Muzej u loncu: Đurđevo, majske budnice, majpani, zaboravljene povrtnice, bugarski vrtovi i početak požeške industrije

26.04.2016.

Dobar vam dan, na red je došla i četvrta po redu  emisija  Muzej u loncu  Radija Vallis Aurea jer smo u mjesecu travnju 2016. . I ovoga puta Vam od sjećanja, običaja, starih recepata i malčice povijesti, kuhamo jedan zdravi obrok. Dakle, danas ćemo Vam servirati toplo proljetno jelo od Đurđeva, majskih budnica i majpana, zaboravljenih povrtnica, bugarskih vrtova i početaka požeške industrije. Glavne su kuharice i danas naše etnologinje Maja i Dubravka, koje pozdravljam u ime svih vas, dragi slušatelji….

Proljeće nam je stiglo još u prošlom mjesecu i imam dojam da smo ga  ove godine nekako jedva dočekali. Dubravka, očito zima koja nam nije bila baš nešto hladna i snježna, nego više kišna –  nismo dovoljno dobro tjerali.

Dubravka: Cijela zimska polovica godine, svi godišnji običaji od Svete Kate do Poklada, bili su, u onim svojim pretkršćanskim obilježjima i radnjama, preneseno tjeranje zime: pucanje za Vincelovo, Božićna pšenica…. Posljednji u nizu su poklade kojima se zima u obliku stare babe ili djeda – spaljivala. Ljudi su tome, posebice na selu pridavali veliku važnost, jer je o skladnim meteorološkim i prirodnim odnosima, odnosno pravovremenom odlasku zime i njenih produženih prstiju – kasnih mrazeva, ovisila kompletna ljetina i cjelovit urod te godine. Nekako nam se čini da je i korizmena, preduskrsna poniznost, uzdržavanje u jelu, pilu, igrama i zabavama, zapravo ništa drugo do li pokornost ljudi koji na neki način žele svojim ponašanjem ‘zaslužiti’ to proljeće. Konačno u prenesenom pretkršćanskom značenju tjeranja zelenilom svih zala od doma, obitelji i ljetine svakako je i proljetni niz običaja koji su počeli Cvjetnicom, nastavljaju se Đurđevom, Filipovčicama ili 1. Svibnjem, Spasovom, a završavaju Duhovima.
Na  Cvjetnicu se kite bunari, umiva se u cvijeću, a cvijeće taj dan blagoslovljeno služi za čuvanje stoke kod nevremena. Jurjevo ili Đurđevo je dan kada se blago prvi puta, izmoreno zimskom mršavom prehranom izvodi na pašu, pa se smatra i pastirskim blagdanom. U sjeverozapadnoj su Hrvatskoj značajni i jurjevski ophodi gdje su nekad odrasli muškarci, a kasnije dječaci i djevojčice obilazili u skupinama s određenim pjesmama selo, vodeći zelenog Jurja ili Đuru, noseći zelene grančice koje su ostavljali u svakoj kući, a za uzvrat su dobivali dar. U Slavoniji je također Đurđevo u prošlosti bilo nabijeno praznovjerjem, etnolozi bi danas rekli, prenesenim značenjem. Recimo, do toga dana se nije bilo preporučeno kupati u vodi, u kojoj preko zime obitava đavo, mnoga baka je znala na taj dan udariti vime komšijske krave, pa svoje, kako bi mlijeko prešlo na njene krave. Luka Ilić Oriovčanin, tumači da je baš to razlog zašto svaka gazdarica nastoji da od toga dana udalji na pašu svoje blago, a pri povratku je posveti svetom vodom kako bi bila sigurna od vukova. Poznato je da su vračevi i vračare (danas bi ih nazvali sakupljačima bilja ili fitofarmaceutima), na taj dan zorom odlazili u šumu brati ljekovito bilje koje posebnu jakost ima prije izlaska sunca. Taj dan su se i mijenjale sluge i pastiri, jer je Đurđevo, na neki način početak kućanske i gospodarske godine.

Dubravka nam je sponeula početak kućanske i gospodarske godine, dakle nema veze s onim kalendarskim početkom. No  Majo, što je taj početak gopodarske godine značio u praksi, što se radilo ?

Maja: Sijala se zob, sadio se krumpir, repa, kukuruz, pripremali su se vrtovi, bostani…. U muzeju smo imali sreće što smo na uvid ili na poklon dobili nekoliko vrlo značajnih dnevnika radova koje su znali voditi za svoje potrebe, seljaci, poput Stjepana Krejtera iz Čaglina, pčelara Stjepana Jaića iz Knežaca, ali vrlo često i požeški vinogradari poput Vide Grujić. Iz njih se lijepo da pročitati, ne samo briga, ozbiljnost i predanost poslu, nego nam ti dnevnici otkrivaju i čitav niz detalja kako se nekada obrađivala koja gospodarska grana. Zanimljivo je zapravo koliko, u vrijeme kad sve češće razmišljamo o bijegu iz gradova i sela u samoodrživi off grid stil života, možemo naučiti danas od naših kazivača, zapravo naših baka i djedova koji su, gle čuda tako živjeli još prije pedesetak godina. I onda, gle još većeg čuda u želji da civiliziraju sela, boreći se za kanalizaciju, elektrifikaciju, vodovod, cjeloukupno gospodarstvo, uključujući i sadnju vrtova, prilagodili su suvremenoj obradi s hibridnim sjemenjem, kemijskim gnojenjem, prskanjem, štetnim ne samo za nametnike, nego i za ljude. O rezultatima takvog, „naprednog“ načina života po zdravlje nećemo sada, jer na žalost, još uvijek tražimo balast između prirodnog i suvremenog, ali upravo u našem blogu Muzej u loncu pokušavamo osvijestiti nekadašnji zdrav odnos prema namirnicama i hrani, prirodi, ekologiji općenito. Konačno, svi naši kazivači vitalni su osamdesetogodišnjaci, koji su unatoč teškom životu i mukotrpnom radu zdravo jeli. Njihove su bake imale vrtove zasađene sjemenjem i sadom iz vlastitog uzgoja koje su pažljivo sabirale i čuvale na zračnim i suhim mjestima tijekom zime. Iskustva koja su garantirala dostatan urod prenosila su se s generacije na generaciju, a viškovi sjemenja s dobrim željama proslijeđivali su se iz ruke u ruku svim susjedima u ulici. Zanimljivo da smo, zamislite, negdje u borbi za ekstenzivnije povrtlarstvo, jer su nam prijašnje mrkve bile kvrgave, male i crvljive, izgubili dvije vijedne povrtnice, domaći kiseliš i domaću šparogu. Naši stariji kazivači, ali i njihove rukom pisane kuharice itekako spominju ove dvije povrtnice koje su očito nekada bile vrlo popularne u požeškim vrtovima. Od domaćeg kiseliša srcolikog paperjastog lista pravile su se divne kisele juhe i sosovi koji recimo prefino pašu uz svibanjske sarmice od lista vinove loze, nekada tako česte u vinogradarskim obiteljima. A od tananih brkova šparoge koja je preživjela u kutovima vrtova kao šparožina – ukrasna biljka, pravile su se kajgane, juhe ili se garnirala govedina kako ju je jeo naš gradonačelnik sladokusac Ciraki. Požeške novine, 1937. godine na donose oglas:Ljevaonica željeza i tvornica strojeva Braća Fleissig i Del’Fabro, Sl. Požega preporuča svoje proizvode „Fontana“ pumpe, Glačala (pegle), Mamaliga kotlove i Trgovački lijev Nadalje preporuča se gospodi mlinarima za brušenje i braždenje mlinskih valjaka. Izrađuje sve strojeve i dijelove za ciglarsku industriju, sve vrste zupčanika, matrica i td.

S obzirom da u našoj emisiji Muzej u loncu od naših kazivača vraćamo iz povijesti neke zaboravljene običaje te pokušavamo vratiti i spasiti od zaborava stara jela i gotovo pa zaboravljene neke jako zdrave i vrijedne namirnice , činimo to i danas. Jedan od takvih starih , zaboravljenih jela koja su se nekada pravila u Požegi,  pretpostavljam da je i iz bogatih kuharica Fleissig Del Fabro? Majo jesam li u pravu ?

Maja: O da,  za blog Muzej u loncu, kojega nadamo se, redovito posjećujete (www.gmp.hr/blog) , gospođa Bianka Fleissig nam je skuhala nekoliko jela iz kuharica njene obitelji – paštetu od jetara, paštetu od ostataka uskršnje šunke i domaću majonezu. Konačno, iz njihovih je kuharica i sad već ponovo uskrsnula Radecki riža s kojom su svi oduševljavaju na putešestvijama Muzeja u loncu po Slavoniji i Baranji (5. Travnja smo gostovali u Iloku), kao konačno i Cirakijevim kiflkohom. Pisane zbirke recepata žena iz njene obitelji, dakle, mame, strine i ujne, kuharice su zapravo supruga vlasnika Ljevaonice, koje su svojim jelima dočekivale i ostavljale dojmove požeškog gostoprimstva, prije svega brojnim poslovnim partnerima svojih muževa. Ne zaboravimo da se Ljevaonica strelovito razvijala i da je obzirom na izvoz, uz nekadašnje Zvečevo bila jedna od značajnijih nositelja gospodarstva Požege prije 2.ww.
Dakle, oblizeke koje su spravljale, morale su zadiviti i najzahtjevnija nepca, a opet biti praktične. Pažnje vrijedan je jedan od rijetkih običaja koji je nekada povezivao grad i selo, a taj je da se hrana, nikada, ali baš nikada nije bacala, pa ni u onim najimućnijim kućama poput vlasnika Ljevaonice. Želeći nešto naučiti od naših prethodnika, na tom tragu je i naša današnja pašteta od uskršnje šunke. Dakle, mljevenjem dobro usitnite oko 25 dkg ostataka uskrsne šunke, dodajte 5 propasiranih kuhanih žumanjaka i 2 propasirana kuhana bjelanjka, naribajte jednu glavicu crvenog luka, dodajte 15 dkg razmekšalog maslaca, 3 žlice senfa, sok od jednog limuna, sol, papar, mljevenu crvenu papriku i sve dobro izmješajte. Paštetu servirajte namazanu na tanke ploške kruha ili njome punite izdubljene francuske kruhove, kako su ju, recimo služili na proslavama imendana u kući ljekarnika Mirka Kraljevića.
A, ako Vam nije dosta jaja, a dosta vam je ove umjetne majoneze, podijelit ćemo s Vama kako se nekada pravila domaća majoneza. Dobro izmutite 3 prijesna žumanjka, kojima dodajte 4 propasirana kuhana žumanjka, dodavajte stalno miješajući kap po kap 7 žlica ulja, 2 žlice kajmaka i 2 žlice senfa. U sjedinjenu i dobro izmiješanu smjesu dodajte prstohvat soli i šećera, te limnunovog soka po ukusu. Majonezu servirajte hladnu kad se stegne.

Polako ali sigurno i mjesec travanj privodim kraju , u susret nam dolazi po mnogima najljepši mjesec u godini u kojem se priroda zablista u svom punom sjaju. Dakako to je mjesec  svibanj koji također obiluje proljetnim svetkovinama. Tjedan dana nakon Đurđeva slavimo Prvi svibanj, koji nije samo Međunarodni praznik rada, nego prije svega narodni običaj, a kakav pojasniti će nam Dubravka.

Dubravka: Da, tako je tjedan dana nakon Đurđeva dolazi Prvi svibanj,  po običajima srodan svom prethodniku, a slavio se u većem dijelu Europe davno prije nego se na taj dan počeo obilježavati krajem 19. stoljeća, danas poznati Međunarodni praznik rada. Karakteriziraju ga ukrašavanje zelenilom, postavljanje urešenih stabala djevojkama i podizanjem visokog oguljenog stabla, s ostavljenim zelenim vrhom poput krune okićenog raznim ukrasima kao što su djevojačke marame, vpce, stakalaca, boca, pokoja naranča. U nekim dijelovima Slavonije i Srijema postojali su i ophodi (filipovčice) djevojaka sa zelenim granama ukrašenim tekstilnim rukotvorinama. U prvoj polovici 19. stoljeća, kako nam priča Luka Ilić Oriovčanin u svojim Slavonskim narodnim običajima, Maji ili Maibaumi u Slavoniji su bili okićeni cvijećem i vrpcama, a neki čak s limunima i narančama i umjetnim kiticama. U nekim drugim mjestima umjesto grana kitili su kiticama cvijeća povezanim vrpcama ili na vrata vješali vijence. Noć uoči Prvoga svibnja bilo je veselo i užurbano, u većim  mjestima i gradovima svirala je cijelu noć glazba po ulicama, a mladež iz gradova odlazila je u šume ili polja, na vrela, da se umiju i popiju bistre vode radi ljepote i zdravlja. Ponegdje su skupine mladića odlazili u šumu gdje bi se zabavljali cijelu noć.  Kao i na Đurđevo neki su odlazili brati ljekovito bilje. Na sam  Prvi svibanj Požežane je budila gradska glazba koja je od 4 do 5 sati ujutro obilazila grad, a brojni izvori nam govore da su Požežanima oduvijek bili omiljeni izleti u prirodu odnosno, majalesi. Koliko je ovaj blagdan u 19. stoljeću bio omiljen i među požeškim djevojkama, govori nam činjenica da ga je požeški književnik Josip Eugen Tomić opisao u svom romanu Opančerava kći 1871. godine. Osim, što ovaj običaj kao i drugi proljetni običaji naviješta proljeće, ima apotropejsko i magijsko značenje u smislu zaštite od zlih sila i poticanja rodnosti, događanja oko majskoga drveta, ima i jedno dublje, društveno značenje za zajednicu – osiguravanje uvjeta za stvaranje bračnog statusa mladih ljudi. Majsko drvo je na jedan, recimo institucionalizirani način, prihvatljiv tadašnjim društvenim normama, stvarao uvjete udvaranja i izražavanja ljubavne poruke. Dakle, cijeli se sokak ili ulica zorom ranom budila i ogledala pred čijom će kućom zateći okićeni majpan, odnosno čiji se to momak potrudio u tajnosti sa svojim prijateljima po noći iz obližnjeg gaja dovući mlado drvo i okititi ga.  

I dok pozivamo sve naše slušatelje Požege i Požeštine da se sa sjećanjima svojih obitelji pridruže Muzeju u loncu u potrazi za zaboravljenim običajima i jelima, jer kako kažu naše muzealke,  prošlost našega grada i kraja smo svi mi,  za kraj slijedi odgovor na postavljeno pitanje s početka emisije: Majo, što su i gdje su u Požegi bile bugarske bašće?

Maja: Bugarski vrtovi ili bugarske bašće jedna je doista fascinantna priča iz požeške prošlosti za koju malo tko zna i koju još otkrivamo. Naime, bugarski imigranti povrtlari pojavili su se u zemljema Austro-Ugarske još polovicom 19. stoljeća, ispočetka kao najamni sezonski radnici, a kasnije kao zakupci i vlasnici zemlje. Na ove prostore su se počeli doseljavati u većim naletima nakon neuspjelog travanjskog ustanka 1876., kad je nakon osmanskih represalija na tisuće obitelji prebjeglo iz Bugarske. Smještali su se na periferijama tadašnjih većih gradova (Pečuh, Budimpešta, Zagreb, Osijek, Beč, Salzburg, pa su tako došli i do naše Požege) uređujući bašće na kojima su sadili uglavnom povrće. Čak su i na vrlo posnoj zemlji, uspjeli u par godina, marljivim radom (okopavanjem i rahljenjem, te stalnim dnevnim navodnjavanjem) značajno povećati prinos i kvalitetu povrća. Uz znanje iz povrtlarstva, donijeli su nepoznate, dotad egzotične povrtnice, poput paprike i patlidžana, za koje domaće stanovništvo nije niti znalo. Ispočetka su radili sami u svojim obiteljskim zadrugama, i nerado zapošljavali lokalne sezonce, ali su se vremenom integrirali u veće sredine u koje su došli. Iz Požege su otišli početkom 20. stoljeća, ostavivši veliku prazninu na požeškom pijacu, a nasljednici su kojih tridesetak godina poslije, područje njihovih vrtova usitnili na 70-ak gradilišta i prodali. Vjerovali ili ne, po svemu sudeći to je bio početak današnjeg naselja Sajmište, plodnog zemljišta između Ciglana i današnjeg Zvečeva.

Majo s ovim  bugarskim bašćama mi smo polako priveli  kraju i današnju  emisiju Muzej u loncu .

Nadamo se da smo i ovaj mjesec nasitili vašu glad za običajima i prošlosti naše Požege i požeškog kraja i potakli vas na starinski, ekološki uzgoj vaših vrtova…. Zahvaljujem se Gradskom muzeju Požega i našim suradnicama etnologinjama Maji i Dubravki. Ova emisija sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija .