Muzej u loncu
24.2.2015.
24.2.2015.
Dragi naši, zahvaljujući Vašem omiljenom RVA, svakog posljednjeg utorka u mjesecu putujemo po Slavoniji, Baranji i Srijemu uzduž i poprijeko, zajedno s Muzejem u loncu našeg Gradskog muzeja Požega. Prošla nas je emisija, sjećate se sigurna sam, zatekla u dalekoj zemlji Baranjskoj gdje smo Vam uz pomoć zavezanaca i perkelta od štuke približili običaje i prošlost drage nam Baranje umočene u Dunav. A danas smo prekoračili cijelu Slavoniju u želji da drugu nogu umočimo u rijeku Savu. Točnije, evo nas u Davoru gdje su nam za Muzej u loncu pripremali biliš, bijelu, nekvalitetniju ribu koja im je ostala od prodaje, baš kako se nekada pripremala za posne petke u ovom, po svemu neobičnom selu.
I dok je Boris Knez svaki potez naše domaćice strpljivo bilježio na foto aparatu požeškog muzeja koji dokumentirajući pripremu ne želi da se tradicijska jela zaborave, voditeljica projekta Muzeja u loncu etnologinja Maja Žebčević Matić, pokušala je što više sjećanja izvuči iz naših kazivača: Ane, Slavka i Vlade Pišonića.
Majo, poslije dunavskog perkelta i savske dimljene ribe u grahu, tko još može reći da Slavonci ne jedu ribu?
MAJA: Doista, nekada su ljudi, u vremena dok su još bili osuđeni sami na sebe i sposobnosti snalaženja puno više koristili prirodne resurse koji su ih okruživali, više su se oslanjali na prirodno bogatstvo s kojim su živjeli. Tako su seljaci, u Slavoniji omeđenoj velikim rijekama, premreženoj bezbrojnim rječicama i potocima, koristili to neizmjerno vodeno blago i za prehranu. Osim za vodenice koje su im mljele žitarice, ljudi su se posebice za ljetnih mjeseci uz manje vodotoke obilno služili ribama i rakovima za prehranu. Ono što bi riba nahvatali, a nisu pojeli, brižljivim su usoljavanjem i dimljenjem čuvali za zimu.
Uz velike rijeke, pa tako i Savu, od ribolova se moglo i živjeti, ili kao što je slučaj u ovom, po mnogo čemu neobičnom selu Davoru, od riba se moralo živjeti. Naime, uz Davor, nasip se podigao tek 1957. godine, a do tada Sava je plavila selo čak četiri puta godišnje. To znači da je s lakoćom uništavala svaki napor seljaka koji su se s rijekom morali doslovno otimati za ljetinu tijekom cijele godine, što je svakako formiralo, vidjet ćemo poslije, njihov odnos prema hrani.
No, ono čega je doista bilo u izobilju, bila je riba. Bilo da su je organizirano ili pojedinačno lovili vršama, mrežama stajačicama ili skupocjenim alovima, bilo da im je poplavama rijeka ribu naplavljivala gotovo u dvorišta tako da su je košarima, pa čak i rukama mogli kupiti za puna zaprežna kola.
Kako im je ljetna redovito bila uništena i nisu imali od čega živjeti, ribarenje tijekom cijele godine, doista je pomagalo da se skrpa kraj s krajem. Seljani, najčešće susjedi i kumovi radi velikih troškova oko izrade mreže, znali su se udruživati i zajedno loviti ribu. Investirali su u veliku, skupocjenu tzv. alovu mrežu, koju se žene iznecale, preko 100 metara dužine i 2,5 metra dubine. Noću ili u zoru pronalazili bi isplavke, mjesta u rijeci na kojima se riba iz nekog razloga zadržavala, gdje su spuštali mrežu, koju su je raspoređeni u dvije čiklje uz komandu „sastavi!“ spajali. Onu bolju, tzv crnu ulovljenu ribu: soma, kečigu, šarana i smuđa prodavali su zadruzi, a onu bijelu ili bilu, manje kvalitetnu dijelili su među sobom, odnosno rodbini i susjedima koji nisu imali mogućnosti tako na veliko loviti ribu.
Inače, ono što je fascinantno i zanimljivo u cijeloj Slavoniji, a posebno u Davoru je fenomen dijeljenja namirnica za pripremu hrane, doveden do savršenstva solidarnosti, vidjet ćemo kasnije, u jednom rijetkom i izuzetnom običaju vezanom u svinjokolju. Tako su inzistirali i na pravednoj razdiobi ulovljene ribe koju su podjelili na onoliko jednakih hrpica koliko je ribara sudjelovalo u ribolovu. Potom je svatko dao jedan svoj osobni predmet (češalj, upaljač….) kojega su stavili u zajednički šešir. Najmlađi među njima ili koje dijete izvukao bi nasumice predmete i na svaku hrpicu stavio po jedan, što je najpravednije odredilo čija je koja hrpica. Kao što sam rekla, lovilo se tijekom cijele godine, ali je ona zimska, kažu naši kazivači, bila slađa jer je mogla stajati u barci, od dasaka napravljenoj komori koja se obično potapala u vodu i u kojoj se do upotrebe čuvala riba u rijeci da se ne pokvari.
Naravno da se sva riba nije mogla pojesti odmah, pa kako je bila na neki način začin mnogim jednostavnijim i prostijim jelima, doista su se trudili da od ulova ništa ne propadne, pa su je do 1963. godine kada je u selo došla struja, solili i sušili na tavanu, tako da su ju nanizali na štap i objesili kraj dimnjaka. Ne moramo ni spominjati kako je Davorcima za vrijeme Drugog rata sol bila najdragocjenija namirnica.
Davor je veliko, nekada graničarsko selo, danas općina čijem sastavu pripada i obližnja Orubica. Do 1896. zvalo se Svinjar, a iz njega su ponikli veliki hrvatski sinovi, barokni prosvjetitelj Antun Matija Relković, kipar i medalijer Ivo Kerdić, nogometaš Ivica Olić, veliki karizmatik Tomislav Ivančić, ali i prvi požeški biskup Antun Škorčević. Na prvi pogled impresionira zanimljiv izgled sela, neuobičajene neofrajkane katnice od pečene cigle, smještene jedna uz drugu, čiji izgled Davorci također imaju zahvaliti Savi i čestim poplavama.
MAJA: O da. Zanimljivo je kako u tradicijskim ljudskim zajednicama sve ima svoj razlog i duboku svrhu. Naime, kako je Sava doista često plavila selo, ljudi su se morali prilagoditi, pa su tako obavezno gradili kuće na kat gdje je bio stambeni dio, dok su stoku držali u neposrednoj blizini, ispod sebe, u prizemlju, kako bi ju, kad se rijeka izlije mogli brzo spašavati. Građevni materijal je, za razliku od ostalih sela koja su građena od prijesne cigle, ovdje morao biti od pečene cigle koja je daleko manje hidroskopna. Iz iste potrebe brzog sušenja kuća, kad bi se voda povukla, kuće nisu namjerno žbukali.
Kako su, dakle, gradili kuće od pečene cigle, bili su je prisiljeni sami ih i praviti, što nije bio nimalo jednostavan zadatak.
Posao je počinjao krajem srpnja, kada su završavali manje-više svi poslovi na polju koji su osiguravali ljudima i stoci osnovnu hranu, dakle, kada je kukuruz ogrnut i zbrinuto sijeno. Početkom kolovoza iz Save se izvlačio pijesak za zidanje, navlačila su se drva za pe
enje cigle, kopala se glina u blizini rijeke. Izvukavši dovoljno zemlje, ostavili su je da odstoji nekoliko dana uz polijevanje. Kad je netko ušao u ovaj veliki posao gradnje kuće i pripreme materijala, svi su mu hrlili u pomoć, što je u takvim zajednicama gdje su svi upućeni jedni na druge, bilo normalno. Petnaestak ljudi, uglavnom susjeda i rodbine, savršeno organiziranih u manufakturu bilo je spremno za pečenje oko 3000 cigli.
Blatari, njih četvorica, petorica imali su zadatak pripremati blato, polijevajući izvađenu zemlju vodom, neumorno je gazeći. Karolisti su bili zaduženi da donose napravljenu glinu na majstorski stol, gdje ju je glavni majstor krojio polukružnim nožem za kalupe koje su mu donosile pićule. Pićule su pak bili djeca od 7 do 15 godina kojima je to obično bio vrlo mrski posao. Naime, umjesto da se posljednji mjesec školskog ferja igraju i kupaju u Savi, morali su od ranog jutra do kasne večeri opsluživati majstora, trčkarajući amo tamo po ledini gdje su se pravile i sušila opeke, jer je njihov posao bio namakanje kalupa u vodi i pijesku da se blato ne bi lijepilo, nošenje teških hrastovih kalupa s još težom mokrom glinom kojom ih je majstor napunio na mjesto gdje su se sirove cigle sušile, što je bio vrlo težak, fizički zahtjevan i naporan posao pod najžešćim kolovoškim suncem. Ako majstor nije bio zadovoljan njihovom brzinom, jer se sve moralo odvijati tečnim i određenim tempom da nitko u nizu ne stoji, ili ako su aljkavim istresanjem iz kalupa oštetili oblik cigle, gađao ih je glinom. Oni malo stariji su već toliko bili izvježbani da su znali bacati ciglu iz kalupa preko glave da padne na točno određeno mjesto. I dok su odrasli imali pauzu za pušenje, za pićule nije bilo odmora, morali su poluosušenu ciglu premještati na kant kako bi se prije osušila. Ipak, sve onako umorni i trbuha izdrapanog od kalupa, pronašli su vremena za osvježavajuće skakanje u hladnu
Savu.
U cijelom poslu, posebice djeci utješna je bila dobra hrana koju je obitelj za koju se pripremala cigla morala pripremati za cijelu rabotu svaki dan hraniti. Za fruštuk su se pripremali, recimo trganci, na kaiševe izrezano i skuhano tijesto od brašna, soli i jajeta, preliveno škarupom iliti skorupom i sitno narezanom proprženom slaninicom, ili štogod suhog mesa. Za ručak bi se obično pripremala perad, najčešće gusaka kojih su držali po 70 u jatu. U to vrijeme u cijeloj Slavoniji guske su se pripremale u paprikašu u svakoj kući kao jelo najvećeg i najtežeg ljetnog posla – vršidbe. Pogledajte ovu zanimljivu ravnotežu: Davorci nikada na žalost nisu imali prilike od silnih poplava dočekati vršidbu, guske su i ovdje pronašle načina kako
e platiti glavom, služeći kroz paprikaš, pečene pod poklopcem, na gulaš, kuhane u juhi sa sosom ili rinom umornim i gladnim seljanima koji su izrađivali opeke. Posebno veselje je bilo oko 5 sati kada je reduša donosila punu košaru krofli, pita (u kiselo ili prosto) ili buktli.
Kad bi se cigla osušila na suncu, slagala se u redove ili griče i pokrivala šašom da se do kraja osuši. Naravno da su svi molili Boga da cijeli mjesec potraje lijepo vrijeme, sa što manje ljetnih oluja, kako im veliki trud ne bi propao.
Ako je bilo sreće i cigle se osušile, iza kirvaja, Male Gospe, slagala se peć za pečenje cigle, ukopavanjem u zemlju, koju su dva ili tri iskusna muškarca morala kroz dva ili tri grotla dobro ložiti bez prekida 48 sati. Cigla se pee onoliko dugo, sve dok se na vrhu peći ne probije čisti plamen bez dima, što je znak da je pečena. Nakon 10 dana peć se razlagala i cigle su spremne za zidanje.
Ovaj je posao kao i mnogi drugi u Davoru bio vezan za Savu. Primjetili smo u razgovoru s Vašim kazivačima, evo i iz ovog primjera da je Sava utjecala i na mnoge aktivnosti i običaje nekadašnjeg sela.
MAJA: Da, dobro ste primijetili, Sava je doista Davorcima u prošlosti do gradnje nasipa 1957 godine posve određivala živote. Ono što ovim, nazovimo, mlađim generacijama nije jasno je kako to da njihovi predci nisu nikada zamjerili rijeci što im je po 4 puta godišnje uništavala njihov trud, pa se odselili na neko povoljnije mjesto. Valjda ima nešto u tom nepokolebljivom graničarskom duhu, koji je oduvijek krasio stanovnike nekadašnje Vojne Krajine, zahvaljujući kojemu je ostatak Europe ostao siguran od Osmanlijske prijetnje u 18 i 19 stoljeću. No, ono što je evidentno da su promjene na rijeci posebice od sredine prošlog stoljeća definitivno promijenile i običaje ovoga sela.
Recimo grah kojega su svi u selu pripremali petkom, kuhao se do 60-tih godina prošlog stoljeća, nećete vjerovati u savskoj vodi. Zamislite fascinantnu sliku ranog jutra svakog petka…..desetci žena odlaze do velike rijeke koja lijeno protječe kraj njihovih života i zahvaćaju mekanu podatnu vodu u stucije (zemljane posude za vodu). Na žalost, radi uzvodnog onečišćenja Vrbasa od banjalučke industrije, ali i novogradiške i sisačke, savska voda više nije bila ni za grah, a na njihovu veliku žalost kamoli za piće.
Na Sveta Tri kralja, morali su popiti svete vode, a prije fruštuka u 6 sati ujutro kada bi dobili komadić pečene slanine i svatko jedno dimljeno rebro, kao za pokladni lakomi četvrtak, mladi su se, bosi po snijegu, obredno išli kupati su Savu.
Osim za silna jata pataka i gusaka, kojih je znalo biti na tisuće i sve su se navođene unutrašnjim kompasom same navečer vraćale u svoja dvorišta, ovo plodno plavljeno tlo uz Savu bilo je dobro za utvaje ili pašnjake gdje su svi iz sela čuvali svoju stoku, konje i svinje koji su ostajali, i krave koje su se vraćale kući. (9:22 – 10:47 illi 12:07)
Svaka je kuća u red davala onoliko članova ili dana koliko je imala grla na ispaši. Sve ih je kontrolirao poljak koji je pazio na red i opominjao one kojima je marva odlazila u tuđa polja u kvar. Poljak je obično i živio na utvaji gdje je imao nastambu sojenicu odignutu od zemlje za noćivanje na sećiji i kovanluk, pčelinjak. Stoka je uz obilje trave, u ševrtinjama, velikim barama veličine jedan hektar pronalazila obilje vode. Uz te bare čobani su znali štapom izdubiti svoj vlastiti bunarić iz kojega su kepčijama grabili vodu za piće. A kada bi ševrtinje po ljeti presahnule, nosili su iz bunara vodu u velike valove, kopanje.
Konačno, koliko su čorde bile važne za cijelo selo, govori i činjnica da se do kraja 19. stoljeća selo zvalo Svinjari. Svaka je kuća posebno pazila da ostane dovoljno slanine za čobana, koji su uz nju dobivali luk, komad kruha, ili kuhano jaje i zgnječkani grah, sol, sve zamotano u resač, laneni peškirić. Ako nije bilo slanine, dobivali bi sendvič s mašćom. Kad su oko podne krave krenule na pojilo, čobani su iz svojih torbi vadili ručak i zajedno jeli, hvaleći se koliko je čija slanina deblja. Ponekad su si meni popravljali s ulovljenim ribama koje su pekli na otvorenoj vatri uz pažljivo kapanje slaninom. Posebno je vesljele bilo ako se na čordi otelila krava, tada bi čobani noseći tele oko vrata prelazili oko 4 km do sela nadajući se kakvoj kocki šećera za nagradu, pa se vraćali natrag na utvaju.
Koliko su zapravo česte poplave utjecale na prehranu stanovnika Davora, kako je uopće moguće svakodnevnom prehranom prilagoditi se takvim nepovoljnim životnim okolnostima?
MAJA: Doista je zapanjujuće koliko ljudi toga mogu izdržati. Nevjerojatno je kolika je ljudska prilagodljivost, kolika zahvalnost na onim skromnim darovima koji su im ostajali nakon svake bitke s rijekom. Prva činjenica koja nas je poslije obilaska velikog dijela Slavonije i Baranje iznenadila je da su u relativno velikom Davoru postojale svega dvije krušne peći. Zašto? Zato što su njihove tri vodenice na Savi mljele uglavnom kukuruz koji je poplave jedini preživio. A od kukuruznog brašna se pravila prova ili prošnica – kruh bez kvasa, od brašna biliša ili bijelog kukuruza, kojega su pekli u pećnici. To znači da nije bilo brašna niti za zafrige, pa se jelo, posebice variva, zgušnjavalo s krumpirom ili dimljenom bijelom ribom. Nadalje, ostali smo zapanjeni pred spoznajom da seljani koji su imali po tridesetak svinja nisu pravili kobasice, pa jedva da su imali dovoljno i slanine. Zašto? Pa upravo su ih te poplave nagnale na silan osjećaj solidarnosti koji je iznjedrio običaj pečenje. Naime, kada se za vrijeme svinjokolje svinja istrančirala, svakom susjedu i svoj rodbini, se svega pomalo nosilo na tanjuru, dakle, po 30 ili 50 porcija, od po kilogram i to se zvalo pečenje. Naime, već se na samom kolinju svo meso podijelilo. Ostajale su gotovo samo šunke i plećke . Ovaj običaj dalje generira i svinjokoljsku večeru koja u Davoru nije ni blizu obilju slavonskog prepunog svinjokoljskog stola, od mesne juhe, kuhanog mesa, sarme, pečenih kobasica, krmenadla, krvavica. Naime, ovdje se pripremao samo skromni paprikaš od hrskavice sa rebara, uz provu, koja šnitica krvavice za probu i krofne. Ništa se nije bacalo, pa tako ni krvenjača, čorba od kuhanja krvavice koja se pričinjala s kukuruznim brašnom. Posebno se cijenila slanina koja je morala biti ‘pola cipele’, prema čobanskoj mjeri koja je značila širinu dlana s uzdignutim palcem.
Ova skromnost je tako u suprotnosti od nedalekog Cernika, gdje su se poslije obilne krmokoljske večere čak pravili ćupteti, masni kolači od smjese za kobasice, da bi se moglo što više vina popiti, i vrhunac su slavonskog obilja, obijesti i rastrošnosti.
Kako nije bilo vinograda, ni šljivika, jedino piće koje se uz vodu koristilo za sve prigode bila je komadara, rakija od kukuruznog brašna. Dakle, izdržljivi kukuruz je dao svoj obol prehrani ljudi i bilo je nezamislivo da se njime hrani stoka, koja je po zimi kada se potrošilo sve sijeno dobivala izlomljene i posloljene baturice od kukuruza pofurene s vrućom vodom.
Kada ih je kojim slučajem koja poplava zaobišla, bašće su rodile obilno, ali u većini slučajeva godinu su preživjeli na luku, krumpiru, grahu i kupusu. Kako bi se namirio porez i kupilo što god odjeće, prodavale su se svinje, ali i kupus i grah na Banjalučkoj tržnici, a jaja su bila pravo bogatstvo, njih su trampili za potrepštine u trgovini. I u najvećim gozbama poput svatova, jelo se skromnije, šparnije nego kod ostalih. Od čuvenog slijeda ostala je juha, kuhano meso s rinom i paradajz sosom, pečenica i pite (germtajzi) u kvas s makom i rogačem, ili obične (štrudl) od sira. A na čijalima, večera iza 12 sati kada se završio posao bila je bijela kava s udrobljenom projom koju su svi jeli iz jedne zdjele. Naravno da ova skromnost nije mogla pokvariti radost druženja i ono iskonsko veselje koje su ljudi nosili u sebi i željeli dijeliti jedni drugima. Momci željni ženskog društva u trgovini su se raspitivali koja je kuća kupila koju kilu brašna ili rogače, pa bi po tome znali kod koga je čijalo. Odlazili bi na pjesmu, druženje, tamo su ih počastili komadarom.
Momački je običaj, koji svojim obiljem odskače od svakodnevne štednje je i koncopret . O čemu se radi?
MAJA: Koncopret spada u red božićnih ophodnih običaja, a u Davoru se obilježavao 5 dan od Božića. Dakle, grupe momaka su cijelu noć, od ponoći do jutra išle pjevajući od kuće do kuće sakupljajući kobasice. Kod poznatijih su znali i sami se popeti na tavan, dok bi ostatak društva pjevao pred vratima. Zanimljivo je da su kobasice nosili na preli preko ramena, a znali su ih naskupljati od 20 – 40 kilograma da su ih jedva nosili. Sve bi odnijeli u jednu kuću kamo bi se družeći navraćali cijeli siječanj dok sve ne bi pojeli. Valjda je to bila nekakva nepisana, više psihološka ravnoteža koja nije uvijek morala odgovarati zdravoj logici. Naime, zato nas ne smije čuditia činjenica da su u selu slavili čak dva sveca, dakle imali su dva kirvaja i goste, za Đurđevo i za Malu Gospu. U taj red ide i neobično jelo obilja pod nazivom istipci.
Od 5 kg kajmaka nakon dva i pol sata kuhanja na tihoj vatri dobije se pola kg istipaka. Zapravo se radi o kiselom namazu, koncentratu koji se odvojio od kajmaka i čiji je nuzproizvod bio maslac.
Ovo se jelo pravilo preko ljeta kada se mlijeko nije prodavalo, , a zapravo su ga pravile bake koje su ostajale kod kuće kao reduše dok su drugi bili na polju. One su bile u prilici, kaži naši kazivači da si spreme kajmak pa bi se počastile kad bi svi otišli na kopanje u polje. „Babe se nafrakaju istipaka, pa onog što ostane, kom zapadne“. Ako je baka imala među čobanima kojeg miljenika, davala bi mu u bočici od lijekova da si nosi u čordu, a onda bi on ono malo skrivao pred drugima kao rijetku poslasticu. I sama etimologija naziva istipci bećarski znači jelo s kojim se iz kuhinje istepe nešto vrlo vrijedno.
Uz ovo jelo, za potrebe projekta Muzeji u loncu kojima će se predstaviti na izložbi Muzej Nove Gradiške je grah sa sušenom bijelom ribom sinjakom ili deverikom. Ovo je jelo nekada bilo simbol korizmenog i adventskog posta i petaka i možemo samo sa žalošću zaključiti da je šteta što Slavonija nije uznjegovala vjekovnu tradiciju sušenja riječne ribe, kako bi danas svi mogli uživati u ovakvim i sličnim zdravim poslasticama.
Dragi slušatelji, slušali ste 26. emisiju RVA Muzeja u loncu, odnosno drugu u ciklusu „S požeškim muzejem, po Slavoniji, Baranji i Srijemu.“ U nadi da ste uživali zajedno s nama otkrivajući jedan djelić naše tradicije, pozivamo Vas da do našeg sljedećeg slušanja nikako ne propustite pogledati u našem muzeju izložbu, predivnih slika iz dvoraca obitelji Pejačević!“ Muzeja likovnih umjetnosti.
