Muzej u loncu u Đakovu

26.5.2015.

I tako mi, dragi naši slušatelji, šaramo s našim Muzejem u loncu, korak po korak, kilometar po kilometar, šorom i sokakom, gore – dolje, po divljini i prašini kako pjevaju Bekrije, ovom našom istočnom Hrvatskom, i evo nas u Đakovštini, srcu Slavonije. E, na ovu tvrdnju pobunit će se pak Požežani koji smatraju da je Požeština srce Slavonije. Pa kako onda, pitamo mi vas, Slavonija ne bi bila zemlja plemenita, kako pak pjeva druga pjesma s jednog starijeg požeškog festivala, kada ima dva srca.
Maja i Boris iz Gradskog muzeja Požega koji zajedno s kolegama iz 15 muzeja ovog najistočnijeg dijela Hrvatske pripremaju etnografsko fotografsku izložbu o zaboravljenim jelima Slavonije, Baranje i Srijema. Danas Vas vodimo u Piškorevce. Majo, od svih sela Đakovštine otkud baš Piškorevci?

MAJA: Dakle, prije nego li se odlučimo koja ćemo jela odabrati za snimanje u želji da predstavimo običaje i prošlost naše Slavonije i zajedničkom izložbom, na našem istomenom blogu Muzej u loncu, ali i na našoj istoimenoj emisiji koja nam je postala vjerni pratitelj na našim gastro lutanjima, veliku nam pomoć pružaju sve naše kolegice etnologinje u muzejima Muzejske udruge istočne Hrvatske, s kojima prije dolaska na njihov teren razgovaramo istražujemo koja bi to jela, ali i domaćini kod kojih ćemo snimati, bili najpogodniji. Naravno da se puno stvari mora poklopiti. Iako su Slavonci gostoljubivi ljudi, nije baš jednostavno u ova današnja vremena ući nekome u kuću i nagovoriti ga da nam skuha nešto za što je i sam jedva čuo od svojih baka. Etnolozima koji puno hodaju po terenu od velike je važnosti imati dobre suradnike na koje možete računati. Ne samo da su to dobri kazivači koji će vam s lakoćom ispričati sva svoja i obiteljska sjećanja unazad nekoliko generacija, nego su to i ljudi kojima za njihov muzej, odnosno za kulturu i baštinu ništa nije teško učiniti.
Kolegica Branka Uzelac, dugogodišnja uporna i vrijedna etnologinja Muzeja Đakovštine, svoj teren pozna kao svoj dlan, kao i nju njeni kazivači. Moram priznati kad smo krenuli s dogovorima, Branka mi je poslala kopiranu knjigu o tradicijskim jelima Đakovštine Dubravke Šarmicer pod nazivom „Đakovštiona u srcu, Đakovština u jelu, u želji da pripremu jela ostvarimo sa đakovačkom strukovnom školom. Bilo je tamo svega od masnog kruha i paštete od čvaraka, kokošje supe s rezancima na brdo, seljačke čorbe od graha s trganjcima, žganaca s čvarcima, čobanca, sarme, sataraša, taški s pekmezom …..ali nekako smo imali osjećaj da se iza toga prvoga sloja kojim netko želi predstaviti jela svoga kraja, sigurno krije još nešto zanimljivo.
Slučajnost je htjela da smo se na prošlogodišnjem Aurea Festu, tijekom Izbora za najgizdaviju Šokicu, upoznali s gospodinom Zlatkom Mezejem, predsjednikom Piškorevačkog KUDa Zora koji nam je u razgovoru odmah ponudio domaćinstvo za pripremu naših jela. I tako nas je put posredno opet doveo do naše Branke, jer se ispostavilo da je baka Evica Blažinko rodom iz Novih Perkovaca, udana u Piškorevce, njena dugogodišnja suradnica, ali i baka jedne od nagrađenih najgizdavijih Šokica. Ili štono bismo mi rekli, svi putovi vode u Rim. Pričam vam ove Markove konake zbog toga da naši slušatelji steknu dojam kojim sve putevima dolazimo do realizacije naših tridesetak jela koja pripremamo za ovu izložbu.
U svakom slučaju, Piškorevci su danas gotovo povezani sa Đakovom i jako nam je drago da smo uz baku Evicu upoznali i njenu drugu Maricu Plančak koje su dobre duše piškorevakog KUD- a Zora. Snimajući pripremanje odabranih jela, o običajima koje pamte po sjećanju ili po pričanju, o svom radu u KUDu, pričale su nam doslovno satima.
    
Dobro, hoćemo li onda prvo o našim tajanstvenim jelima ili o običajima?

MAJA: Kao i uvijek i svugdje, tako i sada i ovdje u Piškorevcima, zatrpala nas je prava lavina detalja nekadašnjeg načina života i to sve kroz razgovor o hrani, otkrivajući nam nove spoznaje.
Teta Evica je primjer prave Šokice koja živi po starim navadama, još uvijek vjerna nošnji koju svakodnevno nosi. Iako je već dugo udovica s odavno poodraslom djecom, njeno dvorište je, kao i štala i kokošinjac, puno života. Dugi slavonski ganjak, u vrijeme kad smo snimali, pun cvijeća koje samo čeka da mrazovi stanu pa da ga se iznese van. A takva joj je i kuhinja. Doduše modernizirana, ali prepuna starih navika kroz koje se, kako to u životu biva ubacuju nove. Tako nam priča kako ju je liječnik u Đakovu špotao što uz domaću mast koje ima u obilju, kuha na ulju. A nekada je masti moralo biti u obilju, jer se njome začinjalo skoro svako jelo, osim naravno u posti kada se koristilo ulje od bundevinog sjemena koje se prvo propeklo u vanjskoj peći, pa tuklo u okovanoj stupki od trešnjeva ili šljivova drveta sa sikirom naopako. U stupkama se tucao i mak za masnicu, rezance na suvo i dizano tijesto, dok su se orasi ribali na trnicu ili mljeli na mašinicu. U mesinganom ajvanu se tucao sitni šećer. Danas nam se ovakav postupak pripreme namirnica za jelo čini dugočasan, ali upozorava nas baka Evica da je nekada bilo puno žena u družinama koje su zajedničkim radom i podjelom poslova sve stigle napraviti, a ako je bilo potrebno s redušama je ostajala još koja pomoćnica. Štoviše, sjeća se ona, djevojčicama nisu davale blizu, jer su imala svog posla i zaduženja, ali su one skrivećke od prašine i vode pripremale na isti način kako su vidjele da rade reduše indentična jela, učeći se kuhati – ni manje ni više nego posredno kroz igru u blatu.
U takvim velikim družinama, već smo o tome pričali, ali nikada nije na odmet prisjetiti se nekadašnjeg, danas doista neuobičajenog i teško shvatljivog načina i organizacije obiteljskog života, gazda je obično bio najstariji član družine, kojega su svi morali slušati i koji je kao apsolutni autoritet imao sve ključeve, pa tako i od pivnice jer dakako, nije vino i rakija nisu pili svaki dan. Kao i svugdje i ovdje je količina hrane u obrocima ovisila o hijerarhiji. On je dobivao i najbolje komade mesa, gotovo uvijek batak i zabatak. Stariji i radno sposobni muškarci su dobivali više, dok su se mladi morali zadovoljiti s manje. Dakle bilo je određeno tko je koliko mogao pojesti, tj. koliko puta grabiti iz zdjele u tanjur. Jedino je kruha moralo biti dovoljno, odnosno njega je po nepisanom pravilu svatko dobivao tko je koliko htio, što lijepo ilustrira da je kruh bio temelj svakom obroku i zalog sitosti.  Žene su dakako, najgore prolazile, jer su ono što je ostalo dijelile su sa svojom djecom, ostavljajući iole bolje komade njima. Djeca su pak jela za senijicom na šamlicama, a odrasli za senijom u 4 ćoška, pa su majke i ovdje bile zakinute, jer su za vrijeme objeda stalno morale letati od senije do senijice pazeći da im djeca ne ostanu gladna. Kad smo kod ovog detalja, povukla bih paraleu s današnjom generacijom djece koja u ovim našim suvremenim uvijetima malih nuklearnih obitelji, dakle roditelja s jednim ili uvrh glave dva djeteta moramo tjerati da išta pojede s tanjura. Nekada, dakle u vrijeme djetinjstva naše bake Evice, za senijicom i ne baš obilnim obrokom, gurala su se sva djeca jedne družine, dakle njih čak i desetak, pa su se tako djeca zdravim apetitom i spoznajom da moraju biti brzi ako ne žele ostati gladni, navikla boriti za hranu.

U Piškorevcima, sad već prigradskom naselju Đakova koje je ime dobilo po piškoru, močvarnoj ribici koju smo spominjali u našoj emisiji o Baranji, ima dosta potomaka raznih doseljenika Slovaka, Mađara, Nijemaca, a posebno Rusina koji su ovdje došli još u 19 stoljeću.

MAJA: Piškorevci su nastali na blagim uzvisinama vrlo niskog podvodnog terena koje su bile pogodne za razbacana kućišta, selišta ili stanove seljaka koji su uglavnom služila obližnjim vlastelinima. Prema prvim popisima u posturskom razdoblju, dakle na samom početku 18. stoljeću bilo je čak 27 takvih selišta. Vodeno i močvarno tlo, bilo je idealno za ribe, a posebno za piškore ili čikove koje smo, imate pravo, spominjali kao neobičnu duguljastu ribu koja se glasa i koja živi u mulju, rado preskačući iz barice u baru. No, vremenom su ovi vrijedni ljudi isušivanjem močvarnog terena pretvarajući ga u plodno tlo, istrijebili ribicu po kojemu je  dobilo ime, tako da su posljednje piškore lovili tridesetih godina prošlog stoljeća. Polako je selo dobivalo svoj današnji ušoreni izgled i stvorili su se tijekom 19 stoljeća preduvjeti za doseljavanje velikog broja doseljenika, prije svega Rusina, čija je grkokatolička crkva koja stoji uz katoličku, izgrađena još davne 1906.
Teta Marica, iako mlađa, bila nam je dragocjena kazivačica jer je Šokica udana za Rusina. U Piškorevcima je nekada bilo puno Rusina koji su do dana današnjeg održali svoje običaje. Danas ih ima oko dvadesetak kuća. Iako su vremenom većinu jela preuzeli od starosjedilaca Slavonaca, Rusini i danas za običaje prvog badnjačkog objeda pripremaju svoje čuvene bobaljke, tijesto s kvascem koje se ispeče na kockice velike poput prsta, ispeku se i operu mlakoj vodi nekoliko puta, pa im se dodaje med i orasi. Ili kapuščenjike, razvijeno tijesto u koje su kao u talijanski kalcone punili nadjevom od slatkog kupusa. Domaći nisu pokupili rusinska jela, ali su zato pokupili rusinski jezik, pa su tako susjedi Rusinskih obitelji najnormalnije govorili rusinskim jezikom, što potvrđuje činjenicu istinskih dobrosusjedskih odnosa i čestog druženja. Danas teta Marica, udana za Rusina, najnormalnije prima za posvetu oba svećenika, odnosno na posvetu za Uskrs  jelo nosi dva puta.

Idemo mi polako otkrivati naša zaboravljena jela čiju ste pripremu za potrebe Muzeja u loncu dokumentirali.

MAJA: Nekako se često u našim emisijama spotaknemo o posna jela. I možda je dobro što je tako. Osim što su dugim postovima seljaci štedjeli ono malo zaliha hrane koje su nemilice nestajale, posebno u velikim družinama za vrijeme dugih Božićnih blagdana, sijela, čijala i poklada, jednostavna posna jela su zapravo bila savršeni, prirodni način da se ljudski organizam očisti od masnog i slanog jela. Konačno postovi si dobro došli kako bi se ono mamo ušteđene hrane moglo prodavati. Posebice iza Drugog svjetskog rata, žene su vlakom nosile prodavati u Zagreb, Zenicu pa čak i u Sarajevo živad, posebno guske, jaja, kukuruz pucavac, sjemenke od bundeva na vreće, i praveći od tog prodavanja i preprodavanja pravi biznis. One snalažljivije su otkupljivale od drugih žena u selu i za puno veću cijenu prodavale na svojim gradskim odredištima. Toliko im se posao isplatio da su čak znale iznajmljivati sobe, gdje bi noćivale ostajući prodavati donešene zalihe hrane i nekoliko dana. Ovo nije bio nimalo jednostavni posao, ali potraga za kojim prihodom više u teškim poratnim vremenima, nije birala sredstva. Konačno, drago nam je da o tome pričamo, jer smo nekako vremenom u želji da zatremo priču o siromaštvu kojega se stidimo iz nepotrebnog kompleksa manje vrijednosti, stvorili krivu sliku da Slavonci jedu samo masno i mesno, namičući si sami stigmu nezdrave hrane.
Naša istraživanja su iznjedrila puno, vrlo, vrlo zdravih jela s vrlo, vrlo zdravim namirnicama. I to sve zahvaljujući postovima. Pričaju naše kazivačice kako im je kao djeci, a osobito mladima teško padao post, jer su kad su išle s marvom dobivale samo pekmez za kruh kojega bi nosile na ispašu. Toliko im je teško padao taj pekmez svaki dan od kojega su ima već bila ispucala usta, da su ga sastrugali i mazali ukradenu mast koju na tom istom kruhu jeli s crvenim lukom. Obzirom da se, kako smo već toliko puta spominjali, i za vrijeme posta moralo puno fizički raditi, cijeli repertoar posnih jela je bio od zasitnog brašna, sa ili bez dodatka kuhanog krumpira, čiju primjenu su donijeli doseljenici: tački, granatir, knedle sa šljivama, sirom ili pekmezom, rezanci na suvo, ćoravi paprikaš, zafrigana, paradajz čorba, tarana s mlijekom, čikovi, flute, flekice s kupusom, slatki kupus s paradajzom. Jedno od tih posnih jela je i posna sarma koju su pripremali od uobičajenih namirnica, i uobičajenim načinom pripreme samo što se umjesto mesa dodaje ribani krumpir, i ono što je zanimljivo i odaje sliku Slavonca koji se teško odriče svog najomiljenijeg začina, pa čak i u nemrsu je isjeckan slanina. Eto, ovo nas je toliko jelo zainteresiralo zbog svoje jednostavnosti, ali i zanimljive modificiranosti koja nas ohrabruje da se mnoga mesna jela mogu danas prilagoditi i potrebama vegeterijanaca, ili onih kojih samo žele živjeti zdravije, da smo ga odlučili posnimiti za našu izložbu Muzeji u loncu.

Rekli su da se bolje udati u zadružnu obitelj jer su momci iz takvih obitelji bili vredniji i skromniji. U kroz razgovor u ovim našim dosadašnjim emisijama Muzeja u loncu imali smo prilike čuti kako su svadbe izgledale običajno, ali nekako nam je danas teško zamisliti kako su se nekada organizirale svadbe, u onom tehničkom praktičnom smislu, od smještaja gostiju posuđa, pa sve do posebnosti svakog kraja. U Piškorevcima ste, naime snimili jedan vrlo zanimljiv prilog nizu jela svadbenog stola.

MAJA: Da, imate pravo, etnolozima, pa onda i svima ostalima svadbe su zanimljive, jer otkrivaju niz običaja iz kojih isčitavamo sve nijanse pučkog, narodnog vjerovanja, pa onda, naravno i sociološki pregled međusobnih odnosa, muško –ženskih, obiteljskih, šire zajednice. Naravno da nam o tome puno govore i jela, što ona obredna, što ona koja su obavezan slijed svadbenog stola, ali i sama događanja za svatovskim stolom.
Uza sve ono što smo već naučili o svadbenim običajima naše drage slušatelje kroz sve ove radio emisije, spomenut ćemo simpatično sjećanje naših kazivačica koje spominju da su iza dRugog svjetskog rata, mladenci odlazili u Đakovo na službeno vjenčanje kod Matičara, iza kojega su odlazili svatko svojoj kući, a zapravo su se vjenčavali u crkvi nekoliko tjedana poslije, poslije čega su tek mogli konzumirati svoj brak. Priprema svadbe je u onim nekadašnjim skromnim uvjetima bile vrlo zahtjevne, ne samo što je sve trajalo nekoliko dana, nego je trebalo organizirati da se sve napravi na vrijeme i što je najvažnije da ničega ne nedostaje, jer su uptavo ovakve gozbe bile slika i prilika časti i gostoprimstva Slavonaca i samih željnih dobrog jela.
Obzirom na to da se sva hrana pripravljala kod kuće ručno, s pripremama se počinjalo barem tjedan dana ranije, kada su se iz redova susjeda, kumova i rođaka koji su priskakali jedni drugima u pomoć okupljale žene i muškarci koji će pripremati namirnice, posebno meso, ali sve ono što je trebalo za čuveni slavonski svadbeni slijed. Naravno da su svi solidarno dnosili primos, svoju pomoć u namirnicama. Upravo priprema koja je najranije počinjala, rezanaca za prvo jelo, čuvenu kokošju čorbu ili supu bili su najveći dio posla. Naime, Muzej u loncu je odlučio snimiti posebnu i zanimljivu, domišljatu pripremu ovih rezanaca, za koje malo tko zna, a pripremali su se u mnogim dijelovima Slavonije, pa tako i kod nas u Požeštini. Riječ je rezancima, tj, makarončićima koji se pripremaju od tvrdog tijesta od jaja i brašna, te malo soli. Njihova je posebnost u njihovom obliku koje se dobiva tako da se razvaljani i izrezani kvadratići tijesta veliki poput nokta palca, svijaju oko vrha vretena i pritišću na brdo, gustu rešetku  koje inače služila kao neizostavni dio tkalačkog stana koji je služio z arazdvajanje niti tkanja. Rezanci s uzorkom izgledaju vrlo efektno, ali ne moramo niti spominjati koliki je trud reduša trebao da se pripremi dovoljno rezančića za sve uzvanike, svih dana u svim obrocima kojima je prvo jelo upravo masna kokošja juha.
Spomenut ćemo zanimljivost da su poznati proizvođači brda bili naši Ruševčani, koji su ih vrlo spretno pravili od tanane trske.

U Piškorevcima još i dan danas tko drži do sebe i želi tradicionalno vjenčanje, priprema ove rezance na brdo, s očitom razlikom da je nekad uzvanika bilo tek tridesetak, a danas ih je i tristotinjak. Kažu naša teta Evica da je za svadbu njenig sina 17 žena u dva navrata pripremalo rezance na brdo od 100 jaja. Dakle, radi se o sijelom pothvatu.
No svi su imali posla oko priprema, trebalo je raskrčiti sobu ili dvije, dakle, maknuti sav namještaj kako bi svatovski uzvanici mogli stati, što je također zahtjevalo popriličan trud i dobru organizaciju. Nadalje, pravi poduhvat je bio nabaviti dovoljno posuđa, između ostalog tanjura, pribora za jelo, zdjela u čemu je posudbom sudjelovalo cijelo selo. Naime s košarama se obilazilo selo i svatko je posuđivao ono što je imao najboljega, dakako obilježeno s crvenim voskom, ili urezanim posebnim znakom. Poslije svatova, oni koji su posudili, dolazili su na ručak i poslije ručka kupili svoje suđe.

U svakom mjestu u kojemu pripremate zanimljiva jela za Muzej u loncu donesemo i nešto posebnoga i zanimljivoga. Obzirom da je Đakovština vinogradarski kraj, ovdje se berbe posebno slave, zar ne?

MAJA: Da, Đakovština je vinogradarski kraj, ako i Požeština, ali ipak sve do iza Drugog rata velika je razlika između gradskog vinogradarenja koje podrazumijeva ulaganje u plemenitu lozu, cijeli niz običaja koji se njeguju i seoskog koje je zadovoljavalo lokalne potrebe i sa nojom od kojega se pripremalo vino iskuljučivo za vlastite potrebe bez velike mudrolije i tehnologije, pa samim time se nije berbi kao takvoj niti pridvala velika pažnja. No priča iz Piškorevaca nas je iznenadila, jer pričaju naše kazivačice da su berbi ovdje pridavala velika pozornost i da je svečanost kraja berbe bila na nivou najvećše gozbe. Iako su uzgajali dalmatinac bijeli i crni, francuskinju ili mirisavku, dakle, neplemenitu lozu koju nije posebno trebalo tretirati, berbene svečanosti su bile velike. Jela od juhe i kuhanog mesa pa do pečene prasetine, za razliku od uobičajenog paprikaša,  govore nam da se slavlju uspješne berbe pridavala velika pozornost. A da o kulenu koji je uz kupus i šunku bio obavezan preko dana kako nekada, tako i sada, da i ne govorimo.

Kad smo već kod posebnosti, koje su vama u razgovoru s našim kazivačicama zaiskrile kao neobičnost koja puno govori?

MAJA: Nekako nam je odmah upala neobična sličnost u mnogim detaljima s našim Baranjcima, što dakako treba detaljno dalje istražiti. Spomenuli smo već piškore ili čikove, zatekli smo i slične izraze, poput, recimo pražiti umjesto pržili, ili recimo pečenke, koje se za razliku od ostalog dijela Slavonije pripremaju kao i u Baranji isključivo isječene u tepsijama, što u krušnim pećima, što u pećnicama. Zanimljivo je da i Piškorevčani, kao i naši Baranjci inzistiraju na pretpostavci da su pečenice na ražnju isključivo bosanski specijalitet od kojega se oni ograđuju (iako su baranjski Šokci porijeklom iz Bosne), odnosno iako su od posljednjeg vala doseljenika, izbjeglica od Bosne za vrijeme posljednjeg Domovinskog rata pokupili u svoj svakodnevni jelovnik, recimo pripremu pita.
Ono što je zanimljivo za ovaj kraj, bar ako je suditi o razdoblju između dva svj. rata je i prisustvo obilja šećera, čiji nedostatak i skupoću su osjetili mnogi Slavonci. Naime, sadili su šećernu repu koju su vozili kolima u Osijek ili Đakovo, pa su za plaću dobivali prerađeni šećer u vrećama.
Kad smo već kod kulena, spomenut ćemo i posebnost da se ovdje, posebno za Uskrs, kulen kuhao sa ili umjesto šunke, kao veliki specijalitet. Mi smo se s tim fenomenom – dimljenog i kuhanog kulena susreli prvi puta u memoarima našeg Franje Cirakija, i dugo smo ovu informaciju smatrali zabunom, dok ju malo pomalo nismo počeli potvrđivati na terenu. Spomenuli smo već da su se guske prodavale kao skupocjeno meso, ali nije na odmet pripomenuti da su se i ovdje kao i u ostatku Slavonije gusjim paprikašem častili za vrijeme vršidbe. No sa sad već ušopanom guskom kao obrednim jelom uz masnicu, častili su se i za Svi svete. Džigericu su kao specijalitet dinstali na luku i jeli s rezancima. Gušja mast je slovila kao djelotvoran lijek protiv bronhitisa i nanosila se na prsa i leđa prekrivajući novinskim papirom ili listom od kelja kojemu su prije istucane žile. Perje guske se naravno čuvalo za udavaču u kući, a ono što smo po prvi puta ovdje čuli je da su perje skidali s peglom uz pomoć vlažne krpe, a tek bi očišćenu gusku stavljali u vruću vodu i skidali ako je još sto preostalo sitnog perja. Kad smo već kod gusaka i peradi općenito, valja reći da je i ovdje vladao običaj u kojemu su za vrijeme pečenja rakije susjedima ili suseljanima krali što gusku, što kokoš, što zeca, kojega bi onda ispekli u žegi ispod kazana.  Mlijeko od krave koja se otelila, tzv gruševinu nisu specijalno pripremali, nego su ga dobivala djeca okupljena oko stola jedući ga iz jedne zdjele svatko sa svojom žlicom. I ovdje se za maškare kao u slatinskom kraju klao matorac – stari pijetao, a za male buše, uz pražena rebra i kobasicu, te krofne, pripremali su poderane gaće, kolač pečen u masti, ali bez germe, prorezan u sredini. Za doručak na Antunovo, dakle Piškorevački kirvaj pripremali s škembeće, na luku prženi drob i iznutrice pečenice. I mogli bi mi vama do sutra tako o posebnostima koje su nam dale za misliti, ali spomenimo za kraj činjenicu da se ovdje ni na jajima kao i na šećeru nije štedjelo, ali koristili su ih ne toliko za kolače ili jelo, koliko sa farbanje, recimo cokla oko kuće da kiša ne ispere boju, a uz dodatak mlijeka i farbe, bojali su sve, pa i zidove. U Piškorevcima je bilo nekoliko žena molerica koje su posebno bile vješte u molovanju, tj miješanju boja, izvlačenju crta i pravljenju uzoraka na zidovima, koje su svi iz sela rado zvali da im prebojaju kuću.

Naš vodič i u neku ruku domaćin u Piškorevcima je bio zapravo Zlatko Mezej, predsjednik vijeća mjesnog odbora Piškorevci kao i trenutni predsjednik 88 godina starog uspješnog KUDa Zora.

MAJA: KUD-ovima je a zahvaliti opstanak tradicije, ali i dijela običaja, njegovanje baštine i osjećaja pripadnosti jednom dijelu prošlosti. A kad imate KUD star 88 godina, bez obzira što je na mahove njegov rad gasnuo, onda je to stvarno garancija . KUD Zora je osnovan u jeku obnove nacionalnog zanosa između Dva svjetska rata za vrijeme Države SHS. Ta inicijativa buđenja seoske svijesti krenula od HSS koji je poticao osnivanje seoskih društava s njegovanjem nacionalnih običaja i obilježja. Tako se u to vrijeme narodnoj nošnji dogodila i tkanica trobojnica. KUD Zora je započeo kao pjevačka sekcija, a vremenom su im se pridružili i tamburaši, a sada imaju čak i dječju sekciju, kao i dramsku. Sada ih ima 42 aktivna odrasla člana, 50 tak djece i 30 tak podupirajućih članova. Dvije od ovih posljednjih su i tete Evica i Marija, dobre duše KUDa koje se brinu o svemu, a posebno o pravilnom oblačenju nošnje. Obišle su one cijelu Europu uzduž i poprijeko s KUDom, nekada i same nastupajući, a sada kažu kao uzdanica omladini koja njih dvije najviše sluša.

I za kraj, ono što uvijek naše slušatelje posebno veseli, što se događa u muzeju? Dan muzeja je uspješno obavljen, što dalje?

MAJA: Polako se pripremamo za ljeto. Odnosno za ciklus od 4 izložbe Muzejske šetnje požeškim ljetom koje će naslijediti ovu sada aktualnu i vrlo posjećenu izložbu Alilovci, život prije 3700 godina poslije, na koju vas od srca pozivamo. Prigotovljujemo i našu izložbu Muzeji u loncu, barem što se istraživanja tiče, pripremamo programe za sljedeću godinu za natječaje Ministarstva kulture…..29 , svibnja u 20 sati u suradnji s našom knjižnicom očekuje nas predivno predavanje-demonstracija stručnjakinje za zdravu prehranu Tončike Cukrov iz čuvene Makronove koja će nam otkriti kako u današnje vrijeme zdravim i tradicionalnim namirnicama, jednostavno i jeftino očuvati zdravlje, odnosno kako prilagoditi naša tradicionalna jela iz Muzeja u loncu još zdravijoj varijanti. U svakom slučaju, dragi naši slušatelji od srca Vas pozivamo da nas pratite i budete s nama in, sve tako učeći iz prošlosti.