Muzej u loncu – Međunarodni dan muzeja

31.05.2016.

Međunarodni dan muzeja smo proslavili, bilo je veselo , no još uvijek možete u Muzeju pogledati prigodnu izložbu.  A ovo mjesečni će Muzejski lonac napuniti naše muzealke Maja i Dubravka, koje pozdravljam i u današnjoj emisiji.  Naše etnologinje i ovoga puta će začiniti emisiju sa pričama iz davnine . Danas će nam pričati  o  pastirskom blagdanu Spasovu, o Duhovskim i Tijelovskim procesijama, o hrvatskom pučkom pjesniku i sakupljaču narodnog blaga toliko puta spominjanjom u našoj emisiji  Ivi Čakaliću,  te o starim ali jako ukusnim jelima cicvari i popari….. No prije nego li krenemo sa današnjom i ovo mjesečnom emisijom Majo u uvodu sam rekla da smo proslavili i Međunarodni dan Muzeja,on se obilježavah 18 svibnja kako ste ga proslavili.

Maja: Bilo je jako lijepo, doista smo uživali i u onoj glavnoj generalnoj temi koja je bila zadana svim muzejima u cijelom svijetu koji proslavljaju Međunarodni dan Muzeja a to je “Kulturni krajolik” jer smo mi odlučili proslaviti Dan muzeja na Požežanima najljepšem kulturnom krajoliku na svijetu a to je Trg Sv. Trojstva na kojemu se nalazi i Muzej u jednoj od najstarijih zgrada na trgu, tako da smo doista i uživali. Iskoristit ću priliku i zahvaliti se
svima koji su nam pomogli u realizaciji programa a koji je privukao mnogobrojne građane, znatiželjnike ali i one koji su došli popratiti sve izvođače jer ih je doista bilo puno. Naime Plesni studio Marine Mihelčić i folklorna skupina “Mi smo djeca vesela 3. r ” OŠ Dobriša Cesarić su se doista potrudili i zajedno sa svima nama asocirale one stare zaboravljene igre, zapravo onu staru naviku (a nju pamte one starije generacije ) igranja, druženja i provođenje vremena vani. Uz što je bilo oku ugodni i veselo i rekreativno zdravo, bilo jei fino  jer smo u djelu koji se zvao “Ajmo večerati” uživali u sada već specijalitetima s obzirom da su već rijetkost. A to je mast crne svinje fajferice, domaći kruh i prefin domaći pekmez, odnosno marmelade prije svega od šipka ,a za to su bili zaslužno Tvrtka Gbrić i OPG Antonija Zelenika . I naravno nezaobilazno Majsko vino biljke Lazarkinje  i finog vina  Antonije Hart

Mjesec svibanj je doista bio bogat sadržajima i po pitanju samoga muzeja ali i projekta Muzeji u loncu ?

Maja:Tako je naša izložba Muzeji u loncu putuje dalje vrijedno po cijeloj Istočnoj Hrvatskoj i ovaj mjesec baš vezano uz program Dana Muzeja u Gradskog muzeju Vinkovci imali smo baš priliku i veselje asocirati tu tradicijsku hranu i cijelu tu priču oko potrebe osvještavanja javnosti količinom i bogatstvom ove naše tradicijske prehrane prije svega u ugostiteljstvu i turizmu u hotelu Slavonija u Vinkovcima. T    amo smo imali priliku porazgovarati  i čuti priču u živo kazivača i pripravljača s tog djela našeg terena koji su nam izveli i nekoliko točaka. Doista nam je bilo lijepo.

Naši muzeji, čuvari nacionalne memorije, koji istražuju, čuvaju i na najbolji način prezentiraju, našu prošlost i tradiciju i hvala im na tome . Svakako je i naša emisija zapravo  sjajan pokušaj, da na posredan način, osvijestimo povijest Požege i Požeštine kroz običaje,  i nadam se da barem djelom uspijevamo u tome. Proljetni mjeseci nakon tmurne zime donesi nam toliko iščekavno sunce i toplije vrijeme ali  su uglavnom prožeti  brigom i radom seljaka na zemlji, ali i oko stoke. Što je zapravo seljaku nekada značila stoka ?

Maja: Prošli mjesec smo pričali o tome kako se oko Đurđeva marva tjera van u čordu, na plandišta, u šumu, dakle na prirodnu, Bogom danu hranu kako bi se nakon svog onog silnog sijena i kukuruzovine, malo popravila, uedebelila. Ne kaže se za marvu uzalud – blago, jer doista seljaku je marva bila sve, i oblačila ga je, radila za njega, gnojila mu zemlju, a što je najvažnije, hranila. Volovi su do početka prošlog stoljeća seljaku bili nezamjenjivi u poslu, u četveropregu ili čak šesteropregu su vukli teret, orali su, izvlačili drva iz šume, obavljali su sve teže poslove koje čovjek nije  mogao sam. Za kravu se, ne bez razloga reklo da je druga majka, jer je davala mlijeka, a sa izrađenim, ali na ispaši dobro uhranjenim volovima uvijek se mogla prodati gradskim mesarima, da bi se, recimo otplatili troškovi sinove svadbe ili kakvog poreza. O svinjama, ovcama i peradi da i ne govorimo. Dakle, ljudi su ovisili o stanju i zdravlju životinja, pa nije niti čudo da su ih i čuvali kao blago. U velikim zadrugama uvijek se točno znalo koja se muška glava brine o govedima, koja o svinjama, a koja o konjima, i ta dužnost i briga je bila posebna čast. Posebna čast je bila, biti čordaš, odnosno pastir ili čoban, o čemu govore i običaji na Spasovo. Nekako u vrijeme raspada zadruga, a još uvijek ekstenzivnog gospodarenja, posebno između dva svjetska rata marvu su sve više čuvala djeca, pa su se nekako ti pastirski običaji izobičajili…

Dubravka: Prošli smo mjesec spominjali Đurđevo ili Jurjevo kao pastirski dan. Međutim u Slavoniji su se uz jedan drugi kršćanski blagdan izrazitije vezali običaji pastirske svetkovine, a to je Spasovo (ili Uzašašće). Da podsjetimo, to je blagdan koji se slavi 40 dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom (ove godine to je bio 9. svibanj). Ovaj blagdan u Slavoniji naziva se inače Spasovo, Spasovdan, Križevo. Naš, već često spominjani zapisivač slavonskih narodnih običaja iz prve polovice 19. stoljeća, Luka Ilić Oriovčanin, spominje pastirske svečanosti zvane ”križari”,  kada su pastiri uoči Spasova s križem okićenim od cvjetnih vijenaca obilazili selo i skupljali darove, a sutradan bi ga na pašnjaku privezali na vrh debla ispod kojeg je marva planodovala. Ne možemo sa sigurnošću reći da li je u ovom opisu bio uključen i požeški kraj. Naši kazivači pamte pastirske običaje koji su slični jurjevskim pastirskim običajima sjeverozapadne Hrvatske, a to je bilo kićenje stoke ili marve vijencima od proljetnog bilja i cvijeća. Ovaj običaj stari slavonski pisci ne spominju. Ali je zabilježen u Požeštini početkom 70-ih godina 20. stoljeća i to u selu Vetovu prema sjećanjima starijih ljudi. A prema našim zabilješkama, ovaj običaj održavao se i u drugim požeškim selima sve do polovice 20. stoljeća. Dakle, uoči Spasova čobani su okitili marvu vijencima od cvijeća i bilja među kojima se često spominje mličac ili mlječika, biljka vrlo simboličnog imena. Svaki čoban stavio je najljepšem koču oko rogova, kravi isto, a krmači oko vrata vijenac i vraćao ih navečer tako ovjenčanu  u selo njihovim gazdama, a vijenci se tom prilikom bacali na krov staje i svinjca. Dakako da su se prilikom kićenja krava i svinja događala smiješne zgode i neprilike jer se nije svaka dala okititi, pa je tu bilo bezuspješnog hvatanja nemirne krave, a ponekad bi se uz smijeh i vrisku zajahala i nemirna svinja.Sutradan je bila čobanska čast, ujutro prije polaska pekli su im kajganu, a za nagradu od gazde čobani su dobivali slanine, kobasice, šunke, kolače, vino… te bi taj dan na pašnjaku  priredili pravu gozbu. Kićenje stoke proljetnim biljem štitila se stoka od zla, posebno mlijeko kravama. Dakako da se tijekom vremena važnost ovog običaja izgubila. Slični su običaji (na neke druge proljetne blagdane i svece) bili rašireni na Balkanu i u Srednjoj Europi i vjerojatno vode svoje porijeklo u daleku prošlost. Koliko je požeški kraj bio bogat varijantama pastirskih običaja na Spasovo, svjedoči podatak da se u nekim selima nije ovjenčavala stoka vijencima nego su se kapije  kuća uoči Spasova kitile išaranim prutovima, to jest šare su se dobivale izrezivanjem kore kojim bi se dobili ukrasi raznih oblika. Paralelno s kićenjem marve, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a vjerojatno i ranije, na sam dan Spasova, bio je običaj izrade barjaka ili majpana od zelenih grana ili grabovog stabla okićenog svilenim, tibetnim marama, a ponegdje i tkanim peškirima oko kojeg su se mladi zabavljali i plesali, barjake su navečer donosili u selo gdje se slavlje nastavljalo.

Mjesec svibanj ne zaboravimo ima  i dva divna proljetna blagdana , Tijelovo i Duhovo, koji su također u prošlosti, dali određeni kolorit običajima kako sela tako i  grada a neki su se i do dan danas zadržali kao što su procesije

Maja: Vjerojatno je ekpanzija poljoprivrednog posla na selu koje se sa intenziviranjem vegetacije iz dana u dan sve više povećavalo prvo okopavanje krumpira, kukuruza, vinograda, repe, pljevljenje zobi i žita, što ručno, što s pljevnjačom, vezanje loze, kosidba djeteline, dakle, brojni naporni poslovi učinila da su se seljaci rado častili svaki zapovjedani blagdan. Dakle, sve su to vrlo teški poslovi koji su zahtjevali zajednički napor cijele zadruge i mobara, pa je cijeli svibanj protekao sagnutih leđa, prašnih ili blatnih opanaka i ruku. Naravno da su ljudi na selu jedva dočekali koji svetaca da pod okriljem crkvenih zapovjedanih blagdana malo predahnu od posla. Dakle, iako je Spasovo bilo pastirski blagdan, svi su mu se veselili, konačno kao i Tijelovu i Duhovima kada su, posebice iz okolnih sela seljanke rado prisustvovale vrlo svečanim procesijama u Gradu, kao i čuvenim požeškim vašarima. Svaka je župa organizirala procesiju za Tjelovo ili Brašančevo, pa su posebno lijepo na selu bukovim granama, narodnim peškirima, ćilimima i cvijećem kitili 4 sjenice, pred kojima su se čitala evanđelja, molilo se i  blagoslivljale su se sve 4 strane svijeta. Prosnim danima procesije su od Spasova do kraja svibnja obilazile polja blagoslivljajući žito. Meli su se drumovi, plotovi kitili zelenim granjem, a širom otvoreni prozori peškirima, cvijećem, svijećama i svetim slikama. Duhovi su opet bili prilika za veliki ‘duovski’ sajam u Požegi, a građani su se poslije procesije i obilaska vašara išli u obližnje gostionice počastiti pivom, a kod kuće prvim mladim pohancima. Uz sve ove blagdane i svece  ne zaboravimo da je svibanj posvećen svibanjskoj kraljici – Blaženoj Djevici Mariji, čije nam štovanje, posebice hodočašća uz brojne druge običaje tako lijepo i vjerno opisuje seljak etnograf – Ivo Čakalić.

Majo, mi često spominjemo Ivu Čakalića kao dragocjeni muzejski izvor. Tko je zapravo Ivo Čakalić?

Maja: Da, što bismo mi bez Ive Čakalića? Barem da je bilo puno više čika Ivi…..Naime, Ivo Čakalić je bio seljak iz sela Doljanovaca kraj Kaptola koji je zapisivao i otrgnuo od zaborava mnoge običaje požeškog sela koji su se počeli gubiti već za njegove mladosti, (rođ. 1889.g.) ? dakle, između dva svjetska rata. Iako je završio svega nekoliko razreda osnovne škole, gotovo kaligrafskim rukopisom zapisivao je u često puta u stihovima sve što je oko njega kao običaj ili stara navika na očigled propadalo. Zahvaljujući njemu imamo sačuvane nama najstarije dostupne detaljne varijante godišnjih i životnih običaja, poslova, poslovica, praznovjerica, riječi pjesama kola koje su se poslije 2. WW posve izobičajile. Zahvaljujući ondašnjim požeškim i zagrebačkim intelektualcima koji su i sami skrbili za hrvatsku baštinu, poput Đure Kunatrića, Vinka Žganca, rukom umnožena zapisana građa Ive Čakalića završila je tako u Istitututu za etnologiju i folkloristiku, te u Etnološkom zavodu HAZU-a, ali manji dio i u požeškom muzeju. I ne samo to, taj skromni seljak koji se nikada nije skidao iz svoje seljačke nošnje i nikada nije prestao govoriti ikavicom, bio je samouki umjetnik koji je u drrvetu, vrlo strpljivo djelao makete poput zadružne kuće, vodenice, crkava. A obzirom da je bio veliki poštovatelj Blažene Djevice Marije, rijetko na koje hodočašće, u Aljmaš, Jud, Bistricu, Voćin i Kutjevo, nije išao pješice, posebno je bio uspješan u izrađivanju skulpturalnih ili slikovnih kompozicija za kućne poklonaca, svete slike i skulpture. Štoviše njegova vjera ga je i krijepila u vrlo teški životnim okolnostima kroz koje je prolazio od najranijeg djetinjstva, pa je zbog svog jednostavnog i kreposnog načina života dobio nadimak Sveti Ivo. Umro je 1971. godine, u Marijinom mjesecu, 19. svibnja u 82 godini života, ispraćen sa neviđenim mnoštvom suseljana, prijatelja i poštovatelja.

U prošlim emisijama smo jeli gospodski, a u današnjoj  ćemo, inspirirani   pastirskim običajima i nekadašnjim životom na selu s našim dragim slušateljima razmjeniti dva zanimljiva seoska jela? Majo što ste nam za danas skuhali o čemu je riječ?

Maja: O da, danas je riječ o cicvari i popari. Dva tako stara i zanimljiva jela sličnog naziva ali oprečnog značenja. Cicvara je jelo koje se pravilo od domaćeg kajamaka i jaja, uz simboličan dodatak brašna, dakle od namirnica koje domaći nisu jeli, jer su se čuvale za goste. Recept cicvare oduševljeno su nam zapisali budimpeštanski prirodoznastvenici Piller i Mitterpacher na njihovom proputovanju kroz požeški kraj koje su s tim, njima egzotičnim jelom počastili Seočani. Cicvara se, vidimo, pripremala za najbolje goste, pa je tako dobila naziv ‘zetovsko jelo’ jer je s cicvarom punica dočekivala svog zeta kad joj je prvi puta nakon svadbe dolazio u kuću. Otud i uzrečica za onoga tko se zamjerio punici da se neće najesti cicvare. Dakle, ako si možete priuštiti domaći kajmak, i po mogućnosti domaća jaja cicvaru pripremite sami ovako: 2-3 jaja lagano izmutite, dodajte 3-4 dl punomasnog kajmaka, šaku oštrog brašna i prstohvat soli. Sve sastojke dobro promiješajte i kuhajte na laganoj vatri dok se na površini ne odvoji mast s kajmaka. Servirajte toplo.

To je dakle bila cicvara, jelo obilja, a što je sa poparom? Popara se za razliku od cicvare priređivala za ukućane kad nije bilo ničega za ‘prirezati’ od mesa, odnosno da se ne baci stari kruh. Znamo da se nekada na selu, ali i na periferiji Požege, kruh pekao jednom tjedno u  krušnoj peći. To je bio, onaj pravi, domaći kruh od krušnog kvasa, dakle ne kvasca koji je zadržao svoju kvalitetu gotovo tjedan dana. Kako se kruh kao simbol Božjeg blagoslova nikada nije bacao, štoviše, svaka se mrvica pomno sakupljala, uvijek se našao način da se do kraja pojede sav. Najomiljeniji način je bila – popara, zvana još u Granici i korice, odnosno kruh na ciganskoj masti. Ako imate sreće da u kući imate prave domaće masti i starog kruha, od srca vas nukamo da ovim zasitnim i slasnim jelom sami si kod kuće dočarate duh prošlosti. Dakle, ostatke starog kruha izrežite na sitne komadiće, a u posudi zajedno s vodom rastopite žlicu masti. Dodajte kruh, posolite i poklopite. Jelo je gotovo kad je kruh mekan i blago zapržen.

Etnološki i povijesni kontekst ovih jela, recept, kao i bogatu fotografsku priču njihove  priprave, uz mnoga druga stara zaboravljena Požege i Požeštne pogledajte na našem blogu Muzej u loncu.

Nadamo se  da ste i vi jedni od onih koji bi mogli biti kazivači . Ako čuvate zabilježene stare recepte  , forografije i običaje, zabilježili ste ih kako se ne bi zaboravili javite se  i  postanite jedan od kazivača našeg muzeja . Svoje obiteljske povijesne priče, fotografije i stare recepte razmijenite  s našim požeškim muzejom ili ih poklonite i naši muzealci spasit će ih od zaborava. Na samom kraju današnje emisije vrijeme je da  naučimo svi zajedno  – što je kepčij, a naš Požeški  Muzej ih ima čak 20 komada . Dubravka pojasnite nam

Dubravka: Kepčija je pastirska drvena čaša, koja je služila kao stalni osobni pribor i upotrebljavala se za pijenje vode, a nosila se u torbi ili remenom prikopčana o pojas. Izrađivali su je pastiri malim nožićem tijekom čuvanja blaga na ispašama. Ova zajednička baština današnjih naroda Panonske nizine često je vrlo dekorativnog izgleda, izdubena, jajolikog prereza, s prorezanom drškom i ukrašena rezbarenjem. Najčešće se na njoj javljaju geometrijski motivi, ali mogu biti i biljni ukrasi, pa i životinjski. Naziv joj potječe od turske riječi kepçe, kefçe odnosno od perzijske riječi kefče, kepče, dok porijeklo samog predmeta vuče iz ranog srednjeg vijeka ili čak možda i ranije.
Naš Etnološki odjel Gradskog muzeja posjeduje lijepu manju zbirku ovih zanimljivih čaša, gdje  je najstarija izrađena u prvoj polovici 19. stoljeća, a najmlađa sredinom 20. stoljeća.

Majo na kraju smo još jedne emisije Muzej u loncu – no mi već odmah krećemo u susret narednom mjesecu -lipnju  koji je  ime dobio po stablu – lipi  koje cvate u to doba godine  . Mjesec koji označava početak klimatološkog ljeta , kada u svojim vrtovima uživamo u mnoštvu cvijeća i opojnim mirisa, njega biljaka je intenzivna na polju a siju se i ostale povrtnice . Lipanj u pčelinjaku znači mjesec vrcanja, formiranja umjetnih rojeva i rojenja.  Vidimo da je puno posla kako na selu tako i u gradu , donosio mjesec lipanj no kako će biti u našem Muzeju ,  što ste nam vi naši muzealci  pripremili za lipanj?

Maja: Oooo jedni lijepu i veliku žetvu kad već govorim o ljetnim poslovima. Pri tome mislim na jednu pravu umjetničku žetvu, naime naš grad se ustrostručio što se tiče tih nekih energija, likovnih, stvaralačkih tako da  dosita imamo veliko veselje ugostiti u svom prostoru, tijekom cijelog ljeta (a to je dio i Požeškog kulturnog ljeta ) naš izložbeni ciklus Požeška šetnja muzejskim ljetom 2016. u kojoj ćemo udomiti brojne likovne stvaraoce našeg kraja i našeg grada i ametere i profesionalce i buduće profesionalce. Rezultate radionica koje se ovdje u Požegi događaju a za sam početak otvorenje uz Ivanjski krijes izložba radova članova udruge “Zavičajnih pisaca i slikara Matko Peić” a o čemu je riječ doznajte 21. lipnja.