Školsko zvono: Progovorite o nasilju, ne držite to u sebI, za sve postoji rješenje

16.10.2015.

Škola je uz obitelj jedan od najvažnijih sustava koji oblikuju djetetovo odrastanje i na brojne načine podučava dijete životu, važnim činjenicama koje će mu biti potrebne da jednoga dana na svoj način doprinese društvu, ali mu istovremeno pruži i iskustva koja ga oblikuju kao osobu. Dijete osim znanja u školi razvija brojne vještine – uči kako nekome biti prijatelj, kako funkcionirati u grupi, kako rješavati nesuglasice na primjeren način, kako se odnositi prema drugima s poštovanjem i još mnoge druge. No problemi nastaju kada se pojavi nasilje među djecom i to u okolinu unosi nesigurnost i strah koji ometaju djetetov put. Najveći dio nasilništva među vršnjacima zapravo se događa u školi, a ne na putu do škole ili iz škole. Zato mnoge škole provode program prevencija nasilja u školama i nose oznaku škola bez nasilja. Tako je i u OŠ Dobriša Cesarić. Psihologinja Branka Cesarik radi na ovom projektu, s ostalim nastavnicima i učenicima.

Kakva su vaša dosadašnja iskustva vezana uz ovu temu?

Branka Cesarik: Što se tiče nasilja i škole, zakonom je svaka škola obvezna provoditi preventivne programe za sprječavanje nasilja među vršnjacima. Jako ste dobro u svom uvodu napomenuli da uz obitelj, škola je druga važna, socijalna sredina koja formira buduće ljude, buduće odrasle. Postoje razni pristupi u svijetu pa i u Hrvatskoj u prevenciji vršnjačkog nasilja, a mi smo odabrali upravo UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom“ kao program koji nudi najbolje alate za sprječavanje nasilja među djecom. Projekt je počeo 2004. godine, on je formalno završio što se tiče financiranja i podrške direktno od UNICEF-a. No mi imamo podršku od UNICEF-a uvijek, imamo pravo kao škola bez nasilja koristiti njihov logo „Mreže škola bez nasilja“ gdje smo član i nema to baš previše škola u Hrvatskoj, npr. iz naše županije samo dvije škole nose taj status, to je škola u Pleternici i naša škola. Da bi škola dobila takav status mora pod kontrolom UNICEF-a provoditi sve aktivnosti i nastaviti provoditi aktivnosti nakon što je dobila taj status. Naime, istraživanja su pokazala da je odgovor cijele škole najbolja preventivna mjera za sprječavanje vršnjačkog nasilja. Ne npr. ako se to provodi samo u jednom razrednom odjelu, u drugom i trećem, a peti i šesti i sedmi ništa o tome, to ne daje rezultate. Isto tako, puno manje rezultate daje uvođenje raznih udruga i njihovih preventivnih programa pa se samo selektivno napravi jedan period neke aktivnosti, itd. – to nije ono što daje rezultate. Objektivna istraživanja pokazuju da je odgovor cijele škole ono što daje rezultate. To možemo usporediti i s obitelji. Znači ako u jednoj obitelji jedan roditelj brine da se ne događa nasilje, a drugi je nasilan – to nije odgovor, koja će poruka onda biti tom djetetu?!

Na koji način se na Cesarićevoj školi provodi ovaj projekt?

Branka Cesarik: To podrazumijeva taj odgovor cijele škole. Znači da su svi djelatnici educirani, kako postupiti u slučaju nasilja, kako intervenirati, kako zaustaviti nasilje. Kada kažem odgovor cijele škole, to podrazumijeva nastojanje nastavnika i učitelja da svaki trenutak, što u redovnoj nastavi, što u izvannastavnim aktivnostima iskoriste, neki sadržaj da bi se progovorilo o nenasilju i potaknulo djecu na sprječavanje nasilja, ne na pasivno gledanje, jer ako gledamo, a ne reagiramo, onda podržavamo nasilje. Zatim da se njeguje suradnički odnos među djecom, suradničko učenje, prijateljstvo vrijednosti i da se najkraće rečeno njeguje kultura škole, koja jasno ističe da smo protiv nasilja i da ćemo na njega reagirati, a ne ostati pasivni. Ako bi ostali pasivni, znači da to podržavamo i da ga njegujemo, dajemo plodno tlo za razvoj nasilja. Nasilje se uvijek događa, ne znači to da se kod nas nasilje neće dogoditi i događat će se uvijek, ali na njega uvijek treba reagirati.

Znaju li djeca uopće što je nasilje i što oni doživljavaju kao nasilje?

Petra Čuljak: Mislim da nasilje ne treba podržavati jer je to omalovažavanje učenika.

Lucija Kovač: Nisam doživjela nasilje u svom razredu, ali znam da ga ima u našoj školi. Nasilje nikako ne podržavam, svakako reagiram na njega i ne bih htjela da itko u našoj školi osjeti nasilje na svojoj koži. Naša škola uvijek govori da snaga nije u tijelu već u dobrim djelima.

Je li nasilje uvijek fizičko nasilje ili postoje i drugi oblici nasilja?

Franko Rajić: Smatram da nasilje nije samo fizičko, postoji i psihičko nasilje. To nasilje je po mom mišljenju još gore jer riječi mogu najviše povrijediti. Naša škola pokušava što više, različitim projektima spriječiti nasilje među učenicima i riješiti to na jedan prijateljski način. Pokušavamo više biti kolegijalni i sprječavati nasilja koje vidimo u našem razredu, zajednici i našoj školi.

Teodora Sakoman: Mislim da se nasilje treba sprječavati, da ga treba biti što manje. Mislim da je to omalovažavanje drugih učenika i u našoj školi se jako uspješno borimo protiv njega.

Čuli smo što kažu djeca o nasilju i što je za njih nasilje. Čuli smo da znaju razlikovati fizičko od psihičkog nasilja za koje smatraju da je puno gore nego fizičko. Koji je najčešći oblik nasilja u školi?

Branka Cesarik: Evo sad ću vam reći što je istraživanje pokazalo u Hrvatskoj. 5 najčešćih oblika nasilja koja su djeca prijavila :
1. Nazivati me pogrdnim imenima, ismijavati me i zadirkivati me na bolni način (14,35%)
2. Nazivati me pogrdnim imenima i komentirati moje porijeklo (8,22%)
3. Učenici su lagali ili širili lažne glasine o meni i pokušavali odvratiti ostale učenike od mene (7,26%)
4. Nazivali su me pogrdnim imenima, komentirali ili pokazivali geste sa seksualnim značenjem (5,89%)
5. Ostali učenici su me namjerno zanemarivali i isključivali iz svog kruga
prijatelja (5,71%)
Ovih pet najčešćih oblika načina je posebno postalo problematično uvođenjem sve više tehnologije. Danas svako dijete ima mobitel, ima Facebook, društvene mreže i zato smo ove godine ne samo dali naglasak na prevenciju ovisnosti o elektroničkim medijima, nego i sprječavanju nasilja putem elektroničkih uređaja, jer je to najkukavičkije. Zatvoreni ste u sigurnosti svoje sobe i onda dijete ne osjeti koju uvredu da nekom kada ga ne vidi u četiri oka , tada sve to izgleda puno lakše , a za onoga koji doživljava nasilje puno bolnije.

Rekli ste da vi osobno niste osjetili nikakav oblik nasilja, ali kako bi vi proživjeli da netko nad vama vrši nasilje, kako bi se osjećali?

Lucija Kovač: Ja bih to vrlo vjerojatno jako teško podnijela zato što sam osjetljiva, ali bih naravno rekla svojim roditeljima, razrednici i stručnoj službi jer su oni vrlo spretni u rješavanju takvih problema.

Franko Rajić: Pa ja bih toj osobi koja vrši nasilje poručio da se ona stavi u moju situaciju, da to nije pošten i dobar način kako se odnositi prema svom kolegi iz razreda, te bi mu poručio, kako kaže poznata izreka: „ Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine.“

Teodora Sakoman: Inače sam jača osoba. Nisam baš osjetljiva, ali mislim da bi me to jako pogodilo jer nitko ne smije biti i ne bi trebao biti žrtva nasilja.

Petra Čuljak: Pa ja sam isto jako osjetljiva i kada bi to netko meni napravio ili nekome drugome, ja bih sigurno to prijavila razrednici ili psihologinji.

Gospođo Cesarik čuli smo što kažu djeca, kako bi oni reagirali da se nađu u ulozi žrtve?

Branka Cesarik: Pa pogledajte. Odgovor cijele škole podrazumijeva jasan protokol ako dođe do nasilja. Prvo je zaustaviti nasilje od strane odrasle osobe, to je već nama uhodana rutina – pozvati pomoć razrednika, dežurnog učitelja ili nekoga od stručne službe. To je ona prva njihova reakcija koju oni mogu napraviti.

Ako se događa kršenje pravila ili neko nasilje u vašem razrednom odjelu koji je protokol?

Teodora Sakoman: U našem razredu se prošle godine događalo jedno nasilje, mi smo to rekli razrednici te smo ga riješili uz pomoć psihologinje i ostalih.
Ostali učenici iz razreda su tog učenika omalovažavali, nisu se htjeli družiti s njim. To je ona 5. točka koju je psihologinja spominjala, nisu željeli da on bude u njihovom krugu prijatelja.

Franko Rajić: Prije svega trebamo istaknuti da se problem nasilja ne događa samo u našim krajevima , nego je raširen po cijelom svijetu te postoje mnogi projekti za borbe protiv nasilja. Motiv jednog takvog projekta protiv nasilja dogodio se u kanadskoj državi Ontario gdje su dva dječaka došla u školu u ružičastim majicama te su ih drugi mladići istukli i ostavili ozbiljne fizičke posljedice. Taj događaj je naša škola obilježila projektom „Mreža škola bez nasilja“ u Novoj Gradiški prošle godine gdje smo poticali ravnopravnost bez obzira na rasu, spolnu orijentaciju i vjeru. Projekt je bio veliki poticaj za borbu protiv nasilja. Tim događajem smo zaključili da smo svi jednako važni i da imamo pravo na osobni stav i mišljenje.

Gdje se najčešće događa nasilje u školi?

Petra Čuljak: Pa nasilje se većinom događa u razredima. Imali smo jedan slučaj kada ostali učenici nisu željeli dirati jednog učenika zašto što misle da je šugav i njemu je to jako teško palo te smo svi razgovarali s razrednicom i to se više nije ponovilo.

Kažu da se nasilje događa najčešće u učionici i to onda kad nema nastavnika?!

Lucija Kovač: Da, točno to. Zna se događati da ta djeca s manje novaca iz loše situiranih obitelji najčešće budu ismijavana i žrtve nasilja.

Čuli smo kako oni vide gdje se najčešće događa nasilje u školi i baš to i pokazuju istraživanja. Zanimljiva činjenica, učionice kad nema nastavnika, školski wc-i ?

Branka Cesarik: Nasilje se događa tamo gdje su djeca bez nadzora odraslih i kad su u nekom zabačenom kutu škole npr. konkretno u našoj školi koja je paviljonski arhitektonski izvedena ima pet paviljona, sva je cik-cak. Vrlo je teško organizirati dežurstvo u gornjem dijelu paviljona. Mi imamo organizirana dežurstva dolje, po četiri dežurna nastavnika svaki odmor i jedan glavni dežurni nastavnik ili učitelj. Uvijek vam se dogodi to da u nekom trenutku ne bude nitko od odraslih na tom mjestu prisutan, onda je to mjesto problematično.

Kad vidite da je netko nasilan prema nekom vršnjaku, što učinite?

Franko Rajić: Kad je netko nasilan prema vršnjaku, to nije način da se rješavaju sukobi i nesuglasice. Doživio sam nekoliko puta u svom razredu da se to događa, da netko tko je fizički jači napada drugoga koji je slabiji, te sam pokušao pomoći, ali ne na način, da se fizički obračunam s nasilnikom, već pokušam objasniti kako bi mu bilo na mjestu žrtve.

Istraživanja potvrđuju, ne želeći etiketirati djecu, da najčešće nasilje provode djeca koja su slabiji učenici, djeca iz slabije situiranih obitelji. Ne samo da vrše nasilje nego su često i sami žrtve nasilja?

Branka Cesarik: Upravo i je taj neki zao moment u nasilju što se vrti u krug. Naime, dijete koje odrasta u obitelji u kojoj se roditelji nasilno ponašaju prenosi to na svoju okolinu i što je najžalosnije na sljedeću generaciju i na svoju djecu. To je taj jedan začarani krug koji je veliki izazov za sve ljude koji se profesionalno bave odgojem i skrbi o djeci, bilo da su to socijalne ustanove ili odgojno obrazovne ustanove, počevši od vrtića pa na dalje. Jasno se dokazalo da djeca koja su u vrtićkoj dobi agresivnija, da tu agresivnost zadržavaju i dalje kroz svoj život i da se gro kriminalnih skupina razvija upravo iz tih agresivnih pojedinaca od vrtićke dobi pa na dalje. Zato je baš posebno bitno raditi s tom djecom. No, što bude problem?! Problem je što ljudi gledaju da nisu ništa postigli s njim, on je opet agresivan. Veliki je uspjeh ako nekoga zadržite da ne ode u teški kriminal, da ne ode u tešku agresivnost, da ne postane onaj koji će nekom danas, sutra oduzeti život, koji će biti stalno nasilan u svojoj obitelji – to su procesi koji traju dugo i moraju trajati dugo, da bi urodili nekim plodom. I opet će se dogoditi neki zao moment i opet morate ponovo.

Mnogi preventivni programi naglašavaju važnost podučavanja nenasilnim načinima rješavanja sukoba, koliko su ti programi učinkoviti u praksi?

Branka Cesarik: Pa jesu. Vidi se to i po odgovoru ove djece koje ste mogli čuti. Npr. naš Franko, je visok, jak dečko, ima autoritet u svom razredu i on može već kao vršnjak odreagirati . Dijete koje nema snagu tako nastupiti, trčat će po pomoć odrasle osobe i to je ono bitno – tražiti pomoć, ne trpjeti nasilje. Ako trpimo, šutimo, ne govorimo da se događa, onda ga njegujemo. Dijete koje je vidjelo da netko nekoga tuče, dolazi tražiti pomoć. To je to reagiranje. Ako je dovoljno jako, može i samo odreagirati da ih razdvoji, ako ne, onda dolazi odrasla osoba koja prvo mora prekinuti to nasilje – znači, staviti se fizički između dvije osobe koje su u sukobu, ali morate imati tu snagu. Ako nemate, onda tražite pomoć od onoga tko je ima.

Žrtvama nasilja među vršnjacima često je potrebno mnogo hrabrosti da bi s nekim podijelile svoju priču, što se u tom smjeru radi kako bi se djecu ohrabrilo da prijave nasilje ?

Branka Cesarik: Upravo to da se svaki trenutak u školi progovori o nasilju, ako to daje priliku nastavna jedinica. Mimo toga, to su satovi razredne zajednice, nastojimo čak npr. u priredbama progovoriti o tome da se dijete osvijesti da se o tome može govoriti. Mislim da je to u našoj školi dosta dobro riješeno zbog toga što djeca lako i otvoreno meni kucaju na vrata. Kad sam došla raditi na školu, bilo je na neki način sramota doći kod psihologa. Sada je to potpuno drugačije, moja kancelarija je svaki odmor puna djece. Dolaze i s idejama što bi željeli, prijedlozima, a dolaze i prijaviti svoje probleme. Osim toga što mogu doći direktno k meni, postoji taj neki sandučić povjerenja gdje oni koji ne mogu doći, mogu se obratiti tamo. Znači, treba progovoriti. Ovo što ste rekli, istina je da osobe koje trpe zlostavljanja teško progovaraju, jer se boje da su i one tome doprinijele, boje se da su nešto kriv, kad se tako netko ponaša prema njemu. Npr ako ovaj dječak što je naša Petra rekla, ako mu kažu da ima šugu pa se neće s njim igrati, ako je sam imao nekih kožnih smetnji, onda se može osjećati da je on kriv što je okolina takva prema njemu.

Pročitala sam jedno dirljivo pismo jednog dječaka koji je doživio nasilje, uzvratio nasiljem i kasnije se osjećao kriv jer je i sam postao nasilnik. Dakle, žrtve se u nekim situacijama osjećaju krive što su doživjele nasilje i samim tim postali nasilnici.

Branka Cesarik: Nikome nije drago biti nasilnik ili hajde možemo reći da je jedan mali postotak ljudi i uživa u nasilju. Imate ljudi koji baš uživaju kad drugom nanose zlo, to su takozvani psihopati, sociopati, a to je onda bolest koja zahtjeva i tretman psihijatrijski, ali i zatvorski. Mislim, mi ne možemo zatvoriti oči i reći sve je divno i krasno. Oni koji do kraja ostanu tako okorjeli nasilnici, oni moraju završiti u zatvoru jer društvo na to mora reagirati. A to da nasilnik želi žrtvi nametnuti osjećaj krivnje – to je dokazano. Kad imate slučaj nasilja na sudu, dovoljno je prisustvo nasilnika da žrtva ne želi govoriti o onome što je proživjela i već desetak godina je kod nas uvedeno da dijete koje je žrtva nasilja daje svoj iskaz izvan prisustva zlostavljača, jer samo njegovo prisustvo je dovoljno da dijete neće progovoriti o tome što je proživio. To je ta kontrola nasilnika nad žrtvom.

Na kraju ćemo još čuti poruke naših Cesarića:

Petra Čuljak: Moja poruka je da oni to ne rade, da razgovorom riješe problem i da to nije lijepo.

Lucija Kovač: Progovorite o nasilju, ne držite to u sebi jer za sve postoji rješenje.

Franko Rajić: Svi smo jednaki i trebamo živjeti po načelu – iako smo različiti, svi jednako vrijedimo.

Teodora Sakoman: Ne čini drugome ono što ne želiš da on čini tebi.

Gospođo Cesarik za kraj  i Vaša poruka.

Branka Cesarik: Mislim da su njihove poruke dovoljno snažne i to su poruke koje su odnjegovane u našoj školi, poruke koje su dobile status školskih pravila koja mi usvajamo svake godine ponovno.