Ravnopravni i sretni: Djeca su ono što ovoj poziv čini tako lijepim

28.5.2015.

Većina djece od prvog do četvrtog razreda ima učiteljicu ali ne i treći razred Osnovne škole Julija Kempfa. Oni imaju učitelja Marija Gavrana. Bio je to dovoljan razlog da ga ugostimo u našoj emisiji Ravnopravni i sretni.

Prije sto godina, gotovo svi učitelji bili su muškarci, danas u razrednoj nastavi dominiraju žene pa su muškarci rijetkost. U Kempfovoj školi ta slika je nešto malo drugačija jer uz učitelja Gavrana je još i učitelj Kovačević, no još uvijek je to malo u odnosu na broj učiteljica. Mario što mislite zašto je to tako?

Mislim da se prije svega radi o ekonomskim razlozima. Prije stotinjak godina, učitelji odnosno prosvjetni djelatnici bili su vrlo cijenjeni, vjerojatno su bili i dobro plaćeni. Bili su dobro pozicionirani u društvu i tada se naravno dosta muškaraca odlučivalo za taj poziv pa su bili većina. Međutim, kako je ekonomska moć učitelja slabila, kako su se spuštali na društvenoj rang ljestvici sve niže, tako su malo po malo izlazili iz zanimanja i danas imamo to što imamo, dakle relativno mali broj muškaraca u ovom zanimanju. Konkretno kod na našoj školi samo smo nas dvojica kolega u razrednoj nastavi. Takva je situacija u većini škola u Hrvatskoj.

Kako ste se odlučili upisati učiteljski fakultet?

Ja sam srednju školu pohađao u tadašnjem Centaru za usmjereno obrazovanje, bio sam obrazovni smjer, pedagoško usmjerenje i nekako je to prirodni nastavak svega toga. Moj prvotni plan bio je studirati jezike, međutim, mladost i godine koje sam tada donijele su ti to recimo to tako, da nisam bio previše vrijedan, nije mi se previše dalo učiti za prijemne ispite i odlučio sam se za razrednu nastavu jer sam tu mogao otići na prijemni ispit bez nekih posebnih priprema.Trebali smo crtati, nešto otpjevati, pokazati neke sposobnosti koje sam već imao. Tako sam završio na razrednoj nastavi, ali nisam nikada požalio. To je nešto kao prst sudbine, nešto što vas vodi nečemu, a da niste ni sami svjesni i nekako mi se čini da su neke stvari uređene odavno i da se samo krećemo u tim nekim okvirima i završimo tu gdje jesmo. Nisam požalio što sam završio taj studij i što se bavim tim poslom.

Sjećate li se koliko je bilo muških kolega koji su studirali, kažu da ih obično bude jako malo i da su rijetka pojava?

Pa da i tad kad sam ja studirao, a to je bilo 1982. godine, na studijskoj grupi nas je bilo 120, većinom su to bile djevojke, a nas muških bilo je tek 6. Od 120, 6 muškaraca. To nije nije neka impresivna brojka, mislim da je i danas takva situacija.

Što je to, što je u Vašem pozivu toliko privlačno?

To je prilično teško i kompleksno pitanje, ima puno toga. Jedna od stvari koje se meni jako sviđaju, zbog čega sam ja oduševljen ovim pozivom, su djeca naravno. Djeca su otvorena. Ona su nesputana, oni vam jasno daju do znanja što vole, što ne vole. Bez okolišanja i bez ustručavanja vam to kažu. Oni ne verbaliziraju riječima već svojim ponašanjem daju vam potvrdu i povratnu informaciju, koliko dobro radite svoj posao ili ga ne radite dobro. Točno daju do znanja svojim ponašanjem kad ste se pripremili, kad niste, kada imate loš dan. Ako dođete nespremni, oni zijevaju, okreću se, šuškaju, pričaju, zabavljaju se ili vam otvoreno čak kažu da im je dosadno. A ako s druge strane odradite dobro svoj posao, uz temeljitu pripremu, onda dobijete pregršt dobroga ponašanja, radne atmosfere, i dobijete kreativnosti koliko god hoćete. Tako da su to neke stvari koje mene oduševljavaju baš kao i vezanje djece i učitelja. Mi se vežemo za tu djecu i oni su nama u toj dobi vrlo važni. Nerijetko roditelji kažu da dijete dođe kući i ne sluša što kaže roditelj, nego mora biti onako kako su učitelj ili učiteljica rekli. I još jedna stvar koja je vrlo važna, to je taj napredak koji mi primjećujemo u radu, u toj dobi od prvog do četvrtog razreda. Taj napredak je itekako uvjerljiv, mislim da je u cijelom obrazovnom sustavu najviše vidljiv. Danas su vremena takva da kad djeca dođu u školu već prepoznaju slova, ali ne znaju sva pisati, ne znaju sva čitati. Kada vi do četvrtog razreda dobijete prekrasne sastavke, pjesme, ili druge literarne i likovne radove, točno vidite koliki je taj napredak, a on je kasnije sve manje vidljiv, naravno da ga ima, ali je sve manje vidljiv. To su neke stvari koje mene oduševljavaju.

Koliko je generacija učenika ste već imali?

Dosta. Radim od 1985. godine, počeo sam raditi u Tornju. Tad sam imao, recimo, u četiri razreda sam imamo kombinirano devet učenika, to je bilo prvo radno mjesto. Obišao sam još nekoliko škola u županiji, radio sam u Traparima, u Brodskom Drenovcu i Skenderovcima, tako da nisam, nigdje nisam imao cijelu generaciju. A od 1992. sam ovdje na Kempfovoj školi i od tad sam izveo pet generacija. Dosta je djece prošlo kroz moje razrede. Većinom se sjećam sve te djece, jedino ih teško mogu svrstati u generaciju.

Kako djeca to prihvaćaju je li im neobično ili zanimljivo kad u prvom razredu dođu i umjesto učiteljice ugledaju učitelja, kakve su reakcije?

Mislim da djeca te dobi ne razmišljaju o tome, oni prihvaćaju stvari, takve kakve jesu, ali vjerojatno budu pripremljeni od roditelja na neki način da će imati učitelja. Tako da ja nisam imamo nikakvih problema s tim da dijete nije željelo učitelja, a pogotovo kasnije učitelj im je jako važan, oni ga prihvaćaju takvog kakav je. Ja se sjećam jedne zgode, davno je to bilo mislim 1986. tad sam radio u Traparima i putovao autobusom koji je išao dosta rano ujutro. Izlazio sam u Blacku s autobusa i pješice još putem prema Novoselcima u Trapare. Kad sam se spremao na posao bio je mračak i imao sam dvoje tenisice jedne su bile svijetloplave jedne bijele. Kako je to bilo malo razbacano nisam primijeti da sam obuo jednu bijelu jednu plavu. Putem sam sreo srednjoškolke koje sam svako jutro sretao i one su odmah primijetile, gurkale se i smješkale. Dignuo sam glavu i hrabro prošao. Došao sam u školu i sad si mislim što će djeca reći, jedina reakcija je bila, učitelj ima nove tenisice. Ništa, to je bilo to. Učitelj je takav kakav je, oni ga prihvaćaju.

Da to je ta iskrena reakcija. S nama su i Vaše učenice. Pitat ćemo Dinu Kozarić kako joj se sviđa što umjesto učiteljice imaju učitelja?

Dina Kozarić: Zapravo sam očekivala i zapravo željela sam učitelja. Učiteljice po meni nekako previše očekuju, a malo dobiju, pa sam željela učitelja.

Nika Tilinger: Znala sam da ću imati učitelja, nisam bila iznenađena i željela sam učitelja. Zato što većina djece ima učiteljicu i kad kažem da imam učitelja, ja sam posebna.
Nora Matoš: I ja sam baš htjela učitelja.

Hana Krpan: Nadala sam se učiteljici ali sam dobila učitelja i baš je dobar.

Vi sa svojim učiteljem radite puno zanimljivih stvari, projekata, radite na blogu. O čemu se radi, možete li nam otkriti što je to?

Dina Kozarić: Na blogu objavljujemo svoje radove, crteže, sastave i haiku.

Je li učitelj ponekad strog?

Dina Kozarić: Pa ne, nije.

Što vam je zapravo najljepše s njim na satu, što vas najviše veseli?

Dina Kozarić: Veseli me kad nam učitelj svira gitaru.

Poštuju li Vas kao autoritet?

Pa naravno, poštuju me i nemam nekih problema s tim. Bude ponekad sitnih poteškoća ali ne toliko izraženih kao u predmetnoj nastavi. Treba postaviti jasna pravila u kojima se djeca mogu kretati. Treba se tih pravila dosljedno držati. Nastojim u svom razredu održati demokratsku atmosferu u kojoj će prevladavati, osjećaj slobode, jer smatram da je to važno, ako želim razvijati kreativnost kod svoje djece. Ta sloboda je jako važna. Sjećam se jedne knjige, koju sam davno pročitao, ne znam sada više kako se zove. Ali knjiga govori o tome da se škola treba mijenjati, kakva ona je i zašto se treba mijenjati. Sjećam se ilustracije te knjige. Učenici sjede u klasičnom rasporedu i ispred njih je nastavnik, koji dominira, koji stoji iznad tih učenika i njegova ogromna sjena, koja prekriva te učenike, a njihove glave su pognute. Ne želim tu vrstu autoriteta. Zapravo to i nije neki autoritet, to je nametnuta sila. Želim radnu atmosferu, želim učenike koji su slobodni reći što žele, koji su slobodni ustati se i iskazati svoje mišljenje. Tada dobivam najviše od njih.

Jedno istraživanje koje su proveli Britanci, koji baš kako i mi u Hrvatskoj muku muče sa spolnom neravnotežom u obrazovnom kadru, pokazalo je da iako muški učitelji nisu blaži od svojih kolegica, povoljnije utječu na razvoj dječjeg samopouzdanja, a učenici ih smatraju pravednijima od učiteljica, što misle Vaši učenici jeste li ikada razgovarali o tome ?

Da, rekao sam. Oni prihvaćaju stvari onakve kakve jesu. Govore jasno. Ali mislim da se oni i neopterećuju previše u toj dob,i oni jednostavno prihvate svog učitelja ili svoju učiteljicu. I njihova učiteljica ili učitelj su za njih najbolji na svijetu i vjerojatno najpravedniji. Da ih sada pitate je li učitelj pravedan, naravno da bi odgovorili da je. Ima i gunđanja, bude svega, naravno i mi smo ljudi i mi griješimo, ali mislim da treba priznati greške, mislim da djeca to prepoznaju, kada kažete da ste u nečemu pogriješili oni to znaju cijeniti.

Kako se slažete s kolegicama s posla, neki muškarci kažu da su žene zapravo kolegijalnije od muškaraca? Kakav je Vaš stav?

Pozitivan, jasno. Ugodno je raditi sa ženama. Doista one su dobre kolegice, spremne su pomoći. Nisam nikada imao problema sa ženama. Strpljivije su na neki način od muškaraca. Ne natječu se toliko, imaju neki drugi sistem ako žele postići svoj cilj, idu malo suptilnijim metodama. Ugodna je atmosfera za rad. Ono što je vrlo važno, žene znaju slušati, a to može biti velika pomoć.

Što Vam najteže pada u poslu? Evo rekli smo te neke lijepe stvari i te neke lijepe trenutke ali u svakom poslu ima onih težih trenutaka.

Općenito mi na pamet pada, sve ono što se nama učiteljima nameće, a nema veze s nekim izravnim radom u razredu. Tu su očekivanja, pritisci sa svih strana, učitelji su na, recimo to tako, vjetrometini, to su očekivanja ministarstva, roditelja, učenika naravno, pretjerana administracija, hrpa papira koje moramo popunjavati i ispunjavati, što nas odvlači od onog glavnog cilja – rada s djecom. Bitna su slova, tip slova, način pisanja, gdje u koju rubriku upisati datum. Postajemo činovnici, administratori, što nije dobro, a najmanje vremena ostaje za djecu. Tako da onda ne čudi stav javnosti. To su i te neke predrasude, koje naravno ne stoje. U svakom zanimanju postoje stvari gdje se može raditi i malo i puno. U svakom poslu se može „sfušati“, može se i u nastavničkom poslu. Puno stvari koje mi odrađujemo se ne vide. To su sve naše pripreme, sva naša ispravljanja ispita, pripremanja pogotovo u razrednoj nastavi, gdje djeci morate dočarati, i pripremiti im materijale da njima bude očito vidljivo, da im približite materiju. Sjećam se isto nekakve ilustracije s interneta, kako prepoznati u kojoj zgradi živi učitelj. U onoj u kojoj je posvuda u stanovima u gluho doba noći mrak, a u jedinom stanu gdje je svjetlo na prozoru, tu vjerojatno stanuje učitelj. To je ono što se ne vidi van. I onda me ljuti, kad ljudi kažu ljudi, lako tebi ti odradiš svoje, odeš u osam vratiš se u dvanaest i to je posao, pa tri mjeseca praznika, pa zimski praznici… Ali nitko ne spominje odrađene seminare i masu drugih stvari. To su te neke stvari koje ovaj, koje mene ljute.

I sami ste roditelj, kad dođete kući čekaju Vas Vaši klinci, istroši li Vas to, imate li dovoljno snage za nastavak dana?

Sad me klinci više ne čekaju, jer su moji klinci veliki . Da, moje cure su odrasle. Imam tri kćeri. Dvije studiraju, jedna već radi, ali naravno, sjećam se tih dana kad su bile male i mojih dolazaka kući. Naravno da sam dolazio iscrpljen, a morao sam se prihvatiti i tih nekih poslova u kući i oko odgoja djece. Normalno da mi je bilo teško. Moram priznati da nisam bio uvijek na nivou. To vam je jedna profesija s kojom kući idu i vaši problemi toga dana. Razmišljanja o tuđoj djeci i o problemima, dođete opterećeni. Da dolazio sam kući i tražio mir, malo tišine i tada su moje cure znale ponekad izvući deblji kraj, jer sam možda povikao, jer sam bio nervozan ili ljut. Nisam imao vremena za njihove zadaće. Iako sam bio svjestan da se moram angažirati nekako to nije baš išlo. Tako da je to nešto što bih mijenjao kada bih mogao vratiti vrijeme.

Vjerujem da Vi niste nikada pomislili da ste pogriješili u odabiru svog zanimanja ali mnogi i danas smatraju da je to ženski posao ?

Nisam, nikad tako ne razmišljam. Nikada mi nije ni palo na pamet da pomislim da je to ženski posao. Već sam rekao, to je nešto kao prst sudbine ili išao sam za onim što sam osjećao da trebam. Kada bih danas birao svoj poziv o krećem vjerojatno bih odabrao isto. Ne znam što bih radio, ne znam čime bi se bavio, možda nešto u vezi prirode, to me dosta zanima, ali vjerojatno bih nastavio opet istim putem.

Kakav je Vaš stav o predrasudama i stereotipima kad su u pitanju muško-ženski poslovi?

Ne robujem ja predrasudama i stereotipovima. Svatko treba raditi ono što osjeća i što je za njega dobro. Bez obzira na podjele na muško ženske poslove. Mislim da ako se posao dobro obavlja ako se dobiju pravi rezultati onda je najmanje važno tko ih je dobio, je li to muškarac ili žena.

Smatrate li da bi trebalo biti više muških kolega u razrednoj nastavi, prema nekim podatcima svega 18 posto je muškaraca općenito u školskom sustavu, a tek 3 posto je muških odgojitelja u dječjim vrtićima?

Pa naravno moglo bi biti više muškaraca, vjerojatno bi se trebao popraviti taj omjer, ali nisam za to da se poveća broj muškaraca u zanimanju samo zato da se popuni kvota ili da se popravi neki podatak. Više sam za to da je u prosvjeti radi onaj tko to voli raditi. Tko osjeća taj poziv kao svoj. Ako je to više žena, slažem se s tim, ako su dosita žene te koje vole taj poziv.

Tradicionalne podjele na ženske i muške fakultete i dalje postoje u visokom obrazovanju, no takva neuravnoteženost imat će ozbiljne društvene posljedice. Polja u kojima gotovo da nema ili je vrlo malo muškaraca su upravo pedagogija (uključujući obrazovanje učitelja razredne nastave i odgojitelja u vrtiću), socijalne djelatnosti i psihologija, logopedija i edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, a žena gotovo da nema ili ih ima vrlo mali broj u znanstvenim poljima zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika, strojarstvo, elektrotehnika i računarstvo, kako to promijeniti?

Nekih naglih promjena nema, nisu niti dobre, niti se mogu stvari promijeniti preko noći. Mislim da je ono u što prvo treba krenuti je odgoj u obitelji, a onda kroz obrazovne institucije, vrtiće i škole nastaviti. To su stvari na kojima treba raditi. Naravno tu su i neke druge stvari u smislu da ekonomski položaj, nastavnika i učitelja bude bolji, onda će se vjerojatno i mijenjati ta slika. Isto tako ako želimo mijenjati školu, a trebamo je definitivno mijenjati, treba je mijenjati tako da se poboljša materijalni položaj ljudi koji rade u prosvjeti. I tako će se oni vjerojatno i dizati na nekoj društvenoj rang listi. Bez toga teško će se stvari pomaknuti s mrtve točke.

Što biste poručili mladićima koji planiraju ili se već školuju za ovaj posao?

Pa ja bi im svakako preporučio da nemaju iluzija, o nekom lakom poslu koji se radi od osam do dvanaest sati pa smo slobodni. Situacija s generacijama koje dolaze danas u odnosu na generacije koje sam imao prije nekih dvadesetak godina su drukčije, promijenile su se. Teže je raditi i bit će još teže. Poručio biH svima ne samo mladićima nego i djevojkama, da ih ne čeka lagan posao, da vjerojatno još neko vrijeme neće biti ni materijalni položaj dobar ali ni općenita prihvaćenost u društvu, tako da moraju s tim računati. Znači trebali bi slijediti svoje srce i svoje osjećaje. Ako osjećaju istinsku ljubav prema tom pozivu, onda da, ali samo zato da bi se radilo malo i lako i malo puno vremena i slobodno ljeto, ne. Tako ćemo dobiti frustriranog nastavnika ili nastavnicu, koji će dolaziti mrzovoljni i nezadovoljni na posao, djeca to odmah primijete i kažnjavaju.