Školsko zvono

12.12.2014.

O njima ste možda već i slušali i čitali no lijepe i pozitivne priče poput njihove dobro je ponoviti posebice u ovom sveopćem sivilu kad novinske stupce i medije pune loše vijesti i političari. Zato smo u današnjem Školskom zvonu razgovarali s nastavnicima i učenicima Obrtničke škole Požega, Davorom Krznarićem, stručnim učiteljem iz područja u obradi drva i Ivanom Kovačevićem, nastavnikom u graditeljskoj struci, Stjepanom Čolićem učenikom 3. razreda Obrtničke škole, zanimanja zidar, te Lukom Kakukom također učenikom 3. razreda, zanimanja stolar.

Gospodine Krznariću učenicima ste sudjelovali u jednom zanimljivom projektu pod nazivom Erasmus plus, možete li nam reći nešto više o svemu:

Krznarić: U organizaciji samog projekta osim nas iz Obrtničke škole sudjelovali su i partneri iz Njemačke, Hrvatsko gospodarsko udruženje obrtnika te partneri iz Zagreba. Prijave su se zaprimale do sredine ožujka, mi smo se prijavili i nakon nešto više od mjesec dana dobili smo informaciju da smo izabrani za sudjelovanje u projektu. Tada smo počeli s pripremama za odlazak i 25. listopada otputovali u Njemačku.

Što je bio cilj ovoga projekta u kojemu ste sudjelovali?

Kovačević : Cilj je bio da naša djeca vide da postoji svjetlo na kraju tunela. Kod nas u državi to nažalost trenutno ne vide, ali tamo ga vide i vjerujete da tamo ako svijetli.

Koja zanimanja su sudjelovala u projektu

Krznarić : Iz graditeljske struke sudjelovali su zidari, tesari i soboslikari, a iz drvne su sudjelovali učenici zanimanja stolar, drugog i trećeg, završnog razreda.

Koje kriterije su morali zadovoljiti učenici da bi mogli sudjelovati?

Kovačević: Gledali smo kakvi su na praktičnoj nastavi, kakvo im je vladanje i naravno ocjene koje su također bile ključne prilikom odabira. Imali smo ograničen broj, a bilo je jako puno zainteresiranih učenika.

Praksa se odvijala u Njemačkom Frankfurtu, kako je to bilo organizirano?

Kovačević: U Frankfurt smo došli nedjeljom, smjestili se i malo razgledali grad. Inače Frankfurt je grad koji broji oko 700.000 stanovnika s tim da se dnevno u Frankfurtu nalazi dva milijuna ljudi koji su vezani uz posao, sport, kulturu i ostale aktivnosti. To je za naše učenika ali i za nas same bio jedan svojevrstan izazov. Dobili smo papir s adresama na kojima su se učenici trebali pojaviti u ponedjeljak ujutro. Obišli smo sva ta mjesta kako bi upoznali učenike gdje će raditi i u ponedjeljak ujutro klinci su već kretali na posao.

Gdje su graditelji radili?

Kovačević: Graditelji su radili na samom gradilištu gdje se gradila kuća. Naši učenici su sudjelovali u postavljanju oplate, betoniranju i zidanju. Znači radili su nešto što ovdje nisu mogli ni vidjeti, sam način zidanja s “Ciporex” blokovima, jer u Njemačkoj se jako vodi računa o stopi nulte potrošnje energije. Imali su jako puno toga za naučiti.

Gospodine Krznariću što su Vaši učenici radili?

Krznarić: Naši učenici, govorim o stolarima, su bili raspoređeni u jednu privatnu stolarsku radionicu gdje su sudjelovali u samom procesu rada. U tom trenutku sudjelovali su u fazi izgradnje građevinske stolarije za velike stambene zgrade koje broje po 150, 200 stanova, a jedan dio radnog vremena su radili restauraciju starog namještaja u samoj radionici gdje im su imali mentora koji je bio uz njih. Mi nismo smjeli biti s njima, već samo radnici i majstori koji su tamo radili. Bitno je naglasiti kako su bili direktno uključeni u proces rada te ravnopravno radili i surađivali s ostalim zaposlenicima.

Koliko je trajao njihov radni dan?

Krznarić : S obzirom na to da se radilo na terenu, svaki poslodavac tamo želi maksimalno iskoristiti dan, tako da radni dan u pravilu počinje u 7,00 i traje do 16,00 sati, s tim da između imaju sat vremena pauze, no na poslu su morali biti već u 06,45.

Za praksu koju su odradili bili su i plaćeni što je u Hrvatskoj nezamislivo?

Kovačević: Da. Za dva nepuna tjedna učenici su dobili 350 eura, što je hrvatska mjesečna plaća. Znači, nažalost mi školujemo djecu za Europsku uniju, dokad nemam pojma.

Kako ste vi provodili svoje vrijeme i što ste radili je li bilo možda prilike za susret s njemačkim kolegama i razmjeni iskustava?

Kovačević: Malo smo imali slobodnog vremena, jer smo odrađivali poprilično puno sastanaka s tamošnjim gospodarskim udruženjem, vezno uz papirologiju. Jednom tjedno bili smo na gradilište jer smo zamolili učenike da pitaju mentore smijemo li mi doći tamo i dokumentirati to što oni rade. Tako da smo razgovarali s mentorima o učenicima o dojmovima i naravno pogledali način rada njemačkih kolega, ali u samom školstvu nismo bili.

Gospodine Kovačeviću spomenuli ste da se sve radi bez stresa i neke prevelike žurbe i sve se stigne na vrijeme i kvalitetno obaviti kako je onda kod nas sve tako drugačije unatoč žurbi i stresu u konačnici imamo nekvalitetne konačne proizvode i loše poduzetnike? U čemu je njihova tajna?

Kovačević:To što tamo nema stresa i što se ne radi sve na „horuk“, ne znači da oni zaostaju u svome poslu, ne baš naprotiv. Nije kao kod nas i naših gospodarstvenika koji žele odraditi posao na brzinu u tjedan dana uzeti novac i ići dalje. Naravno i njima je važan novac i posao ali na jedan drugi način potpuno različit od našeg. Njima nije bitno hoće zaraditi 200 ili 180 000 eura, bitno je da nešto zarade, to im je dovoljno i bitno im je da su radnici zadovoljni.

Jeste li svi zajedno imali vremena razgledati malo Frankfurt i ono što on nudi?

Kovačević: Naravno da jesmo, vidjeli smo sve od znamenitosti u gradu, bazena, i svega ostalog što Frankfurt nudi, a nudi jako puno.

Kako su poslodavci zadovoljni s učenicima, svi kažu da smo mi jako dobra i hvaljena radna snaga i jako smo cijenjeni u europskim državama osim na žalost u Hrvatskoj kod domaćih poslodavaca. Vjerujem da su se i učenici dokazali i opravdali to?

Krznarić: Pa da, evo povratna informacija od njihovih poslovođa i mentora je da su naši učenici izuzetno marljivi, samozatajni i vrijedni dečki koji su sve radne zadatke prihvaćali ozbiljno i isto tako su ih i odradili. Svi su pohvaljeni, i zidari i stolari i tesari i soboslikari i to je nama profesorima jedna informacija da radimo dobro i drago nam je da je tako. Dobar dio njih, dobio je kontakte na koje se kad završe školu jave njemačkim poslodavcima za zaposlenje.

Kakvi su planovi za daljnje projekte što planirate?

Kovačević: Planiramo se pokušati i nagodinu uključiti u projekt. Sad smo vodili 12 učenika drugog i trećeg razreda u Frankfurt, pet stolara i 7 građevinara. Sljedeći put želimo ih povesti i više jer kao škola pokušavamo naučiti djecu da sutra budu korisna u društvu.

U Frankfurtu sa svojim mentorima bili su Stjepan Čolić učenik 3. razreda Obrtničke škole, zanimanja zidar, te Luka Kakuk također učenik 3. razreda, zanimanja stolar.

Momci obojica ste maturanti kakvi su vam planovi?

Stjepan: Kad završim, najvjerojatnije ću u Njemačku, ali ne u Frankfurt.

Kakvi su dojmovi vezani uz Frankfurt i praksu tamo. Kako je izgledao vaš radni dan i što ste sve radili ?

Stjepan: Bilo je jako dobro i naučili smo puno novih stvari. Budili smo se svakoga dana oko pola 6 jer smo imali oko sat vremena putovanja do samog gradilišta. Tamo bi nas dočekali majstori koji bi nas uputili što trebamo raditi. Zidali smo sa Siporex blokom što ovdje nikad nismo imali priliku ali i s raznim radili strojevima za obradu.

A kako izgleda praksa u Hrvatskoj?

Stjepan: Ovdje više čistimo, poslužujemo majstore, a ondje smo radili ravnopravno sve što i oni.

Luka ti si radio u stolarskoj radionici kakvi su tvoji dojmovi i kako je izgledala tvoja praksa?

Luka: Dojmovi su super, jako mi se svidjelo jer smo imali priliku raditi neke stvari koje ovdje ne možemo i bilo je jako zanimljivo.

Momci kako vam se svidio Frankfurt?

Stjepan: Puno toga smo obišli, vidikovac, bazene kao što je profesor već rekao. Puno je znamenitosti a grad je velik pa se može puno toga vidjeti i ono najvažnije, naći posao.

Ravnateljica Obrtničke škole gospođa Iva Šnajder nije bila s ekipom u Frankfurtu ali ima povratne informacije i jako je zadovoljna, gospođo Šnajder je li tako?

Iva Šnajder: Imam povratne informacije i one su pozitivne, drago mi je što su učenici i profesori, boraveći u Frankfurtu vidjeli da znanje i vještine koje dobivaju u sklopu obrazovnog programa u našoj školi, mogu primijeniti i šire. Učenici su radili samostalno, bili su pod paskom mentora, a nastavnici su samo dolazili provjeravati i kontrolirati. Drago mi je da su poslodavci prilikom odlaska, naše učenike nagradili i pružili im mogućnost, ako to budu željeli, zaposlenje u tim tvrtkama. To je jedan veliki plus, budući da kod nas, za trogodišnja zanimanja koja mi često nazivamo majstorska, ne cijene, kao što cijene u Njemačkoj, što su djeca i profesori imali priliku vidjeti iz prve ruke.

Ova zanimanja nisu cijenjena u Hrvatskoj ali svakako jesu u drugim europskim zemljama pa nema sumnje da je pred ovim učenicima Obrtničke škole sigurna budućnost, pogotovo ako se odazovu pozivima svojih poslodavaca gdje su odrađivali praksu u sklopu ovog zanimljivog projekta?

Iva Šnjader: Nadam se. Rad kao vrijednost se mora početi cijeniti malo više na ovim našim prostorima. Ne znam zašto, ali većina roditelja i učenika žele samo ići u četverogodišnja zanimanja, ne razmišljajući koji je krajnji cilj obrazovanja, a to je zanimanje s kojim se može pronaći posao i naravno posao od čijeg rada se može živjeti.

Ravnateljice Šnajder za kraj samo još kratko nam recite na kojim projektima trenutno još rade profesori i učenici Obrtničke škole?

Iva Šnajder: U sklopu ovog projekta Erasmus plus je i 12 učenica tekstilne struke u mobilnosti u Padovi. Inače naša škola je prijavila jedan projekt za izmjenu kurikuluma u graditeljskoj struci. Radi se o energetskoj učinkovitosti. Ako nam taj projekt prođe, sad smo ušli u drugi krug, naši učenici, i nastavnici, ali i šire građanstvo imat će priliku educirati se po pitanju energetske učinkovitosti što postojećih, što budućih objekata. Isto tako u sklopu projekta Croskills 2, kojeg provodi Građevinski arhitektonski fakultet u Zagrebu sa svojim partnerima. Škola se prijavila da bude jedan od deset trening centara u Republici Hrvatskoj. U tim trening centrima su bi se educirali prije svega građevinski operativci, po pitanju energetske učinkovitosti ovojnice zgrade ili fasade, te o primjenjivosti obnovljivih izvora energije. Cilj je da škole koje još uvijek obrazuju temeljna zanimanja, jer mi smo, moram s ponosom to reći, jedna od rijetkih škola koja to još uvijek ima i zidare i tesare, zanimanja koja su toliko tražena ne samo vani i u europskim zemljama već i na našem tržištu, budući da se jako malo djece odlučuje za njih. Tako da nam je to jedna od prednosti i ja se nadam da će nam ta prednost donijeti upravo Požega dobije trening centar koji će biti upravo u Obrtničkoj školi.

Dok tražimo nove pozitivne i lijepe priče, pozivamo Vas da nam se javite na vijesti@rva.hr ako imate svoju ili znate neku sličnu lijepu priču iz našeg grada i županije, a vezana je za školstvo..