Muzej u loncu: Ljetni život naših sela i Požege nekad

26.7.2016.

 Prošlost iako je iza nas,  nikako  ne spava, ona je u nama, u našim svakodnevnim ritualima i navikama, ma koliko one bile promjenjene modernim vremenima. Običaji i povijest nas određuju i čini posebnima. Uvijek s veseljem  rado zavirimo u  magičnu ključanicu vlastite prošlosti, da bi se prisjetili naučili kako su naši preci živjeli, čime su se opterećivali, u čemu su uživali, čime su se bavili, kako su se zabavljali u nekim davnim prošlim vremenima koja su na neki način i nas odredila? I upravo u  želji da barem mrvicu svojih saznanja podjele i danas s nama,  pozdravljam naše drage muzealke Maju i Dubravku, koje kako same kažu bave najljepšim poslom na svijetu – istraživanjem običaja Požege i Požeštine. No prije nego što krenemo Majo rezimirajmo malo  mjesec srpanj – puno se toga dogodilo u našem Muzeju ovoga mjeseca , a sve u sklopu Požeškog kulturnog ljeta – Požeška šetnja muzejskim ljetom .

Maja: Tako je, da ne zaboravimo reći da je naš muzej otvorio širom vrata vrlo vrijednoj likovnoj sceni Požege, koja je evo čak u tri termina, potpuno različite priče. Jednu smo krajem 6.og mjeseca koja je trajala do početka ovog 7.og mjeseca, to je dakle izložba slika županijske udruge slikara i pjesnika Matko Peić. Dakle oni su uz izložbu svakodnevno cijeli tjedan imali i pjesničko prozne večeri , svako večer je bio jedan zaseban kulturni užitak, naravno za onaj uski krug ljubitelja, naravno  i tih ljudi, ali i pjesnika i slikara, njihovih prijatelja, ali i naravno dobre domaće riječi. Od 10.og, do 17.og srpnja imali smo predivnu priču vezanu uz Požart udrugu za promicanje kulture okupljenih mladih likovnjaka, gotovo profesionalaca, mnogi od njih jesu profesionalci, na neki način alternativne likovne scene Požege, dakle okupljenih oko Snježane Mekić Delić, požeške umjetnice. Oni su poslije trojanaca pred sudom njihovog klasičnog, svakogodišnjeg bivstvovanja umjetnosti na ulicama grada odnosno ispred suda. Evo na naš poziv tog trojanskog konja uveli i u muzej i upriličili od nedjelje do nedjelje, tjedan dana, osam dana događaja dosita koji su podigli kulturnu ponudu ovog grada i uopće razinu ove umjetnosti u gradu. Tu je bilo svega, od radionica raznih, od čitanja priča dramskih igara i poezija, od radionica stripa, do dizajna lokalnom okruženju zahvaljujući Nataši Njegovanović, studentici dizajna, pa onda dizajn lica i naličja vezano za umjetnost ukrašavanja. Porok scena fanzina, izložba, koncert i tako dalje. Uglavnom nešto doista predivno. I onda evo, moramo još reći da cijeli mjesec srpanj polako se sada zaključuje sa izložbom slika udruge Puls 90, odnosno polaznika crtanja i slikanja 90 dana bez sapunice, to je radni naslov slikarskog tečaja, odnosno male škole slikanja naše požeške umjetnice Anite Jakobović Grbavac koji su dosita evo pokazali svu energiju slikarsku Požege, onu što još nismo vidjeli, ove dvije prethodne izložbe i doista evo isplati se još uvijek pogledati.

Ljeto se pokazalo u svoj svojoj temperaturnoj raskoši,  pale nas i prže visoke temperature  pa najveći hlad pronalazimo, a gdje bi drugdje, nego uz rashlađene napitke i ali i uz ukusan sladoled u našim  požeškim  slastičarnama. Naravno,  zanima nas je li bilo slastičarnica u Požegi nekad ? Kako su se nekada  održavale , čuvale namirnice po ovakvim vrućinama kad znamo da nije bilo hladnjaka? Majo pojasni nam , kako je to nekada bilo za razliku od svih blagodati koje imamo danas ?

Maja: Ovo nam je pitanje posebno zanimljivo i još uvijek ulažemo velike napore kako bismo rekonstruirali ljetni život naših sela i naše Požege. Naime, skloni smo pomisiti da prije nas nije bilo ničega, odnosno da su Požežani u puno segmenata živjeli puno nekvalitetnije nego li mi danas. No, da li ste znali da su nekada Požežani, posebno u prvoj polovici 20. stoljeća ljeto prikraćivali na požeškoj plaži, vrlo lijepo uređenom kupalištu s kabinama na našoj Orljavi kod brane Protićevog mlina (kod današnje gostionice Kalimero, osnosno teniskog igrališta) i to u dvije smjene, muškarci prije podne, žene poslijepodne. Kaže naš Kempf u svojoj čuvenoj monografiji Požege da je na Orljavi oduvjek bilo kupališta od drveta. Ili recimo, da li ste znali da je primjerice 1909. godine trgovačko društvo Merkur u gostionici kod Šovarya, otvorilo čitaonicu od 7 do 24 sata sa 20-ak mjesečnih i tjednih hrvatskih i europskih novina, osnosno požeških, pazite, dnevnih novina. Jednako tako kako se nije mogla zamisliti niti jedna kuća bez kolača barem jednom tjedno, a u boljim kućama gdje je svaki ručak morao završavati s obaveznim slatkim, Požega se nikad nije mogla zamisliti bez barem tri cukerbekera iliti slastičara, a o medičarima da i ne govorimo. Kao što rekoh, nedostaje nam građa i podaci o njima, ali im zahvaljujući sjećanjima naših građana, pronađenim predmetima, pismima i fotografijama polako im ulazimo u trag. U vrijeme našeg Cirakija, pa sve do 20-ih godina 20. Stoljeća posebno je bio popularana slastičarna Vida Koydla, kroz čiju su radnju prošli mnogi naučnici. Otvorena je 1. Svibnja 1897 godine i u jednoj novinskoj reklami on poziva sugrađane na obilje najfinijih slastica i onodobnih moderdnih i popularnih kolača poput dobošice, zaherice, šamrolna, kremšnita, kakvi su se mogli pronaći u svim većim europskim centrima, domaćih bonbona, karlsbadskih pogačica, čokolade, friškog slaoleda, ledene kave, sokova od malina, limuna, krahrla. Zanimljivo je koliko su tadašnjii slastičari, baš poput ostalih požeških obrtnika nastojali živjeti u europskom trendu, pa su malo malo osvanjivali plaćeni oglasi u lokalnim dnevnim novinama u kojima pokušavaju iznenaditi svoje abonente s novitetima kakve nema konkurencija. Popularno slastičarsko mjesto je bilo na uglu preko puta Kanižlićeve škole (današnja Privredna banka, prije Šah klub). Tamo je desetljećima uspješno egzistirala Koydlova, a poslije slastičarnica Rudolfa Gešmajdiga čijih se slatkih i slanih delicija sjeća mnogi naš stari kazivač. Gešmajdig je jedno vrijeme radio i kao čokoladmajstor u tadašnjem Stocku, (danas Zvečevu), a prema stručnoj literaturi koja je ostala u njegovoj velikoj knjižnici, kao slastičar je mnogo radio na sebi, o čemu govori i reputacija njegove slastičarne, odnosno poziv grofa Draškovića da bude šef kuhinje Jugosavenskog Jockey kluba u Zagrebu. Tu je još i Balogova slastičarna u Cehovskoj ulici, Vargićeva na glavnom trgu koju je naslijedila njegova žena, Marija, Mica, poslije udana za cukerbekera Vugrinca, na uglaonici današnje Kempfove preko puta Orion kafea . Njena snaha gospođa Ankica sjeća se da je još pedesetih godina Mica Vugrinec na biciklu obilazila okolna sela po ljetu sa sladoledom a po zimi s ručno rađenim bombonima. Posljednji kojega se sjećamo kao djelića slatke prošlosti Požege bio je Simo Jovanović s radnjom na mjestu današnje muzejske suvenirnice. Malo tko zna da je ovaj legendarni slastičar 50-tih i 60 tih godina 20. st., u vrijeme kada je slastičartsvo, baš kao i mnogi drugi obrti u Požegi zamiralo, dvadesetak godina ranije radio kao slastičar na prestižnom kruzeru Kraljica Marija u vlasništvu tadašnjeg jugoslavenskog Loydda. Tko se još ne sjeća Siminih krempita, zimskih sladoleda i čuvenih žutih i crnih krema u plastičnim posudicama na točkice sa slatkim šaumom na vrhu? Pravo je čudo kako su se nekada, posebice ljeti, slastičari, mesari i trgovci, ali i ostala kućanstva snalazila bez hladnjaka. Veliku je ulogu imao led koji se zimi vadio iz voda tekućica, skladištio u posebne prostore (u brdu) kod današnjeg Grabrika, a poslije u okviru nove klaonice. Tvorničari suhomesnatih proizvoda Nedele sami su navodnjavali jednu livadu uz Veličanku koja je po zimi služila kao klizalište, a u proljeće su led rezali i prodavali razvozeći ga platovagenom. Led se prodavao kućanstvima za ajskastne rashladne vitrine između čijih se obloga slavljao led dok se ne otopi, odnosno preteče današnjih hladnjaka svima onima koji su ga si priuštiti. Po sličnom principu funkcionirala je i sprava za pravljenje sladoleda – drvena kaca sa metalnom posudom i mehanizmom za mješanje između kojih se slavljao led. Na selu je najveći problem bio upravo u vrijeme žetve i vršidbe, za velikih vrućina, kada su ljudi klali meso za više dana. Umjesto hladnjaka, na selu, ali i u mnogim kućama u gradu, služili su bunari i svakako stari dobri hladni podrumi, a mnogi su prije toga meso umotavali u krpu namočenu octom prekrivenu koprivama. U svrhu čuvanja mesa ljudi su pribjegavali jednako tako uspješno zatapanju pečenog mesa u mast. Ipak, uglavnom, kupovale su se uvijek svježe namirnice na požeškom pijacu koji je radio svaki dan uključujući i nedjelju kao i sve trgovine i mesnice.

U prošloj emisiji Muzeja u loncu obrađivali smo dakako mjesec  lipanj i  govorili o nekada najtežem lipanjskom poslu kosidbi. No ako iz današnje perspektive gledamo mjesec srpanj   čini mi se da su nekada žetva i vršidba, srpanjski poslovi, posebno u vrijeme kada se sve radilo ručno, bili vrlo zahtjevni poslovi po ovakvoj vrućini….Dubravka, približite nam malo to marljivo vrijeme i prije svega te marljive ljude . Koje su se sve žitarice kod nas najčešće uzgajale, kako se nekada dolazilo do krušarica, koje su,  ipak bile najvažnija prehrambena namirnica?

Dubravka: Koliko su žitarice bile neophodne u svakodnevnoj prehrani lijepo nam kazuje stih iz pjesme: „Blagoslovi Bože sve što seljak radi, dok on sije žito neće biti gladi“. A da bi došao do kruha svojeg (i našeg) svagdašnjeg, nakon što je posijao neophodne žitarice u svoja polja, požeški seljak je u ljetnim mjesecima morao obaviti dva velika i teška posla: žetvu i vršidbu. Žetva je bila jedan od najvažnijih, ali i najnapornijih poslova. Bogata žetva je osiguravala kruh seoskoj obitelji tijekom cijele godine. U požeškom kraju nekada su se sijale razne vrste pšenice, te raž, ječam, zob i kukuruz. Naziv za pšenicu u Slavoniji je „žito“. U žetvi, kao većem poslu bilo je potrebno više radne snage te su se prijatelji, rodbina i susjedi međusobno ispomagali odnosno išli su u rabotu. Najprije se žela raž i ječam, a potom pšenica. Prema zapisima Ive Čakalića, u drugoj polovici 19. stoljeća, u zadrugama, žetva je trajala nekoliko dana. Uglavnom do Prvoga svjetskog rata želo se srpom (otuda nam i naziv za mjesec srpanj) kojim su prvenstveno rukovale žene, a zatim se žito počelo kositi kosom kojom su pak upravljali muškarci. Svatko je u žetvi imao svoje zaduženje, a nazivi za poslenike bili su prema vrsti posla kojeg su obavljali. Tako je u vrijeme kada se želo srpom naziv žetelice odnosio se na žene koje žanju žito, dok je u vrijeme uporabe kose bilo raznovrsnijih naziva: kosibaša – prvi kosac koji je davao tempo rada, kosci – muškarci koji kose žito, kupil(i)ce ili rukovetalje – žene koje kupe rukoveti srpom iza kosaca. Vezanje rukoveti žita u snopove bio je posao muškaraca i kada se želo srpom, i poslije kosilo kosom. Jedan radni dan u žetvi počinjao je ujutro oko 4 sata kada se plela užad od nakvašene ražene slame, zatim je slijedio fruštuk ili ručak i poslije toga odlazak na njivu kolima ili pješice, što je ovisilo o udaljenosti od sela. Pri radu bilo je smijeha, pjevanja, veselja i pocikivanja. Žeteoci su se usprkos vrućini žurili s poslom, natjecali se tko će više požeti. U podne rabota je posjela oko bijeloga stolnjaka, na kojem je bila pripremljena hrana, koju je u okrugloj korpi, na glavi, donijela reduša ili dovezao kočijaš u kolima. Poslije dobrog obroka žeteoci su malo odmorili u hladu kakvog stabla, i potom krenuli dalje sa započetim poslom. Požeto žito slagalo se predvečer u granice ili krstake to jest snopovi su se slagali u križ, u neparnom broju, klasjem prema sredini. Zadnjeg dana žetve, od posljednjeg snopa, djevojke ili mlađe žene su uz pjesmu isplele žitni vinac od ponajboljeg klasa. Njega je domaćinovoj kući nosila djevojka ili mlađa žena u ruci ili netko od muškaraca na glavi. Dolazak žetelaca kući bio je popraćen pjesmom, a vinac se predao gazdi kojeg je gazdarica objesila o klin ili raspelo u sobi. Prilikom iduće sjetve zrnje se s toga vijenca miješalo sa sjemenom uz vjerovanje da će tada urod biti bolji. Poslije obavljenog posla priredila prava obiteljska svetkovina popraćena pjesmom i plesom. U polju je žito ostalo 8 dana da se posuši, a potom se dovozilo u arman (dvorište gdje se vrši žito), gdje se slagalo u kamare (snopovi složeni u obliku pravokutnika klasjem okrenuti prema unutra, dok su na vrhu složeni poput krova s klasjem prema van da štiti žito od kiše).   
Nakon dopremanja žita u armane trebalo je zrnje izdvojiti iz klasja. U 19.st. i početkom 20.st., žito se mlatilo cipom ili se vršidba obavljala pomoću konja. Mlatidba cipom bila je težak posao. Za nju je bilo potrebno 10 do 20 snažnih ljudi, koji su ujednačenim ritmom, kretanjem u krug udarali po položenom snoplju.   Za vršenje žita konjima u sredini gumna to jest dvorišta gdje se vršilo, bio je zaboden stup – stožer za koji su bili privezani konji poduljim užetom koji se omatao kako su se konji primicali kružno od vanjskog ruba prema sredini. Pod udarcima njihovih kopita zrnje je ispadalo iz rastreseno poslaganih snopova oko stožera. Kada se žito izmlatilo, vijalo se lopatama na vjetru da se očisti od pljeve. Krajem 19. st. pojavljuje se za čišćenje žita, vitrenjak ili vjetrenjak. Prvi strojevi za vršenje žita pojavljuju se također krajem 19.st., najprije na konjski pogon – gepl, a potom i motorni. Prva motorna vršalica bila je damferica ili vatrenka koju je pokretao parni stroj. Pred Drugi svjetski rat pojavljuju se i vršalice pokretane traktorima na naftu. Vršidba motornim vršalicama zahtijevala je mnogobrojnu radnu snagu, oko 20-tak ljudi. Naravno da je tu veliku ispomoć trebalo nahraniti, a za to su u najčešće platile glavom guske koje su bile pečene u krušnim pećima ili se od njih pripremao paprikaš. Velike promjene u načinu obavljanja žetve i vršidbe u 20.stoljeću nastale su uvođenjem mehanizacije. Ona je nametnula drugačiju organizaciju posla i postupno istisnula ljudski rad. Pred Drugi svjetski rat na selu se pojavile kosilice s odlagačem, traktori dolaze iza Drugog svjetskog rata, a 60-ih godina 20.st. javljaju se kombajni koji su istodobno obavljali žetvu i vršidbu.

Kada su ljeti ovako visoke temperature imam dojam da nam se ništa zapravo ne jede, i da nemamo ideja što uopće kuhati za  vrućih dana? Sasvim sam sigurna da ponešto o ljetnoj kuhinji možemo naučiti od naših starih. Majo što se osvježavajuće jelo i pilo nekada ?
 
Maja: Čuli smo da su u vrijeme vršidbe sve guske u selu platile glavom, odnosno, nije bilo kuće koja nije pravila gušćji paprikaš, što nije nimalo čudno. Naime guske su u vrijeme osmog mjeseca taman dosegnule težinom do klanja, što je bila Bogom dana zamjena teškoj sušenoj svinjetini, koje više u to vrijeme ionako nije puno ostalo. Ipak svi se naši kazivači slažu da poslije gotovo mjesec dana svakodnevnog guščjeg paprikaša, gusku nisu mogli do Sisveta ni vidjeti. Iako je cijelu zimnicu trebalo preko ljeta kuhati na užarenim pećima, kućanice u gradu su to nekada radile elegantnije nego mi, u ljetnim kuhinjama! U gradu su se osvježavali na primjer, s laganim jelima poput sarmica u listovima vinove loze, uz kakav kiseo, osvježavajući umak. Ovo je jelo, nekada često u gradu,  potpuno zaboravljeno, vjerojatno radi čestog prskanja vinograda i virnica. Ali, mi Vam ga od srca preporučujemo i nagovaramo da pronađete a u Požegi ih još uvijek ima, virnicu ili vinograd od nešprica, direktora ili noje i otrgnete dvadesetak lijepih listova te vinove loze inače sve popularnije u krugovima organskih gastronoma. Ono što vam još treba za ovo prefino jelo, čije fotografije spravljanja kod obitelji Tomislava Vincijanovića možete pronaći i na stranicama  MUL-a , je:
– 75 dkg miješanog mljevenog mesa (junetina i svinjetina)
– 1 žličica masti
– 1 glavica crvenog luka
– 4 režnja bijelog luka
– ½ šalice riže
– 1 žličica ljute mljevene paprike
– 1 žličica slatke mljevene paprike
– 1 žličica papra
– 1,6 dkg soli
– 2 mala ribana prijesna krumpira
– 2 l vode za blanširanje listova vinove loze
– 0,5 dcl alkoholnog octa za blanširanje listova vinove loze
– 2 litre vode za kuhanje sarmica
– 2 dcl bijelog vina za kuhanje
1. Nabrati mlado neprskano lišće vinove loze i blanširati vrlo kratko u slanoj kipućoj vodi uz dodatak octa
2. Pomiješati mljeveno meso s rižom, usitnjenim lukom, začinima i naribanim krumpirima
3. Nadjevom puniti listove, slagati ih usko jednu do druge u posudu, zaliti vodom, poklopiti manjim tanjurom da se ne dižu, poklopiti poklopcem
4. Kuhati 1,5 sat
5. Pri kraju kuhanja sarmica dodati bijelo vino
6. Skuhane sarmice premjestiti u vatrostalnu posudu, zaliti ih s dijelom tekućine u kojoj su se kuhale, preliti s umakom od kiseliša, te na svaku staviti po žličicu kiselog vrhnja
7. Zapeći 15-tak minuta na 250 stupnjeva C
8. Služiti toplo uz umak od kiseliša ili limuna, te rashlađeno bijelo vino
 

Podsjetimo da na selu nekad šećer nije bio dostupan, pa su djeca, čije je jedino ljetno veselje bilo svježe voće ili kuglica sladoleda putujućeg sladoledara iz grada u zamjenu za jedno jaje (najčešće ukradeno) o himbersaftu mogla su mogla samo sanjati. Ali zato skoro nije bilo gradske, osobito bolje kuće koja nije za svoju djecu pravila, tada jedini sok, omiljeni, himbersaft iliti malinov sok, što je i odgovor našoj današnjoj pitalici. Gotovo svaka mlada domaćica je imala recept za himbersaft, a originalni recept Vam donosimo iz rukopisne kuharice gospođe Jakšić. Dakle, maline metni u veliku flašu nekoliko dana i povremeno ih mješaj. Onda ih čvrsto i čisto procjedi kroz krpu. Na jedan litar soka metni 80 dag šećera i kuhaj zajedno 7 minuta. Ohlađeni sok metni u čiste i suhe flaše i dobro začepi. Preostali talog metni opet u veliku flašu, i dodaj 4-5 litara vode, 2-3 šalice šećera, to opet nek stoji 4-5 dana, procjedi isto i kuhaj i opet imaš krasno vino ili saft.

I dok se rashlađujemo na razne načine , svako u nekoj svojoj ideji i kombinaciji , svakako vas pozivamo da posjetite u virualni  Muzej u loncu na adresi www.muzejuloncu.com, i proučavate stare recepte, navike i običaje uz zvuke našeg radija Vallis Aurea. No  ne zaboravite ipak izaći van i prošetati našim krasnim brdima s pogledom na požeški kotao koji iz te, ptičje perspektive, izgleda jednako onako lijepo kao i u vrijeme naših prisjećanja….
Majo što je u pripremi za mjesec kolovoz u našem požeškom muzeju ?
 
Maja: Evo uz ovakvu krasnu najavu naše web stranice, odnosno našeg virtualnog muzeja, samo još da pripomenem, dakle naša izložba gostujuća, putujuća izložba koja putuje po cijeloj Slavoniji i Baranji i zapadnom Srijemu, dakle tijekom lipnja, pa tijekom cijelog mjeseca srpnja i kolovoza je u muzeju Đakovštine je otvorena uz 50-u obljetnicu Đakovačkih vezova, tako evo iznimno nam je drago, a u našem muzeju je u tijeku izložba slika udruge Plus 90 i polaznika crtanja i slikanja 90 dana bez sapunice Anite Jakobović Grbavac, pozivamo naravno sve da pogledaju, a onda najavljujemo za kraj kolovoza jednu predivnu izložbu gostujuću, naravno u ovom ciklusu vraćamo se ponovno dakle sezoni gostujućih izložbi poslije ovog vrućeg likovnog ljeta Požeškom muzeju. Izložba pokrajinskog muzeja Celje, dakle to je prekogranična suradnja sa Republikom Slovenijom, izložba gumbi, dakle u povijesti dugmeta, koja će biti otvorena za vrijeme festivala. To je nešto što se doista ne treba, ne smije nikako propustiti.