Životna priča Mire i Ernsta je “Europa u malom” na štapu

Nijemac koji je postao Slavonac

“Čovjek je uvijek kod kuće, gdje mu je okolina ista kao i u domovini”, kaže Nijemac Ernst Eifler koji u Novom Selu kraj Požege živi već 27 godina. Prvo se zaljubio u svoju suprugu Miru, a onda nekim logičnim slijednom i u njezinu domovinu. Iz Berlina su se doselili, malo prije rata. To ih nije ni malo pokolebalo. Ernst je postao pravi Slavonac.

– Ako je čovjek rođen u planini, on je zdraviji na takvoj visini nego na moru. To nam je u genima. Novo Selo sam upoznao prvi put 1972. godine, odmah poslije našeg vjenčanja. Svidjela mi se sloboda, ali nije samo to. Rođen sam u Šleskoj koja je danas u Poljskoj. Ne sjećam se svoje domovine osim po slikama i priči jer sam od tamo izbjegao s pola godine. Prvi put kad sam pogledao prema cesti i ovim brdima podsjetilo me to na rodni kraj – prisjeća se Ernst kako se zaljubio u Požeštinu.

– 1970. godine sam nakon niza poslova, radila Orljavi kao krojačica, svaka tri mjeseca su produživali ugovor. To mi je se nije svidjelo i onda sam otišla u svibnju u Berlin. Onda se družilo i nije bilo bitno jesi li bio Bosanac, Hrvat, Srbin, svi su se družili. Prijatelji su doveli ovog mog “Švabu”. Bila je jesen i imao je pulover. Rekla sam “Samo taj ne!”, a ipak je taj bio do kraja života – prisjeća se Mira kako su se upoznali.

– Imao sam susjede i kolege iz Jugoslavije, jedan je bio vjenčan s Jugoslavenkom. To je bila zabava u stanu za radnike i tako smo se upoznali. Potpuno normalno vozio sam “moja žena” kući uvečer. Isto tako prirodno i normalno poljubio sam je. Nitko ne vozi ženu bez poljupca prije oproštaja. Pred stanom smo stajali u automobilu i ljubili se i onda nam je pokucao policajac – nastavlja Ernst.

– Tamo smo živjeli do 1988. rodila sam troje djece i onda je moj suprug htio doći ovdje jer se u velegradu živjelo stresno. Još nitko nije znao što će biti ovdje. Nije se ništa govorilo. Došli smo pred rat, ali nismo odustali. Kuća nije bila gotova, stepenice su pravljenje kad je pala bomba na grad. U početku sam ja bila ta koja nije htjela doći. Ipak treba vremena dok se uklopite, tu mi je i rodbina i susjedi, ali bila sam već blizu 45. godine i nije bilo jednostavno. Naš životni standard je pao. Ono što smo uštedjeli u Požeškoj banci je bilo blokirano. Devize niste mogli dići ni za školovanje djece, osim po 50 ondašnjih maraka, što je bilo skoro ništa.

– Djeca su znala hrvatski, ali imale su problema. Cure su bili jako dobri učenici, a sin je bio osrednji. Zvali su ih i “Švabice” i “štreberi”. Bilo je plača i svega. Nije bio jednostavan početak. Suprug je napustio posao s 45 godina. Ja sam se srećom zaposlila u bolničkom laboratoriju gdje sam prala epruvete. Plaća je bila u protuvrijednosti 80 tadašnjih maraka pa je pomalo rasla. Dobro je bilo što smo imali zdravstveno osiguranje. Nismo imali puno, kupili smo plug i ostalo što nam je trebalo za poljoprivredu. Nismo došli iz financijskih razloga , nego jednostavno iz ljubavi – prisjetila se Mira zajedničkih početaka u Hrvatskoj.

Ernstu i danas hrvatski jezik sa silnim pravilima zadaje probleme. Baš kad je naučio nešto srpsko-hrvatskog, sve se promijenilo. Od pozitivnih stvar ističe našu prirodu. Bivšem rudaru i električaru su najdraže njegove životinje.

– Nisam još govorio hrvatski jezik, koji još uvijek zovem srpskohrvatski. Zato me ljuti moja žena koja kaže da ima samo hrvatski. To je danas novi nacionalizam. Znate li koliko pokrajina ima u Njemačkoj, svaka ima svoj dijalekt, ali svi pričaju njemački jezik. Bolje sam razumio srpskohrvatski od hrvatskog jer je bio lakši za nas strance. Prije toga sam bio elektroinstalater u Berlinu, ali po zanimanju sam rudar. Jako mlad sam zbog zdravlja prestao raditi u struci. S 21 godinom sam imao već reumu. Nisam mogao okrenuti vrat.

– Priroda je priroda i to je normalno i zdravo za svakog čovjeka. U gradu je sad toliko alergičara, a ovdje u našem selu ne poznam ni jednog. Zato je ljepše živjeti od zemlje. Dok je žena radila ja sam bio čuvar kuće, bavio sam se poljoprivredom na malo naše zemlje. Zemlja me najviše iznenadila. Volim zemlju, prirodu i životinje. Nije samo moja žena životinja, volim i druge životinje, imam koze, zečeve, kokoši. Imam “moja žena”, jednog sina i dvije kćeri. To su moje “životinje” i volim ih – našalio se naš Nijemac, koji je odavno postao Slavonac.

– Život ovdje je jednostavan i nemam problema u upoznavanju ljudi. Puno sam ih upoznao o jer sam prije radio u tvornici hladnjaka i perilica rublja. Zbog popravaka sam obišao cijelo selo i djelomično grad. Ne nedostaje mi ništa iz prijašnjeg života. Da mi je bilo žao doći iz Berlina, onda nikad ne bih došao. Ovdje je priroda. U mladosti sam živio u prirodi, isto smo držali životinje, ali u gradu je to teško – zaključuje Ernst.

Vrijedne Mirine i Ernstove ruke sada učinile su njihovu okućnicu jednom od najljepših u Novom Selu. Cvijeće je malo pogodila suša, ali još jedna je zanimljivost je “Europa u malom na štapu”.

– Gornja zastavica predstavlja Europu, onda ide hrvatska zastavica, pa njemačka jer mi je suprug Nijemac, a djeca su Nijemci i Hrvati. Tu je i švicarska zastava jer mi je mlađa kćer u udana za Švicarca i ispod je i njihova obiteljska zastava koju imaju jer uzgajaju vino. Imamo Europu u malom na velikom štapu. Zezaju me jedino za bosansku zastavu, ali s Bosnom nemam nešto jer sam tamo samo rođena – objašnjava nam na kraju Mira.