Ravnopravni i sretni: „Dobro je da smo postale ravnopravne, ali bolje da neke stvari ostanu muške, a neke ženske“

29.10.2015.

Iako je emancipacija žena odavno iza nas pa je postalo normalno da žene i muškarci, u gotovo svim poslovima jednako sudjeluju i da nisu “čuđenje”, ipak su pojedina zanimanja i dalje dominantno muška ili dominantno ženska. Jedno od njih je i građevina. Kako se snalaze u muškom svijetu i zašto su izabrale ovaj poziv otkrile su nam inženjerke građevine Marija Gomerčić i Anita Ferhatović.

Žene koje se bave ovim poslom kažu da je teško steći povjerenje i razbiti tabue da je to posao rezerviran samo za muškarce?  Je li ova tvrdnja na mjestu?

Marija Gomerčić: Pa čak relativno i je na mjestu, posebno u ovim našim područjima. Još uvijek žene nisu autoritativne na gradilištima. Još uvijek su više predviđene za urede i mislim da barem još nekakvih desetak godina treba proći, možda i više, da budu jednako vrijedne muškarcima na samim gradilištima.

U uredu je to pretpostavljam drugačija priča?

Marija Gomerčić: U uredu je totalno drugačija priča. Svi su jednaki tako da to nije problem.

Anita, kakav je Vaš stav?

Anita Ferhatović: Pa ja se slažem s Marijom, ali ipak nekih pomaka u odnosu na prošla vremena ima, od samog studija već po broju studentica i studenata, vidi se da je to malo bolje nego prije. Ja sam još iskustveno mlada u ovom poslu pa kažem da su moji dojmovi zasad pozitivni iako je na gradilištu malo drugačije.

Marija, što je bilo presudno kad ste odabirali građevinu ?

Marija Gomerčić: Pa mene je ustvari iznenadilo to što mi se građevina sviđa i to sam shvatila tek na drugom roku upisa. Valjda ta veličina objekata, njihova snaga, trajnost… Jednostavno nešto u čemu ljudi uživaju, nešto što stoji iza tebe. Ne znam, valjda je taj dio najviše utjecao da odaberem građevinu.

Je li bio težak studij građevine?

Marija Gomerčić: Je, jako težak i zahtjevan.

Što je ono u čemu budući inženjer građevine mora biti dobar da bi završio studij?

Marija Gomerčić: Matematika, definitivno.

Dakle ono što zapravo više leži muškarcima, rekli bi, ili ?

Marija Gomerčić: Ah dobro, to nije istina. Mislim u dijelu matematike nije istina, a i žene su pedantnije od muškaraca, tako da smo tu ipak malo ispred.

Anita, što je kod Vas presudilo da odaberete građevinu?

Anita Ferhatović: Pa ja sam išla srednju građevinsku školu pa je to bio nekakav recimo logičan slijed i na kraju sam se preispitivala tijekom studija zbog nekih težih predmeta, ispita ali kažem uvijek otkrivaš nešto novo, uvijek su to neki izazovi gdje kad nešto postigneš onda te to tjera još dalje, do kraja.

Ali kažu da je to jedina djelatnost gdje su žene bolje plaćene od muškaraca. Vi kažete da to nije točno?

Marija Gomerčić: Da i ponavljam još jednom da stvari baš nisu takve, barem ne prema nekakvom mom saznanju, mislim da su još uvijek muškarci bolje plaćeni jer posao na gradilištu je zahtjevniji i odgovorniji od posla u uredu, tako da su, naravno i plaće kolega na gradilištu veće… Tako da ja stvarno ne znam otkud je podatak, ali ja mogu tvrditi da nije točan, za sada.

Prošlogodišnji podaci pokazali su kako je od ukupnog broja studenata elektrotehničkog fakulteta u Osijeku samo 10% djevojaka. Na građevinskom fakultetu ima ih 25% što dokazuje da na tehničkim fakultetima studira premalo djevojaka te da su neki poslovi iz tehničke struke još uvijek rezervirani pretežito za muškarce. Prema Vašem mišljenju, zašto je to tako?

Anita Ferhatović: Možda zbog nekakvih predrasuda na početku, kod samog upisa studija. Kod nas je bio podjednak broj muških i ženskih kolega, nisam osjetila nekakvu veliku brojčanu razliku, ali na elektrotehnici je to već vidljivo.

Marija, koliko je, ako se sjećate, bilo s Vama kolegica na studiju građevine?

Marija Gomerčić: Pa nas je bilo možda recimo u omjeru 30 – 70% u korist muškaraca.

Zašto se žene rjeđe odlučuju za studij građevine i tehničke znanosti, a više pedagoške i ostale fakultete ?
 

Marija Gomerčić: Iskreno mislim da je za tehnički fakultet i za posao s tim fakultetom u toj struci potrebno stvarno puno hrabrosti i da se jedan dobar dio ženstvenosti mora odbaciti jer kad ste na gradilištu morate biti prikladno odjeveni, nema kratkih suknjica, nema štiklica, nema noktića. Što ste manje poželjni to je bolje za sam posao. Morate imati jako, jako dobro znanje da bi mogli stvoriti autoritet nad radnicima. U građevini ste u sezoni po 13 sati na otvorenom suncu, na kiši…

Kako je bilo na početku? Jeste li se pribojavali muške konkurencije na poslu?

Anita Ferhatović: Pa muške konkurencije na poslu, da. Obično su dečki od samog djetinjstva uvijek više u pijesku, u prljavom. Mi smo u kućici, igramo se s lutkicama, ali kasnije se to iskristalizira kroz struku, kroz znanje. Jedino što oni imaju više pristupa u građevinskom, vanjskom dijelu, a nas odmah stave među papire i na „stand by“.

Anita, kažete da su vas uvijek u početku stavljali više na papirnati dio posla, manje na gradilište. Čini se kao da je to već na samom početku diskriminacija?

Anita Ferhatović: Pa to samo izgleda tako. Ali to je više iz neke solidarnosti prema ženama. Mislim da nas ipak žele samo zaštiti.

Kakva su Vaša iskustva prilikom prvog susreta s gradilištem, kakve su bile reakcije kad ste se pojavili?

Anita Ferhatović: Uglavnom pozitivna. Prvi susret je bio negdje čak još u srednjoj školi, na praksi. Radnicima je to uvijek bilo smiješno, mala curica trči s papirima za svojim mentorom i onda nakon recimo tjedan dana – to su šale, dovikivanja, baš „pajdaški“. Što se mog iskustva tiče sve je ok.

Prošli ste sve faze građevinskog posla, od gradilišta do ureda?

Marija Gomerčić: Više ured, gradilište u prolazu. Nismo baš sudjelovale u samom poslu na gradilištu, više smo išli gledati što se radi, u kojoj fazi je nešto. Radimo pripreme ponuda i izrade ugovora, ugovaranja radova s kooperantima. Uglavnom na gradilištu smo više turistički.

Koje su prednosti i nedostaci žena u muškom zanimanju ?

Anita Ferhatović: Nedostatak je definitivno to što obitelj malo ipak pati na neki način, jer to je posao koji traži cjelodnevni angažman. Znači traži se cijelo vrijeme prisutnost i dežurstvo nad nekim određenim poslom. Muškarcima je malo lakše ako je žena doma, ako pazi na obitelj , a ženama koje moraju biti sveprisutne je teže.

Marija, kakvo je vaše mišljenje o tim nedostacima i prednostima muško-ženskih poslova. Mnogo je predrasuda, pogotovo u ovoj našoj sredini kad su u pitanju muško-ženski poslovi. Mnogo je čudnih pogleda ako primjerice vide mušku tetu u vrtiću ili ženu koja vozi kamion?

Marija Gomerčić: Je, jako puno. Moram priznati i ja sam imala nedavno jedno neobično iskustvo, tako da je malo i meni neobično kad su zamijenjene funkcije. Mislim kad čovjek stvarno nešto želi jako da jednostavno makne sve predrasude i fokusira se na ono što želi. Da sad krećem iz početka, mislim da bih bez problema prošla i gradilište i sve. Dok sam bila mlađa, priča je bila ipak drugačija. Iskreno se nadam da će kroz nekakvih 10 godina stvarno biti bitno drugačije da će biti normalno vidjeti ženu građevinca ili muškarca kozmetičara.

Je li posao ispunio Vaša očekivanja i jeste li uspjeli u onome što ste zacrtali kao svoje ciljeve?

Anita Ferhatović: Meni je možda još malo rano govoriti o nekim ciljevima, ali sigurno da idem ka nekom cilju što se tiče struke. U budućnosti očekujem da ću ipak više iskustva pokupiti tu gdje jesam.

Marija, Vi ste malo duže u ovom poslu. Kako je kod Vas?

Marija Gomerčić: Pa, ja sam jedan dio savladala dobro, ali nije to ono što sam željela. Voljela bih puno, puno više same građevine proći, a ne toliko projektiranja. Možda da kad budem malo starija, kad se okrenem i vidim neku zgradu u kojoj sam ja sudjelovala, da mogu reći to je i mojih ruku djelo. Baš bih bila ponosna i to bi onda bilo to, jer građevinu stvarno volim i dalje ju volim poslije svih ovih godina i stvarno mi je drago što sam ju izabrala.

Kako izgleda radni dan?

Marija Gomerčić: Kad je dan u sezoni ima posla, od izrada ponuda, prikupljanja papira, praćenja gradilišta, tako da stvarno zna biti ludih dana. Zna se dogoditi da morate otići na put pa se radni dan oduži i do u 2 sata u noći da bi ponude bile spremne do 8 ujutro. To je jedan od težih dana, ali ima dana kad smo gotovi u 16 sati i možemo kući. Uglavnom posao je onakav kakav ja volim, dinamičan i nikad se ne zna što će se raditi, što je sljedeće. Nažalost nikad se ne zna ni kad ćete kući, hoćete li uspjeti završiti posao i to je ono što ja volim, nema monotonije.

Kako uspijevate uskladiti poslovne i obiteljske obveze?

Marija Gomerčić: Pa uskladim uglavnom poslovne obveze, a obiteljske nekako uspijem ukombinirati. Pomažu mi i roditelji. Nekako se iskombiniramo. Dobro je u svemu tome što uvijek mogu izaći odvesti kćerku u školu ili neku izvanškolsku aktivnost, ali kažem tun su dide i bake pa pomognu kad ja ne mogu.

Anita, kako kod Vas stvari funkcioniraju, kako Vi usklađujete svoje obveze i kakav je Vaš radni dan?

Anita Ferhatović: Što se tiče posla, posao se mora odraditi i to je to. Odradimo i idemo dalje.

Što biste poručili današnjim mladim ženama koje se žele okušati u uvjetno rečeno muškim poslovima?

Marija Gomerčić: Pa ako im je imalo privlačno, ako se vide u tome, bez obzira je li to muški ili ženski posao svakako savjetujem da ostvare svoje ciljeve. Ja sam 14 godina u građevini i raditi s muškarcima meni je fantastično. Bez obzira na sve, oni su uvijek tu i uvijek pomažu i štite. Meni je baš drago što sam u građevini.

Anita, kakva bi Vaša poruka bila?

Anita Ferhatović: Svatko treba ići za svojim afinitetima, ciljevima, onim što želi raditi cijeli život jer jako je važno od početka znati što želiš raditi. Tada nema zapreka.

Kad smo već kod tih muško-ženskih odnosa, ravnopravnosti i neravnopravnosti. Jesmo li se mi žene uspjele na kraju izboriti za ono svoje mjesto koje nam pripada i srušiti sve te tabue da žene ne mogu raditi muške poslove. Idemo li u pravom smjeru ?

Anita Ferhatović: Činjenica je da jedni bez drugih ne možemo, a nekakvo prepuštanje mjesta ili nekakav džentlmenski pristup muškaraca prema ženama ili ženska samosvjesnost je uvijek dobrodošla za ravnopravno ponašanje.

Marija Gomerčić: Ja i dalje mislim da neka zanimanja trebaju ostati muška, a neka ženska jer meni osobno bilo bi lakše da mi muškarac popravlja auto. Mislim dosta smo se izborile, možda smo čak previše bile u nekim stvarima tvrdoglave tako da ponekad s pravom dobijemo „Pa jeste se vi žene izborile, pa sad to napravi“ . Dobro da smo postale ravnopravne, ali bolje da neke stvari ostanu muške, a neke ženske.