pedagoginja je to zapravo pokušala staviti u kontekst dobrih određenih projekata unutar škole, odnosno vanškolskih projekata radom s djecom na prevenciji svih oblika nasilja pa slijedom toga i vršnjačkog nasilja i nasilja među djecom i mladima. Ono što je istaknuto kao jedan od velikih problema je ne prepoznavanje nekih oblika nasilja, odnosno javljaju se novi modaliteti nasilja i to se prvenstveno odnosi na nasilje van škole. Nasilje se najčešće događa na putu do škole i nasilje na društvenim mrežama. Taj prostor je postao zapravo eldorado za sve moguće nasilnike, odnosno sve veći broj djece i mladih postaju žrtve. S jedne strane zbog toga što misle da sve znaju, s druge strane imaju mala ili skoro nikakva znanja o tome što im se u elektroničkom prostoru može dogoditi. Jedan od problema možemo vezati i za današnje društveno okruženje u kojem djeca žive i odrastaju. Činjenice jesu da je došlo do izostanka sustava vrijednosti i da i dalje svjedočimo degradaciji morala. Isto tako vidimo da nema baš dobrih i kvalitetnih sadržaja za provođenje slobodnog vremena, ne samo unutar školskog programa, ngo i vanškolskih aktivnosti i da negdje izostaje suradnja s roditeljima. Sjećam se dobrih vremena prije rata, gdje su roditelji bili vrlo aktivno uključeni u školske i vanškolske aktivnosti, a danas u ovoj situaciji kada mo svi usmjereni samo na to kako preživjeti, roditelji sve češće idu linijom manjeg otpora, pa prepuštaju sve školi, a škola ne može odgovoriti na sve potrebe djece.

Što će se dalje raditi, vjerujem da projekt ne završava ovim sastankom, nego da ste dogovorili neke konkretne zadatke?

Naravno, ovo je samo jedna od aktivnosti unutar tog projekta. Sljedeće što će se dogoditi, je okrugli stol. Dogovorili smo da će to biti 26. prosinca 2015. godine u Daruvaru. I mi ćemo zapravo tada imati priliku dobiti neke konkretne rezultate provedbe kampanja u Pakracu, Lipiku, Požegi, Daruvaru i Pleternici. Pokušat ćemo tada i širu javnost informirati o tome što rade škole. Detektirali smo priču kako škole rade puno toga, međutim škole, ne znam iz kojeg razloga, to čak nisu mogle reći ni učiteljice, nastavnice, profesorice ili stručne suradnice, to što rade ne stavljaju u medijski prostor. Obično je to samo na web stranicama škole pa je pitanje koliko ljudi zapravo to vidi. Mislim da je suradnja s elektronskim i pisanim medijima izuzetno važna, s jedne strane da javnost prepozna probleme s kojima žive naši najmlađi sugrađani, a s druge strane da se otvori medijski prostor za sve to što ljudi koji su u sustavu obrazovanja, rade. Rade na pomoći, na podršci i na otvaranju novih mogućnosti za svu djecu koja žele biti uključena, da pokažu što i kako znaju i zato mi moramo biti tu na predispoziciji da im sve to omogućimo.

Na sastanku je bila i voditeljica kampanje Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije Zagreb. Gospođo Bužinkić sastanak je započet prezentacijom istraživanja nasilja među mladima koje je ove godine provedeno u suradnji sa 700 učenika i učenica osnovnih škola i jedan od rezultata istraživanja je činjenica da samo 9% od anketiranih učenika voli provoditi svoje vrijeme u školi. Jednako tako analizirali ste i odgovore učenika o uzrocima nasilja, načinima kako se ponašaju u sukobu i zapravo njihovim htijenjima i željama da nauče nenasilno ophođenje sukoba. Dakle bilo je jako puno tema i to je zapravo bio uvod u daljnje aktivnosti koje će se provoditi na tom području.
Bužinkić

Da. Ovaj je sastanak na neki način bio i priprema za veći okrugli stol koji ćemo održati u Daruvaru, krajem siječnja gdje ćemo imati prilike čuti i predstaviti konkretne programe prevencije koji se upravo rade na terenu.

Gospođo Bužinkić, sastali ste se i s ravnateljima mnogih institucija koji se upravo bave djecom i mladima, kakvo je stanje na terenu, kakva su njihova iskustva kad je u pitanju nasilje nad i među djecom?

Rekla bih da se novi rezultati istraživanja dosta potvrđuju na terenu i da su predstavnici ovih institucija što ravnatelji, što stručni suradnici ili voditelji određenih preventivnih programa, prepoznali svojevrsne oblike nasilja koji jesu klasično prisutni u našem društvu. Međutim ovdje je jednako tako upozoreno da postoje svojevrsni novi oblici nasilja koji danas zahtijevaju nadogradnju ovih klasičnih pristupa u prevenciji. Naime u zadnje vrijeme se dosta govori o elektroničnom nasilju, takozvanom cyber bulingu koje danas jako teško nadziru roditelji, nastavnici, odnosno stariji s obzirom na to da se oni događaju uglavnom u komunikacijskim prostorima koje mladi ljudi koriste i koji su povezani s novim tehnologijama odnosno društvenim mrežama. U tom smislu smo prepoznali kako je izazov još veći. Osim toga ovdje naglašavam važnost suradnje škola, centara za socijalnu skrb i policije. U svim gradovima i županijama možemo čuti kako je ta suradnja iznimno korisna, potrebna i vrijedna. Međutim i ovdje su sve te institucije koje imaju ulogu u tome zaključile kako ta suradnja može biti još bolja i kvalitetnija.

Jesu li u planu možda nekakve buduće aktivnosti, školske kampanje, kako bi se to nasilje svelo na najmanju moguću mjeru i kako bi se pružila podrška mladima koji imaju problem s nasiljem?

Jesu, upravo smo ovdje imali priliku razgovarati i s nekim od škola s područja županije. No ovaj projekt Nasilje ostavlja tragove-zvoni za nenasilje, provodi se u suradnji s 18 škola koje upravo u ovom trenutku kroz prosinac i siječanj pripremaju svoje školske kampanje koje će biti predstavljene na okruglim stolovima koje najavljujemo za kraj siječnja u Daruvaru, Zagrebu i Korenici i Gospiću.

U okviru projekta mobilnosti „Vocos”, 12 učenica zanimanja krojač, odjevni i modni tehničar, provele su prošlog mjeseca dva tjedna na stručnoj praksi u Padovi. Projekt Vocos realiziran je u okviru programa Erasmus+. Škola partner Istituto Ruzza organizirala je stručnu praksu, posjet svojim praktikumima i kulturološke aktivnosti tijekom vikenda. Učenice su praksu odrađivale u renomiranim krojačkim salonima s dugogodišnjom tradicijom, ali i u suvremenim salonima koji izrađuju odjeću po osobnim mjerama kupca. Program prakse učenice su u potpunosti savladale, a poslodavci su izrazili zadovoljstvo radom, motivacijom i kulturom ophođenja, te spremnost na daljnju suradnju. Za svoj predan rad dobile su certifikate, koji će im zasigurno pomoći pri traženju zaposlenja. Bio je to povod da u današnjem Školskom zvonu porazgovaramo i s njima. Andrea Bojko maturantica je Obrtničke škole Požega -smjer odjevni tehničar i bila je u Padovi na stručnoj praksi. Andrea kako ti se svidjelo u Italiji, kako je izgledao tvoj radni dan ?

U Italiji nam je bilo stvarno odlično, upoznali smo nove ljude, novu kulturu, pokušavali smo svladati novi jezik. Svaki dan smo išli na praksu i stvarno smo maksimalno radili ali bilo je jako zanimljivo. Vratila bi se ponovno da mogu.

Dečki koji su bili na praksi u Njemačkoj za svoj rad su bili plaćeni, kakva je situacija u Italiji?

Mi nismo bili plaćeni, ali dobile smo košulje na poklon koje smo zapravo same šivale.

Gdje ste radili u tvornici ili u nekoj manjoj radionici?

Čovjek gdje sam ja radila drži obrt s osam zaposlenika i tu dolaze uglavnom bogati ljudi. Košulje koje se tamo izrađuju jako su skupe i od lijepog su i kvalitetnog materijala.

Kako si se prijavila za odlazak u Italiju i kako si se snašla s jezikom, je li sporazumijevanje bilo na engleskom ili ?

Nitko od njih ne zna engleski, nego smo imali kratki tečaj prije odlaska. Trideset sati smo učili talijanski. Sporazumijevanje je bilo na sve načine, i rukama i nogama. Prijavile smo se tako da smo napisale životopis i zamolbu. To smo još prije ljeta poslale. Kriterij za izbor bile su ocjene i dobro odrađena stručna praksa.

Kako izgleda tvoja praksa u školi?

Pa uglavnom je dobro. U početku je ta praksa bila teža dok sam učila šivati i ali s vremenom je bilo sve lakše. Profesorica nam super objasni i kad nam treba pomoć, pomogne nam.

Andrea jeste li imali vremena razmijeniti iskustva sa svojim talijanskim kolegama i vidjeti kako škola izgleda u Italiji?

Bili smo u njihovoj školi Istituto Ruzza i upoznali smo tamo tri djevojke koje su pričale engleski. Provele su nas kroz školu, pokazale nam kako rade, profesorica nas je provela i pokazala kakve oni strojeve imaju. Malo je modernije nego kod nas, ali zanimljivo je. Više crtaju nego mi, ali nije puno drugačije.

Andrea zašto si se odlučila upisati ovo zanimanje?

Ja sam oduvijek voljela crtati, no moram priznati da me nije baš toliko privlačilo. Iskreno upisala sam to onako, reda radi, ali sad me oduševilo i opet bi upisala isto da sad odlučujem koju srednju školu odabrati.

Obrtnička škola, posebice ovaj smjer koji ti pohađaš jako su aktivni u društvenom životu grada i županije, sudjelujete na gotovo svim manifestacijama?

Da. Svi se trude i profesori i učenici i baš želimo i volimo isprobati i naučiti nešto novo. Veseli nas kad dokažemo da mi to stvarno možemo.

O projektu mobilnosti „Vocos”, u sklopu kojega su 12 učenica zanimanja krojač, odjevni i modni tehničar, provele prošlog mjeseca dva tjedna na stručnoj praksi u Padovi ispričala nam je nešto više i profesorica Sanja Špehar. Kakvi su vaši dojmovi i što nam možete reći o samom projektu?

Ovo je prvi projekt mobilnosti koji smo radili samostalno kao nositelji. Bile smo kolegica Jelena Grabusin i ja u siječnju na mobilnosti nastavnika, ali smo tu sudjelovali kao škola partner zagrebačkoj Školi za modu i dizajn, tako da smo tamo ostvarile kontakte i upoznale osobu koja se bavi organizacijom mobilnosti. Nekako nam je prirodan korak bio da naša e sljedeća aktivnost bude mobilnost učenika. Vidjeli smo gdje bi mogli na praksu, što bi mogli naučiti i uspjeli smo uz pomoć suradnika koje imamo u Zagrebačkom pučkom učilištu.

Zapravo “Vocos” je dio projekta Erasmus plus u kojemu su sudjelovali i zidari i tesari koji su na praksi boravili u Njemačkoj?

Program Erasmus plus i je projekt u sklopu kojega su i učenici naše škole zanimanja zidar i tesar bili u Frankfurtu na stručnoj praksi, a učenice tekstilnog zanimanja u Italiji.

Koliko je važan ovaj projekt za same učenike, učenici koji su bili u Njemačkoj dobili su ponude i za posao nakon što završe školu?

Ova mobilnost je veliki korak za učenike. Njemačka je jedna vrlo uređena država koja svaki rad plati i iako su poslodavci bili lišeni bilo kakvih obaveza plaćanja oni su samoinicijativno kao nagradu učenike platili i za naše prilike je to jako pristojan iznos. Nama je izuzetno drago što je to tako i što se uvijek govori o radnicima iz Hrvatske kao vrijednim ljudima koji hoće i znaju raditi. S druge strane nam je drago što ta trogodišnja obrtnička zanimanja u kojima je akcent na stjecanju vještina u poslu zapravo pokazuju da su zapošljiva. Nažalost kod nas u manjoj mjeri, alidobra stvar je što mladi više nemaju granica otkad smo u Europskoj uniji i ne predstavlja im problem odlazak u inozemstvo, pogotovo u Njemačku, u građevinske firme gdje zapravo ima već jako puno ljudi zaposlenih s našeg područja.

Andrea nam je rekla da je radila u jednom manjem obrtu gdje su bile ostale učenice?

12 učenica je išlo, bile su raspoređeni u 7 različitih ateljea. To je nešto što ovdje nemaju priliku vidjeti niti naučiti. Andrea je kako je već rekla bila u atelju gdje dolaze probrani klijenti, ljudi s puno novca. Ljudi koji ne žele nositi ono što je masovna moda, nego žele odjeću po njihovim mjerama, isključivo po narudžbi, po njihovom vlastitom ukusu od skupih materijala koji se proizvode ili u Italiji ili u Engleskoj. Tako da su osim tih vještina i tajni naučili i vidjeli način komuniciranja s klijentima što je isto jedan jako veliki plus, jer se nadamo da će netko od njih nastaviti u tom smjeru, imati možda neki svoj obrt. Ono što je još vrlo veliki plus je to kako je Andrea rekla da su bili prisiljeni učiti talijanski. Trideset sati priprema smo imali u školi međutim trideset sati sigurno nije dovoljno za neku veću komunikaciju tako da su one vrijedno ono što im je u jednom danu nedostajalo za komunikaciju, navečer u hotelu prevodile i sutradan to ispitale. Zaista su bile, pohvaljene od svih poslodavaca kao izuzetno marljive, djevojke koj znaju i hoće raditi, izuzetno pristojne. Ono na što sam posebno ponosna je to da su svi poslodavci bili složni u jednom, a to je da nikada nisu ima bolju grupu na praksi, a dolazili su im učenici iz cijele Europe.

Obrtnička škola jako puno nudi svojim učenicima, dosta praktične nastave odrade i možemo reći da je to jedna prednost u odnosu na neke druge škole gdje je taj praktični dio manji, jer ipak na posao dolaze spremniji?

Mislim da nema baš škole, bilo da se radi o srednjoj ili fakultetu iz koje ćete dobiti osobu koja je potpuno spremna za posao. Zato i postoji pripravnički staž u kojem će se doraditi te vještine koje su potrebne za određeni posao. Međutim u mi u školama nudimo svoj maksimum i isto tako nastojimo dobiti maksimum od učenika ovisno o njihovim pojedinačnim sklonostima, ali svatko onaj tko želi i zavoli ovu ili bilo koju drugu struku koju imamo u našoj školi sigurno će naučiti dovoljno za dobar početak.

Profesorice Špehar kako ste vi provodili svoje dane u Italiji dok su učenice odrađivale praksu?

One su bile raspoređene na sedam lokacija u gradu i nije običaj da profesori bude na praksi, jer se one od prvog dana uključe u njihov način rada i kroz različite poslove uče o svemu. Mi smo ih dijelom nadzirale tako da dođemo, obiđemo ih, raspitamo se kod poslodavaca jesu li zadovoljne, dolaze li na vrijeme, ispraćale ih na praksu, provjeravale imaju li nekakve preporuke na čemu bi mi više mogli poraditi da budu još bolje i naravno bilo je potrebno nadzora i u slobodno vrijeme.

Jeste li u to slobodno vrijeme imali priliku malo upoznati grad i znamenitosti koje on nud?

S obzirom na to da je radno vrijeme, dvokratno okupljali smo se oko pola 7 u hotelu, radnim danom tako da tu nije bilo vremena za obilaske a i poprilično su stizale umorne. Međutim vikende smo koristile za obilazak Padove, za kulturne znamenitosti. Padova je grad u kojem imate osjećaj da ste pali u neku drugo vrijeme, neko drugo stoljeće u kojem se zaista ima što vidjeti, tako da sam sigurna da su i s arhitekturom i načinom života oduševljeni a i s modom koju su viđali na ulicama.

Kakvi su bili talijanski poslodavci?

Dvije učenice su nam bile kod jedne gospođe na praksi koja je dobila priznanje Italije za doprinos u kulturi i modi i ona je njih povela u svom aranžmanu na modnu reviju. Izrazito su imale divne poslodavce koji su se maksimalno s njima trudili. Učili ih talijanski i struku a i voditi ih Padovom da što više toga vide. Imali smo i roditeljski gdje smo i roditelje pitali što su njima djeca rekla, a iskustva su takva da bi se sve do jedne vratile sutra nazad.

Možda nekome sve ovo što mi pričamo izgleda jako lijepo i jednostavno, no zapravo da bi se ušlo u jedan ovakav projekt treba odraditi jako puno posla koji nije niti malo lak?

Svjesno smo ušle u to, sad iskustva već imamo i s IPA projektom koji je bio znatno opsežniji od ovog projekta mobilnosti. Stekli smo i nekakvo samopouzdanje, znamo smjer u kojem želimo ići. No da nam je netko prije četiri, godine rekao da ćemo uspjeti đake odvesti van na praksu mi bi rekli „nema šanse“. Međutim programi mobilnosti idealni su da se iskoriste fondovi Europske unije i da djeca puno toga vide i nauče, i mi s njima, naravno.

Vjerujem da imate već nekih ideja za nove projekte?

Dok smo na jednom projektu, javi se ideja za drugi. Jednom kad u to uđete, kao da ste u nekoj drugoj dimenziji i školovanja i učenja. Kad vidimo povratne informacije, dojmove i oduševljenje učenika onda znamo da je to je to.

Pitala sam to i Andreu pitat ću i Vas, Obrtnička škola, jako je aktivna u društvenom životu grada i županije, sudjelujete na gotovo svim manifestacijama i vaši učenici to s posebnim zadovoljstvom odrađuju?

Zaista nastojimo i drago nam je, sudjelovati u svim manifestacijama. Kako ste rekli i u gradu i u županiji, zapravo gdje god nas se pozove, a sad imamo jako puno poziva. Sreća je ta što nas ima zaposlenih u struci dovoljno, što imamo i veliki broj učenika zainteresiranih za sve vrste aktivnosti koji to vole, žele i nije im teško vikendom odraditi nešto, tako da uspijevamo sve to skupa pokriti i nadam se uspješno.