[FOTO] Školsko zvono: Cilj Petnice nije proizvesti male znanstvenike, već svakog polaznika naučiti kako kritički razmišljati

11.03.2016.

Učenici i nastavnici nekoliko požeških škola posjetili su u veljači Istraživački centar za rad s nadarenom i posebno motiviranom djecom u Petnici nedaleko od Valjeva u Srbiji. S njima je bio i nastavnik povijesti u OŠ Antuna Kanižlića Goran Đurđević, odnosno inicijatora ovog posjeta.

Goran Đurđević: Tako je, ja sam jedan od inicijatora s gospodinom Mislavom Bošnjakom, koji je u vijeću roditelja Gimnazije. I prije nekoliko mjeseci, kada je u Požegi na Festivalu znanosti bio gospodin Nikola Božić, zamjenik ravnatelja Istraživačke stanice Petnica, pao je dogovor da jedan autobus Požežana nastavnika, profesora i učenika, ode tamo na nekoliko dana na različite radionice. To se u konačnici dogodilo u veljači ove godine. Proveli smo jedan vikend tamo gdje su naši učenici bili na pet radionica. Istraživačka stanica Petnica je stanica, odnosno centar za nadarenu djecu osnovan daleke 1982. godine, inicijativom entuzijasta, iz Petnice. Naime taj kraj oko Valjeva i Petnice ima jedan jako dobar prirodni položaj jer je to granica Dinarida i Panonije, i tamo su studenti još od 19. stoljeća dolazili na praksu. Počecima 80-ih godina odlučeno je da se pokuša napraviti jedan centar za studente. Do danas, kroz tu Istraživačku stanicu prošlo je preko 40 000 učenika, znači od studenata se proširilo i na srednjoškolce i na učenike sedmih i osmih razreda, a i na profesore i studente poslijediplomskog studija, tako da stvarno dolaze grupe koje obuhvaćaju jedan veliki broj, različitih dobnih skupina i obrazovnih statusa. Danas se Petnica sastoji od pet zgrada, postoje smještajni kapaciteti za 150 osoba, knjižnica, od 40 000 svezaka, restoran za 150 do 200 osoba i jedan kafić, te naravno laboratorij iz 16 područja. Počevši od prirodnih znanosti kao što su kemija, fizika, biologija, preko tehničkih, mehatronika, robotika, informatika, do društvenih, psihologija, humanistika, povijest, arheologija, lingvistika i tako dalje. Pa čak i umjetničkih područja kao što su primijenjena fotografija i dizajn, naravno oni njeguju i interdisciplinarna područja. Ti su laboratoriji, izrazito dobro opremljeni zahvaljujući UNESCO-u i Europskoj investicijskoj banci te međunarodnim sponzorima. Oprema je vrijedna 2,5 milijuna eura, tako da je stvarno korisno i impresivno za učenike i za profesore. Recimo jedan mikroskop košta 200 tisuća eura. Moram priznati nisam mogao vjerovati kada sam to vidio.

Što su radili naši učenici?

Goran Đurđević: Budući da nas je išao jedan cijeli autobus od 40 i nešto osoba, dogovoreno je da se podijelimo u tri grupe. Jedna grupa su nastavnici, druga su učenici Osnovne škole, a treća grupa su učenici srednje škole. Nastavnici su išli na predavanje o motivaciji, koje su držali kolege iz Petnice, osnovci na kemiju, srednjoškolci na biologiju, nakon toga su se zamijenili. Mi profesori bili smo promatrači, nismo bili aktivni sudionici u radionicama, nego su učenici radili cjelokupno istraživanje i pokus. Drugog dana učenici su išli na geologiju i fiziku, opet po modelu, osnovci na geologiju, srednjoškolci na fiziku i onda zamjena, a nastavnici su imali jedan razgovor s direktorom Petnice, Vigorom Maićem, koji nam je malo objasnio način rada prijave i slično. Poslije toga smo imali obilazak po cijeloj istraživačkoj stanici i evaluacije, odnosno diskusije s gospodinom Nikolom Božićem koji je bio naš domaćin, a koji nas je i pozvao da dođemo.

Kakve su impresije ?

Goran Đurđević: Izrazito dobre. Većina učenika dolazi iz osnovnih i srednjih škola koje nemaju takvu opremu i kada učenik vidi tako skup mikroskop, kada vidi takvu opremu,mora biti impresioniran. Tamo se sve radio kroz istraživačko učenje, znači učenik dobije zadatak koji je individualiziran, i on onda ide po laboratoriju, traži rješenja, odgovore, radi pokuse, i to je nešto sasvim drugačije od ovog uobičajenog učenja kod nas u školama. Razumljivo, Petnica je namijenjena za rad s darovitom i nadarenom djecom, možda bolje izbjegavati pojam darovit, jer je veliko pitanje što znači biti darovit, to je teška selekcija, ali svakako s posebno motiviranom djecom. Djeca su uživala, a njihova visoka očekivanja, mislim da su ispunjena, tim više što je to jedan veliki kontrast. Kada se vozite, prema Petnici, to su obična sela kao, sela tu iz Požeške kotline i onda odjednom Vam se ukaže šest modernih zgrada u koje dolazite, sasvim drugi svijet. Ja sam se malo i našalio s njima rekavši kako ispada kao da su slučajno tamo, kao da ih je netko iz svemira spustio, pa pogriješio koordinate, pa se to pronašlo na toj lokaciji. Naravno, nije slučajno, kolege koje rade u Petnici cijeli niz godina su se za to pobrinuli, stvarno to je golemi trud i entuzijazam ljudi, jedna vrlo visoka radna atmosfera i radna etika. Čim smo došli gospodin Božić je rekao 5 minuta prije svake radionice i predavanja smo obvezni doći ispred te prostorije, neovisno bili mi doktori znanosti, profesori ili učenici, moramo biti i radionice ne kasne, znači ako u 3 počinje, u 3 počinje, nema u 3 i 5, 3 i 10, 3 i 20.

Sve je po švicarskom sustavu ?

Goran Đurđević: Izrazito da, baš tako, i kod njih nema nikakvih kašnjenja, zna se ako ste dužni doći u to vrijeme, dužni ste doći jer taj voditelj je tu za vas, poslije ima drugih obaveza, i druge grupe dolaze. Osim nas bilo je otprilike još 90 učenika na različitim seminarima i normalno da ne bi izbio kaos moramo se svi držati nekakvog reda.

Da je to doista tako potvrđuje i visoko pokroviteljstvo UNESCO-a, a i podatak da godišnje Petnicu prođe oko 1 500 učenika i nastavnika iz cijelog svijeta?

Goran Đurđević: Tako je, upravo to. Mi smo dobili taj termin u veljači zato što u siječnju su svi termini bili zauzeti, studentima sa Sorbone. Nastavnici uistinu iz cijelog svijeta, iz Južne Koreje, preko Češke, Rumunjske, Bugarske, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Grčke, učenici od Južne Koreje do Kanade, od SAD-a do Francuske, Švedske. Ideja je zapravo da se skupljaju učenici iz svih dijelova i da međusobno izmjenjuju iskustva. O tome svjedoči i dosta složen sustav prijave, naime bude oko 3 000 prijava i kada oni prikupe te prijave, za neke od svojih programa, jer Petnica ima različite programe, oni to selektiraju tako da otprilike 7 dana, 70 ljudi te prijave prelistava iščitava i evaluira. Imaju četiri kriterija. Prvi kriterij je biografija i projekt s kojim se učenik želi baviti, što ga zanima. Drugi kriterij je motivacijsko pismo, zašto on želi doći baš tamo u Petnicu, što on sve želi vidjeti i tako dalje. Treći kriterij su pisma preporuke koje učenik dobije od osoba koja su relevantne, znači nastavnika iz njegove škole ili onih koji rade s njim na izvannastavnim aktivnostima i četvrti, izrazito važan kriterij je to što se daje prednost učenicima iz manjih mjesta. Jer ako netko živi u velikom gradu, za očekivati je da on ima puno više mogućnosti, nego netko tko živi u manjem mjestu, selu itd. Kada govorimo o mogućnostima prijave i sličnome, znači učenici sedmih razreda se prijavljuju u ožujku i budu u rujnu dva tjedna tamo, za srednjoškolce je sustav malo drugačiji, oni se prijavljuju u listopadu i ta prijava vrijedi za narednu kalendarsku godinu. Petnica svake godine ima konferenciju Korak o nauku na kojem učenici osnovnih i srednjih škola imaju svoje radove. To su vrlo ozbiljni stručni znanstveni radovi, to rezultira sa zbornikom radova svake godine koji ima otprilike 500 stranica. Vjerujem da tajna Petnice leži u sustavu višestrukog mentorstva, naime na svakom od tih područja, jedna osoba je zaposlena stalno u Petnici. Osim te jedne osobe, dolaze i predsjednici koji mogu biti i učenici stariji i studenti i profesori, doktori, koji dolaze i nekoliko dana drže predavanja, neke manje radionice i slično i pomažu učeniku. Ja mislim da je taj sustav izrazito dobar, jer pokazuje jednu slojevitost, mislim da je to jedan dobar primjer rada.

Rekli ste da je pun autobus išao iz Požege, znači interes je bio velik. S kojih sve škola su bili učenici?

Goran Đurđević: Naime, bilo je iz nekoliko škola, radio se o Osnovnoj školi Stjepana Radića u Čaglinu, Kanižlićevoj osnovnoj školi, Tehničkoj školi i Katoličkoj gimnaziji, te Gimnaziji u Požegi. S njihovih škola je bilo najviše učenika, nešto učenika je bilo iz Cesarićeve i iz Kempfove škole. Bilo je i nešto roditelja. Ovaj put ću iskoristiti priliku da se zahvalim osobama koje su to potpomogle, a to su ravnatelji Slađana Švajda iz Čaglina, Ivan Bedeničić s Katoličke gimnazije, Marija Samardžija s Kanižlićeve, škole i gospodin Goran Galić s Tehničke škole. Oni su omogućili svojim nastavnicima i učenicima besplatan put, tako da je to stvarno hvale vrijedno jer su prepoznali vrijednost nečega tak dobrog, neobičnog i drugačijeg. Mi u Hrvatskoj nemamo centar takvog kalibra, bez obzira na pokušaje u Čakovcu i nekim drugim mjestima. To još uvijek nije izgrađeno na tom nivou, jer osim sjajne opreme tamo su i smještajni kapaciteti i restoran i kafić i sve ostalo. To je ipak jedna kompaktna cjelina. Ostaje žal zašto mi u Hrvatskoj nismo od Višnjana ili nekog drugog mjesta napravili takav centar. Možda ću malo biti i neugodan, kad kažem, da svaka država koja drži do sebe bi trebala imati takav jedan centar, nevažno da li je u državnom vlasništvu ili u privatnom odnosno nezavisnom, kao što je Petnica. Petnica nije u državnom vlasništvu, to je nezavisna organizacija, koja se financira iz različitih sredstava. S Petnicom se mogu usporediti mjesta, slična u Poljskoj, Sloveniji, Izraelu, Italiji, Njemačkoj, i meni je jako žao, budem tužan kada mjesta takvog kalibra nema i Hrvatska. Vjerujem da bi našim učenicima to stvarno trebalo, jer ima onih koji su talentirani, koji žele znati više, koji su izrazito motivirani i zašto im ne omogućiti da oni 7, 8 ili 10 dana, koliko god mogu boraviti na takvom mjestu. Jedan mali statistički podatak otprilike 8 milijuna kuna bi koštalo da svi takvi učenici iz Hrvatske odu po 7 ili 10 dana na jedno takvo mjesto. Recimo cijena jednog kružnog toka, čisto da dokažem koliko je to zapravo mala cijena kada se uzme u obzir količina koja se dobiva i meni je žao što naše ministarstvo to ne prepoznaje. Ima jako puno dobre, kvalitetne djece koja iskazuju golome napore, postižu sjajne uspjehe, imaju želje za istraživačkim radom, a nemaju priliku doći. Mislim da je to možda jedan put koji bismo trebali realizirati.

Vjerujem da će biti prilike za još takvih putovanja na Petnicu i da će se naći netko dobre volje tko će to omogućiti?

Goran Đurđević: I ja se nadam. U ovom današnjem svijetu kada znanost nije nešto što je top priča, treba joj vratiti mjesto koje joj pripada. Puno životnih stvari proizlazi iz znanosti, ne samo iz prirodnih i tehničkih nego i humanističkih, to je to neko razumijevanje svijeta ili razumijevanje nas samih kao ljudi, naše prošlosti… Zato mislim da je ključno da djeca shvate da je znanost bitna i da je takav način života važan. Kad sam u Petnici razgovarao s gospodom Majićem i Božićem pitao sam ih: „pa dobro vi ovdje stvarate mlade znanstvenike, oni su me odmah ispravili, rekli su ne, mi ovdje želimo samo dvije stvari, želimo potaknuti radnu etiku kod učenika, da shvate da se mora raditi, da treba biti marljiv i da treba biti strpljiv i drugo želimo potaknuti kritičko mišljenje“. Mislim da je to prekrasno, da svakom učeniku to dobro dođe, neovisno hoće li se on baviti znanošću, ekonomijom ili nekim drugim životnim područjima. Imati kritičko mišljenje o sebi, imati radnu etiku,to je jedini ispravan put do uspjeha.

Valjda će i resorno ministarstvo prepoznati kvalitetu jednog ovakvog centra, tko zna, možda Višnjan postane jedno takvo mjesto?

Goran Đurđević: Ja iskreno držim fige, jer znam koliko Korado Korlević u Višnjanu radi, trudi se, i svog novca troši za to. Nadam da će se to prepoznati i da će se stvoriti jedna pozitivna priča oko Višnjana, ali i oko nekih drugih mjesta zato što ti naši učenici imaju gdje doći i naši se nastavnici mogu educirati. Naš sustav je zamišljen na način zamišljenog učenika, koji odgovara nekom prosjeku. Mi nastavnici imamo pet do šest kategorija učenika s kojim radimo, od onih posebno darovitih i posebno motiviranih preko prosječnih do učenika koji imaju određene slabije sposobnosti, neke druge posebne potrebe, ali i učenika koji imaju neke druge, poteškoće. Primjerice učenici čiji se roditelji razvod ,ili možda imaju financijske probleme, emocionalne ili neke druge. To su sve problemi koji čine jedan heterogeni razred i u takvim okolnostima u našem sustavu je jako teško određeni tip učenika izdvojiti, dati mu posebnu pažnju. Bojim se da su tu zapravo daroviti učenici na najlošijoj strani i ta strana, najgore prolazi. Uvijek se vode sjednice ili rasprave hoće li netko imati jedan ili dva. Rijetko kada se vode rasprave hoće li netko imati prosjek 5,00 ili 4,80 ili će netko proći s 4 ili s 5, puno manje je priče oko toga. Zakon je propisao da je dopunska nastava obavezna, za one kojima je potrebna dodatna pomoć, za one koji žele znati više, dodatna nastava nije obavezna. To je isto jedan stav koji je država nametnula. Mislim da nam ostaje samo nada i želja da će se nešto promijeniti.

Marija Lešković učenica je trećeg razreda Gimnazije u Požegi i također je bila dio ekipe koja je posjetila Petnicu. Marija, kakvi su tvoji dojmovi?

Marija Lešković: Petnica me oduševila od samog početka, jer to nije klasično znanstveno istraživačko mjesto gdje se njeguje samo prirodoslovlje. Ovdje je ravnopravno i humanističko i tehničko područje, što je zaista neobično, jer uz znanost obično vežemo matematiku, fiziku, kemiju. Međutim, ovdje se jednako tretira lingvistika, povijest, arheologija i dizajn. To je zaista zapanjujuće jer se odmah u početku ruši stereotip ako si matematičar i ako odlično znaš fiziku, informatiku, onda možeš doprinijeti ovom modernom svijetu. Neovdje i ako naginješ društvenom području, ti si također jedna važna karika u podizanju standarda svijeta vijetu i zaista možeš puno doprinijeti. Ono što oduševljava jest individualan pristup i rad. Ovdje se ne tretiraš kao neka brojka koja izađe iz sustava, nego zaista kao netko, neponovljiv i poseban, netko tko može sa svojim duhom i svojom idejom zaista nešto promijeniti i puno toga učiniti. Još jedna važna činjenica u vezi Petnice je što ne postoji barijera. Možeš biti s drugog kontinenta, njegovati drugačiju kulturu, govoriti drugačiji jezik, ali ovdje si jednak svima. Često se tako komunicira putem engleskog jezika, ako su polaznici iz neke druge zemlje. Ta pozitivna energija, taj entuzijazam je nešto nezamislivo, a Petnica je zapravo tako i krenula. Prije nije bila nešto veliko kao što je danas. Krenula je 1982. godine iz jedne seoske školice i to zahvaljujući grupi luđaka, kao što je Nikola Božić simpatično rekao, koji su bili dovoljno hrabri i entuzijastični da pokrenu tako nešto. Njihov način rada kosi se s formalnim obrazovanjem jer oni njeguju antiškolu, pedagogiju o kojoj ću Vam kasnije pričati. Ta energija, ta upornost, koja konstantno napreduje i ne staje, nešto je što svakog polaznika može inspirirati. Ovdje više ne funkcionira sistem obrazovanje npr. profesora koji dođe s diplomom, prema tebi ima arogantan stav s očekivanjem da se diviš njegovom sveobuhvatnom znanju, a ti si samo jedan klinac koji može samo slušati i diviti se. Ovdje se i akademik i srednjoškolac jednako tretiraju i ovdje nije važna kvantiteta već kvaliteta. Dobar primjer može biti jedna djevojka koja nam je vodila radionicu iz geologije, moja vršnjakinja, treći razred gimnazije iz Beograda. Ona je polaznik ali i suradnik u Petnici, mogli bi reći mentor. Zaista je bilo neobično, imati vršnjakinju kao nekoga tko drži radionice i predavanja ali te istovremeno nekako ohrabrilo jer ne moraš navršiti četrdeset godina da te ljudi počnu cijeniti. Ovdje ako imaš ideju, imaš volju raditi i ići prema naprijed, odmah si nekako uočen i pridaje ti se ona pažnja da možeš još više rasti.

Marija, što si ti konkretno radila na radionicama u Petnici?

Marija Lešković : Kako je svaki polaznik prolazio kroz pet radionica, bilo je prilike upoznati se s biologijom, kemijom, arheologijom, fizikom i geologijom. Kroz mentore koji su praktički bili naši vršnjaci, uspjeli smo vidjeti one najbolje, najzanimljivije strane, vezane za te predmete. Ja ne volim biologiju, zanimljiva je ali imam averziju prema krvi, prema cijeloj anatomiji, jednostavno, ne volim je. Zamislite, ja sam na toj radionici uspjela raditi s laboratorijskom krvlju, i izučavati neke stvari koje nebih nikad niti u snu pomislila da ću ih raditi, bez padanja u nesvijest. Kroz te smo se radionice, upoznavali s drugim zanimljivim stvarima. Iz geologije smo analizirali građu i sastav stijena, koje su pronađene u okolici Petnice. Iz kemije smo radili eksperimente titracije magnezija, zatim smo vadili eterično ulje iz kore te radili ostale analize. Zaista je bilo zanimljivo jer mi gimnazijalci, cijelo vrijeme učimo „crno na bijelo“, i zaista smo bili oduševljeni, dolazeći u kontakt s malo prakse i rada, kako bi vidjeli da ono što mi učimo, zapravo ima smisla i da se zaista može primijeniti, sve komplicirane formule i sve teorije. Zatim, iz fizike smo radili Michaelson – Morijev pokus, nešto s laserima, zatim smo mjerili brzinu zvuka u izoliranoj prostoriji i općenito se upoznavali s opremom u tim laboratorijima. Iz arheologije smo imali priliku, upoznati se s cijelim tim procesom istraživanja jer arheologija nije iskapanje grobnica i nalazišta već jedan kreativan proces, kojim se skupljaju dokazi,( npr.slučaj predavača u Petnici koji su analizirali kosti od četvero osoba). Osim što se radi u teškim vremenskim prilikama, potrebno je razmišljanje i dobra imaginacija te kreativnost, kako bi se rekonstruirao neki događaj. Sva ta znanja, dobro će doći za neka druga istraživanja i to se opet može povezati s konceptom istraživačkog centra a taj koncept je timski rad. To je individualni rad gdje se profesor posveti učeniku, ali sve što se radi, to ide za jedan viši cilj i to zaista doprinosi zajednici. Što se tiče pedagogije, zaista je bilo fascinantno istraživati nešto što potječe iz davnih tisućljeća. Uzmimo za primjer antičku Grčku. Ona je nekakav evergreen, nešto što je alfa i omega u znanosti. Najveći filozofi su iz tog doba, značajna otkrića su iz tog doba. Zašto baš iz toga doba? U to doba, njegovao se intelektualni i individualni rad. Učenike se poticalo da razmišljaju svojom glavom, da vjeruju u svoju ideju. Zašto je ta pedagogija prestala? Zato što je nastupio srednji vijek i sve je bilo u znaku dogmi. Znanje se više nije baziralo na to da se misli izvan kutije već se reproduciralo i nažalost, to traje dan – danas. Naravno, postoje iznimke kao što je Petnica, ali bi bilo bolje da se to integrira i u formalno školstvo. U suprotnom, srednji vijek će u intelektualnom smislu trajati i dalje, što zapravo i je istina.

Ono što je sve fasciniralo, a vjerujem i tebe, je opremljenost tog centra u Petnici, vrhunska tehnologija, vrlo skupa oprema. Kažu da je to dosta na razini jednog europskog centra poput primjerice u Švicarskoj ili nekoj drugoj europskoj zemlji. Ne dolaze samo učenici i ljudi iz regije već iz Europe i svijeta!?

Marija Lešković : Tako je, naime, Petnica nije slučajno tako dobro opremljena. Jedne je godine Europska investicijska banka ( EIB ), uvidjela potencijal Petnice i uložila devet milijuna dolara za njenu obnovu. Zahvaljujući tome, Petnica izgleda tako kako izgleda danas. Petnica nije bila takva oduvijek. Ona je bila jedna mala seoska škola, koja se tek trebala graditi jer niti velike palače, velike monumentalne građevine nisu takvog oblika od prvog dana. Gradile su se korak po korak, kamen po kamen, pa tako i Petnica. To je bila motivacija za ostale institucije i općenito organizacije, koje bi se također htjele baviti nečim takvim jer važno je krenuti da bi ti krenulo. Kada dođeš u Petnicu, ne znaš u što bi prvo pogledao jer u što god pogledaš, to te inspirira. Još uvijek sam začuđena time, kako sam uspjela izvesti pokus iz kemije, bez ikakvih ozbiljnijih posljedica. Sve se je odvijalo zahvaljujući mentorima, kojima nije bilo teško ponoviti n puta upute i pomagati oko nekih koraka. Da bi se postalo uspiješnim znanstvenikom, nije potrebno znati desetke programskih jezika napamet, recitirati „Ilijadu i Odiseju“, znati sve latinske konjugacije i deklinacije. Potrebno je posjedovati neke univerzalne kompetencije, a to su kreativnost kakvu imaju umjetnici, upornost kakvu imaju sportaši i radoznalost koja je urođena svakom čovjeku, a mi odlučujemo želimo li je njegovati ili ne. To je dodatno ohrabrenje, jer ljudi smatraju da ako bi se bavilo znanošću, potrebno je biti odličan učenik, što je lijepo ali ne i nužno, zatim da se bude uspiješan u znanstvenoj sferi. Jednostavno treba biti svoj, biti uporan, njegovati svoje ideje te vjerovati u njih. Ne odustajati pri prvoj prepreci, jer nam se ne da više. Biti u Petnici i osjetiti taj duh koji te ohrabruje i jednostavno daje do znanja da se čak možeš baviti i lingvistikom, a opet biti u Petnici, zaista je nešto neobično i nije toliko često. Zato je to bilo lijepo iskusiti.

Marija, ti si učenica trećeg razreda Gimnazije u Požegi. Vjerujem da već razmišljaš o budućnosti i upisivanju fakulteta. Rekla si da te zanima dizajn ?

Marija Lešković : Da, od osmog razreda imam ideju da upišem studij dizajna u Zagrebu. Međutim, kroz zadnje dvije godine, ta ideja mi se nekako počela mijenjati. Počela sam razmišljati izvan kutije. Zašto bih upisala taj studij samo kako bih bila dosljedna svojoj ideji, ako bih se više pronašla u nečemu drugom?! Vraćam se na Petnicu, tamo sam dobila inspiraciju koja nalaže da se ne moramo striktno držati nečega, uvijek postoji mogućnost da se na tu želju vratimo kasnije. U ovom trenutku, važno je isprobati više stvari, jer osoba je zapravo talentirana za mnogo toga, tijekom života otkriva neke svoje naklonosti. Opet, Petnica je interdisciplinarna i svako područje tretira ravnopravno. Polaznici su s matematike prelazili na psihologiju, što bi se nekom učinilo apsurdnim s obzirom na to da su to dva različita područja. Jako je lijepo biti dio takve organizacije kao što je Petnica. Petnica ističe tu povezanost i jednostavno ohrabruje da se ne osvrćemo na ono što drugo misle i da se ne pokoravamo tom ustaljenom mišljenju mase, npr da je prirodoslovlje nešto čime se svi trebamo baviti jer je to trenutno traženo u svijetu. „Ako ti to leži, samo naprijed. Recimo ako se zanimaš za humanističke znanosti, povijest i nešto slično, ne znači da si manje vrijedan jer si rođen s tim talentom.“ To samo znači da trebamo biti dovoljno uporni, da se izborimo jer možda jednoga dana pronađemo svoje mjesto, kao što su Petnjičani pronašli svoje, ili jednostavno odemo u Petnicu. Vezano u sam koncept Petnice, treba dati priliku da se poveže cijela ta povezanost, jer bi se takvo što trebalo iskoristiti, pogotovo zato što je u blizini naše regije. Cilj Petnice nije proizvesti male znanstvenike, već svakog polaznika naučiti kako da kritički razmišlja. U ovakvom svijetu u kojem nekakva vrhovna elita upravlja masom, ili putem medija ili nekih izvrnutih standarda vrijednosti, jako je korisno imati kritičko razmišljanje. U ovakvom dinamičnom svijetu, od tolikog izbora, čovjek se zbuni. Kada dođeš u trgovinu, ne znaš što da kupiš, toliko je varijacija da se izgubiš u svemu. Tada jako dobro dođe razmišljati svojom glavom i imati svoj stav, a upravo to Petnica želi postići. Kao što je jedna polaznica rekla, nije cilj da se držimo onoga s čime smo upoznati već pronaći način kako razmišljati. Taj bi se način mogao primijeniti u nekim drugim znanostima. Ne moraš znati teoriju iz astronomije da bi razumio astronomiju, već jednostavno imati nešto u sebi da bi se uspio s nečim povezati, jer svi smo povezani. Samo kroz neke stereotipe koje svijet nameće, mi to jednostavno više ne možemo uočiti. Biti u Petnici i riješiti se tih barijera, zaista je bilo čarobno.