(FOTO) Josipine zelene i Zlatkove zlatne ruke mogu sve kad se slože

Rajski vrt u središtu Požege

“Tu ljubav sam uvijek imala, moja majka je imala prekrasan vrt u Požegi, tako da je to usađeno još od ranog djetinjstva”, kaže Josipa Tomić Gašpar stanovnica vjerojatno najljepše kuće u gradskom centru Požege. Prilikom pisanja članka o starim ruševinama u Ulici Vučjak naišli smo na potpunu suprotnost: mali rajski vrt i predivnu okućnicu smještenu točno ispod Požeške gore s malim putom koji vodi u šumu. Marljiva povratnica iz Njemačke sasvojim suprugom Zlatkom pretvorila je  ruševnu kućicu u remek djelo.

– U Düsseldorfu sam živjela u stanu. Onda se dugo nisam mogla baviti s time, imala sam balkon. Doduše, bio je isto u zelenilu, ali ljubav prema prirodi je uvijek postojala. Živjeli smo u blizini parka i to puno značilo. Naš san se ostvario kad smo se vratili u Požegu prije 10-a godina. Tražili smo kuću na različitim lokacijama. Tu smo došli slučajno do susjede i dala nam je da pogledamo ovaj vrt. Rekli smo “To ili ništa!”. To je bilo prekrasno, divlje i zapušteno. Kuća je bila derutna, ali to nam nije bilo važno nego položaj. Tu smo kao na selu, pogledajte ovu predivnu šumu i livadu u centru grada. Ne držim travnjak jer je livada važnija zbog ekologije i pčela – objašnjava Josipa.

– Ni ne možete pobrojati cvijeće. Svaku predvečer se bavim time dva sata. Nekad ustanem ujutro pa već obrezujem ili zalijevam. Ne brojim sate niti velik trud. Sadnice nalazim u Požegi, nešto sam prenijela iz vrta moje majke poput nekih ruža. Neke sam donijela iz Njemačke, recimo englesku ružu koja sad ne cvate, ali prekrasno miriši – nastavlja vrijedna umirovljenica, dok nam pogled ne silazi s cvjetne raskoši .

Svaki komad starog odbačenog namještaja, dobiva novu svrhu ili doradu poput kade i bačve oslikane tratinčicama, sve je puno malih detalja koji poput mozaika grade rajski vrt.

– Suprug je to “maljao”, ali što se tiče vrta tu sam ja odgovorna. On je više za tehniku i cigle mi je postavljao u vrtu, crtao cvjetiće na kadi. Ono bure smo zajednički radili. Svake godine, svake sezone imam drugo cvijeće. Ljeti sve bude plavobijelo ili živih boja, u jesen ih opet mijenjam. Dekoracije radim za sve. U ove kugle od zelenila sam uložila dosta truda, treba ih šišati u proljeće. Prijatelji i susjedi su oduševljeni. Ne možete ih nakon puno godina izbivanja steći puno, ali svi koji nas znaju su oduševljeni, zapravo iznenađeni. Ljudi uopće ne očekuju, kad uđu ovdje, da vide taj pogled na šumu i sve – kaže Josipa.

Interijer je također nevjerojatno uređen. Veliku ulogu ima i Zlatko koji također ima puno hobija i zlatne ruke.

– Ona je esteta, a ja sam za funkcionalne stvari, tehniku. Onda se s time nadopunjujemo. To je stara kuća, vjerojatno ima 50 posto prijesne cigle, ali to je jako dobar izolator. Zimi je toplo, a ljeti hladno, čak 10 stupnjeva temperatura padne. Ne treba nam klimatizacija, ne treba nam ništa. Nismo htjeli habitus kuće uopće mijenjati. Ostavili smo je tako kako je i malo smo je uredili – kaže Zlatko pa nas uvodi u impresivnu unutrašnjost.

– Ja sam u biti seljak s oranice. Nisam ništa izučio, ali me je život izučio i onda radim sve što mi dođe pod prste. Siječem šumu i pravim cjepanice i onda pređem na nakit, popravljam radio uređaje. Volim “Werkzeug” (njem. alat). Nas dvoje se nadopunjavamo. Dosta smo različiti , a opet puni sličnosti. Žao mi je da su u ovom našem sokaku, kao što bi rekli Slavonci, podignute velike kuće. To je trebalo ostati kao u Njemačkoj “Altstadt” ili stari dio gradske jezgre, gdje su stare kuće fino uređene. Tu vam je najveće “sijelo” . Ljudi svih mogućih uzrasta od djece do odraslih tu vole dolaziti – dodaje Zlatko.

– Nažalost ljudi ovdje nemaju toliko puno interesa. Kažu: Joj, to ima puno posla!”. Čim to gledate kao posao, onda to više nije užitak. Meni je to užitak. Zamislite samo sjediti pred televizorom ili računalom u stanu. To za mene nije život. Ovako ga si i produžujete, duže živite. Nema ništa ljepše nego kad osjetite sunce u leđa u proljeće, kad radite u vrtu. To je nešto stvarno posebno – zaključuje  Josipa.