Dženi Vujković je naša prva ironmanka – Bravo Dženi!

“Brate mili, rokaš”

“Goni te inat, ‘dišpet’. Ja sam Dalmatinka i kad smo nespremni, mi smo spremni, ne znam zašto. Treba se znati nositi s boli kad te uhvati. Ukoči ti se rame i cijela lopatica i voziš dalje. Ne možeš maknuti glavom ni lijevo ni desno, ali brate mili ‘rokaš’. Praviš se da je to zadnje što moraš napraviti i onda možeš mirno umrijeti”, kaže Dženi Vujković, prva požeška “ironmanka”. Matematičarka iz Zagreba, koja je nekako zaglavila u Požegi prije šest godina, za Ironman skoro nije ni čula prije dvije godine. Usprkos tome prekjučer je za 14 sati i 33 minute odradila 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i 42,195 kilometra trčanja na “eXtremeManu 2015” u mađarskom gradu Nagyatádu.

– Karla Čović (op. a. varaždinska triatlonka) je tu jako bitna. Prije dvije godine je o njoj izašao članak. Tad nisam znala što je Ironman. Nemaš pojma kao i većina ljudi. Slučajno sjedim s prijateljicama, pročitam to i kažem “Ja ću ovo sljedeće godine napraviti”. Svi su se nasmijali. Prošle su dvije godine, nije jedna, ali sam to odradila. Skužila sam koliko je to “bolesno”. Ako ona može, zašto ne bih mogla i ja? Od sporta sam se samo davno nešto bavila nanbudom. Bicikliram zadnjih 12 godina, ali ništa po utrkama. Odem do Zagreba ili odradim Velebit, ali sama, bez klubova i skupog bicikla. S trčanjem isto nisam imala iskustva. Prošle godine sam trčala Plitvički maraton da vidim kako to izgleda. Nakon toga sam odradila Zagrebački maraton, prije kojeg sam vozila 150 kilometara po noći samo da vidim kako mi ide prijelaz s bicikla na trčanje – objašnjava Dženi kako je u dvije godine postigla nešto što još ni jedan sportaš u našoj županiji vjerojatno nije napravio.

– Požega mi se sada zavukla pod kožu pa u “vr… mater”. Koliko sam god govorila da neću tu ostati na kraju e s guštom vratim. Ljudi su dobri. Došla sam raditi na Tehničkoj školi dva mjeseca i onda je tako ispalo da mi je super, da mi je priroda na pet kilometara biciklom, da mi je gušt. Onda sam si rekla “Zašto ne? Kad je život u Požegi sto puta zdraviji nego u Zagrebu, gdje te ljudi i gužva požderu”, objašnjava Dalmatinka iz Zagreba kako je završila u Požegi.

“eXtremeMan 2015” je počeo u 7:30 ujutro u subotu, a završio u ponoć s vatrometom. Naša ironmanka je bila u tom trenutku sretna da se samo naspava i već duboko u bajkovitom svijetu snova. Ovo natjecanje nije službeni Ironman, nego kopija s jednakim izazovima uz puno jeftinije startnine što privlači “iromane početnike” kao Dženi koja kaže da nije “ironwoman”, jer se muški naradila za to, ali i da to svatko može, ako ima volje.

– Nije mi bila bitna minutaža, nego pobijediti samog sebe. Bicikl sam dosta dobro odradila, da mi se nije odvalio sic i da mi nije bilo muk, možda bih imala možda kojih pola sata manje vrijeme od skoro sedam sat ina biciklu.. U plivanju je potrebna “fakat” tehnika koju ja nemam, išla sam na prsni stil, idem “glava brate dolje”, svako malo zaroniš. Ne znam što mi se događalo na početku utrke. Puls mi je bio na maksimumu, “pralo” me nešto. Onda sam si rekla: “Dženi sad ćeš izaći iz vode i ići kući ili ćeš se smiriti i plivati. Pustila sam sve koji su luđački plivali pored mene i smirila se, uzela neki tempo s prsašima s kojima sam više manje plivala do kraja – opisuje naša ironmanka živopisnim jezikom.

– Bude tu problema, moraš se namazati vazelinom da se ne spržiš, nećeš moći hodati ako se “upečeš” od znoja. Nisam znala da se smijemo izvlačiti iz triatlonskog odijela. Mislila sam da sve odradiš u njemu i samo mijenjaš tenisice. Pa to je pokora! Dobila sam alergiju na bedrima, još uvijek me “pere”. Vjerojatno je od jezera, a zatvarač mi je napravio žive rane na prsima. Ništa to ne boli. Mislim da ću još jedno 600 litara tekućine natočiti u sebe, hranu “čopam” još uvijek sve što mi dođe usput. Grizem nokte pa nadalje. Dobro sam, samo mi je ovo prva utrka na kojoj sam nepušač. Prestala sam pušiti jer me sramota tamo biti 14 sati, a moraš zapaliti ako si pušač. Na kraju tamo svi puše i piju, ali nema veze nije mi žao, osjećam se puno bolje – nastavlja triatlonka u svom dalmatinskom “điru” opisivati posljedice utrke.

– Pa za dolje mi je plan napraviti dvostruki Ironman, “laganini”. Ovo je recimo tempo od dvostrukog, koji ja mogu “peglati” do sudnjeg dana. Dvostruki je idealan za ovako malo sporije, a dovoljno lude ljude s jakim mentalnim sklopom. Što si stariji, veća je šansa da postaneš Ironman, pogotovo u Hrvatskoj. U “vr.. mater”, bolje je umrijeti od toga nego ne znam od čega.  Nisam klasični sportaš, meni ti je život “zaj…cija”. To mi je sve igračka, ako mi daš nešto ja napravim nešto od toga. Ako mi daš sra… ja ću od toga napraviti paštetu možda. Život dao slobodnog vremena pa sam si rekla “Zašto ne?”, povjerava nam svoje planove Vujković.

– Stvarno se nadam da će mi se još netko pridružiti iz ovih krajeva. Nije bitno čime se bavite. Ljudi previše misle. Nismo mi drugačiji fizički po ničem, možda samo psihički, ali to se da utrenirati. Tako sam ja pročitala o Karli Čović, za koju gotovo nitko ne zna, ali stvarno me je pomakla. Žena je stvarno danas bila sretna kad sam joj rekla da je ona zaslužna za to – poručuje na kraju Dženi koja se i slikala sa svojim uzorom.