Muzej u loncu: Svadba je nekada uz rođenje i smrt bila je najznačajniji događaj

29.11.2016.

Dragi naši slušatelji, želimo vam dobar dan. Vrijeme nam je pravo jesensko, gotovo zimsko, sjeverac skida posljednje lišće s drveća, kišom natopljeni drumovi i dvorišta počinju se smrzavati, poljski poslovi su porađeni, ljetina je pobrana, ambari i pivnice puni, svinje i goveda dotjerani sa ispaše. Postoji li ljepše vrijeme za svatove, one naše, prave, stare slavonske? Ako ste mislili da je ovo odlomak iz koje Kozarčeve pripovijetke, grdno ste se prevarili. Ovo je naš uvod za još jedan Muzej u loncu RVA. Pozdravljamo i naše stalne domaćice, Maju i Dubravku iz našeg Gradskog muzeja Požega. Majo još u listopadu je otvorena izložba “Priprema, pozor , pali” koju posjetitelji imaju prilike vidjeti gotovo do kraja prosinca, primili ste i nagradu struke, Hrvatskog muzejskog društva za projekt Muzej u loncu . No ni to nije sve , nedavno ste , točnije 17. studenog svečano preuzeli od grada i sponzora  brijačnicu koja je sada u vlasništvu Muzeja ? O čemu je riječ, odnosno o kakvoj brijačnici?

Maja: Da, baš nas je lijepo krenulo, što nam je jako drago i naravno hvala svima koji zajedno s nama prolaze sve ovo i pomažu nam da zajedno rastemo. Tako smo, kao što ste rekli, ovaj mjesec narasli za još jednu prekrasnu akviziciju. Riječ je o kompletnom interijeru in situ rađenom za taj prostor . Brijačnica je u tom prostoru od samog početka, od 1910.godine  dakle o kompletnom interijeru, namještaju i svom priboru koji smo zatekli.  Riječ je o najstarijoj brijačnici toga tipa, čini nam se i u Hrvatskoj koja je do nedavno radila i koja ima sve pretpostavke da kao takva i ostane, znači da i dalje radi. To nam je logično dalo ideju, dakle rezultiralo i generiralo ideju da napravimo otvoreni muzej, odnosno da potaknemo taj naš zaboravljeni i gotovo izumrli u Požegi barem obrt, a to nam je muško brijanje i muške frizure. Željeli bismo stvoriti jedan posvećeni prostor za muškarce koji je kao takav, na tom mjestu, na tom prostoru oduvijek i bio, ali na jedan suvremeni način gdje bi se nalazili muškarci na dnevnoj bazi, raspravljajući o svakodnevlju, ali i  gdje bi se šišali i brijali, sve ono zbog čega su došli. Muzej želi to iskoristiti, baš na taj vintage starinski način i na neki način taj prostor oplemeniti sa nizom i promocija i degustacija i svega onoga što je prilagođeno toj populaciji koju želimo približiti muzeju, a to su muškarci.

Ako danas gledamo kako izgledaju vjenčanja i to ne samo u Slavoniji nego i na području cijele Hrvatske , malo toga ostalo je od naše tradicije. Činjenica je,  da danas mnoga  vjenčanja po svemu sliče onima iz američkih filmova. No  jednako tako  danas mnogi mladenci u svojim svatovima pokušavaju koketirati i s tradicijskim obrascima, dakle uz ono moderno i današnje,  ima i elemenata tradicije ,ako nikako drugačije barem u nekim običajima , koji su se na sreću ipak uspjeli othrvati vremenu. Znamo da su svatovski običaji, bili među najkompliciranijim i najopsežnijim životnim običajima u nas nekada. No, do današnjih vremena je malo toga preživjelo. Dubravka, molim vas  ukratko nas upoznajte s najzanimljivijim dijelovima svatova nekada u požeškim selima. I što se od toga  do danas uspjelo zadržati.

Dubravka: Svadba, nekada, napose u seoskoj zajednici, uz rođenje i smrt bila je najznačajniji događaj. Sklapanje braka bio je preduvjet za stjecanje potomstva, za nastavak samog života jedne zajednice. Oko svadbenih događanja okupljala se rodbina i susjedi udavače i ženika, a u znatiželjnom promatranju sudjelovalo je i cijelo selo. Svadbene ceremonije pratili su običajni i magijski postupci kako bi se osigurao povoljan ishod budućeg braka i zaštitilo mladence od utjecaja zlih sila i uroka. Sami svadbeni običaji tijekom vremena su se mijenjali i reducirali, a neki i nestajali. I sami možemo primjetiti unazad samo 10,  a  pogotovo 20  i više godina, kako su se u svadbene ceremonije uveli neki noviteti koji ne pripadaju hrvatskoj tradiciji. Neki reducirani običaji koji su preživjeli do današnjih dana i ljudi ih smatraju starim običajima zapravo su bile novije tradicije nastale početkom ili tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća, kao na primjer ples s mladenkom. Pa da podsjetimo naše slušatelje i upoznamo ih s nekim zaboravljenim svadbenim običajima. Nekadašnjoj tradicijskoj svadbi, koja je trajala i po tjedan dana, prethodili su nakon prošnje predsvadbeni sastanci na kojima su se razmjenjivali darovi, upoznavala rodbina i dogovaralo se o svadbi.
Osobiti hrvatski predsvadbeni običaj bio je pletenje vijenaca u mladenkinoj kući uoči same svadbe. (Svatovi su se zbivali u jesen od Sv. Katarine do adventa, a dan kojim je započinjala svadba najčešće je bila srijeda). Taj svojevrsni rastanak udavače od njezinih druga i djevojačkog života bio je popraćen pletenjem vijenaca za mladenku i svatove, nekada cvjetnih ili zimzelenih, obrednim kidanjem i dijeljenjem vinčarskog kolača (od brašna i jaja) uz izvođenje prigodnih pjesama o rastajanju djevojke od svojeg doma i prijašnjeg života. Zar to ne bi bila svojevrsna naša djevojačka večer u prošlosti? Zanimljivo da ovaj običaj nije bio poznat u svim hrvatskim krajevima, nego se javljao nepovezano u Slavoniji, Lici, Primorju i Podravini. Prema zapisima našega Ive Čakalića vinci su se održali u požeškom kraju sve do 1. Svjetskog rata, ali prema našim terenskim saznanjima ponegdje su se održali i sve do početka 50-ih godina 20.st. Ovaj običaj su kod nas  održavali i katolici i pravoslavci. Dok su se kod djevojke okupljale njezine druge dotle se kod momka ili đuvegije skupljali svatovi i vršilo se njihovo imenovanje, odnosno uloga koju će izvršavati tijekom trajanja svadbe. Svatovi su bili glavni sudionici svadbe, s posebnim dužnostima i nazivima – kum, stari svat, diver, čajo, prikumak, barjaktar, svirac, pustosvati, svatovice. Cijelo vrijeme svadbe bili su tako i oslovljavani, i jao si ga nekome ako ga zazove osobnim imenom, morao je zato platiti globu koja je išla u korist mladenaca. Uz njih su sudjelovali i ukućani mladenaca i rodbina. Ipak većina istaknutih svatovskih dužnosti  u biti se povjeravala članovima mladoženjine obitelji i rodbine, dok mladenkina rodbina nije bila dio svatova, osim dviju prijateljica, druga koje su je pratile i u njezin novi dom. Tako se broj samih svatova kretao oko 20. Dakako tu ne ubrajamo ukućane i ostale pomoćnike poput kuvarica i tubana, a da ne govorim o znatiželjnim suseljanima koji su dolazili u avliju promatrati što se zbiva te su ih ukućani morali prigodno i počastiti. Za razliku od današnje svadbe koja se odvija najčešće u velikoj sali restorana, hotela ili društvenog doma, ona se nekada odvijala u kućama mladenaca, najprije u mladenkinoj gdje se nevjesta oprostila od svojih ukućana i rodbine, i potom sa svatovima odlazila u mladoženjinu kuću gdje se odvijao daljnji tijek svadbe. Cijela, nekadašnja svadba, kroz tri ili tjedan dana koliko je znala trajati bila je ispunjena raznim običajima i obredima koji su se nizali poput dobro izrežiranih scena u kakvoj dramskoj predstavi. Opraštanje i darivanje mladenke od rodbine, njezino uvođenje u novu kuću uz simbolične radnje protresanja žeravice na kućnom ognjištu i primanja djeteta na krilo, svođenje mladenaca, promjena mladenkinog oglavlja, odlazak svatova na vodu,  prikazivanje nevjestinih darova mladoženjinoj rodbini, i da dalje ne nabrajam, ima toga još, sve je to bilo dio tradicijskog svadbenog ceremonijala, kojeg su se manje-više pridržavali koliko je tko mogao. Moramo napomenuti da su svi ti običaji i pravila bilježeni najčešće  prema idealnom tradicijskom modelu svadbe kakva bi trebala biti, a ne kakvi su u stvarnosti bili. Dakako da je tu uvijek bilo varijacija ili izostanak nekih običaja. Ali ne zaboravimo sve je to bilo popraćeno igrom i šalom, uz svirku, pjesmu i ples, a da ne spomenemo obilje jela i pića.

Danas svatovi traju jedan dan uz eventualno ručak dan nakon svatova. Stoga nam je teško i pokušati shvatiti ona neobična vremena naše prošlosti,  kada su svatovi trajali najmanje osam dana. Pokušavamo doživjeti ona, za naša mjerila, pomalo okrutna vremena kada je mlada bila metla i omelo, kako kaže fra Kajo Agjić, dobar poznavatelj prilika požeških sela sredinom 19. stoljeća. O tome si Majo pokušala progovoriti izložbom prije nekoliko godina, simboličkog naziva prema jednoj staroj poslovici požeškog sela ‘Ako žena neće presti, gola će se tepsti’.

Maja : Tako je. Na žalost nije sve uvijek bilo tako lijepo, veselo i idealno, kako nalazimo zapisano u našim izvorima koji su nam najčešće stvarali sliku idealiziranog sela u nas nekada. Spomenimo samo običaj u prvoj polovici 19. stoljeća kojim su dječake od 14 godina ženili za djevojke od dvadesetak i više godina. Kaže naš župnik Luka Ilić Oriovčanin, kad mladić dođe u muževnu dob od 26 godina, žena mu je već izrađena baba debelo prešla tridesetu. Razlog je bio vrlo praktične naravi. Naime, u ono doba ekstenzivnog gospodarenja kada se sve radilo ručno, družine su imale veliku potrebu za svježom radnom snagom, odnosno parom mladih, zdravih i vrijednih ženskih ruku. Po sličnom ključu je mladoženjina kuća i birala mladu: da je vrijedna, zdrava, debela i snažna, pa onda i dakako s boljim mirazom, što je uzrokovalo da se mladenci često puta prije svatova nisu ni poznavali, odnosno, prvi puta su se znali vidjeti tek pred crkvom. To je bio tek početak onoga što je frišku mladu čekalo udajom. Sad nam postaju jasniji oni vinci, odnosno dirljiv oproštaj buduće mlade od djevojačkoga života o kojemu nam je pričala naša Dubravka, odnosno poslovica koja kaže da divojačkog sela nigdi nema. Ono što je također karakteristično za našu patrijarhalnu sredinu, a to je ono što ste nagovijestili citirajući velikog kritičara stanja naših sela 19. stoljeća fratra Kaje Agjića, činjenica da je mlada, dakle, svježe udana žena prvih godinu dana u novoj obitelji imala status, doista metle i omela. Morala je biti manja od makovog zrna, raditi najteže poslove, prati noge svekru i svekrvi i brisati ih peškirom iz svog miraza, čistiti svima u kući opanke i obojke. Radila je sve ono što nitko drugi nije htio, dakle, bila je na dnu obiteljske ljestvice, čak i iza družinske djece koja su joj smjela zapovijedati, a nikome se nije smjela potužiti. Svoju pokornost je potvrđivala u nizu svadbenih običaja poslije prvog buđenja pod novim krovom: Ujutro je morala mesti sobu pred svim svatovima koji su namjerno bacali smeće na pod, u šali rugajući joj se da je ćorava i da ne vidi, ili malo poslije, kod obrednog pranja ruku svim svatovima, kada su joj se uz iste šale i opaske svi izmicali, pa je vodu prolijavala u prazno. Nadalje, svatovski su običaji prije, vidjeli smo, puni prenesenih radnji u smislu osiguravanja plodnosti družine vjenčanjem još jednog para, jer je smrtnost male djece bila velika, ali od početka 20. stoljeća sve više primjećujemo isprepletanje tajnih obreda ili vrački kojima je mlada nastojala odgoditi dolazak djeteta, odnosno osigurati najviše dvoje djece. To je fenomen ovog dijela Hrvatske znan kao bijela kuga. Razlog ovoj navadi je bio, dakako ekonomske prirode, više djece je dobivalo manje miraza, manje mogućnosti za skupu gizdu i samim tim slabije šanse za boljom udajom, odnosno više svatova koji su družinu i itekako iscrpljivali, ali i onaj životno praktični: žene s više djece u družini su puno lošije prolazile, jer su bez obzira koliko usta morale ujutro nahraniti i male djece namiriti, morale zajedno s ostalima stići na polje. Sve je ovo uzrokovalo pošast kako u slavonskim, tako i u požeškim selima zvanu inoča dakle, instituciju legalne druge žene ili ljubavnice kojoj je muž gotovo javno odlazio zadovoljavati svoje emotivne i fizičke potrebe, a koju je zajednica prešutno odobravala. Nisu bile rijetke situacije ni kada su dovodili inoče i pod isti krov. Dakle, život nekada na selu, nije bio nimalo lak.  

Često puta smo čuli, upravo u našoj emisiji  Muzej u loncu da su nekada ljudi bili više gladni nego siti i da su bili željni jela, posebice mesa. Odnosno da su koristili svaku priliku da ga se dobrano najedu. Seoski svatovski stol prenešeno je značenje za čuveni popularni slavonski niz jela od čorbe s domaćim rezancima, preko kuhanog mesa i sarme do pohanog mesa, pečenice i kisele čorbe, a o svatovskim kolačima da i ne govorimo. Pa kad tome dodamo nekakav današnji prosjek od 300 do 500 uzvanika i gostiju, bogme nije čudo da se roditelji mladenaca moraju debelo zadužiti kako bi pogostili svatove. Pitamo se, je li i prije svatovski stol bio tako bogat kao danas. Majo, što možemo iz Muzeja u loncu naučiti po tom pitanju.
 
Maja: Pa, Muzej u loncu nam je otkrio fascinantnu činjenicu da su nekada gozbe, pa tako i svatovske, u drugoj polovici 19. st. bile zabranjivane, jer su ih županijske vlasti doživljavale kao uzrok propasti požeškog sela. Kao ilustraciju, podjelit ćemo s vama zgodnu sličicu iz jedne bogatije stare cerovačke zadruge čiji je kućegazda prije svakih svatova u selu svoju družinu večer prije, dobro nahranio mesom da ne smažu kad budu išli preko plota gledati svatovsko veselje i čašćenje. Činjenica je da Županija nije uspjela stati na kraj gozbama, štoviše, taj naš slavonski mentalitet da više od ičega volimo počastiti druge, pa onda i sami sebe, pa makar se debelo zadužili i danas je prisutan. Iako, čuli smo, nekada svatovi nisu bili brojni, ali su dugo trajali i seljaku nije bilo lako tjedan dana hraniti i pojiti ljude željne mesa, rakije i vina. Štoviše, nitko se nije želio osramotiti, to znači da ničega na stolu nije smjelo nedostajati, za što se brinula cijela vojska kuvačica i tubana ili krcana. Dakle, ono što je preživjelo do danas je običaj da na stolu hrane ne smije nedostajati, što znači da se jela na stolu moraju redati cijele večeri….. No, ipak, taj čuveni niz je nekada bio drugačiji. Sve je počinjalo s pačama ili hladetinom, odnosno sa škembetom ili prženim iznutricama ovce ili svinje, jer dakako ne zaboravimo, nekada se ništa nije bacalo pa tako ni životinjske iznutrice. Ako nije bilo ovoga, jela se čorba, pa kuhana govedina (nekada su često znali da bi uspjeli mesom premostiti tih osam dana zaklati jednog od volova za vuču). U svakom slučaju, muškarci su jeli  iz tanjura, a žene iz zdjele, kaže naš Luka Ilić. Poslije se iznosila sarma dobro osedlana suhim mesom, koja je zapravo bila vrijeme za stanku, odmor, jer su nakon nje išli šaljivi igrokazi, pa razni običaji, ovisno o kojem se danu svatova radi. Poslije toga je uslijedila kisela čorba ili vrsta paprikaša od ovčetine, pa čuvena pečenka, pita, kolači i voće kojim se zaključivao ovaj niz. U svakom slučaju, naš župnik kroničar sela 19. stoljeća zaključuje: O blaga umjerenosti, nije tvoja domovina Slavonija! Između dva svjetska rata, u doba krize, ali i laganog utjecaja grada, pržene iznutrice su se uglavnom još zadržale kao doručak svatovima, a slani niz je prekidan poslije sarme s vrućom pitom od sira, štrudlom ili palačinkama!, dakle slatkim inermecom. Inače, nekada su slatki kolači bili, pa tako i u svatovima nepoznanica. Tek između dva svjetska rata kod nas na selo prodiru torte i to po jedna ili dvije, a kolači su bili uglavnom od najjednostavnijeg miješanog tijesta (brašno, jaja, mast i šećer), raznih oblika, kojih su bile pune naćve, a u neimaštini požeškog sela onog vremena u slast su se pojeli! A tek poslije Drugog svejetskog rata, polako u svatove ulaze gradski kolači a s njima i zanimanje koje je preživjelo do danas – samoukih žena koje znaju napamet peći i preko 100 vrsta najfinijih svatovskih kolača.

Danas smo stvarno, kao i konačno svaki puta, puno toga čuli, pa i naučili o našoj tradiciji. Kako je našim curama u muzeju svaki podatak dragocjen, pozivamo Vas da i sami sudjelujete u otkrivanju ovog zakopanog blaga. Ako imate kod kuće sreću da netko od starih tko se još živo sjeća starih vremena živi s vama, ili ako i sami pamtite priče svoga djetinjstva, javite se u muzej sa svojim sjećanjima, donesite na presnimavanje fotografije starih obiteljskih svatova i u gradu, ali i na selu, kako bi trajno ostali pohranjeni kao podsjetnik , kod naših čuvara povijesti,  tradicije i običaja naših muzealaca. Dubravka zamolila bih te, da nam konačno otkriješ jesu li naši sugovornici s početka emisije znali odgovor na našu pitalicu.

Dubravka: Čauš, čajo ili gospodin karakterističan je svatovski časnik panonskog prostora zadužen za razveseljavanje svatova i često na smiješan način opremljen, dobar govornik i poznavatelj svatovske tradicije. Sama riječ čauš dolazi nam iz turskog jezika i označavala je niži čin u osmanskoj vojsci. Tijekom svadbe čajo ima brojne dužnosti, najčešće izvršava sve što mu kum naredi, sklon šali, pjesmi i duhovitim dosjetkama zna zapovijedati i reda praviti. Okićen je na prepoznatljiv način: đerdan oko vrata od kestena i sitnih jabuka, na dnu suhi sir, na prsima obješen veliki suhi kolač, oko vrata veliki šareni peškir, u jednoj ruci buzdovan, budža ili čula, a u drugoj ruci privezana čuturica rakije, preko ramena kožna torba puna hrane, a za kapom je imao gusje pero. Nekada u 19. stoljeću bio je ogrnut i plavom kabanicom što je povezano s područjem vojničke tradicije, kao i sam naziv čauš. Za čaju se uzimao čovjek koji je spretan, lakrdijaš i veseljak. Često je njegova uloga bila isprepletena s onom kuma i starog svata.
Budža, buzdovan, ćula je čaušev rekvizit, batina s glavom ili drveni štap sa zataknutom mesinganom kuglom na kojoj je visio jagluk (crvena tkana maramica), s kojem je uredovao tijekom svadbe. Riječi budža i buzdovan dolaze nam iz turskog jezika.

Majo na samome kraju današnje i ovo mjesečne emisiji recite nam kako teku pripreme  za Noć Muzeja i izložbu “I u dobru i u zlu “, izložbu starih vjenčanica iz Muzeja za umjetnost i obrt.

Maja: Tako je, kolegice su bile iz Muzeja za umjetnost i obrt, birale su prostor, dogovorile smo na veliko zadovoljstvo svih naših budućih posjetitelja da će Požežani moći pogledati  najveći dio izložbe, dakle uspjeti ćemo gotovo sve prenijeti što je bilo u Zagrebu u njihovom velikom prostoru, u naš mali prostor. U tijeku su  pripreme i za bojanje zidova, kako bi i njih prilagodili ovoj izložbi . Odabrali smo jednu tamnu golublje sivu boju koja će krasno isticati sve te vjenčanice. Za samu Noć muzeja željeli bismo napraviti poveznicu tog posvećenoga ženskog prostora i teme „vjenčanica“ koja će biti u muzeju sa  muškim prostorom , a to je naša muzejska brijačnica. Te dvije poveznice dijelit će, odnosno bolje rečeno spajati će  predivan prostor trga na kojemu je nekada bilo korzo. Doista , silno želimo obnoviti bar te večeri, te noći  nekadašnju naviku i  svijest i to  fizički, što je to nekada značio korzo ljudima, zbog čega ga više nema i kako je ono nekada izgledalo, tako da krećemo u jednu veliku akciju skupljanja volontera. Dakle svih ljudi dobre volje, onih koji se žele s nama družiti, zafrkavati i oživjeti taj korzo i povezati ta dva prostora, za tu Noć muzeja, to je generalni koncept, a sad one detalje što će se u tim pojedinim prostorima između događati nećemo otkrivati .

Imate li još štogod u najavi za posljednji mjesec u godini – prosinac koji nekako je najsvečaniji i najviše obiluje vjerskim običajima ?

Maja:  Naravno, u tijeku je još uvijek izložba „Priprema pozor pali“ koju ste spomenuli, to je jedinstvena prilika našim posjetiteljima daju posjete do kraja godine.  Napominjemo da je to jedinstvena prilika jer poslije Zagreba je ova izložba jedino u Požegi. Dakle, nitko u Hrvatskoj nije vidio i to je poziv još jedanput za ovih naših simboličnih 5 kuna, naši dragi posjetitelji ponovno dođu vidjeti ove jedinstvene stare puške. Mjesec prosinac je mjesec kojemu se pripremamo i sabiremo račune od prošle godine, odnosno pripremamo se za sljedeću godinu i mi smo u veselju doista napravili ponovno kalendar, ali s puno ljubavi i razmišljanja poslije ovog našeg tako dobro prihvaćenog kalendara „Ljubavni jadi starih Požežana“. Ove godine smo napravili za sljedeću kalendar,  2017. pod nazivom „Živjeli“. Riječ je o kultnim mjestima gdje su se Požežani okupljali od 19.og stoljeća, pa skroz do 80-ih, 90-ih godina prošlog stoljeća.  Pripremili smo 24 jedinstvene fotografije, od kojih većina nikada nije vidjela svjetlo dana i mislim da će uz zanimljive pričice ” Možda niste znali ” s nizom zanimljivih detalja vezanih za te prostore,  naši Požežani istinski uživati. Prezentaciju tog kalendara ćemo imati, to je otvoreni poziv svim ljudima dobre volje koji žele vidjeti o čemu je riječ, 6.prosinca u 18 sati, na samog sv. Nikolu, na sam 92. rođendan  muzeja,  gdje ćemo uz druženje pojesti zajedno i tortu, družiti se i uživati, u prošlosti, ali i sadašnjosti . Ujedno tog dana, odnosno te večeri ćemo objaviti rezultate našeg foto natječaja na kojeg su također svi pozvani , a koji vrijedi do 2.prosinca. Molimo sve da nam do 2. prosinca pošalju svoje fotografije muzeja,  jer učinilo nam se da je muzej vrlo često motiv na mnogim fotografijama naših Požežana koje vidimo na Internetu, na facebooku, dakle na mnoštvu medija . Muzej je dosta prepoznatljiva točka našega trga. Tako da evo,  uz 92. rođendan objavili smo ovaj natječaj u želji da naši dragi sugrađani pošalju svoje novije fotografije trga odnosno muzeja,  kako god ga oni doživjeli. Bit će nam drago da to vidimo, naravno najuspješnije da nagradimo i da napravimo jednu lijepu prigodnu izložbu. Da se zahvalimo judima  koji Požegu osjećaju srcem i ne samo srcem nego i fotoaparatom.