Braća vojni invalidi bježe iz grada – Tražimo smještaj na selu u zamjenu za obnovu kuće
Vlado Bubalo i njegov polubrat su ratni vojni invalidi s vrlo zanimljivim životnom pričom. Dosta im je života u gradu i traže kuću na selu na korištenje besplatno ili s malom najamninom u zamjenu za obnovu iste.
Život je na selu
“Želimo preseliti na selo da imam solidan život, struju, hranu i ostalo. Smatram da bih imao tamo bolji život”, zamolio nas je za pomoć Požežanin Vlado Bubalo. Vojni invalid Vlado sa svojim polubratom Sašom traži priliku za novi početak. Traže kuću na selu koju bi im netko ustupio na korištenje besplatno ili povoljno u zamjenu za održavanje i popravke.
– Od 8. travnja 1990. do 29.lipnja 1993. godine sam bio na svim ratištima prve linije po Hrvatskoj, tada sam ram ranjen. Bio sam u Rijeci u policiji, pa u specijalnoj policiji, pa u Tigrovima, 123. brigadi i u 5. vinkovačkoj brigadi. Nesreća mi se dogodila u Zadarskom zaleđu kod Novigrada, mijenjala se straža i naši ljudi, koji su čuvali zaleđe, uplašili su se i pucali nam iza leđa. Devet metaka me pogodilo. Došli su moji ljudi i spasili me, vozili su me do Zadra i Splita, tamo su to malo zaustavili i onda sam prebačen u Vojnu bolnicu u Dubravi. Nisam znao kad sam prebačen, jedva sam ostao živ, trebalo mi je skoro tri godine da se oporavim, a tri mjeseca sam se borio za život – opisuje svoj vojni put i prvu veliku tragediju Vlado.
Vlado je 1994. godine dobio solidnu mirovinu no nakon razvoda, alimentacije i dugova ne ostane mu skoro ništa, upravo zbog toga misli da bi na selu lakše preživio.
– Imao sam problem sa ženom i razveli smo se, plaćam alimentaciju za dvoje djece i njeno izdržavanje 3.200 kuna i iz tog braka je ostalo puno duga za struju, plin, komunalne naknade…. Na kraju mi ostane 1.234 kune mjesečno. Stan ne mogu prodati jer pola pripada supruzi. Ostao sam i bez režija i bez struje, ne može se od toga živjeti. Preko zime mi ne ostane ništa. Da nemam invalidnosti bio bih gladan. Najviše bi mi pomoglo da nađemo neku kućicu na selu s malo vrta. Malo bi je počistili popravili i netko bi imao korist od toga, a ja bih imao korist od toga da živim negdje bez velikih režija. Ja i brat bi živjeli solidno na selu – objašnjava Bubalo.
– Ja bih mu pomogao jer imam nešto mirovine. Sve bih platili. Bitno je da ima nešto osnovno. Inače sam ja i majstor. Znam krečiti, žbukati i dosta poslova tako da mi nije problem izbetonirati i sanirati kuću. Može to biti i kod neke bake da joj pomažemo, da bude i njoj dobro i nama. Ja isto imam nešto invalidnine i mirovine. Režije mogu plaćati, pomoći što treba – rekao nam je Saša Čojić, Vladin polubrat.
– Nama je zapravo želja maknuti se iz grada. I jedan i drugi smo imali težak život. Na selu se puno lakše diše, a ja nikako ne mogu ostvariti svoje stanarsko pravo preko vojske. Bio sam isto u ratu od 1991. do 1994. godine od Nuštra do Vukovara, Zadra, Kleka, Bosne. Isto imam nešto invaliditeta. U zamjenu da nekom obnovimo kuću, tražimo smještaj, ako treba nešto i platiti nije problem, ali da nije puno – dodaje Saša.
Tko misli da su braća zaslužila pomoć, mogu im se javiti na telefon 0996638508
