Ravnopravni i sretni

26.2.2015.

Nasilne veze su bez veze dio je projekta koji organizira udruga CESI u partnerstvu s Uredom za ravnopravnost spolova i Ženskom sobom pod nazivom “Moj glas protiv nasilja” s ciljem podizanja javne svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama i djevojkama. Projekt financira Europska unija u okviru programa PROGRESS, a u njega su uključeni i učenici Ekonomske škole. O čemu je riječ i na koji način sudjeluju objasnile su nam profesorice Martina Budimir i Magdalena Vojak te učenice Maria Jakešević i Darija Đurđević.

Profesorice Budimir kako ste se odlučili sudjelovati u ovom projektu?

Martina Budimir: Cilj projekta je prevencija nasilja u vezama mladih, kao što ste već rekli i Ekonomska škola je jedna od trideset škola koje sudjeluju u projektu. Cilj je educirati što više mladih osoba tako da prepoznaju koje vrste nasilja postoje, da shvate nešto uopće je nasilje a što oni prije možda nisu percipirali kao nasilje i zapravo da educiraju širu okolinu. Tako su u sklopu projekta predviđene neke aktivnosti gdje će se educirati i ostali građani. Ekonomska škola u Požegi je jedina škola u Hrvatskoj gdje su dvije predstavnice, zbog jedne specifične situacije. Mi smo već sudjelovale u raznim projektima koje provode CESI. Prije nekoliko godina u projektu „Šutnja nije zlato“ ili kolegica Vojak još kao učenica je u ulozi vršnjački edukatora u projektu Memoec, tako da s obzirom na to da smo poprilično uspješni u aktivnostima koje provodi CESI i koji imaju sličan cilj, pozvane obje kao predstavnice Ekonomske škole.

Profesorice Vojak kako je zamišljen projekt i koji je njegov cilj?

Magdalena Vojak: Projekt je u biti zamišljen tako da prvo profesori sudjeluju u jednom uvodnom seminaru, koji smo odradili još prošle godine u ožujku u Donjoj Stubici. Seminar je organizirala udruga CESI a cilj je bio educirati profesore, koji će onda dalje educirati učenike i s njima provoditi daljnje aktivnosti. Sam dio aktivnosti s učenicima počeo je početkom ove školske godine. Odradili smo dvije radionice tijekom listopada u kojima je sudjelovalo oko 100 učenika. Dio učenika je odrađivao radionice sa mnom, a dio s profesoricom Budimir. Nakon te dvije radionice u listopadu, svaka od nas je izabrala desetak učenika koji su pokazali najviše zanimanja i s njima provodimo daljnje aktivnosti. Mi smo zapravo dobili na izbor želimo li s učenicima raditi filmiće, kratke spotove vezano za tematiku prevencije nasilja. To su isto tako mogle biti i kampanje putem različitih medija, društvenih mreža, lokalnih medija. Isto tako zgodan način rada bile su i ulične akcije gdje bi se primjerice dijelili materijali građanima kako bi se i njih senzibiliziralo za ovu problematiku ili primjerice izrađivale različite ankete.

Održano je 8 radionica, kako su one izgledale i na koji način su učenici sudjelovali u njima ?

Magdalena Vojak: Ono što mogu reći je da su učenici bili ugodno iznenađeni načinom rada na samim radionicama. Kompletna uputstva i priručnike dobili smo od udruge CESI, radionice su bile interaktivne i prioritet je bio rad učenika a mi smo bili voditelji, usmjeravali ih i pokušavali propitkivati njihove stavove. Oni su radili timski, pokušavali su prepoznati što su to stereotipi, rodni stereotipi, što je to rodna ravnopravnost, pokušavali su prepoznati različite vrste nasilja. Posebno smo se fokusirali na one vrste nasilja koje oni uglavnom u vezama ne prepoznaju, verbalno nasilje, psihološko nasilje, socijalno nasilje. Dobili su i upute kako se nositi s nasiljem ako ga sami dožive u vezi ili ukoliko budu svjedoci nasilja u vezama svojih vršnjaka i prijatelja.

Koliko je kod mladih ljudi razvijena svijest o nasilju u vezama potrebi uklanjanja rodnih stereotipa i ostalih uzroka rodno uvjetovanog nasilja i koliko su oni uopće informirani o svemu tome?

Martina Budimir: Bilo je predviđeno da na radionicama sudjeluje četrdesetak učenika. Mi smo imali dosta veliko zanimanje pa je bila mala gužva. U principu je bilo teško iz organizacijskih razloga okupiti toliko učenika i organizirati radionice. Neki učenici su malo neozbiljno shvatili cijelu tematiku, no mislim da smo ipak doprijeli do većine njih u i sve ono što im je do tada bilo siva zona ili što su kategorički odbijali definirati kao nasilje, da su uspjeli shvatiti u definirati i to kao nasilje. Shvatili su isto tako da trebaju reagirati i da u kvalitetnoj vezi neke stvari ne treba dozvoljavati. Bilo je situacija u kojima su učenici na primjerice šamar djevojci zato što je koketirala s drugim mladićem smatrali da treba nastaviti s tom terapijom, da bi se na kraju posramili svog odgovora i shvatili da je i to u principu nasilje te da za takvo ponašanje nema opravdanja. No vrlo se često zanemaruje i zaboravlja na financijsko nasilje, znači gdje jedna osoba financijski ovisi o drugoj jer ne raspolaže sa svojim sredstvima. Mislim da je dosta učenika shvatilo i gdje su te neke skrivene vrste nasilja koje se inače ne prepoznaju kao takve. Smatram da bi i dalje trebalo raditi, zato su ove aktivnosti koje ćemo dalje provoditi u školi vrlo bitne. Mislim da treba još puno rada i trebalo bi u principu provesti radionice kroz sve generacije, u svim razredima. Mi smo nažalost zbog vremenskih okvira mogle odraditi radionice svaka u 3-4 razreda, no uključila se i naša pedagoginja profesorica Jadranka Sabalić tako da ona inducira učenike koji će biti vršnjački edukatori, koji već provode i namjeravaju provoditi radionice u nekim drugim razredima. Kolegica Vojak je također provela radionice i u nekim razredima koji u početku nisu bili uključeni u projekt, U principu to je dugotrajan proces, dugotrajan posao, potrebno je jako puno edukacija kako bi se razbili neki stereotipi koji su usađeni odgojem i koje okolina nameće kao normalne. Mislim da je dosta toga napravljeno, dosta smo postigli, ali još je velik posao pred nama.

Provedene su i ankete među vršnjacima u školi, a rezultati su pokazali da djeca i mladi ne prepoznaju neka nasilna ponašanja i ne znaju dovoljno o tome kako se zaštititi od nasilja. Prema Vašem mišljenju koliko je važna edukacija mladih o ovoj vrsti nasilja, koje često ostaje neprepoznato?

Magdalena Vojak: Nažalost svjedoci smo ne samo primjerima iz medija nego i iz uže okoline, pogotovo mi koji radimo u školama, koji radimo s djecom, da je nasilje svakodnevno nažalost postalo ne iznimka nego pravilo, i smatram da je izuzetno važno provoditi ovakve i slične aktivnosti da bi se mladi upoznali s tim što zapravo nasilje jest. Mi smo često kroz radionice vidjeli da oni neke osnovne oblike nasilja uopće ne prepoznaju, a onda i kako na to nasilje odgovoriti. Kroz te radionice, pozornost je upravo usmjerena na prepoznavanje svih oblika nasilja, a zatim smo im dali upute kako se s njima nositi. Od razgovora s pedagoginjom, od razgovora s drugim vršnjacima kad se događa primjerice unutar škole, pa do različitih besplatnih telefona gdje mogu dobiti stručnu pomoć.

Koliko znam pokrenuta je i Facebook stranica Nasilne veze su bezveze preko koje će zapravo mlade nekako najjednostavnije senzibilizirati i informirati o svim oblicima rodno uvjetovanog nasilja, načinima prevencije i zaštite te kvalitetnim vezama. Smatrate li da je to dobar način edukacije?

Martina Budimir: Facebook je postao naša stvarnost, ja sam jedna od rijetkih osoba koja nema Facebook profil, a mislim da se na prste jedne ruke mogu nabrojati osobe koje još nisu ušle u taj svijet. Činjenica je da mladi funkcioniraju na takav načini i da preko tih medija koji su njima daleko privlačniji od ostalih na koje smo možda mi malo stariji navikli možemo lako doprijeti. Smatram da im se tako može lakše i bolje pristupiti. To je znači Facebook stranica gdje se objavljuju izvješća s radionica, kratka izvješća s fotografijama.

Uskoro slijede i daljnje aktivnosti što će one obuhvaćati?

Magdalena Vojak: Ova skupina od desetak učenika koji su sudjelovali na radionicama nastavljaju dalje s aktivnostima, već prema dogovoru sa mnom ili profesoricom Budimir. Konkretno skupina koje je radila sa mnom nastavlja dalje s jednom zapravo velikom uličnom akcijom. Ono što nam je primarni cilj je senzibiliziranje ne samo učenike naše škole, već i lokalnu javnost za ovu problematiku. Krenut ćemo s jednim natječajem u školi, tražit ćemo od učenika da naprave likovne radove vezane na ovu temu, a onda izabrati one najbolje i njih nagraditi. Kroz uličnu akciju te bismo radove pokazali i našim sugrađanima. Isto tako, ova grupa učenika radit će materijale kojima će nastojati ukazati na ovu problematiku i ti materijali će biti dijeljeni. Ono što je osnova, to je izrada jedne ankete. Anketu će pripremiti sami učenici i onda je provesti tijekom ulične akcije, kako bi vidjeli koliko su naši sugrađani upoznati s problemom nasilja. Koliko dobro mogu prepoznati različite vrste nasilja i znaju li kako odreagirati na nasilje ako ga u svojoj okolini vide.

Profesorice Budimir što će raditi vaša skupina?

Martina Budimir: Ono što ja zasad ostalo je snimanje jednominutnog filma s obzirom na to da je Požega grad jednominutnog filma i da se s tim filmovima možemo prijaviti na neke naše lokalne festivale, odnosno međunarodne festivale. Snimit ćemo dakle jednominutni film o vršnjačkom nasilju. Primijetila sam da učenici jako dobro reagiraju na medij filma ne samo kao konačni proizvod nego i tijekom rada na filmu. Oni se zapravo kroz pripremu, snimanje, podjelu uloga, pripremu rekvizita, montiranje filma i režiranje upoznaju s medijem filma. Imaju osjećaj da su nešto konkretno napravili, budu zadovoljni sa svojim konačnim proizvodom. U principu, učenici iz njihovog razreda ili iz cijele škole vole pogledati njihove uratke i tako se uspije doprijeti do ostalih učenika.

Maria Jakešević maturantica Ekonomske škole i Darija Đurđević učenica drugog razreda hotelijersko-turističkog smjera sudjelovale su u projektu Nasilne veze su bezveze i s nama podijelile svoja iskustva ali i razmišljanja o ravnopravnosti. Darija kakvi su dojmovi s radionica i možeš li nam malo opširnije ispričati što ste sve radili i kako su izgledale te radionice?

Darija: Dojmovi su jako pozitivni, jako su mi se svidjele te radionice. Čim je profesorica spomenula tu ideju, ja sam se odmah priključila. Radionice smo odradile u prvom polugodištu. Zajedno nas je bilo 40-ak i na prvom satu smo radili obilježja žene i muškarca te po čemu ih razlikujemo. Na drugim satovima smo dobili tekstove s nekim primjerima o zlostavljanju i pokušavali smo otkriti radi li se doista o zlostavljanju ili ne. Morali smo prepoznati zlostavljanje.

Marija kakvi su tvoji dojmovi?

Maria: Smatram da su radionice bile vrlo korisne zbog toga što smo uvidjeli što je nasilje, a za što prije uopće nismo mislili da bi moglo biti. Vidjeli smo da postoje mnoge razlike između muškaraca i žena, ali zapravo smo svi ljudi i trebali bi biti jednaki. Kad je profesorica dala temu, ja sam se odmah javila jer smatram da danas ima jako puno nasilja kojeg bi trebalo zaustaviti. I kod nas je bio primjera da nas je puno više smatralo da neki slučajevi nisu nasilje nego da jesu. Tek kada bi profesorica pojasnila zašto se taj slučaj smatra nasiljem shvatili smo da jesmo pogriješili. Ljudi uglavnom smatraju da je nasilje samo fizičko, no postoji i ono psihičko koje može ostaviti puno gore posljedice.

Kakav je vaš stav kad je u pitanju nasilje nad ženama i nasilne veze?

Darija: Ja ne odobravam nikakvo nasilje, a posebice ne nasilje prema slabijima.

Maria: Ja smatram da bi svi trebali biti jednaki i da nasilja ne bi trebalo biti. Trebali bi svi živjeti u miru jer smo danas u slobodnoj državi, gdje svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje. Tko to prihvati – prihvati, tko ne, ali treba to poštovati.

Nakon sudjelovanja u radionicama jeste li uspjele shvatiti razliku između kvalitetne i nekvalitetne partnerske veze i kako možete bolje komunicirati u vezi?

Maria: U radionici smo radili stvarne primjere koji se događaju između parova. Radili smo na nekim slučajevima i došli smo do problema, a profesorica nam je objasnila kako bi se to trebalo rješavati. Naučili smo da je razgovor jako važan.

Prema Vašem mišljenju što bi se trebalo učiniti da se vašim vršnjacima pomogne u prevenciji i prepoznavanju vršnjačkog nasilja?

Maria i Darija : Smatramo da bi prvo trebali biti povjerljivi, da bi trebali razgovarati dosta i s roditeljima iako to danas jako malo činimo. Teško je doći roditeljima i reći da vas je netko povrijedio riječima jer ne znamo bi li oni to shvatili ili ne. Profesori nam uvijek pružaju priliku da im se obratimo i pitamo ih za savjet, ali mi to jako malo koristimo previše se zatvaramo u sebe. Trebalo bi biti više ovakvih radionica pa da tako i više učenika shvati što je nasilje i da ako imaju nekakvih problema da se mogu povjeriti roditeljima, pedagogu, psihologu ili nekome u školi.

Voljela bih znati koliko vi znate što se krije iza pojma rodna ravnopravnost?

Darija: To znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog (npr. politika) i privatnog (npr. obitelj) života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.

Smatrate li da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog života (npr. politika, neka vodeća mjesta u gradskim institucijama i tvrtkama konkretno u našem gradu i da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata?

Maria : Pa ne znam. Sad kad gledam konkretno kod nas, nikad nisam čula da smo imali kandidatkinju za gradonačelnicu, uvijek je to bio gradonačelnik. Kad prolazimo gradom, češće ćemo vidjeti odvjetnika nego odvjetnica. Na televiziji rjeđe viđamo ženu političarku smatram da to ne treba biti tako. Svi smo jednaki i svi imamo ista prava, iako kad bi npr. otišli kupiti kartu na kolodvor vidjet ćemo ženu koja tamo radi. U školi također uvijek ima više profesorica a i mi smo zapravo više ženska škola, a i kod nas u razredu ima jako malo mladića.

Prema vašem mišljenju mogu li žene biti jednako uspješne u obavljanju tih poslova?

Maria : Naravno da mogu iako ima poslova gdje žena ne bi mogla, npr. građevina ali to je samo zato što je to fizički težak posao. No, spol ipak ne smije biti prepreka.

Poruka vašim vršnjacima kad je nasilje u pitanju?

Maria: Nemojte se zatvarati u sebe, ako ste pretrpjeli ili vidjeli nasilje. Jednostavno to morate nekome reći i zaustaviti jer imat ćete i vi jednog dana svoju djecu i vjerujem da ne biste voljeli da se nad njima vrši nasilje, a da vam oni to prešute. Željeli biste im pomoći pa zato pružite priliku i svojim roditeljima, učiteljima, prijateljima da vama pomognu i recite im ako vas nešto smeta. Sve što je loše mora se zaustaviti jer svi imamo pravo na sretan život bez obzira na spol, boju kože, vjeru ili nešto drugo.