Muzej u loncu: Kako se Božić sve do Tri kralja kroz običaje i jela slavio u Požegi, a kako u požeškim selima?

27.12.2016.

Po posljednji put u ovoj godini ali i u našem četverogodišnjem ciklusu radijskoga Muzeja u loncu poželjet ćemo vam dobar dan dragi naši slušatelji. Hodajući cijelu godinu ruku pod ruku s običajima naše Požege i Požeštine, stigli smo zajedno i do njenog kraja. U dobrom društvu svih vas koji ste nas pratili, požeškog muzeja i domaćica našeg malog kutka baštine, Maje Žebčević Matić i Dubravke Matoković, neizostavnog Borisa Kneza te naše RVA ekipe, današnjom emisijom želimo Vam poželjeti sretan Božić, ali i veselu, i prije svega, situ slijedeću godinu. Danas ćemo saznati kako se Božić sve do Tri kralja kroz običaje i jela slavio u Požegi, a kako u požeškim selima. Prije nego li krenemo s ovo mjesečnim temama upitat ćemo ravnateljicu muzeja i našu etnologinju Maju Žebčević Matić kako je protekla proslava 92. rođendana našega muzeja, koja je održana na samog sv. Nikolu 6. prosinca ?

Maja : Da , prije 92. godine baš na samog sv. Nikolu grad je na poklon dobio Muzej, jednu krasnu instituciju koja je među najstarijima u ovom djelu Hrvatske, odmah iza Osječkog muzeja. Naravno da smo shodno tome, svjesni svih tih činjenica na suvremen način , a opet uvažavajući prijatelje svih generacija koji prate naš rad, dostojno i proslavili naš rođendan. Sve se događalo u Kazališnoj kavani sa simpatičnim kratkim ali slatkim programom. Naime, imali smo prilike predstaviti ovogodišnji kalendar kojemu je tema požeške gostionice, birtije, kafići dakle mjesto okupljanja koja nisu služila nekada kao konačno i danas samo kao razbibriga ili ispušni ventil nego kao i mjesta na kojima se družilo, na kojima su se događale razne korisne stvari , između ostalog osnovana je požeška čitaonica , razne kazališne predstave, koncerti , kvizovi. Od najranijih vremena pa skroz do 80-tih godina 20. stoljeća – sjetimo se samo kultnoga Filipa, Caffe Galerije ili Spoka. Tako da smo asocirali ljude na tu temu, pozvali na razgovor, na suradnju,na razmjenu fotografija. Ugodno druženje na proslavi rođendana iskoristili smo i da podsjetimo na temeljitu rekonstrukciju cijelog muzejskoga kompleksa, posebno naše barokne ljepotice kako nazivamo najstariju zgradu na trgu. Ne zaboravimo niti na predivni foto-natječaj na koji se javilo sedam požeških fotografa i prijavilo 19 svojih radova , izabrali smo tri najbolja. Sve se završilo a kako drugačije nego s tortom i šampanjcem u želji da ćemo do godine, do proslave 93. još puno toga pametnog napraviti.

Sjećate li se one narodne pjesme, koju nam naše cure iz muzeja Maja i Dubravka često znaju citirati, a koja možda najbolje pokazuje koliko nam je Božić i prije značio: „Oj, Božiću, žao mi je na te, ja bih dao tri Uskrsa za te, tri Uskrsa i dvoje poklade i Petrovo, iako u litu je!“. Sve što trebamo je samo zamisliti sliku seljaka kako zamotani u gunjce i marame, prteći snijeg s božićnim pjesmama u grlu idu na ponoćku, svijetleći si put do terezinske ili fratarske crkve fenjerima i upaljenim bakljama. A zamislite samo ciku i vrisku u kolima koju su razvijali sve onako uzbuđeni i okupljeni u zajedničkom slavlju! Hajdemo u današnjoj emisiji doznati kakve su bile pripreme za Božić, kako se najljepši blagdan u godini slavio u selima, a kako u samoj Požegi. Dubravka pojasni nam i nauči nas.

Dubravka: U božićnom ciklusu običaja Badnjak je bio najživlji, a Božić najsvečaniji. Vrijeme prije, tijekom i poslije badnje večere bilo je ispunjeno različitim običajima i tradicijskim obredima kojima je bio cilj osiguranje plodnosti i obilja, obiteljsko okupljanje i sjećanje na mrtve. U obredima i sjećanjima izmjenjivala se vjerska, katolička i pučka folklorna simbolika.
Badnjak je protjecao od ranog jutra do večere u užurbanim pripremama za samu večeru i božićne dane. Od ranog jutra sve je bilo u pokretu, sve se moralo pospremiti i očistiti do večere, a ukućani su se zatim okupali, uredili i odjenuli u čistu i novu odjeću. Sve se pozatvaralo i s prvim mrakom svi su se zajedno okupili u jednoj prostoriji. Najsvečaniji trenutak Badnje večeri bilo je donošenje upaljene svijeće i naramak slame pred okupljene ukućane. Time je prestajalo ono svakodnevno i započinjao ritualni dio Badnjaka. Unošenje svijeće bilo je popraćeno pozdravnom čestitkom:“Faljen Isus i Marija Čestiti nam Bog i Božić i Isusovo porođenje“, na što su prisutni ozdravljali „Čestita ti duša kod Boga“. Svijeća se postavljala na bijeli laneni stolnjak pod kojim je bio vijenac od pšenice ili slame složene u križ. Na stolu je bio i lončić ili posuda s raznim vrstama žitarica s trima svijećama zvane muket trojstvo. Pod stol prije večere muškarci su postavili lemeš i crtalo, a žene drvenu posudu s kukuruzom. Unošenje slame (u hamu, ham za one koji ne znaju to je dio konjske opreme) u kuću bio je znak početka proslave Božića. S istom pozdravnom čestitkom, slama se nakon unošenja rasprostirala po sobi uz prigodnu formulu zazivanja plodnosti. Pri tome je gazdarica ili reduša posipala kukuruz (onaj pripremljeni ispod stola) i zazivala piliće, dok su djeca vrištala i skakala po slami. U gradu, čim se smrači, nakon zvona pozdravljena, svi su u kući i pale se svjećice na drvetu i u žitu, a u obrtničkim gradskim obiteljima, kao i na selu, unosila se slama u sobu.Poslije cjelodnevnog posta na selu slijedila je posna badnja večera popraćena molitvom i kađenjem tamjanom svih prisutnih. Mnoga od ovih jela imaju značenje pokojničkih jela (grah, orasi, ribe) koja su imala magijsku namjenu u posmrtnim običajima koja se prenijela i u božićne običaje. Cijelu noć gorjelo je svijetlo i vatra koja se održavala badnjakom ili uzglavnjom – većom hrastovom granom ili cijelo drvo koje se dovozilo ujutro na Badnjak, a morala je gorjeti cijelo vrijeme božićnih dana. Paljenje badnjaka je stari europski običaj koji je bio rasprostranjen i u Hrvata, ali se u 1. pol 20.st. počeo gubiti zbog modernizacije ognjišta, odnosno uvođenjem štednjaka čime se izgubio prostor za njihovo postavljanje i tinjanje. Početkom 20. st. iz gradskih sredina na selo prodire kićenje krispana, krizbama (riječ dolazi od njemačke riječi Christbaum) – božićnog drvca (u biti je običaj porijeklom iz Njemačke – zabilježen u 16.st., u Hrvatsku je preko Austrije došlo sredinom 19.st. najprije u više slojeve) da bi se između dva svjetska rata posvuda počeo stavljati, te je u današnje vrijeme postao jedan od najčešćih simbola Božića. Smreka ili bor kitio se na selu poslije večere raznim slatkišima koja su djeca nakon blagoslova kuća brala i trgala. To je prvenstveno i bilo namijenjeno za njih. U gradskim kućama, na povišenom mjestu u kutu sobe kraj okićenog božićnog drvca stajala je betlehemska štalica koja se izrađivala (kako smo već spomenuli u ranijoj emisiji) tijekom adventa. Krispan je bio okićen licitarskim srcima, bombonima umotanim u srebrni staniol, pozlaćenim orasima, jabučicama, smokvama, narančama, lancem od šarenog papira… U gradskim obrtničkim obiteljima s mnogobrojnom djecom u 19.st bili su omiljeni betlemari koji su obilazili kuće na Badnjak, Novu godinu i Sveta tri kralja. Veći dječaci, dva, tri koji su nosili jaslice odnosno betlem, zvonce, a kasnije i božićno drvce, išli su od kuće do kuće, pjevali prigodne božićne pjesme i za to bili nagrađivani. Betlemari su bili ustvari vrsta ophodnika, čestitara, koji su najavljivali Isusovo rođenje. Često su bili odjeveni kao pastiri u kožuhe i opanke s pastirskim štapovima kao npr. u Bunjevačkih Hrvata. Ovaj običaj u slavonskim varošima spominje Luka Ilić Oriovčanin sredinom 19. st. U panonsku Hrvatsku došao nam je iz pravca sjeverozapadnih susjednih zemalja. Svi bitni običaji Badnjaka zbijeni su od sumraka i nošenja svijeće, slame ili panja do odlaska na ponoćku. Badnja noć je ujedno i sveta i čudesna noć. U puku su na taj dan bila prisutna razna vjerovanja. Granice svete noći i noći magije nisu do kraja povučene. Na prvi dan Božića nije se ništa pospremalo, a svi ukućani išli su na misu. Prije podne dolazio je čestitar tj. (već u prethodnoj emisiji spomenuti) položaj kao i na sv. Barbaru. Poslije svečanog božićnog objeda pjevalo se i plesalo sve do večere. Također su se odvijale neke radnje (izvlačenje slamki slame ispod stola) kojima se predviđala kakva će biti iduća godina. Drugi dan Božića, na sv. Stjepana (26. 12.) bilo je puno veselije, te se posjećivala rodbina i prijatelji. Na Mladince ili Nevinu dječicu (28.12.) iz kuće se ritualno iznosila slama koja se zaticala za voćke radi rodnosti i nosila kokošima u gnijezda, također, radi plodnosti. Taj dan je bio i običaj simboličnog šibanja jednih drugih radi zdravlja, a u znak sjećanja na dječicu koja su stradala radi za Isusa. Zanimljivo je da od karolinških vremena pa sve do uvođenja gregorijanskoga kalendara u 16. st. Nova godina i Božić slavili su se istoga dana, 25. prosinca, pa su tako i Slaveni na taj datum premjestili svoje drevne novogodišnje obrede koje su nekad slavili početkom ožujka. Tako se i u folkloru Božić spominje kao Nova godina, radi čega dani Stare i Nove godine ne obiluju običajima, a pri tome se ponavljaju i neki od običaja Badnje večeri i Božića.
Na završetku božićnog ciklusa, 6. siječnja, kada crkva slavi Bogojavljenje susreće se sjećanje na tri mudraca i blagoslov vode. U požeškim selima javljaju se običaji s blagoslovljenom vodom kojom su se posvećivala kuća i okućnica, te sva dobra koja je seljak posjedovao. A u 19. st. bila su prisutna čak i obredna kupanja i umivanja na rijekama i izvorima radi zdravlja. U samom gradu Požegi toga dana se pak odvijao jedan drugi zanimljiv običaj. Naime, u prošlosti hrvatske tradicije božićno razdoblje, od Božića do Sveta tri kralja bilo je ispunjeno ophodima čestitara koji su obilazili kuće pjevajući prigodne pjesme i za uzvrat dobivali darove. Taj običaj se naziva najčešće koledanje, a ophodnici koledari, njima slični su bele(he)maši, betlemari i zvjezdari. Ophodi za Sveta tri kralja zvani zvjezdari ili tri kralja nastali su u 16. st. kao đački običaj koji je došao kod nas iz alpskih krajeva. U slavonskim trgovištima i gradovima ovaj običaj bio je poznat još sredinom 19.st., a u našem se muzeju čuva fotografija iz 1936. g. s prikazom tri dječaka obučena u tri kralja od kojih jedan drži „zvijezdu“ (obod sita nasađen na dugačkoj motki, oblijepljen šarenim papirom, izrezima različitih figura i s 4 kraka).

Slika tri kralja

Za Božić i Novu godinu ali i ostale vezujuće blagdane, trpeza je uvijek morala biti puna kako u gradu tako i na selu. Pa nije niti čudo što su te dane s ne strpljenjem iščekivala ne samo djeca nego i odrasli. Možemo samo zamisliti kako su se i u gradu, ali posebno na selu cijeli mjesec čuvali u jelu za veliko finale u božićnom uživanju u hrani koju su cijele godine, a posebno posljednji mjesec marljivo pripremali. Vjerujte nam da bismo mogli emisije i emisije potrošiti na ovu zanimljivu temu hrane u prošlosti, no kako smo ograničeni vremenom ne zaboravite nikako na blog Muzej u loncu gdje vas očekuju ne samo recepti nego i priče i slike vezanih za prošlosti i tradicijsku hranu.. A za ovaj naš radijski RVA Muzej u loncu, doznati ćemo iz prve ruke koja nam zaboravljena jela kriju ovi blagdani.

Maja: Grad Požega i okolna sela po pitanju hrane bili su tako različiti, a opet tako slični. Selo se je tek od Prvog globalnog rata počelo otvarati novinama u hrani koje je već prije pokupio grad utabanim putovima, kojima su stizali utjecaji iz vana, u 18 i 19. stoljeću iz AU monarhije. No, iako se i u gradu mogla sresti bazlamača, pa kolač pijanac, kopiran od seoskih tvrdih okruglih obrednih kolača s rupom, nekako nam se čini da su građani svoj status branili upravo stalnim uvažanjem noviteta, ‘civiliziranije’ Europe koji su ikako ili nikako, dopirali do sela. Obitelji obrtničkog, nadničarskog, a poslije i radničkog staleža, bile su spone grada i sela kod kojih su se razlike u prehrambenim navikama itekako prožimale, pomirujući tako selo i grad. To je vidljivo i na blagdanskom stolu. Recimo, u gradskoj i u seoskoj obitelji na Badnjak su djeca, a bome i odrasli, bez puno pogovora, kao nepisano pravilo, nesvjesni do kraja prenesenog značenja, prije svečane badnjačke večere pojeli bijeli luk u medu, odnosno popili zameđenu rakiju. Zanimljivo je da u mnogim seoskim kućama u prošlosti i nije bio imperativ badnjačke večere riba. To i nije za zamjeriti, jer do ribe u sred zime prosječnom seljaku, posebice udaljenijem od Požege, u prošlosti nije bilo lako doći. Riba se, koje je nekada bilo u izobilju, uglavnom u seoskim potocima lovila za toplih ljetnih mjeseci, trošila odmah, ali i sušila na dimu na tavanu. Tako imamo čuveni zapis ona dva budimska prirodoznanstvenika Pillera i Mitterpachera, koja su krajem 18. stoljeća prolazila Požeštinom. Spominju oni u detalje kako su ih za vrućeg srpanjskog dana u Seocima ponad grada seljaci počastili cicvarom, ali i kuhanom dimljenom ribom uz salatu od krastavaca. Zato su se zimi seljaci iz obližnjih sela snabdijevali ribom iz čuvenih požeških špecerajnica koje su bile dobro opskrbljene uvoznom sjevernomorskom sušenom, usoljenom i ribom u hladetini, pa tako vam se nije za čuditi nad činjenicom da se, recimo u Bankovcima, odnosno u Požegi između dva svj. rata, za Badnjak jeo kuhani, sušeni bakalar, baš kao i u Dalmaciji. Naravno da su u gradu imali puno više svježe ribe na izbor gdje su savsku ili dravsku ribu na pijaci redovito prodavali ribari, odnosno trgovci svježe ribe poput Bienenfelda ili Kindla. No ono što razlikuje svakako selo i grad u badnjačkoj gastro čaroliji jesu slastice. I dok su u gradu djeca kao obredno predjelo, iz porculanskih šalica sa žlicom, strugala slatku pjenicu prefine vajnsupe, zaštitni znak u gradskim kućama, dotle su seoska djeca zajedno s odraslima polnoćku dočekivala grickajući tvrdu lokšu. Lokša vam spada u red onih obrednih kolača iz vremena kada je šećer bila nezamisliva raskoš i kad se baza tijesta pravila od onoga čega je najviše i bilo – brašna. I dok su uskrsni pereci i svatovski kolači pravljeni od brašna i jaja, badnjačka post je nalagala da se jufke peku na plotni, samo od brašna, vode i mrvice soli. Muzej u loncu ih je isprobao u više varijanti, ali na vrlo sličnoj bazi. Dakle, tvrdo pečeni mlinci su se znali iskidati, preliti medom i orasima ili politi vrućom zameđenom vodom da omekšaju, pa slagati red po red s orasima između, poput torte, ili ih naprosto puniti svaku zasebno s orasima i rezati poput štruce.

A što je s Božićnim objedom? Na selu, pečenica pečena na ražnju bila je najveće veselje za sve u družini, jer je to bio poziv da se konačno, bez zadrške mogu najesti pečenog mesa u neograničenim količinama. Možete li zamisliti muškarce jedne seoske družine kako u zavjetrini na dnu avlije, ili još bolje u obližnjem šumarku, gdje je drva i granja za vatru bilo u izobilju, satima, ali baš satima vrte pečenku od kakvih devedesetak kilograma na ražnju, sve se onako grijući rakijom i vinom. Ne treba nam puno da zaključimo kako se te pečenke i nisu baš najbolje ispekle, ali koga je bilo briga! Družina željna mesa, nije puno pitala. Nekada je bio običaj da cijela pečenica s ražnjem stoji na blagdanskom stolu cijelo vrijeme dok god se ne pojede, a poslije se taj običaj zadržao na detalju da se prase nije skidalo s ražnja u pivnici ili podrumu dok god se nije pojelo. Naravno glava svinjčeta se čuvala za Sveta tri kralja.

U gradu, priča je bila nešto drugačija. O da, jela se Slavoncu omiljena svinjetina, ali u obliku španferkla. To su Vam u pećnici pečeni mali praščići od nekoliko tjedana, odojci koji još uvijek sisaju, služeni uz trijet, još jedno jelo koje je gradska elita uvezla sa sjeverozapada. Na plotni štednjaka pržite bijeli kruh, složite ga u zdjelu i namočite crvenim kuhanim vinom – glivajnom. Slatko-slana kombinacija u kojoj je najviše uživao prepošt župnik Teodor Tošo Kraljević, a ako se odvažite na isprobavanje, zasigurno ćete i vi. Zajedno s trijeti sa sjeverozapada dosanjkao je i klecnbrot koji smo vam spominjali prošli puta.

Kako je muzej zahvaljujući upravo završenoj Lermanologiji poslije 3 mjeseca postao bogatiji za mnoge divne prijatelje i suradnike po svim požeškim školama i mnoge nove posjetitelje koji su pratili naše programe, postao je bogatiji i za predivne stare rukopisne kuharice iz obitelji Lerman, iz 19. stoljeća, poklon gospođe Marine Ivić, kćerke nećakinje Dragutina Lermana, u kojima se krije neprocjenjivo blago. Ali i u našim sjećanjima se krije neprocjenjivo blago, pa mi molimo sve one koji su ikada čuli za krvnice (lepinjice bez kvasa) kojih se na Badnjak napeče koliko ima čobana u kući, te nekoliko većih za položaje ili goste, ili za kruščiće od tijesta, pečene za krave u obliku 4 sise, a za ovce s 2 sise koje su reduše premazale medom što bi ostao od Badnjaka, i davale kravama i ovcama da imaju što više mlijeka, da nam se jave u muzej, jer im osim u litreraturi i izvorima, na terenu još nismo pronašli traga. I uz veliku želju i otvoreni poziv svima da se družimo na svim programima u veselju i radosti cijele slijedeće 2017. godine, kada naš muzej slavi svojih 90 godina, još jednom od srca Vam želimo veselu i situ slijedeću cijelu godinu.

Majo stigli smo do kraja današnje, ovomjesečne emisije ali i posljednje emisije u ciklusu našega druženja u protekle četiri godine. Za kraj recite nam kako teku pripreme za Noć Muzeja ?

Maja: Tako je , krupnim koracima smo krenuli u ovu našu novu izložbenu shemu , gostujuće izložbe. Podsjetimo se samo ljupkih “Čuvara uspomena” , “Požeških sandžaka”, “Ajmo se igrati”, “Požeške šetnje muzejskim ljetom” – predivne četiri izložbe u tom ciklusu , “Gumba”, “Priprema! Pozor! Pali !” koja je još u tijeku. Krasne izložbe velikih muzeja koje su nam donijele 90-tak radionica za škole i oko 6500 posjetitelja što je za ove prilike u kojima trenutno jesmo , dakle tehnička ograničenja prostora doista značajno, veliko i lijepo. Zbog toga smo baš sretni i zadovoljni i zbog toga s još većim žarom pripremamo, odnosno ulazimo već u dobro pripremljenu slijedeći godinu. Ono što još moram napomenuti je velika sreća da smo uspjeli srediti ,zahvaljujući mladom prirodoslovcu Marku P. koji nam je bio kustos svega šest mjeseci riješiti dio prirodoslovne zbirke , dio predmeta unijeti u našu bazu podataka. On je riješio dio zbirke prof. Tomaševića , a ovih dana smo dobili i još jedan važan dodatak te zbirke biljnog svijeta požeškoga kraja. Zahvaljujemo i prof. Tomaševiću ali i brojnim ljudima koji su nam cijele godine donosili darove u smislu nama vrijednih predmeta kojima nadograđujemo, nadopunjujemo ovu doista predivnu sliku požeške prošlosti, odnosno požeških običaja. Kad smo danas već kod tih predmeta, moramo spomenuti vrijednu akviziciju , prošli smo JE mjesec smo promovirali i kao budući projekt . Naime dobili smo zahvaljujući prije svega Gradu Požegi a onda i sjajnim sponzorima brijačnicu, odnosno čitavu in-situ namještaj, interijer, opremu brijačnice s početka 20 stoljeća što nam opet otvara mogućnost za jedan novi projekt tipa otvorenog muzeja što ćemo u siječnju već početi prezentirati uz Noć muzeja. A kad već sumiramo rezultate od ove godine, spomenimo svakako i naš Muzej u loncu, prestižnu nagradu, odnosno priznanje Hrvatskog muzejskoga društva , evo konačno i struka je izvrednovala ovaj naš projekt. Spomenut ću da smo obišli devet mjesta , Valpovo, Osijek, Vukovar, Vinkovce, Županju , Đakovo, Slatinu , Slavonski Brod, Pakrac. Skromno ćemo napomenuti da smo ove godine, a više ćemo o tome pričati slijedeće godine, da smo kandidirani , naš Muzej za projekt Muzej u loncu , da smo kandidirani za jednu prestižnu međunarodnu nagradu . Pripreme za Noć muzeja uvelike teku. Želja nam je i ove godine, više nego proteklih baš zbog tog našeg prostora, osmisliti program koji bi povezivao i naš muzejski izložbeni prostor u kojemu će za Noć muzeja biti predivna gostujuća izložba Muzeja za umjetnost i obrt starih vjenčanica pod nazivom “I u dobru i u zlu” i prostor naše brijačnice koja će punim plućima, odnosno punim škarama zaživjeti od 18 do 01 u noći sati kako je predviđeno prema programu . S obzirom na to da je tema Noći muzeja glazba , veselimo smo što ćemo napraviti sinergiju sa svim požeškim DJ-ima koji će po svom izboru radijsku glazbu puštati u oba prostora. Želja nam je povezati ta dva prostora kao nekada barem na jednu noć požeškim korzom. Kuhano vino, dobra hrana i puno dobre glazbe uz ova dva krasna sadržaja , uz temu vjenčanja uz brojne radionice na izložbi i interakcijski program – vjenčajmo se u muzeju, evo barem na nekoliko sati moći ćete se vjenčati ilegalno, a brak će trajati koliko će važiti ta naša vjenčana licenca .

Hvala vama , ali i cjelokupnoj ekipi muzeja na druženju kroz emisiju Muzej u loncu.

Maja: Hvala i vama. Bilo nam je lijepo družiti se s vama , moramo vam kao medijskoj kući zahvaliti na pruženoj mogućnosti da ovaj dio prije svega nematerijalne kulturne baštine da putem vašeg etera dopremo do naših slušatelja odnosno do svih onih koje ovo zanima ili koji će zahvaljujući našoj radijskoj emisiji postati poklonici ovog doista vrijednog djela naše baštine.

Pune četiri godine družili smo se s vama, pokušavajući sačuvati od običaja ono što nam je ostalo, podsjetiti se na njih i sačuvati ih od zaborava. Isto tako mnoštvo starih jela i recepata smo vam prenijeli u nadi da ih otmemo vremenu i vratimo na naše trpeze. Naravno najveća hvala našem Gradskom muzeju Požega i našim suradnicima ,: muzealkama i etnologinjama Maji Žebčević Matić, Dubravki Matoković i neizostavnom Borisu Knezu na strpljenu, velikom radu i entuzijazmu jer istražuju , valoriziraju i promiču kako materijalnu tako i nematerijalnu kulturnu baštinu , pa tako i tradicijsko kulinarstvo ne samo našega Požeškoga kraja nego i cijele Slavonije , Baranje i Srijema. Konačno i sama struka je prepoznala njihov rad i nagradila ih mnogobrojnim priznanjima. Hvala Vam od srca uz nadu da ćete nam još mnogo priča , recepata, i običaja predstaviti kroz izložbe u našem Muzeju. Želim se dakako zahvaliti i Vama naši dragi slušatelji , koji ste uz nas bili pune četiri godine, u nadi da smo barem malim djelom uspjeli prisjetiti vas nekih običaja ali i naučiti vas o onima, koji su gotovo pa zaboravljeni. I ne samo običaji nego i recepti naših starih. Isto tako se nadam da će upravo neki od tih recepata završiti i u vašim kuhinjama i kuharicama kao trajni podsjetnik na nas . Do neke nove prigode svako dobro u nadolazećoj godini od srca vam želi ekipa Muzeja u loncu.

Ova emisija sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.