Muzej u loncu – obilje zanimljivih tema iz prošlosti i običaja naše Požege i Požeštine

27.3.2015.

Dobar vam dan dragi naši slušatelji. Brzo je proletjelo mjesec dana . Ponovno se družimo uz emisiju Muzej u loncu.  Promjena  godišnjeg doba  koje  nam je  uslijedila za zajednicu puno znači. Nekada se poslije duge zime koja je u nizu običaja opustošila sve što se spremilo u jeseni za zimu,  dakle većinu  jela i pila i, i u selu i u gradu proljeće se s opravdanim razlogom s  nestrpljenjem dočekivalo.  Što se ovoga mjeseca krije o običajima i starim tradicijskim jelima,u škrinjici našeg Gradskog muzeja Požega zajednički doznajemo u narednim minutama.  Mjesec Ožujak Požežani oduvijek naviše povezuju sa  proslavom Grgureva, odnosno običajima vezanih uz njega, ali svakako i korizmi. Drago nam je u svakom slučaju što su  obje teme neiscrpne, jer vam i ovoga  puta imamo toliko toga za ispričati . Naše drage Muzealke Maja i Dubravka donose nam uvijek obilje zanimljivih tema iz prošlosti i običaja naše Požege i Požeštine, a uvijek nekako obrađeno i sagledano iz  nekog novog – drugog kuta. I dok Dubravku ne zamolimo da nam ispriča štogod o odjevanju za vrijeme korizme u nekim davnim vremenima, pohvaliti ćemo Vas jer dolazite iz cijelog našeg kraja u muzej s vrijednima informacijama i donacijama, što svakako pomaže još boljem sagledavanju tradicije i povijesti Požege i Požeštine. Dubravka, zanima nas je li se nekada na selu nosilo nešto posebno u vrijeme korizme i,  ako je što se to nosilo ?

Dubravka:  Tradicijska odjeća nekada je bila prilagođena vremenskom razdoblju i  značenju, ona je bila pokazatelj društvenog i imovinskog statusa pojedinca. Prema pravilima tradicionalnog oblačenja odjećom se izražavala žalost i radost, radna svakodnevnica i svečanost. Tako su i pokora i žalost korizme bili naznačeni i u narodnoj nošnji seoskih žena i djevojaka. Između različitih svečanih, svakodnevnih i žalobnih prilika ženska korizmena odjeća, mogli bismo reći, nalazila se negdje u sredini: niti je bila odjeća za veliku rušnju – žalost, niti je bila najsvečanija. Iza svakidašnje i žalobne odjeće dolazila je korizmena. Tako je naš, već dobro poznati i često spominjani, revni zapisivač narodnih običaja, čika Ivo Čakalić iz Doljanovaca zabilježio da „za cilo vrime od poklada do Uskrsa, ne bi cure, niti snaše, crveno ili što gizdavo na sebe obukle, …“ , a ako bi tko što drugačije učinio, onda bi se dotičnoj osobi svatko rugao. Zašto baš crvena boja? Naime, nekada je crvena boja bila osnovna boja ukrasa, a ona je varirala od svijetlocrvene koja je bila karakteristična za mlađu dobnu skupinu, do zagasito crvene koja je bila primjerenija starijim ženama. Opreka crvene, ukrasne, svečane i vesele boje, i bijele jednostavne, svakodnevne i žalosne boje najuočljivija je na starijoj tradicijskoj nošnji tkanoj od domaćeg platna. A u većini hrvatskih krajeva, nekadašnja boja korizmene odjeće bila je bijela, koja je ujedno bila i žalobna boja.
Još početkom 20. stoljeća korizmena odjeća s elementima bijele boje mogla se vidjeti u sjevernim krajevima Hrvatske, ali ju je već postepeno potiskivala tamna boja odjeće koja je prevladala između dva svjetska rata. Bijela boja je u narodnoj tradiciji simbolizirala tugu i starost. Što je žene starija, nosi sve manje ukrasa, pa je na odjeći starijih osoba prevladavala bijela boja temeljnog ruha. U našim panonskim predjelima bijela lanena i pamučna neukrašena odjeća bila je i radna odjeća. Od druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća u ruralne sredine ulazi crkvena bjelina kao oznaka svečane odjeće. Pojava crne boje u seoskom žalobnom i korizmenom ruhu je relativno novija pojava (utjecaj viših slojeva društva i građanskog odijevanja koje svoje korijene vuče iz srednjega vijeka kada se veže uz kontekst smrti, no crna odjeća ima različita značenja i nije bila samo korotna odjeća). Osim toga, treba napomenuti također i tržišnu ponudu pamuka i industrijskih tkanina od druge polovice 19. stoljeća koje su također utjecale na promjenu izgleda tradicijske odjeće. Domaće tkanje, poput  marama – rubaca, oplećaka i vunenih pregača zamjenjuju marame, bluze i pregače od kupovnih pamučnih i vunenih tkanina.
Između dva svjetska rata boja korizmene odjeće bila je tamna ili mrka, to jest prevladavale su uglavnom, zelena, plava, smeđa boja. Ženska narodna nošnja u vrijeme korizmenih nedjelja nije imala ukrasa i nakita. Za svaki nedjeljni odlazak u crkvu postojala je određena odjeća, dakako da su one boljeg imovinskog stanja imale veći izbor. Između dva svjetska rata prve dvije nedjelje u korizmi žene su oblačile: krila (suknje) sa crvenim zatkama (polovica stražnjeg dijela suknje poučit crvenim pamukom) bez ukrasa ili jednostavnim geometrijskim ukrasom. Starije žene u skladu sa svojim godinama nosile su krila sa crnim zatkama s bijelim, ili zelenim geometrijskim ukrasom (pruge, lančići, križići). Tu su bile i pregače – fertuni od štofa tamnijih boja, bluze, mrke marame zavijače zelene, tamno plave, tamno smeđe boje. Marame podveze na češalj, koje se nisu vidjele ispod marama zavijača, mogle biti i šarenije, koje su se nosile i u vrijeme van korizme. Dakako to je ovisilo o bogatstvu žene, da li si je mogla priuštiti manje ili više komada odjeće. One bolje stojeće imale su i posebne podveze, crne šafolke s plavim cvijećem. Žene koje su još nosile poculice kao dio svoga oglavlja, nosile su crne poculce sa skromnim cvjetnim ukrasom, a one starije, s plavim i zelenim geometrijskim ukrasima – rombovima. Treće nedjelje su ponegdje nosile krila ili skuta s plavima zatkama, s usklađenim plavim štofenim pregačama i maramama (Vetovo). Kako je odmicala korizma, odjeća je bila sve tamnijih boja, gotovo bez ukrasa i sve je više prevladavala crna boja koja je kulminirala na Veliki petak. Oblačila su se gusta, čista krila ili skuta – krila sa čistom crnom zatkom, fertun šarenac (crni s bijelim točkama), potajni (pamučni tamnoplavi s bijelim mustrma) ili gloteni, marama terinka na ramena (crna štofena sa svilenim resama), Te crne štofene i glotene marame na glavu. Ponegdje je još pokoja žena (uglavnom starija) oblačila čisto bijela lanena krila i bijelu maramu – rubac kao ostatak starijeg, tradicijskog odijevanja, kada je prevladavala bijela boja. Na Veliki petak žene su odlazile u crkvu u najžalobnijem ruhu, čak su i djevojke zavijale glavu crnom maramom, što je  inače bilo tradicijsko pravilo udanih žena. Još i danas, u 21. stoljeću, ako malo bolje promotrite na Veliki petak, u crkvi, ili na Kalvariji, možete primjetiti žene, obučene za tu prigodu, u sasvim crnoj odjeći.

Majo u povodu obilježavanja Dana grada , i Muzej je dao svoj obol sa prekrasnom izložbom  „Osijek i šira okolica u osmanskom periodu – Požeški sandžak“, koja je najcjelovitiji i najatraktivniji prikaz osmanskoga perioda u Požegi. Izložba je otvorena i dobro posjećena. Kako je bilo ?

Maja: Bilo je predivno. Prije svega veliko hvala svima onima koji su po onom ne vremenu, jer nije bilo uopće lijepo vrijeme za izaći van , sa kišobranima došli, strpljivo čekali , strpljivo odgledali onaj prvi dio koji smo  organizirali vani zbog  našeg nedostatka prostora a onda  uživali zajedno s nama u svemu onom što smo pripremili,  u želji da na neki način posvjestimo sva ta tradicijska dobra koju su nam unatoč okupaciji tih 150 godina Turaka, odnosno Osmanlija koja su nam ipak ostala kao nekako dobro , ne samo naše požeško nego i cijelog ovog našeg kraja. Ono što nam je posebno bilo drago je što smo na jedan lijepi, kulturan način u svoj toj gužvi radoznalih ljudi,  koji su došli  pogledati izložbu ali i doživjeti ovaj program koji smo im priuštili , uspjeli prezentirati dva tradicijska jela koji se oslanjaju upravo na tu baštinu Osmanlijskoga perioda . To je naš čuveni Vinogradarski ćevap kojeg nastojimo promovirati prije svega u turističke svrhe. On je napominjemo i ponavljamo zaštićen od nedavno kao nematerijalno kulturno dobro uz  običaje našeg Grgureva kojega smo uz Dan Grada i slavili. Dakle svatko tko je došao i dobio i naš mali deplian dobio je i originalni recept toga jela iz jedne kuharice koju smo pronašli u Osijeku , obitelji mesara  Koketijevih, požeškoga podrijetla. To je doista iz prve ruke, rukom pisani recept , baš nam je bilo drago da smo to uspjeli podijeliti s našim posjetiteljima. Također smo nesebično i s velikom radošću podijelili našim posjetiteljima uz domaći rahatluk , uz finu meku bosansku rakiju i naravno kahvu i umijeće pušenja nargile. Ono što smo pokazali iz prve ruke i osigurali da doista isprobaju i kušaju su Cernički ćupteti. Kažem nesebično , zato što uz promociju  vlastitog Vinogradarskog ćevapa za koje se nadamo da će biti poznat i prepoznat diljem naše cijele Istočne Hrvatske, jednako tako nam je drago da uspijevamo promovirati i ono što nam je susjedno, što je također naše ako smo globalno raspoloženi a trebali bismo biti , naših prvih susjeda iz Cernika zahvaljujući Hrvatskom pjevačkom društvu Cernik. Oni su ti koji čuvaju u svom mjestu da ne padne u zaborav  to njihovo sjajno jelo, recept i umijeće pripremanja tih Ćupteta . Riječ je o predivnom  , nadamo se budućem finger-foodu , znači ono što možete jesti prstima , prelijepo izgleda a još je ukusnije za jesti. Priprema se od smjese za kobasice , jednog finog masnog tijesta , dakle slasni masni zalogajčići  koji se inače u Cerniku tradicionalno još i dan danas pripremaju za vrijeme kolinja/svinjokolje , ali evo  Muzej u loncu je doista stručno procijenio da se radio o Osmanlijskom  ostatku prehrane , bez obzira što se radi o svinjetini – male ćuftice – sjeckano mesa u tijestu. Drago nam je da su sve to  naši posjetitelji  prepoznali,  taj naš trud uz naravno predivne sevdalinke u izvođenju naše drage Ružice Maurus  i gospodina Želja Ivanovića. Ne smijemo zaboraviti  niti plesačice Plesnog Studija  Excite  Ines Jandroković  koje su prekrasno plesale i dočarale nam malo tog istočnjačkog štiha kroz trbušni ples .

Požežani sa svojim gostima  iz godine u godinu slave  Grgurevo po starim navadama- običajima a gdje dalje nego i u vinogradima. Vjerujem da ste nam za danas  pripremili spomen na Grgurevo iz jednog posebnog kuta. O čemu se radi i što još nismo rekli o toj uvijek  rado posjećenoj proslavi ?   

Maja: Posao u muzeju je toliko zanimljiv, jer svaki običaj, svaku povijesnu činjenicu možete sagledati  na razne načine, ovisno o izvorima koji Vas vode. Imamo sreću, pa razumijevanjem naših sugrađana ili ljudi čije su nekada obitelji živjele ovdje,  u muzeju završe predmeti, ali i dnevnici njihvih predaka, odnosno rukopisna sjećanja. Gospođe Marija i Olga Antoš, kćerke Ljuboslava Kuntarića, unuke čuvenog gimnazijskog ravnatelja i urednika novina Županije Požeško Slavonske Makse Kuntarića, godinama nam doniraju brojne podsjetnike na svakodnevnu prošlost svoje obitelji. Evo jednog zanimljivog odlomka sjećanja Ljubu Kuntarića.
„Ravnatelj pučke škole bijaše Julije Kempf. U praznike, nakon svršenog trećeg razreda, poveo nas nekoliko pučkoškolaca na Vrhovački grad. On je imao veliki teški fotografski aparat s masivnim drvenim stalkom. Put nas je vodio preko Jagodnjaka pa serpentinama prema starom gradu. U ono je doba požeška inteligencija često išla na izlet na Vrhovački grad, a u uređivanju serpentina sudjelovao je i naš otac gimnazijski ravnatelj Makso Kuntarić, koji je bio aktivni član Hrvatskog planinarskog društva. Kempf je privlačio djecu, da su ona s njom mogla intimno razgovarati. U našim je očima on je predstavljao velikog gospodina, a njegov zlatni cviker nešto neobično. Na svakom koraku on nam je nešto neobično rekao, što je uzbuđivalo našu maštu. Vrhunac njegove pedagoške spretnosti bijaše kad nas je postavivši u polukrug u unutrašnjem dijelu ruševina, održao predavanje o Turcima u Slavoniji i Vrhovačkom gradu. Nad nama je sijalo žarko podnevno sunce. Nitko ni da bi se maknuo, iako bi nam bilo milije da počnemo raditi s Turcima. Našoj borbenosti je dao oduška u korisnom radu. Zidine zapadne strane grada bile su najbolje sačuvane, ali je gusti lješnjak zastirao pogled na njih. Zadao nam je posao da uklonimo lijesku. Navalismo našim škljocama, jer u ono doba nije bilo dječaka koji nije nosio oštru škljocu kao britva. Isjekosmo grmlje, pa ostade gola ledina koju je ovjekovječio aparatom za svoju čuvenu monografiju Požega. Poslije ovog ozbiljnog posla navalismo na Turke, silazeću uz urnebesnu galamu niz strme obronke grada. Da je bilo slupanih koljena, poderanih gaća i majica, o tome ne treba ni govoriti. Lagano se sve podnosilo, jer smo Turke istjerali s Vrhovačkog grada. Kad smo se na podnožju sakupili, Kempf je poveo ‘Lijepa naša domovino!, a vjetrić je raznosio daleko prema vučjačkoj dolini naše dječje glasove i osjećaje prema domovinio Hrvatskoj.“ Fotografija snimljenu na tom izletu prije 100-tinjak godina čuva se u muzeju.

Rado bismo i ovoga puta pričali o vinogradarskom ćevapu tradicionalnom jelu požeških vinogradara kako ne bi pao u zaborav i kako bi nastavio svoju uzlaznu putanju vraćanja iz povijesti i prezentiranja kao našeg izvornog domaćeg jela no danas ćemo  sa zadovoljstvom s Vama podijeliti spoznaje muzeja u loncu o jednom starom zaboravljenom korizmenom jelu. Što je to župa, pa te molim pojasni nam i pouči nas

Maja: Znamo da je korizmena post zapravo dobro došla da se, posebice na selu štogod suhog mesa prištedi za ljetne poljoprivredne poslove. To je od pamtivjeka doista bilo najgore vrijeme prehrani čovjeka. Priroda još miruje i osim srimuša ili medvjeđeg luka iz šume, nemate baš izbora u mršavom predproljetnom jelovniku. U svakom slučaju seljaku je, za razliku od građana Požege, uvelike dar s neba bilo, bučino ulje, špičja mast ili olaj, ali i župa – istucane špice od kojih su pravili nadjev za sarmu, ali i kuhali je s utrtom taranom ili omačem. Ovo drugo je dolazilo na stol u jušastom  obliku, ali i kao čvrsta, zasitna kaša.

Nakon što smo se najeli do sita ovog gotovo  pa zaboravljenoga jela župe,  koje ste vi naši čuvari baštine spasili od zaborava i revitalizirali ga, Majo što se priprema u Muzeju za mjesec travanj

Maja : Slijedeća izložba koju pripremamo je ona u suradnji sa Etnografskim Muzejom u Zagrebu , dovodimo doista velike Muzeje. To je izložba koja je već na veliko putovala i riječ je , evo nadamo se u ovo proljetno vrijeme da će oduševiti i iznenadit naše drage građane, posebno djecu jer kanimo napraviti mali spektakl za Dan Muzeja vezan opet uz tu izložbu. Riječ je o tradicijskim dječjim igračkama cijele Hrvatske. To je nešto što je na vrlo zanmiljiv način prikazano i doista će se isplatiti pogledati . Radimo na tome, nadamo se također i brojnim radionicama i uživanju naravno djece ali i odraslih. A za Dan Muzeja …. to neka ostane još malo iznenađenje ….

I evo, što reći,  nego da smo još jedan mjesec u godini priveli kraju, no on nam je barem donio prekrasno godišnje doba -proljeće. Iz uz prvi cvrkut ptica- vjesnike proljeća , te prve poslove  koji se obavljaju vani , pozivamo vas ,  da nas i dalje pratite u programu Radia Vallis Aurea