[FOTO] Školsko zvono: Nadareni, marljivi i uspješni učenici Glazbene škole Požega

6.5.2014.

U emisiji Školsko zvono, prošli petak ugostili smo učenike i profesore Glazbene škole Požega, koji su na natjecanjima tijekom ove školske godine osvajali nagrade. Razgovarali smo s nekima od njih, profesoricom roga, Kristinom Banovac i njenom učenicom Klarom Filić, profesorom trube Matijom Šermetom i njegovim učenikom Matijom Katušićem, te s profesorom tambure Tihomirom Damjanovićem i učenicima Adrianom Ružićem, Dominikom Tataiem i Martinom Durbekom.

 

Učenici Glazbene škole Požega vrlo su marljivi i uspješni, a to dokazuju rezultati na natjecanjima diljem Hrvatske. Profesorice Banovac, koliko je do sada bilo učenika na natjecanjima i koje uspjehe su postigli u ovoj školskoj godini?

Kristina Banovac: Da, istina je, stvarno imamo jako vrijedne učenike i to na svim odjelima u našoj školi. Imamo dosta učenika, pa samim time i dosta natjecatelja jer uvijek šaljemo one koji najviše vježbaju, koji se u tome ističu, a stvarno ih ima jako puno. Evo za primjer samo, u ovoj kalendarskoj godini je osvojeno 19 prvih nagrada, a koliko još drugih i trećih, to nismo još stigli ni prebrojati, stvarno puno, jer imamo mnogo natjecanja, na razini države, pa čak i međunarodnih natjecanja.

Vi predajete puhačke instrumente, koliko su učenici zainteresirani za ta glazbala. Obično su na prvom mjestu klavir i gitara, dok se čini da su puhački instrumenti zapostavljeni?

Kristina Banovac: Nažalost, to je istina. Ali čini se ipak kako je svake godine sve veći interes za puhačke instrumente zato što i Požežani sada vide da imamo kvalitetan kadar i kvalitetne nastavnike, tako da interesa sada ima sve više. Kod djece to uopće nije problem kada upoznaju instrument lako se odluče. Ja predajem rog i imam stvarno jako dobru klasu i dosta dobre učenike, tako da sam zadovoljna, Normalno je da učenik uvijek želi upisati instrument koji je najeksponiraniji, dakle klavir i gitara, za te instrumente se najviše čuje. Ali zato smo mi ovdje da populariziramo i ostale.

I Vi ste bili sa svojim timom učenika na natjecanjima?

Kristina Banovac: Bili smo na regionalnom natjecanju Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga u Samoboru u drugom mjesecu i tamo su od moja tri učenika, dva osvojila prvu nagradu i samim tim su se plasirali na državna natjecanja koje se održalo u Zagrebu na novoj Muzičkoj akademiji u trećem mjesecu, gdje su oboje učenika Fran Matić i Klara Filić osvojili prve nagrade i nakon toga smo još imali natjecanje u travnju u Varaždinu, to je njihovo međunarodno natjecanje „Woodwind & Brass“ i tamo su također Klara i Fran osvojili prve nagrade.

Klara kada si ti počela svirati rog?

Klara Filić: Upisala sam Glazbenu školu u 3. razredu i sviram ga već dvije godine.
 

Što je još potrebno osim velike ljubavi prema puhačkim instrumentima da bi se bio tako uspješan poput tebe?

Klara Filić: Samo puno vježbanja.

Na kojem natjecanju i koju nagradu si ti osvojila?

Klara Filić: Bila sam u Samoboru i tamo sam osvojila prvu nagradu, u Zagrebu sam osvojila drugu, i u Varaždinu ponovno prvu nagradu.

Klara, zašto si ti odabrala rog?

Klara Filić: Pa, svidio mi se.

Kakvi su ti planovi, planiraš li se nastaviti baviti s puhačkom glazbom ili imaš neke druge planove?

Klara Filić: Želim biti učiteljica roga.

Kristina Vi vodite i Brass quintet Glazbene škole Požega, što ima novoga na tom području znam da ste vrlo aktivni i imate dosta koncerata?

Kristina Banovac: Znači i dalje je brass quintet aktivan, mada se jedna učenica, upravo Klara, ali starija Klara, upisala na akademiju koju je sada zamijenio novi član Filip Došić, pa i dalje quintet opstaje, mada imamo dosta maturanata, pa ćemo vidjeti kako će to iduće godine izgledati. No moram ih pohvaliti da su oni treću godinu, bili na natjecanjima, a ove godine na regionalnom i državnom natjecanju u 12 mjesecu u Zagrebu osvojili jako lijepu drugu nagradu i nakon toga su bili pozivani na gostovanja, pa smo tako bili u Vinkovcima, prije mjesec dana i evo baš neki dan smo bili u Novoj Gradiški gdje smo održali stvarno lijepi koncert, jako smo lijepo ugošćeni, i baš nam je bilo odlično.

Jedna Klara je otišla, možda će druga Klara doći u brass quintet. Nadam se da će popularizacija puhačkih instrumenata pridonijeti tome da i budući učenici Glazbene škole upisuju upravo ove instrumente jer Požega ima dosta dugu tradiciju puhačke glazbe.

Kristina Banovac: To je sve istina, ja se također nadam da će učenici i dalje nastaviti upisivati našu školu i puhačke instrumente. Na našem puhačkom odjelu uz rog, su još na natjecanje išli učenici klarineta i saksofona, flaute i trube, tako da imamo jako imamo dobar kadar. Uglavnom imamo generacije koje će održati puhačku glazbu grada Požege, imamo jako dobre generacije učenike i mislim da bi svi Požežani trebali biti ponosni.

Jedanaesta koncertna sezona Glazbene škole Požega je krenula i svi oni koji budu željeli moći će ovih dana uživati u koncertima.

Kristina Banovac: Tako je, znači ovaj svibanj je nazvan „Mjesecom glazbe“ što znači da će svakoga četvrtka biti besplatni koncerti u velikoj dvorani u Glazbenoj školi u 19,30, tako da svi su pozvani, neka dođu podržati naše učenike koji se ujedno tako pripremaju za završne ispite u 6 mjesecu.

Uspješni na natjecanjima su bili i trubači. O uspjesima i rezultatima rekao nam je profesor trube Matija Šeremet.

Matija Šeremet: Pa možemo reći da su rezultati bili jako dobri, učenici su se naravno trudili, bili smo na regionalnom natjecanju koje organizira Hrvatsko društvo glazbenih pedagoga koje se održavalo u Samoboru, osvojili smo drugu nagradu i evo sada smo u travnju bili na međunarodnom natjecanju u Varaždinu, gdje smo osvojili dvije prve i dvije druge nagrade.

Koliko su učenici zainteresirani za trubu?

Matija Šeremet: Mislim da truba, posebno u Slavoniji, nije baš toliko popularna, ali kroz medije se sve više popularizira i tako postaje sve pristupačnija mladima.

Profesore Šeremet, Vi niste iz Požege, kako Vas je put doveo ovdje?

Matija Šeremet: Da, ja sam rodom iz Lobora, to je malo mjesto u Zagorju, okolica Marije Bistrice. Studirao sam u Sarajevu i tamo sam upoznao sadašnju suprugu, pa je igrom slučaja ona imala posao u Imotskom, preselio sam se u Imotskom, radio u Omišu u glazbenoj školi i živio dvije godine. Ali kako sam ja više kontinentalan tip, nakon ponude koju sam dobio iz Požege odlučio sam prihvatiti i eto tu sam.

Kako ste se prilagodili na život Požegi, kako vam se sviđa ?

Matija Šeremet: Jako mi se sviđa. Nema neke velike razlike između Požege i mog rodnog mjesta tako da mi je jako dobro odgovara okolina.

Matija Katušić, učenik 3. razreda, svira trubu, Matija zašto si ti odabrao trubu, a ne recimo gitaru ili klavir?

Matija Katušić: Kad sam došao u Glazbenu školu, predstavljeni su mi svi instrumenti i meni se truba nekako činila najlakša i tako sam odabrao trubu.

Ti si dosta sitan, malen, a truba je ogromna, imam dojam da trubu sviraju veliki, krupni ljudi, kako ti to uspijevaš?

Matija Katušić: Pa navikao sam se, svi mi isto govore u školi, kad imamo neki koncert za kraj školske godine, svi govore da je truba veća od mene, ali meni to ne smeta i uopće mi nije teško svirati. Navikao sam se.

Ti si također bio na natjecanju, osvojio si nagradu ?

Matija Katušić: U Varaždinu i osvojio sam prvo mjesto.

Kolika je bila konkurencija profesore?

Matija Šeremet: Mogao bih reći iznenađujuće velika. Bilo je jako puno Slovenaca, Austrijanaca, i moram reći da smo im ove godine uspješno parirali. Matija je vrijedan, vježba, vjerujem da ste zadovoljni s njegovim rezultatima?

Matija Šeremet: Jesam, radili smo pred natjecanje stvarno jako puno i on si je dao jako puno truda i njegovi roditelji, također. Rezultati su sjajni i stvarno zaslužuje sve čestitke.

Matija, koliko dugo se mora vježbati za jedno natjecanje?

Matija Katušić: Za jedno natjecanje po danu, jedno dva i pol sata.

To je poprilično puno, stigneš li ti ostale stvari izorganizirati?

Matija Katušić: Pa uspijem, nekad imam tenis, ali stignem sve.

Reci mi kakvi su ti planovi, misliš li trubu nastaviti svirati dalje?

Matija Katušić: Mislim nastaviti svirati trubu skroz dok ne završim srednju školu.

Nakon puhačkih instrumenata, došli smo i do tamburaša, o njihovim uspjesima na natjecanjima razgovarali smo s profesorom Tihomirom Damjanovićem u učenicima Adrianom Ružićem, Dominikom Tadaiem i Martinom Durbekom. U Požegi je u travnju održan Tambura instrumental fest, natjecanje mladih tamburaša, gdje su i učenici postigli odlične rezultate.

Tihomir Damjanović: Vodio sam osam učenika na natjecanje, neki su iz osnovne škole, neki su iz srednje škole, osvojili smo 6 prvih nagrada i Grand prix.

Profesore Damjanoviću, predajete tamburu, koliko su učenici spremni učiti tamburu s obzirom na to da znamo da je Požega tamburaški grad, koji ima poznati festival?

Tihomir Damjanović: Kod nas dolaze učenici iz drugih krajeva Slavonije, učiti svirati tamburu, mislim da to sve govori o našoj školi, a iz ovog kraja mislim da imamo negdje oko 70 i nešto učenika na tamburaškom odjelu, to je poprilično velika brojka.

Osim Tambura instrument festivala koji je održan u Požegi, jeste li još negdje nastupali?

Tihomir Damjanović: Ove godine ne, nego prošle godine na regionalnom i državnom natjecanju u Hrvatskoj.Tamo smo prvu nagradu i dvije druge nagrade, prošle godine smo bili na Međunarodnom natjecanju u Subotici. Tamo smo osvojili 7 ili 8 prvih nagrada. Imam dosta učenika tako da onda i ne brojim više nagrade. Bitno je sudjelovati i da učenici uživaju i steknu iskustvo. Sve to za njihovo neko dobro.

Vi isto niste iz Požege, otkuda nam dolazite?

Tihomir Damjanović: Ravnatelja Valentina Škorvagu poznajem već više od 20 godina, još iz vremena dok sam dolazio svirati na požeški festival. Prije desetak godina me zvao da dođem raditi u Glazbenu školu Požega, pošto sam ja iz Novih Mikanovaca, sela koje se nalazi između Vinkovaca i Đakova, u početku mi to baš nije bilo prihvatljivo dolaziti tako daleko raditi ali nakon pet godina, ponovno me pozvao tako da sam pristao i doša. Sada sam već 6 godina tu, i izuzetno mi je lijepo i drago mi je da je ta moja odluka bila ispravna.

To znači da Vam se Požega sviđa.

Tihomir Damjanović: I grad i ljudi su izvrsni.

Martin Durbek zbog tambure došao je ravno u Požegu i sada je učenik trećeg razreda srednje glazbene škole u Požegi. Martine zašto tambura?

Martin Durbek: Ne znam, eto tambura je i u mom kraju instrument bez kojega ne može proći niti jedna fešta, na svakoj budu tamburaši. U mojoj obitelji slušaju se samo tambure, pa sam i ja odrastao uz taj instrument. Mislio sam, pa idem i ja svirati tamburu, krenuo sam, zavolio s vremenom i eto…

Rekao si da nisi iz Požege od kuda dolaziš?

Martin Durbek: Iz Repušnice, mjesto kraj Kutine.

Dakle iz Kutine u Požegu zbog tambure? Samo zbog tambure, ili?
 

Martin Durbek: Samo zbog tambure

Ti si također nastupio na Tambura instrumental feštu. Kakvi su ti dojmovi?

Martin Durbek: Odlično, prva liga, stvarno nam je super bilo.

Kakvi su ti planovi za dalje? Sada si srednja škola, vjerujem da već nešto planiraš?

Martin Durbek: S obzirom na to da nema akademije za tamburu, planiram upisati glazbenu pedagogiju, u Osijeku.

Imaš li nekakav tamburaški bend u kojemu sviraš u slobodno vrijeme?

Martin Durbek: Svira se redovito, nas nekoliko iz škole se znamo skupiti kao ekipa, pa odemo odsvirati nešto.

Dominik Tatai, učenik je trećeg razreda srednje glazbene škole i svira bisernicu. Kako si se ti odlučio za tamburu?

Dominik Tatai: Pa to je bilo u osnovnoj školi, znači taman se otvorila u Belom Manastiru glazbena škola i roditelji me nagovorili da se upišem. Meni se svidjelo i odlučio sam i dalje nastaviti s tamburom.

Koji si razred?

Dominik Tatai: Treći.

Kakvi su tvoji planovi za dalje?

Dominik Tatai: Da, isto planiram glazbenu pedagogiju u Osijeku, pa ćemo vidjeti.

Adrian Ružić, je naš Požežanin učenik je također trećeg razreda Srednje glazbene škole Požega i na Tambura instrumental festivalu pobrao je jako puno nagrada, zar ne?

Adrian Ružić: Tako je. Ove godine na međunarodnom natjecanju ja sam osvojio prvo mjesto, zlatnu medalju u 4. folklornoj kategoriji i Grand Prix nagradu.

Koliko je potrebno pripreme i vježbe za jedno natjecanje ?

Adrian Ružić: U srednjoj školi je to puno više, nekada su moje pripreme za ovakvo natjecanje trajale oko 5 mjeseci i to su stvarno bili sati i sati marljivog rada a to podrazumijeva, otprilike oko 2, 3 sata dnevno, to je tako kada je srednja škola u pitanju.

Sviraš li ti u nekakvom tamburaškom sastavu?

Adrian Ružić: Imam jedan sastav s kojim sviram, to je tamburaški sastav Rubina. Sviramo već dvije godine, ide polako još smo mladi, napredujemo. Sve je dobro, samo da je ekipa dobra, da održavamo tradiciju.

Kakvi su tvoji planovi?

Adrian Ružić: Pa, pošto smo mi tamburaši osuđeni na pedagogiju jer nema odjela za tamburu, nigdje, ni na jednoj akademiji u Hrvatskoj, planiram pedagogiju u Osijeku ili možda čak u Puli.

Možda će ovo biti poticaj profesore Damjanoviću da se akademija tambure pokrene, u Požegi?
 

Tihomir Damjanović: To je u planu već 10, 15 godina, ravnatelj Škorvaga vodi borbu oko toga, papiri su već pripremljeni kao i program. Zakinuti smo tu što se tiče toga, zbog učenika, jer ne mogu nastaviti učiti svoj instrument dalje. Mi se trudimo, zato idemo na natjecanja i osvajamo nagrade. Jednog dana vjerojatno će se uspjeti i otvoriti akademija za tamburu, nazovimo to tako, pa naši učenici neće morati odlaziti na pedagogiju.

Glazbena škola Požega ima doista odlične uvjete, za jednu takvu akademiju mislim da bolje u Hrvatskoj nema?

Tihomir Damjanović: Pa ja bi se usudio reći i u ovom dijelu Europe, takve škole nema. Sve je to došlo s nekakvim zaslugama, znači nije se to samo od sebe stvorilo, iza toga su veliki rezultati, ogroman rad, pa evo vjerujem da smo na dobro putu.