“Djeca vide srcem, a ne očima i svaki novi dan s njima je novo iznenađenje, zato volim ovaj posao”

Ravnopravni i sretni

Prije stotinu godina, gotovo svi učitelji bili su muškarci, danas u razrednoj nastavi dominiraju žene pa su muškarci rijetkost. U emisiji Ravnopravni i sretni ugostili smo Dražena Maričevića učitelja razredne nastave u U OŠ Fra Kaje Adžića Pleternica, područnoj školi Kuzmica. Naš sugovornik otkrio na je kako je njegov poziv bio logičan slijed, otac mu je bio učitelj i ravnatelj osnovne škole u Velikoj, pa je kaže nam gospodin Maričević, vjerojatno to bilo presudno zašto je upisao učiteljski fakultet.

Kako ste se odlučili upisati učiteljski fakultet?

Nikad ja kao dijete nisam previše razmišljao o tome da upišem učiteljski fakultet. Međutim, potječem iz učiteljske obitelji. Moj otac bio je učitelj i ravnatelj u osnovnoj školi u Velikoj. Kao malo dijete, živio sam u školskom stanu. Jednostavno sam tako odrastao uz drugu djecu i to je možda u jednom trenutku bilo presudno da se odlučim za ovaj poziv. Iako sam se za razrednu nastavu odlučio u zadnji tren, iz kojih razloga, da vam iskreno kažem, ne znam.

Sjećate li se koliko je bilo muških kolega koji su studirali, kažu da ih obično bude jako malo i da su rijetka pojava?

Bilo je to negdje 1975. godine, ne mogu se točno sjetiti. Od nas 150 koliko nas je bilo upisano, bilo je svega 7 muškaraca, s tim da nas je već sljedeće godine bilo samo pet, a koliko nas je završilo, zaista ne znam.

Što je to, što je u vašem pozivu toliko privlačno?

Privlačno? Privlačno je to što Vi nikada nećete doći na radno mjesto, a da ne odete s tog radnog mjesta sretni i veseli jer djeca još uvijek vole srcem, a ne očima, odnosno vide srcem, a ne očima i svaki novi dan bude iznenađenje. Ne znate što vas očekuje, uglavnom nikada ništa ružno, uvijek nešto dobro i lijepo.

Koliko generacija učenika ste već imali?

Ja sam učitelj koji je oko dvadeset godina radio u četverorazrednim kombiniranim odjeljenjima, u malim mjestima, tako da sam istovremeno imao sva četiri razreda u jednom odjeljenju i stoga Vam ne mogu reći točan broj djece ili odjeljenja koliko sam ispratio.

Kako djeca prihvaćaju, je li im neobično ili zanimljivo kad u prvom razredu dođu i umjesto učiteljice ugledaju učitelja, kakve su reakcije?

Ja nisam primijetio neke posebne razlike. Recimo ja pišem lijevom rukom i kada god u prvom razredu započnemo učiti pisanje, učenici u prvom razredu nikada ne primijete da sam ja lijevak, do prvog roditeljskog sastanka gdje roditelji to odmah primijete. Djeca koja krenu u prvi razred imaju više svojih briga nego da brinu uči li ih učitelj ili učiteljica.

Poštuju li vas kao autoritet?

Autoritet se vjerojatno stječe. Niste autoritet zato što ste muško ili žensko, već autoritet stječete putem svojeg stava prema djeci, svojim načinom učenja, odnosom prema radu i djeci. Smatram da se tako stječe autoritet. Ne možete nekome nametnuti autoritet, pogotovo ne djeci.

Jedno istraživanje koje su proveli Britanci, koji baš kako i mi u Hrvatskoj muku muče sa spolnom neravnotežom u obrazovnom kadru, pokazalo je da iako muški učitelji nisu blaži od svojih kolegica, povoljnije utječu na razvoj dječjeg samopouzdanja, a učenici ih smatraju pravednijima od učiteljica, što misle vaši učenici jeste li ikada razgovarali o tome ?

Kriteriji ocjenjivanja su zadani, treba ih poštovati i kada usmeno ispitujem svoje učenike, to mora biti pred drugim učenicima. Zatim ja njih pitam koju ocjenu smatraju prihvatljivom za tog učenika koji je odgovarao. Mogu vam reći da znaju biti i stroži, tako da ja nemam neko stvarno objašnjenje zašto mi muški pozitivnije utječemo ili smo možda fleksibilniji.

Kako se slažete s kolegicama s posla, neki muškarci kažu da su žene zapravo kolegijalnije od muškaraca? Kakav je vaš stav?

Mislim da je to individualno. Što se tiče kolegica obično sam ja taj koji popušta, uvijek izlazim u susret njima.

Što Vam najteže pada u poslu?

Najteže mi pada kada imate preambiciozne roditelje koji previše traže od svoje djece i jako je teško objasniti roditeljima kako moraju biti svjesni mogućnosti svoje djece. Smatram da sam uspjeh u školi nije toliko bitan koliko bi trebalo biti bitno da su djeca zadovoljna i sretna. Roditelji ponekad imaju ambiciju da svoje neostvarene snove prenijeti preko djece, a na to dosta znaju utjecati i kojekakve reklame, sportaši, mediji i onda svi žele da im djeca budu u nečemu uspješna, a njihove mogućnosti im to ne dozvoljavaju i samim tim je s takvim roditeljima dosta teško surađivati. Najteže mi je vidjeti kada mi se dijete rasplače na slabiju ocjenu, treba mi vremena dok i roditelje i djecu uvjerim da ocjena nije mjerilo njihove osobnosti i njihovog poštenja, već da postoje drugi oblici i načini koji mogu stvoriti to dijete kao dobro dijete. Eto to mi je najteže, kada dobijem takve roditelje.

I sami ste roditelj, Vaša djeca su sad već odrasla. Je li Vas znao posao istrošiti jeste li imali dovoljno snage za nastavak dana?

To je istina. Znao sam čak i griješiti kod svoje djece. Međutim, uvijek treba prespavati, ne treba igrati na prvu loptu i uvijek treba pronaći dobro i kod svoje djece i pokušati na neki način razumjeti i shvatiti što to njih muči. A da sam zaista ponekad imao manje strpljenja za svoju djecu nego za druge, to je istina.

Vjerujem da vi niste nikada pomislili da ste pogriješili u odabiru svog zanimanja ?

Ovako, što se tiče samog zanimanja, sigurno da nisam pogriješio. Kada bih ponovno mogao birati, ponovno bih odabrao to zanimanje. Htio bih napomenuti, vjerojatno me Požežani dosta poznaju jer bio sam dobar sportaš, atletičar, reprezentativac bivše države i mogu Vam reći da mi je ljepše sada kao učitelju nego kada sam bio na vrhuncu te svoje sportske karijere. Smatra se da su sportaši na vrhuncu, da uživaju u slavi, međutim, ljepše je biti učitelj nego vrhunski sportaš.

Gdje ste sve radili i koliko dugo već radite u školstvu?

Počeo sam raditi 1989. godine. Prvo na određeno vrijeme, još je u Orljavcu radila škola. Tamo sam dobio posao na određeno vrijeme gdje sam predavao u višim razredima matematiku i fiziku. Tada se otvorio natječaj da se u Djedinoj Rijeci, pored Čaglina, traži učitelj ali jedan od uvjeta je bio da i stanuje u tom mjestu, pošto učiteljice nisu željele stanovati tamo, tako sam ja dobio taj posao. Mogu vam reći da je to utjecalo na moj općeniti stav o malim mjestima i malim školama i veliki sam zagovornik opstanka tih malih škola, bez obzira na broj đaka jer ako ukinemo školu, ukinuli smo život u tim mjestima. Nakon toga je počeo i rat, svi smo bili u narodnoj zaštiti, uključili smo se. Dobio sam radnu obavezu, da bi kasnije prešao u Čaglin raditi. Tamo sam imao četvrti razred, zatim sam prešao jedno kratko vrijeme u Novu Ljeskovicu, pa sam otišao u Mihaljevce. Nakon Mihaljevaca prešao sam u Požeške Sesvete, pa u Zarilac i sada sam učitelj u Kuzmici. Smatram da kada učitelj dođe u neku manju sredinu i počne raditi u školi, da bi se trebao uključiti i u rad toga mjesta, jer onda tek možete i pridonijeti zajednici. Zadnjih 12 godina kako ne stanujem u kraju u kojem predajem, događa mi se da onoga trenutka kada se odem iz škole, gotovo i prestajem razmišljati o školi. Ako živite u školi, djeca vam dolaze, znate sve što se događa s tom djecom, a jako je bitno da budete upoznati i sa socijalnom i svakom drugom situacijom koju ta djeca proživljavaju. Smatram da je jedna od jako velikih grešaka što su nas učitelje učinili putnicima, pa se i sada razmišlja da se rasproda i to malo školskih stanova što ih ima. Trebalo bi uvesti, iako znam da je to teško, da opet prednost pri zapošljavanju imaju učitelji koji bi željeli stanovati u mjestu škole i da se obnovi nekakav fond ili bilo što da se ponovno po tim malim školama stanovi osposobe. U jednom je trenutku bilo odlučeno da svi trebaju ići u prvoj smjeni pa su se od stanova načinile učionice i naravno da je upitno da li je to zakonito. Ne možete od stana napraviti učionicu, to je predviđeno za sobu a ne za učionicu.

Smatrate li da bi trebalo biti više muških kolega u razrednoj nastavi, prema nekim podatcima svega 18 posto je muškaraca općenito u školskom sustavu, a tek 3 posto je muških odgojitelja u dječjim vrtićima?

Naravno da bi trebalo biti više učitelja. Nisam konzervativna osoba, međutim smatram da za odgoj djece trebaju oba spola, a kako to učiniti je problem školstva. Problem kod učiteljskog zanimanja je taj što rezultate ne dobivate odmah, rezultati dolaze naknadno. Rezultati su teško mjerljivi. Moguće je da je kod muškaraca izraženija želja da se ono što se odradi, odmah dobije, a to u učiteljskom pozivu ne možete dobiti. Sigurno da treba više muških osoba jer nažalost samo u Pleternici od nas 43-je zaposlenih, jedini sam ja muškarac. Eto taj postotak je čak istinit.

Tradicionalne podjele na ženske i muške fakultete i dalje postoje u visokom obrazovanju, no takva neuravnoteženost imat će ozbiljne društvene posljedice. Polja u kojima gotovo da nema ili je vrlo malo muškaraca su upravo pedagogija (uključujući obrazovanje učitelja razredne nastave i odgojitelja u vrtiću), socijalne djelatnosti i psihologija, logopedija i edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, a žena gotovo da nema ili ih ima u vrlo malom broju u znanstvenim poljima kao što zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika, strojarstvo, elektrotehnika i računarstvo, kako to promijeniti?

Prvo, slažem se s tim istraživanjem, mišljenjem ili zaključkom koji ste naveli. Da, dugoročno to sigurno nije dobro. Ja mogu ispričati nešto iz svog privatnog života. Imam sina i kćer koji oboje idu u treći razred srednje škole. Jedno je upisalo smjer za arhitektonskog tehničara, a drugo za modnog tehničara. Sad Vas ja pitam što je upisao sin a što kćer?

Pretpostavljam da je kćer upisala za modnog tehničara, a sin za arhitektonskog tehničara!?

Obrnuto, upravo zbog toga što ja nisam pao na tu predrasudu da treba razlikovati muška i ženska zanimanja. Oboje imaju tu sklonost ka lijepom crtanju, tako da se kod nas dogodilo upravo obrnuto. Kćer će krenuti više prema tehnici dok će sin krenuti prema dizajnu. Vrijeme će pokazati, jer sada u našem školstvu, postoji veliki problem što država još nije prepoznala da smo stupili u treće doba pismenosti, informatičke pismenosti. Uzmimo da se u Finskoj od ove školske godine, u prvom razredu uče samo tiskana slova, pisana slova su izbacili, a kada je riječ o PISA testovima, Finci su najjači u Europi. Kod nas se o informatici još razmišlja, da li da se ona uvede u prvi razred?! Da li da to bude izborni ili glavni predmet? Hrvatsko školstvo je još uvijek tradicionalno. Reći ću vam još jedan primjer. Iz prirode i društva gdje izbačeno je učenje strujnog kruga koji se učio u trećem razredu osnovne škole. Samim tim smo došli do zaključka da nisam siguran zna li današnja žena uopće (neka me se krivo ne shvati), zamijeniti žarulju, jer ako ne znate strujni krug, ne znate kako to sve funkcionira. To vam je jedan od primjera. Opremanje škola vezano za fiziku ili kemiju također je jako slabo ili nikakvo, ne možete niti izvesti sve pokuse. Problem je u ustajalosti školskog sustava jer ne prepoznaje potrebe promjena svakodnevnog društva. Jako me iznenadila promjena u višim razredima, prije nekih pet ili deset godina, kojom su iz tehničke kulture smanjili satnicu, što je meni bilo potpuno ne shvatljivo. Prešli smo na knjiški ili štreberski način učenja što je dugoročno dovelo do toga da zaista imamo razne komparativne književnosti, a nemamo inženjere strojarstva, informatike, ono što je u stvari najviše potrebno našem društvu, odnosno našoj državi.

Što biste poručili mladićima koji planiraju ili se već školuju za učitelja razredne nastave?

Prvo, ne trebaju ići zbog novca. To je prva poruka koju im mogu uputiti. Drugo, moramo se pokrenuti jer će nas zaista nestati, a ja ne mogu nikoga nagovarati da krene na to zanimanje iz jednog jedinog razloga, a taj je što ne znam što će se dalje događati s tim našim zanimanjem. Nema nikakvih beneficija osim što ste javni državni službenik, osim kakve takve zaštite radnog mjesta, drugih beneficija nemate. Jedino što je vrijedno je to da vas se đaci rado sjećaju, pozdravljaju vas na ulici i da im ostajete u dobrom sjećanju, no nažalost od toga se ne živi.