Školsko zvono

06.02.2015.

Profesori i učenici Ekonomske škole u Požegi rade na brojnim projektima i sudjeluju na brojnim natjecanjima u kojima su vrlo uspješni i zapaženi. Minute današnjeg Školskog zvona posvetili smo baš njima. Naši gosti su profesorica Martina Budimir i učenice Petra Knajs i Maja Horvat.

Profesorice Budimir vi zapravo već dugo radite na zanimljivim školskim projektima i sa svojim učenicima sudjelujete na brojnim natjecanjima, gdje osvajate sjajne rezultate?

U principu to nisu tipični projekti poput onih Europske unije da se mora mjesecima pisati priprema, nema toliko papirologije nego se više baziraju na kreativnom radu s učenicima koji traju ponekad i cijelu godinu ili nekoliko mjeseci, a naglasak je više na rezultatima toga što učenici rade, nego na pripremi dokumentacije. Počela sam malo iz sebičnih pobuda, zato što je već tada počeo trend mijenjanja prvog stranog jezika u osnovnim školama. Prelazilo se s njemačkog na engleski i bilo je sve manje učenika koji su bili motivirani učiti njemački. Kroz ovakav vid rada s učenicima, oni dobiju priliku putovati u zemlje njemačkog govornog područja. Dakle sve je počelo prvenstveno kao motivacija učenika da se više bave njemačkim jezikom i da im se isplati učiti njemački. Zadovoljstvo je bilo vidjeti tu promjenu kod učenika kad oni shvate da to znanje jezika mogu primijeniti u stvarnom životu onda znate da ste ostvarili bar dio svog prvog cilja i da ste na pravom putu.

Ove godine je punih 10 godina kako pišete projekte pa ako nam možete rezimirati taj vaš rad, krenuli ste s Njemačkom olimpijadom 2005. koji je jedan od najuspješnijih projekata ?

Da to i tu smo odmah ostvarili lijepe rezultate. Bivša učenica, sada profesorica njemačkog i engleskog jezika Suzana Aračić. je pobijedila na olimpijadi za Hrvatsku i dobila je stipendiju u Njemačkoj. Tri tjedna je bila u Berlinu i tad je već ostavila dojam a sljedeće godine je zahvaljujući tom boravku dobila praksu u Njemačkoj. Bila je preko ljeta u Münchenu i to joj je bio poticaj da se uključi u naredna natjecanja pa je učenica kasnije išla i na već spomenuto natjecanje u Bugarsku. Završila je engleski i njemački jezik, radila je u Obrtničkoj školi do nedavno i sad je preselila u Njemačku. Bavi poučavanjem njemačkog jezika, što je vrlo rijetka stvar, da netko kome njemački jezik nije materinji tamo može predavati.

Možete li nam reći nešto o Međunarodnom književnom natječaju?

To je natječaj koji nažalost više ne postoji, Mi smo se uključili 2005/2006. godine, i uvijek smo osvajali jedno od prva tri mjesta, a učenici su išli na dodjelu nagrada u Beč te jedne godine u Graz i to je bio jedan lijep izlet od tri -četiri dana gdje sudjelujete na svečanosti dodjele nagrada u što su zapravo uključeni europski i austrijski političari, a predgovor za zbirku nagrađenih radova pišu bivši potpredsjednik Vijeća Europe ili predsjednik Austrije, ovisno kako kojem izdanju.

Kako birate učenike koji sudjeluju s vama u projektima?

Što se toga tiče budem strašno dosadna i svakom razredu prezentiram koja natjecanja trenutno postoje. Svake godine je sve više i više natjecanja i onda ja kao papiga ponavljam po nekoliko puta i obilazim učenike dok netko u tome ne vidi priliku za sebe. Uvijek se nađe kreativnih i talentiranih učenika koji sudjeluju i to stvarno budu kvalitetni radovi. Nisam vodila evidenciju ali mislima da smo u više od pola natjecanja osvojili neke nagradu. Znači bilo je efekta.

Vaš razred sudjelovao je i u HTV-ovoj emisiji Parlaonica, to je bilo u školskoj godini 2005/2006., kako ste došli na tu ideju?

Rodila se ideja da bismo mogli i mi sudjelovati u Parlaonici. Učenici su bili jako zainteresirani, to im je bilo posebno iskustvo. Rado se sjete toga kad se sretnemo na godišnjici mature.

Sljedeća školska godina 2006./2007. obilježena je odlaskom u Bugarsku?

Da, to je jedno prekrasno iskustvo. To je drugi mentalitet, drukčija zemlja a prvi dojam nije baš bio ugodan. Došli smo u neko doba noći u zračnu luku, vozili se nekim „divljim“ kombijem i mislili smo „Bože moj, gdje sam zašao“, no na kraju kad se sjetim toga, to je jedno od najljepših iskustava. Tu su u principu tri učenice sudjelovale.

Bili ste u Berlinu, Dresdenu, Bruxellesu, puno lijepih putovanja, iskustava ali i rezultata imate ?

Da bili smo u Berlinu na natjecanju Kongres o budućnosti Europe. Tu smo nekoliko godina za redom sudjelovali i svake godine smo se uspjeli kvalificirati za sudjelovanje. Mogao se izabrati medij kroz koje će se prikazati vizija Europe u 2020. godini. Dok se moglo birati, mi smo birali filmove jer to učenicima uvijek bude dodatna motivacija. Tad smo radili u suradnji s gospodinom Robertom Demom koji je bio snimatelj i montirao filmove, a učenici su uglavnom svoje ideje razvijali, glumili. I svaki put kad smo došli pobrali smo pljesak i uvijek su nas posebno pohvalili. Kad date mladima priliku da kažu svoje mišljenje, često se hvataju nekih tema koje su malo provokativne i za koje znaju da će ako ništa drugo pobuditi zanimanje ostalih.

Nakon što uspijete pridobiti zainteresirane učenike kako izgleda proces odlučivanja kamo ćete ići na natjecanja i putovanja, je li to stvar dogovora vas i učenika ili postoje neki drugi kriteriji?

Istražujem kod kuće po internetu, koji je definitivno promijenio život svima nama. Sad sve više natječaj koji pristižu u školu završavaju na mom stolu jer se zna da će se kod mene vjerojatno naći netko od učenika tko će željeti sudjelovati. Kad skupim ta natjecanja, napravim popis u Wordu pa učenici sami izaberu što ih zanima. Uvijek moramo izabrati one formacije koje su zanimljive za njih, da im nije previše informacija, a da im opet bude dovoljno da shvate o čemu se radi i mogu li to napraviti ili ne. Ako se radi o nekom natjecanju kao o Kongresu u Berlinu, nagrada se sastoji u tome da učenici moraju 5 dana sudjelovati na radionicama. Tu stvarno moraju jako dobro znati njemački. Morate stvarno naći učenike koji su jako dobri u njemačkom i kojima neće biti problem razgovarati o socijalnoj politici, problemima u Vladi i ekologiji na njemačkom jeziku. Što se tiče natjecanja u kojima njemački nije toliko presudan tu sudjeluju i učenici koji možda nemaju odličan ili vrlo dobar iz njemačkog, ali se radi o nekom kreativnom natječaju pa tu vide svoju priliku jer su nadareni i potrude se. Ponekad i takvi učenici uspiju osvojiti neku nagradu pa im to onda bude motivacija da krenu učiti njemački.

Koliko traju pripreme za jedno natjecanje?

Ovisno o natjecanju, najčešće najviše vremena ode na pripremu, a sama faza snimanja traje malo kraće. Bit je u dobroj pripremi, s tim da koliko god dobro se pripremili i koliko god mislili na sve tijekom izrade rada, iskrsnu neki problemi i nešto se zakomplicira, što niste mogli nikako predvidjeti. Kad je prošle godine naša učenica Petra Knajs snimala jednominutni dokumentarni film za natječaj „Kreativni i neovisni“ sve je bilo super pripremljeno i odrađeno, no pojavio se problem oko glavnog lika u filmu koji je bio totalni tremaš pred kamerama, tako da smo tu jednu minutu snimali čak četiri školska sata.

Profesorice Budimir stvarno ste jako puno radili u proteklih 10 godina i to vrlo uspješno vjerujem da ste zadovoljni i vi i vaši učenici ali i kolege. No i prošla godina bila vam je obilježene brojnim projektima, natjecanjima i putovanjima?

Školsku godinu 2013./2014. nismo putovali u inozemstvo, ali smo osvojili jednu vrlo važnu međunarodnu nagradu. Učenica hotelijersko-turističkog smjera Maja Horvat, sudjelovala je na međunarodnom natjecanju u Munsteru u Njemačkoj i osvojila je prvo mjesto. Radila je u suradnji s jednim učenikom iz Rusije i učenicima iz Munstera. Osvojili su prvo mjesto. To je prvi put da smo radili s partnerima iz inozemstva i vidjeli koje su prednosti i nedostaci toga. Radili su temu putovanje kroz Rusiju. Svake godine bude neka nova zemlja. a cilj natjecanja je povezati zemlje Istočne Europe i Saveznu Republiku Njemačku. Veliki dio natjecanja je nosila učenica Petra Knajs, također iz hotelijersko-turističkog smjera, koja se iz hobija, a ja vjerujem da će to jednog dana biti i njena profesija bavi fotografijom i snimanjem. Počela je zbog natjecanja snimati filmove i već je školske godine 2012./2013. osvojila prvu nagradu na županijskom natjecanju „ Kreativni i neovisni“. Prošle godine je snimila film za isto to natjecanje i opet je osvojila prvo mjesto i ono na što smo posebno ponosni, prva je kandidatkinja koja se uspjela s tim radom kvalificirati za sudjelovanje u nagradnom programu filmske revije mladeži u Karlovcu. To je jedina nacionalna revija srednjoškolskog filma, a ujedno je i Međunarodni filmski festival. Petra je imala tu čast da od 17. do 21.lipnja sudjeluje na reviji u gdje je u publikaciji radova s natjecanja dobila jako lijepe kritike.

Puno je natjecanja od likovnih filmskih, literarnih i doista svako dijete može pronaći svoj talent u nekome od njih?

Uvijek imate strašno puno talentirane djece i mislim da ta djeca nisu toliko dobra i nadarena da ne bi ni pola ovih rezultata bilo ostvareno. Kad vidim koliko talenta u njima leži u njima i što sve mogu napraviti, srce mi je ispunjeno ponosom i to mi je poticaj za dalje.

Malo ćemo porazgovarati i o igri Čovječe ne korumpiraj se koja je osim nagrade pobudila i veliko zanimanje u javnosti. Vrlo prigodna za doba u kojem živimo što vam je vjerujem i poslužilo kao inspiracija?

Pa evo ja sam priliku dobila sasvim slučajno. Naime kolegica, profesorica hrvatskog jezika Lidija Gerstman, prijavila se na seminar Obrazovanjem protiv korupcije koji se održavao u Mariji Bistrici 2013. godine ali zbog drugih obaveza nije mogla sudjelovati te je meni kao osobi koja se vrlo rado uključujem u takve aktivnosti, ponudila da ja sudjelujem. Tako je spletom okolnosti ispalo da su me odabrali za sudjelovanje na seminaru, da je to bio vjerojatno jedan od najboljih seminara na kojemu sam bila u životu jer to je ipak Forum za slobodu odgoja. Stvarno smo puno toga naučili i dobili puno poticaja za rad u nastavi i edukaciji učenika o korupciji, o svim štetnim posljedicama koje korupcija može donijeti njima osobno ili društvu. Nakon seminara smo imali obavezu pripremiti i održati dva sata na temu korupcije. Ja sam napravila dva uvodna sata o korupciji, u svom tadašnjem razredu i zaista su učenici bili zadovoljni a te pripreme su objavljene u publikaciji koja je izdana kao rezultat projekta. Publikacija je dostupna u svim školama i mogu ju primijeniti u sklopu građanskog odgoja, pod satom razrednika ili kroz neku drugu aktivnost na nastavi. Nakon toga jednu večer slučajno mi je pala ideja kako bi se o korupciji moglo učiti kroz igru i kako se to da vrlo jednostavno izvesti. Tad naravno ni u snu nisam pomislila da bi to stvarno mogla biti prava igra, nego sam razmišljala kako bi se to dalo izvesti i s običnim „Čovječe, ne ljuti se“, koji donesete od kuće pa ga malo prilagodite na tu temu. Napravila sam vrlo opsežna pitanja i nakon još dvije pripreme i nadogradnje igre javili su mi se iz Foruma za slobodu odgoja i rekli da im se ideja jako sviđa te da bi oni to stvarno željeli tiskati kao pravu igru. Trebalo je smisliti dizajn igre, na koji način će se igrati, napraviti još dodatnih pitanja i zapravo dobro isprobati kako bi taj proizvod koji će na kraju biti tiskan bio stvarno primjenjiv u nastavi. Inače, igru je financiralo američko veleposlanstvo kao i cijeli projekt „Obrazovanjem protiv korupcije“. U principu cijelo ljeto sam nakon toga smišljala dorađivala igru. Radi se o situacijama gdje vi u stvarnom životu, stvarno ne biste mogli kategorički utvrditi što biste učinili jer se radi ili o tuđem životu ili o tuđoj sudbini ili o zdravlju čovjeka ili o karijeri, budućnosti nekog djeteta ili mlade osobe. Svatko tko bi se našao u toj situaciji bi se vjerojatno dobro zapitao bi li stvarno ostao kategoričan u svom stavu da nije korumpiran i da neće podleći tome ili bi ipak posustao i pogazio svoja načela kako bi postigao neki cilj ili kako bi nekome spasio život.

Za koga je namijenjena ta igra?

Ta igra je izdana prvenstveno kako bi se podijelila svim srednjim školama, a podijeljena je povodom Dana borbe protiv korupcije, i svim saborskim zastupnicima, tadašnjem ministru obrazovanja, ravnatelju Agencije za odgoj i obrazovanje. Dijelili su je i u sklopu nekih nagradnih natječaja i seminara koje su organizirali na temu „Obrazovanjem protiv korupcije“. Na stranicama Foruma za slobodu stoji cijena, zato što je ona bila jednog dana predviđena i za prodaju, no sve su primjerke igre podijelili i kad sam nedavno bila u kontaktu s njima kažu da prioritet nije ni bio prodaja nego isključivo dijeljenje školama u edukativne svrhe i da je igra u vrlo kratkom roku nestala.

Petru Knajs,  profesorica Budimir nekoliko puta spominjala je u kontekstu vrlo talentirane mlade djevojke koja obožava fotografiju i film. Petra kada se dogodila ta ljubav i što ti je draže fotografija ili film?

Fotografija mi je bila na prvom mjestu dok nisam s profesoricom krenula na natjecanja za snimanje filmova i sad su te dvije ljubav zamijenile mjesta. Fotografiju sam malo zapostavila. Prvo natjecanje na koje sam išla su Kreativni i neovisni, prije dvije godine. Prvo sam krenula s fotografijom, a onda mi je mentorica Martina Budimir predložila da snimam film. U početku nisam bila za to, jer nikad nisam držala kameru u ruci, a kamoli snimala film, ali objasnila mi je da to ne bi trebao biti veliki problem, da se to može na vrlo jednostavan način i da ona ima ideju kako i tako je to zapravo sve počelo. Tad sam snimila svoj prvi film koji je na kraju bio super osvojili smo nagradu. Iduće godine sam se opet prijavila za Kreativne i neovisne s drugim filmom s kojim sam također osvojila prvu nagradu i plasirala sam se na Reviju filmske mladeži u Karlovac. Između ostalog sam išla i na natječaj za fotografiju „Moja domovina“ i sudjelovala sam na manifestaciji Put do filma za 80 dana koja je bila organizirana u Gimnaziji u Požegi.

Petra kako izgleda posao oko snimanja filma, čuli smo od profesorice da ste radili jedan jednominutni film za koji snimanje traje puno duže od jedne minute?

Da, zapravo baš zato što je jednominutni ima puno više posla, jer se u toj jednoj minuti mora dobiti okviran sadržaj. Sve mora imati smisla u jednoj minuti i to ja zapravo dosta teško, ali ipak se uspije. Ako se ima volje može se napraviti.

Kakvi su ti planovi s obzirom na to da si maturantica planiraš li nastaviti nešto vezano uz fotografiju i film ili imaš druge planove?

Zapravo nemam u tom smjeru, jer danas se samo gleda da imaš posao kasnije, a nisam sigurna da bih imala nekakav siguran posao iza toga, tako da mi je zasad to hobi. Za fakultet nisam sigurna, doslovno mi se svaki tjedan mijenja mišljenje, ali mislim da ću se više bazirati na turizam, no vidjet ću za godinu dana što će biti.

Otkud ta ljubav prema fotografiji i filmu je li u pitanju talent ili rad?

Kako su moji roditelji fotografi imam nešto i u genima, ali zapravo je tu na prvom mjestu bio moj tata. On mi je objašnjavao sve u vezi fotografije a kasnije i u vezi snimanja filmova, tako da se on uglavnom angažirao oko mene.

Imaš li možda neku poruku za svoje vršnjake koji nas sada slušaju?

Zapravo nije bitno ono što vi mislite, vjerojatno svi misle da se neće proći i da nisu dovoljno dobri, no to zapravo nije istina. Uvijek će se naći netko tko će prepoznati vaš talent bez obzira bio on mali ili veliki i uvijek se isplati truditi i sudjelovati u raznim natjecanjima, ne samo zbog nagrade već i zbog raznih novih poznanstava i širenja nekih obzora.

Maja Horvat također je učenica Ekonomske škole, pohađa smjer hotelijersko turistički tehničar, smjer za koji je ustvari potrebno dobro poznavanje stranih jezika zapravo u rangu jezične gimnazije?

Pa da, skoro. Imamo tri strana jezika i imali smo četvrti koji je bio ruski. Plan i program je sličan kao i na Gimnaziji po pitanju hrvatskog jezika i dijela matematike.

Majo na koji način je profesorica Budimir pobudila zanimanje u tebi za natjecanja koje ona već dugi niz godina priprema i sudjeluje s učenicima?

Prvo je čisto iz znatiželje, sudjelovala sam i u prvom razredu u izradi kalendara i činilo mi se to kao zanimljivo natjecanje ali i prilika za steći neko novo iskustvo. Prošle godine opet sam se uključila na novo natjecanje, zapravo jako mi se svidjela ideja putovanja kroz Rusiju.

Kako je izgledao tvoj projekt i kakvi su tvoji dojmovi s natjecanja?

Pa bilo je dosta teško, radili smo s jednom partnerskom školom iz Rusije i dvije iz škole Njemačke. Partneri iz Rusije morali su napisati putopis i osmisliti putovanje kroz Rusiju. Partneri iz Njemačke su morali naći članke o Rusiji i gradovima kroz koje prolazi taj put te napraviti intervju s osobama koje su bile tamo, a moj zadatak je bio na karti ucrtati putovanje i opisati susjedne zemlje. Uz to sam još osmislila jednu igru na temelju te karte putovanja te puzzle, straničnike za knjige, podmetače za čaše itd. Imala sam otpočetka viziju kako bi to sve trebalo izgledati.

Na projektu si radila više od mjesec dana kad je sve bilo gotovo kakva su bila očekivanja?

Mislim da smo svi bili zadovoljni s tim a najveća neizvjesnost je slijedila, kad smo to poslali projekt na natječaj i čekali hoće li biti nešto od toga ili ne. Dobili smo glavnu nagradu i naravno oduševljenju nije bilo kraja.

Radom na projektu zapravo si jako puno naučila

Naučila sam dosta stvari o Rusiji i njenim znamenitostima i putevima, malo i jezika i tako. Dobro je došlo.

Majo kakvi su tvoji planovi nakon srednje škole i je si li sada zadovoljna što si izabrala upravo ovu srednju školu i smjer ?

Nadam se na fakultet, ali ne znam još točno što. Vidjet ću tijekom ove godine. Naša škola je zaista posebna, privuklo me to što postoje smjerovi nakon kojih se može naći posao, a može se i studirati i to je odlična stvar. Ima dovoljno općih programa koji su kao i na Gimnaziji, možda su neki čak jači, ali stvarno je to dobra škola. Sudjelujemo u raznim natjecanjima, imamo radionice i to je odlična stvar.