Muzej u loncu u Slatini i Virovitici

28.4.2015.

Danas smo s Muzejem u loncu u Slatini i Virovitici, najzapadnijem dijelu naše Slavonije. Poslije proljetnih okusa Uskrsa koji su nam još uvijek u ustima, danas ćemo vam pričati o najozloglašenijem dijelu slavonske prehrane, o nekadašnjim teškim doručcima koji su prethodili teškim cjelodnevnim poslovima na polju. U Virovitici smo malo bolje upoznali Mikeše, a u Slatini zlatne žene iz Vaške, Sopja i Čađavice koje su u kuhinji Zavičajnog muzeja Slatine pripremale za Muzej u loncu posebna jela. Vratili smo se puni dojmova, zanimljivih priča, naučili smo praviti mnoga jela. Majo, odakle, početi?

MAJA: Za početak, možda s Mikešima. Ako je Osijek poznat po Esekerima, Virovitica je poznata po Mikešima. Tko su Mikeši, pokušali smo saznati, a kako li drugačije, nego zavirivanjem u lonac prošlosti i običaja iz kojega se još uvijek dobrano puši. Zahvaljujući našoj dragoj kolegici Jasmini Jurković Petras, etnologinji Gradskog muzeja Virovitice, nedavnog mrzlog jutra ogrijanog pouzdanim štednjakom na drva, sjeli smo za stol pravog Mikeša, Dragutina Celića Drage i riječ po riječ, miris po miris, okus po okus, fotografiju po fotografiju, jelo po jelo, šalu po šalu, zdravicu po zdravicu, bogme dobrano smo izvrnuli naopako mikeški kaput. Mikeši su jako ponosni na sebe i duh prošlosti svojih korijena, barem ako je suditi po našem domaćinu koji mikeštinu redovito promovira na lokalnom radiju, odnosno glumcima Miji Pavelku i Drašku Zidaru iz Mikešlenda koji predstavom Kazališta Virovitica „Mikeški kabare“ čak kroz tri nastavka oduševljavaju publiku, vjerno ocrtavajući njihov šaljivi, prostodušni i pomalo surov mentalitet. Jednako su tako Mikeši ponosni i na svoj specifičan govor s mnoštvom tuđica prilagođenih mikeškom vrckavom duhu kojima nas je naš razdragani domaćin Draga obilno zasipao, obazrivo nam pomažući u prijevodima kad god smo zaglavili. „Ni vreća neće stojat, ak’ je prazna!“, poslovicom njegove omame uveo nas je domaćin Draga s u čudesan odnos Mikeša prema hrani, pa i životu. Mikeši su oduvijek bili srednji i niži sloj Virovitičana, nekada velikih familija od desetak duša, koji su se iako u gradu, bez obzira čime se bavili, zapravo hranili plodovima svoje zemlje i svoga blaga. U vrijeme kada se sve radilo ručno, kada je svega nedostajalo i nije bilo lako priskrbiti namirnice, živjelo se jednostavno. Kuvalo se u prostoj cinjanoj ranjici, jelo se iz plejnatih tanjura. Napornog je posla, posebice u polju bilo puno, pa su „Kad’ je cvankalo podne“ govorili su okupljajući se na kopanj, izrazom kojeg su koristili i za svoje krave, dakle pauzu s jelom: „’Ajmo njeku vraščiku požderat, sad je dost’ posla!“. Ni za najtežeg posla nije uvijek bilo mesa, pa je često važila ona pomirljiva: „Kulj’ko, tulj’ko, makar nješt’!“. A i kad nije bilo mesa, znali su s jednakim merakom uživati i u štercu, graj šalati ili običnim šiškrlama koje je u obitelji našeg domaćina, pravila ona ista pragmatična omamama Švabica. Mikeška je kuhinja, čini nam se više nego ostale, baš poput njihovog govora, pravi, dobrohotni, pomirljivi i prilagodljivi spoj svih dođoša i prođoša koji su se ovdje miješali posljednjih tristotinjak godina. Možda ćete čuti da za sebe kažu, u nedoumici geografske pripadnosti da su Podravski Slavonci, ili ako vas malo bolje poznaju počastit će vas konstatacijom da nisu „ni mimo, ni vrit. U veselju oni nagađaju i o porijeklu svoga etnonima. Po jednoj predaji, još za turskih vremena, o kojima govore neopterećeno i živo kao da ih se i sami sjećaju, kažu da se ovdašnje stanovništvo bavilo kirijašenjem drva, pa su ih Turci prozvali mikešima, iliti kirijašima. Po drugoj, veselijoj priči, Mikeši su nastali sretnim spojem doseljenih Ličana koji su trbuhom za kruhom došli krčiti šume i veselih Mađarica preko Drave koje su im kuhale. Ipak, naš domaćin Draga, misli da su Mikeši dobili ime po Mikama, kojih je za razliku od Franja, Joza, Kata, Mara, Jula, Zdena i Dragi, s naglaskom na prvom slogu, imala skoro svaka obitelj s puno djece, pa je cijela Virov’tica orila: „Ej, ti Mika, Mikeš, dojdi vamo!“. Naš domaćin Draga Celić jedan je od najvjernijih kazivača i pouzdanika tradicijske baštine, svaki ponedjeljak ujutro osvane u virovitičkom muzeju s kojim novim podatkom ili predmetom sakupljenim od Virovitičana, kojima ga oduševljeni njegovom emisijom redovito opskrbljuju.

MARIJANA: I dobro, što su to nekada u vrijeme djetinjstva našeg kazivača Virovitičani jeli?

MAJA: Čudeći se čudimo nazivima koji će nam još duuugo, duuugo odzvanjati u ušima poput neke vesele, nerazumljive dječje brojalice: trantljika, andraminje, fuksendli; taškrle, šiškrle, trenc.
Pa ipak, dugi postovi pred Uskrs ili Božić nisu istjerali mast iz svakodnevnog jelovnika, štoviše, omama je praktično znala reći:„Sinko, grij ne ide u usta, nego iz usta, ako neš jest, neš ni radit“.
U Mikeškom jelovniku vladao je duh dovitljivosti koji je zbog različito složenih dodatka, poput jabuka, fuksendli (rogača) ili oraja, jednu tepsiju pretvarao u dva ili više kolača, a domaćicu vrednijom od drugih. A na čestim trantljikam ili zabavama, neizostavnom dijelu života Mikeša koje su se rađale niotkuda, najneobičnijim povodima, uz armoniku, violinu, bas i koju tamburicu, ostajalo se do „pasjeg doba“, nekada su uz šiljer, bili dovoljni samo macafizli, sitni kolačići od prhkog tijesta, pita od jednog jajeta ili gužvara. Neopterećeni, kakvi već jesu, i u svatovskom slijedu jela osjeti se nonšalantnost, pa je uz kokošju juhu, kuhano kokošje meso išlo čak nekoliko vrsta sosova: tormana sos, bijeli sos, sos od crvenog luka, kopar sos i paradajz sos, zatim pohano meso, različite vrste pečenog mesa (teletina, guščetina, pačetina) uz restane, temfane krumpire ili mlince, da bi tek poslije pola noći bila ponuđena sarma, vinski i srneći gulaš, prasetina i janjetina, slani štrudli sa sirom i valjankom, koprivom ili špinatom. Ne stideći se, Mikeši su koristili darove prirode, od karasa, linaka, štuki, bulješa, rusa, babuški, somića, klenova, crvenperki iz riječice Oženice lovljenih na čašu, košare ili stolnjakom, pa sve do kopriva sa sirom u svatovskoj štrudli. Nedostatak šećera nije ih spriječio da čaj od šipka, lipe ili bazge zaslade suholinom, tableticom poput andola ili da kuhaju pekmez koji su, ako nije bio sladak poput onog od mušmulje ili šljive, završavali uz dodatak cikorije. Posebna uživancija djeci koja su čuvala marvu uz rubove njiva i livada bila je sirova čičoka, od koje su odrasli pravili rakiju čičokaru. A djeci je jednako veselje bila vruća slatka nutrina krumpira koje su krali iz veš lonca ili kotluše kada je netko od susjeda kuhao valjanke i krumpir za svinje. Dječja igra po susjedskim dvorištima bila je svima mali prozor u svijet, u životne i prehrambene navike šarolikih doseljenika koje su se polako, ali sigurno, tim nedužnim zavirivanjem u lonac, tijekom generacija neprimjetno prožimale.

MARIJANA: Ako su u Virovitici Mikeši u selima, uz Dravu kod Slatine su bošporaši. Tko su sad pak bošporaši?

MAJA: Slatina je vrlo blizu Virovitice, i imali smo prilike vidjeti koliko se grad od grada razlikuje, običaj od običaja, selo od sela. Zahvaljujući kolegici Dragici Šuvak, etnologinji i ravnateljici Zavičajnog muzeja Slatina koja je okupila u kuhinji njihovog novog muzeja drage suradnice Mariju Kenjerić i Marijanu Herbaj iz Čađavice, Anu Dvojak i Nedjeljku Grgić, iz Vaške, razgovarajući o nekadašnjem životu, ali ponajprije o tradicijskoj prehrani, imali smo prilike vidjeti svu raskoš u dovitljivosti u prehrani ovog dijela Slavonije. Prije svega i ovdje govorimo o nizu vrlo skromnih jela, koja su podsjetimo bila osnova svake seljačke kuće, posebice u teškom periodu između dva svjetska rata i poslije onog drugog. Jelo se kao i u ostatku Slavonije u tri glavna obroka koja su se nazivala kao i u ostalom djelu Slavonije, ručak prvi jutarnji obrok, danas doručak, juž’na ili južina bio je onaj u podne, i onaj posljednji je ne nekada i danas bio večera. Međuobroka, nije bilo, jer bi se u tom slučaju pojeo sav kruh kojega nije baš bilo previše, posebno u velikim obiteljima. Ipak, bilo je majki koje su se domišljale kako zadovoljiti apetit svoje djece, pa su im u pećnici pekle mrkvicu narezanu na listiće poput današnjeg čipsa, ili su im u ruku tutnule po šaku sušenog voća. Kolači i meso jeli su se dva puta tjedno, u četvrtak i nedjelju. Nedjeljom živina ili mladina (dakle perad), i pričaju naše kazivačice da je baka dobro pazila tko je kada dobio koji komad mesa, da ne bi dva puta za redom dobio isti komad. Četvrtkom se pak pripremalo štogod od zalivenog mesa uz krumpir ili varivo sezonskog povrća. Ovdje je za razliku od ostatka Slavonije meso iz kante zatopljeno s masti bilo pravilo, a ne iznimka.  Dakle, svinjetina se salamurila, stavljala na nekoliko dimova, a onda se sve, osim možda šunke koja se čuvala za Uskrs rezalo na komade, prepeklo i u kante zalilo s puno masti. Ovaj oblik čuvanja mesa, čuli smo, zadržao se do danas, a nekada je bio dragocjena ušteda vremena s domaćicama, posebice za velikih poljoprivrednih poslova u kojima su svi sudjelovali, pa i reduše, tako da je bilo najlakše posegnuti u kantu, navaditi već pečene kobasica, ili slanine ili mesa, ugrijati, s onom masti koja je ostajala začinili su se pečeni krumpiri, dodao se koji luk, rajčica ili krastavac i evo gozbe! I još ako dodamo kiselo mlijeko koje je bilo jedno od rijetkih osvježenja za vrijeme paklenih vrućina na polju. Moramo napomenuti da je hrana, posebice meso bila uglavnom i jedina naknada težacima na polju ili u vinogradu, tako da se za te namjene i čuvala. Uvertira u težak posao bio je svakako teški doručak koji je osiguravao potrebnu snagu poslenicima do ručka, odnosno do podneva. No kako nije baš bilo mesa, pripremala su se mnoga teška, zasitna jela puna dragocjenih ugljikohidrata, prave energentske bombe poput zafrigane čorbe, kukuruznih, belih ili žitnih žganaca, kiselih kumpera, cicvare, naravno sve dobro zamašteno. I dakao, posebno jelo, po kojemu je cijeli kraj dobio naziv bošpor. Upravo, čini nam se da su ti doručci, ili ručkovi, kako ih u Slavoniji zovu, krivi za stigmu nezdrave hrane u Slavoniji. Zaboravljajući, na žalost pri tome uzroke: nedostatak kvalitetnije hrane uslijed siromaštva seljaka, kao i namirivanje nasušne potreba za teški fizički rad. Konačno, ni na jednoj staroj fotografiji nikada nismo vidjeli debelog Slavonca ili Slavonku. Iz reda ovih hranjivih jela iz reda žitarica idu i ona svakodnevna, za ostalu čeljad u kući, a ne samo za rabotare na kojima se tek štedjelo. Dakle, rezanci na žufi, tj istucanim sjemenkama bundeve ili dizanice sa žufom, šterc od prženog brašna, piškori ili šufnudli, trenci, ruljenci ili tarana, valjuški na graovoj čorbi ili rezanci zapečeni s grahom, fleklice s kupusom, krumpir kuhan na mlijeku, makvići – lokše omekanjene slatkom vodom, gumboci ili trganci. Pa onda je tu cijeli niz jela od starog kruha – popecanke sa vodom i bijelim lukom ili prnjave maščenke – pohani kruh ili nama već poznatija popara, a o udrobljenom kruhu u bijelu kavu kojega su svi jeli iz iste zdjele, da i ne govorimo. Na tragu tih jednostavnih, a omiljenih jela je upravo i bošpor.

MARIJANA: A što je sa svom onom peradi koja se uzgajala po seoskim domaćinstvima?

MAJA: Da, to su oni nedjeljni, blagdanski ručkovi odnosno južine kako su ih nekada zvali, blagoslovljeni mesom peradi. Recimo, na fašnički utorak, kao vrhunac fašenki pred Čistu srijedu, ovdje je bio običaj da se pripravi ručak od pevca – dakle barem 7 mjeseci starog pijetla iz vjerovanja da će kao životinja koja čeprka unazad od kuće i njenih stanovnika odnijeti sve zlo. Tu je i čuveni guščji paprikaš kojim ćemo prepoznati običaje oko vršidbe u Slavoniji, pa tako i ovdje u Virovitičkom i Slatinskom kraju. Za onda guska za proslavu berbe kao i šopana guska uz blagdane Svisveta i Martinja. Dakle, ovi su se događaji kao i nedjelje pamte se po živadskim ručkovima, i bili su doista svetkovina u pravom smislu te riječi odnosno blagdani, jer se sa veseljem blagovalo konačno meso, pa makar i peradi.

MARIJANA: Dobro a gdje je u ovoj cijeloj priči bošpor, o kojemu priču vjerujem i naši slušatelji čekaju s nestrpljenjem?

MAJA: E, i mi vam ju jedva čekamo prenijeti. Doista, ilustracija svega ovoga što smo vam do sada napričali je čuveni bošpor, kojega su nam za našu izložbu tradicijske prehrane Slavonije pripremale kazivačice u Slatini. Bošpor je po svemu vrlo, vrlo jednostavno jelo, vrlo slično povalu i kiselom povalu koje smo imali prilike susretati po Slavoniji. Riječ je o vrlo jednostavnim, nekada omiljenim slanim jelima, poslasticama, čiju omiljenost mi danas niti u najboljoj namjeri ne možemo shvatiti. Dakle, voda, brašno i začini koji uz sol variraju, crvena mljevena paprika, bijeli luk, sok od rajčice, ocat, rasol. Obično je jelo bilo malo gušće od krem juhe, odnosno poput sosa. Nikako nam nije jasno što je u tom jelu tako bilo spektakularno. No onda smo potražili etilmologiju naziva povalo i shvatili da je riječ o finom brašnu koje se koristilo u malim količinama samo za najfinija jela. Kad znamo da se kruh pravio od brašna na flok, onda su jela od ovog finog, bijelog, mekog brašna, zaista morala biti poslastica. Konačno, sasvim su finog okusa. Toliko finog da ih i dan danas u Sopju prave za doručak svake nedjelje. Dakle bijeli bošpor se pravio od prženog brašna, bijelog luka i rasola, a crveni kada nije bilo rasola,  uz dodatak soka od rajčice. Jede se tako da se u tanjur nadrobi kruh, koji se prelije bošporom.  Naravno da se mogao jesti i uz dodatak zatopljenog mesa iz masti, ili kobasice, ili recimo pržene guščje jetre, ali jednako tako njegova jednostavnost je garantirala posebnost. Naziv bošpor je došao do nas i do Slovaka iz susjedne Mađarske, a znači kisela juha s bijelim lukom, ali i po etimologiji zapapreni sos, što nam sugerira da se u prošlosti radilo o ovoj varijanti od rasola. U prilog tome ide i J.E. Tomić u romanu Za kralja i za dom, koji u opisu onih čuvenih protokolarnih napijanja u Patačićevoj Pinti u kuriji na Zagvozdu, u 18. stoljeću u kojima bi najizdržljiviji ostajali uz kapljicu bdjeti do jutra, kada je stizalo posebno okrepljujuće jelo, najčešće – ljuti i kiseli bošpor, kojega spominje i naš Ciraki.

MARIJANA: Ne smijemo zaboraviti reći da naš vrijedno radi i dalje. Majo što se događa u Muzeju?

MAJA: Naravno da se radi punom parom, štoviše, pripremamo Vam nezaboravni Dan muzeja u muzeju, pred muzejem i na starom gradu, želeći nas podsjetiti na tu povijesnu i zaboravljenu lokaciju, predstaviti nam priču o tradiciji pivarenja, i današnjoj Udruzi pivara Požega, predstaviti su nam originalno vodstvo kroz postav Zlate Kolarić Kišur i naravno otvoriti širom vrata zanimljivoj arheološkoj izložbi Alilovci prije 3700 godina, koju nikako ne smijete zaobići. Pripremamo i prezentaciju Muzeja u loncu za prve turističke grupe, a cijelu našu priču uključivanja zajednice u ovaj projekt predstavili smo i na muzeološkom skupu 2 dana za baštinu u Zagrebu. Ne zaboravimo reći da se vrše posljednja snimanja po Slavoniji Baranji i Srijemu za izložbu Muzeji u loncu koju svi s nestrpljenjem čekamo. I mogli bi mi još puno toga o muzeju, čuvaru naše materijalne i duhovne baštine, ali vas pozivamo da sve provjerite sami.

MARIJANA: I što drugo dodati dragi naši do li da s nestrpljenjem očekujete sljedeće putovanje Muzeja u loncu po Slavoniji, Baranji i Srijemu !