Ravnopravni i sretni: Svatko od nas ima pravo na sretnu i kvalitetnu vezu

24.5.2016.

U emisiji Ravnopravni i sretni, ugostili smo učenike i profesore Ekonomske škole Požega, koji sudjeluju u dva zanimljiva projekta. Prvi je „Nasilne veze su bez veze“, dio projekta koji organizira udruga CESI u partnerstvu s Uredom za ravnopravnost spolova pod nazivom „Moj glas protiv nasilja“, a druga je „Prevencija seksualnog nasilja nad i među mladima“ u suradnji sa Ženskom sobom iz Zagreba. O ovim temama razgovarali smo s profesoricama Martinom Budimir i Magdalenom Vojak.

Profesorice Budimir, možete li nas kratko podsjetiti na projekt „Nasilne veze su bez veze“?

Martina Budimir: Cilj projekta je podizanje javne svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama i djevojkama. To je senzibiliziranje i edukacija mladih o različitim oblicima rodno uvjetovanih nasilja. Naglasak je na prevenciji nasilja u vršnjačkim vezama mladih. 2014.godine , kolegica Vojak i ja, sudjelovale smo u pripremnom seminaru, gdje smo educirane, dobile smo materijale, priručnike, upute kako voditi radionice s učenicima i sl. Također smo imale obvezu provesti radionice u skupinama od barem četrdeset učenika i nakon tih radionica, slijedile su daljnje aktivnosti. Moja skupina, bavila se snimanjem filmova, kolegica Vojak pripremala je slogane i uličnu akciju na kojoj smo se ponovno okupili. Magdalena je s učenicima pripremila upitnik, o situaciji u našem gradu. Ispitivali su prolaznike. Pitanja su bila o tome koliko su često doživjeli nasilje, jesu li svjesni nasilja iz susjedstva. Nakon toga, sve smo objavili u obliku biltena koji je ostao učenicima kao uspomena. Film je i dalje dostupan na web – u i na stranicama naše škole, tako da je ostao neki trag. Ove godine nastavile smo s aktivnostima i provodimo ih u svim drugim razredima. Svaka od nas je uzela po tri razreda. To su radionice u manjem obimu, radi se po dva sata, najčešće pod satom razrednika, tako da su nam i drugi profesori ustupili satove, ako im je tematika povezana s propisanim nastavnim planom i programom. Učenici su iznimno zadovoljni, na evaluacijskim listićima se stalno ponavlja da je potrebno više takvih radionica. Njima je to blisko, zanimljivo i poželjno. U siječnju smo proveli radionice na malo drugačiji način, desetak profesora bilo je u ulozi učenika. Iz perspektive učenika vidjeli su o čemu je zapravo riječ i promislili o situacijama koje doživljavaju u svakodnevnom životu.

Koliko je kod mladih razvijena ta svijest o nasilju u vezama? Potrebi uklanjanja rodnih stereotipa i uzroka rodno uvjetovanog nasilja? Koliko su oni uopće informirani o svemu tome? Smatraju li oni neke stvari nasiljem ili je njima to normalno ponašanje?

Martina Budimir: Već nekoliko godina provodim radionice o nasilju u vršnjačkim vezama, međutim, ove godine me je iznenadilo koliko su novije generacije osvještenije u usporedbi s prijašnjim generacijama. Barem dok smo na na radionicama, tada se vidi da znaju što je nasilje i poznaju dosta vrsta nasilja. To me je iznenadilo u drugim razredima, posebice kada dođemo do konkretnih informacija, vidi se da postoji još prostora za poraditi na edukaciji, ali mislim da su nove generacije sve više svjesnije toga što je rodna ravnopravnost, koji su oblici nasilja, koje oblike nasilja možda većina ljudi u svakodnevnom životu ne prepoznaje, na koji način reagirati na pojavne oblike nasilja i sl.

Kako je prošla anketa koju ste radili prije godinu dana? Koliko su sugrađani bili spremni na suradnju i koliko su oni prepoznali taj problem?

Martina Budimir: Dogodilo se nešto što znamo iz iskustva. Za odgovaranje su bile spremnije žene nego muškarci. To područje je obrađivala kolegica Vojak s učenicima. Bilo je oko 89 % ispitanika od čega je 68 žena i 21 muškarac. Dosta ih je reklo da ima iskustva s nasiljem ali ne konkretno u svojem životu ili vezi nego općenito. Većina ispitanika smatra da odgoj ima velik utjecaj na ponašanje mladih i da odgoj može spriječiti nasilno ponašanje. Većina smatra da su najčešći oblici nasilja verbalni i psihički, to kažu ženski ispitanici, dok muški kažu da je najčešći oblik fizičko nasilje. Razlika je ta, da muškarci uočavaju fizičko ponašanje, dok žene percipiraju ostale oblike, verbalne i psihičke. Kod pitanja kome se obratiti u slučaju nasilja, većina smatra da je najbolje obratiti se prijateljima i roditeljima. To je bio odgovor ženskih ispitanika, a muškarci smatraju da se najbolje obratiti roditeljima i policiji. Zanimljiv odgovor dobili smo na pitanje tko je u vezi ugroženiji.

Pokrenuta je i Facebook stranica Nasilne veze su bez veze, gdje mladi ljudi na najjednostavniji način mogu saznati sve o vršnjačkom nasilju, prepoznati nasilje.

Martina Budimir: Sve aktivnosti odmah smo objavljivali na Facebook stranici, i provedene radionice i članke u medijima. U video zapisima se nalazi i video naših učenika. Čak su i rezultati anketa na toj stranici. Stranica još uvijek postoji, objavljuju se i članci o prevencijama u nasilju u vršnjačkim vezama, kratki filmovi, bilo učenički uradci ili filmovi koji su dostupni kroz rad drugih udruga iz Hrvatske ili inozemstva. Također ima i šaljivih pričica, viceva. Ove sam godine ponovno sudjelovala na seminaru vezanom uz prevenciju nasilja mladih na kojemu se nekoliko profesora odlučilo za provođenje eksperimentalnog programa u školama. Mi nismo iz osobnih i tehničkih razloga, jednostavno nije bilo moguće organizirati to i ove godine. Te škole provode po dvanaest sati radionica u dosta kratkom vremenu pa je zbog organizacijskih razloga to teže odraditi jer je u kratkom periodu. Uskoro će biti prezentacija rada tih škola i trenutno mogu obavijestiti slušatelje da je u tijeku glasanje. Učenički uradci iz tih dvanaest škola objavljeni su na naslovnim stranicama Nasilne veze su bez veze te su svi pozvani glasati i odabrati najbolji uradak.

Koje su daljnje aktivnosti vezane uz taj projekt?

Martina Budimir: Mi smo si zadali, nakon seminara odraditi radionice kao i svake godine jer smo dužni pružiti informacije i potaknuti učenike na razmišljanje o toj temi, tako da smatram da je to jedan realan cilj. Nije ništa pretjerano ali je izvedivo i odjek je dosta dobar.

Profesorice Vojak, možete li nam nešto više reći o drugom, sestrinskom projektu Prevencija seksualnog nasilja nad i među mladima, koji provodi Ženska soba iz Zagreba. Kako ste se uključili? O čemu se radi?

Magdalena Vojak: Ženska soba, odnosno Centar za seksualna prava, u ovoj je školskoj godini organizirao jednu edukaciju u daruvarskim toplicama tijekom veljače i pozvani su stručni suradnici, pedagozi i psiholozi u školama ali i ostali zainteresirani nastavnici da sudjeluju na toj edukaciji. Cilj je bio educirati i nastavnike i stručne suradnike za rad s učenicima na prevenciji seksualnog nasilja kroz različite aktivnosti. Sama edukacija trajala je dva dana i bilo je jako puno i radionica i predavanja na temu seksualnog nasilja, nad i među mladima. Osobno, meni se to učinilo kao vrlo važna tematika, a kasnije smo dobili informacije i konkretne statističke podatke koji to potvrđuju. Konkretno, u Europskoj uniji, jedno od petero djece je zapravo žrtva nekog od seksualnog nasilja. Isto tako, zabrinjavajući je podatak da najveći udio u ukupnom broju žrtava seksualnog nasilja, nešto preko 30 % su djeca do petnaeste godine. Upravo iz tih razloga sama Ženska soba je pokrenula projekt. Oni pružaju psihološku i pravnu pomoć žrtvama seksualnog nasilja koje im se obraćaju i upravo iz tog razloga što rade sa žrtvama, odlučili su pokušati napraviti nešto na prevenciji poznavanju takvih vrsta oblika.

Koje su još aktivnosti koje će se raditi konkretno s učenicima Ekonomske škole Požega, po pitanju ovog projekta?

Magdalena Vojak: Kao sudionici na radionici, dobili smo zadatak održati dvije radionice s učenicima škole i predavanje roditeljima, kako bi se i njih upoznalo s ovom tematikom. Ja sam odlučila da je to važna tema koju bi trebalo proći sa što većim brojim učenika, tako da su tijekom travnja već odrađene dvije radionice s učenicima drugih i četvrtih razreda. A u svibnju kroz nekih tjedan dana biti će odrađene još dvije radionice s učenicima prvih i trećih razreda. Kako bi svi učenici prošli projekt, radionice traju dva školska sata i postoji niz aktivnosti, metodički različitih, rad u grupama i individualni rad, u parovima. Na tim radionicama, osnovni cilj je da se među učenicima osvijesti problem seksualnog nasilja, da oni sami mogu prepoznati različite oblike seksualnog nasilja i ono što je najvažnije, naučiti ih kako odreagirati na nasilje i kako se eventualno nositi s nasiljem ako im se dogodi. Osim radionica održano je jedno predavanje s roditeljima. Konkretno, radila sam ga na roditeljskom sastanku svog vlastitog razreda. Priredila sam i dvije prezentacije koje su proslijeđene svim razredima. Jedna je prilagođena učenicima i razrednici su je održavali na satovima razrednika a druga je prilagođena za roditelje i isto tako su je razrednici prezentirali na roditeljskim sastancima tijekom travnja.

Kakve su reakcije učenika na radionice koje ste proveli u travnju? Mogu li oni i znaju li, prepoznati kada se radi o seksualnom nasilju?

Magdalena Vojak: Kod seksualnog nasilja, osnovni problem je da učenici prepoznaju onaj najteži oblik seksualnog nasilja. Oni seksualno nasilje poistovjećuju s napadom ili silovanjem. Postoji nekoliko različitih oblika seksualnog nasilja. Mi smo se na radionicama usmjerili na seksualno uznemiravanje. Radi se o blažim oblicima seksualnog nasilja, koji zapravo u određenim interakcijama među mladima ne moraju biti nasilje ako se oba sudionika u toj interakciji osjećaju ugodno. To može biti slanje sms poruka, zagrljaji, stajanje suviše blizu ali i iste takve interakcije se mogu smatrati seksualnim nasiljem, ako se netko u takvom odnosu ne osjeća ugodno. To je bio osnovni fokus, na to smo se usmjerili, da oni pokušaju sami prepoznati takve blaže oblike seksualnog nasilja i naučiti kako na njega odreagirati. Pokazalo se da učenicima treba više takvih interaktivnih konkretnih radionica s primjerima. Oni su već zasićeni osnovnim predavačkim načinom rada. Uglavnom, u evaluacijskim listićima, oduševljeni su onime što su prošli. Traže još više radionica i još rada.

Dakle, spremni su na suradnju i odazivaju se na radionice?

Magdalena Vojak: Učenici se vrlo rado odazivaju na radionice. Doduše, kroz ovaj projekt, birali smo učenike koji bi za njih bili zainteresirani. Ne sudjeluju cijeli razredi, već iz cijele jedne generacije pet učenika. Radionice su bile jako uspješne.

Kada je u pitanju omjer dječaka i djevojčica, ima li tu neke razlike, ima li zainteresiranih?

Magdalena Vojak: Ekonomska škola, više je ženska škola i u razredima ima više djevojaka nego mladića. Nekako se takav omjer prelije i na same radionice ali svakako sam vodila računa o tom da oba spola budu zastupljena u radionicama što je vrlo bitno, pogotovo kada smo analizirali određene odnose između djevojaka i mladića i njihova razmišljanja.

Martina Budimir : Voljela bih još samo dodati,da su prošle godine u uličnoj interakciji i sugrađani jako lijepo surađivali i htjela bi im se zahvaliti. Učenici su pripremili simbolične poklončiće, izrađivali su magnetiće i broševe i svakome tko je sudjelovao u anketi, dijelili su poklončiće i papiriće sa sloganom. Moja bivša profesorica i danas drži taj slogan na svom hladnjaku. Ljudi su se iskreno odazvali, a učenici su bili oduševljeni jer su sami svojim rukama nešto radili. Moja skupina najviše je uživala u snimanju filma. Imaju uspomenu na to što su radili za cijeli život.

Učenice Darija Đurđević Doroteja Potočnik iz 3h razreda hotelijersko – turističkog tehničara sudionice su ovih projekata. Darija, kako je tebi bilo na radionicama o kojima su pričale profesorice? Snimali ste i jedan film koji je dio projekta a u kojem si ti imala glavnu ulogu. Možeš li nam ispričati o svemu tome?!

Darija Đurđević: Radionice su bile jako zanimljive i poučne. Film koji je snimljen prošle godine, smatram da je jako uspješan. Poslat ćemo ga na natjecanje u Karlovac. Film govori o nekvalitetnoj vezi, zove se Matija i Vanja. Prikazuje dva scenarija iz jedne priče. Jedan je u crno – bijeloj tehnici, predstavlja negativnu stranu veze, a drugi je u boji i predstavlja pozitivne aspekte u vezi. Ja sam glumila žrtvu nasilja svog ljubomornog dečka, a u drugom scenariju je prikazana kvalitetna veza.

Bila si i sudionica radionica Prevencija seksualnog nasilja nad i među mladima koje je vodila profesorica Vojak. Kakva su ti iskustva?

Darija Đurđević: Pozitivana. Dobili smo scenarije o jednoj priči između dječaka i djevojčice o njihovoj vezi i mi smo morali na temelju viđenog, odgovoriti na par pitanja, o tome kakva je njihova veza, da li je to zdrava veza, ako nije, zašto nije i sl. Upitali su nas što bi mi to promijenili i bilo je veoma poučno.

Kakav je tvoj stav kada je u pitanju nasilje nad ženama i nasilne veze?

Darija Đurđević: Ne odobravam nasilje općenito, a posebice nasilje nad nama ženama.

Što je prema tvome mišljenju potrebno učiniti da se vašim vršnjacima pomogne u prevenciji prepoznavanju vršnjačkog nasilja ali i seksualnog nasilja, jer mnogi od vas zapravo nisu niti prepoznali vrste seksualnog nasilja?

Darija Đurđević: Tako je, to smo i na radionicama naučili. Svi smo smatrali da je seksualno nasiljem, silovanje. Međutim, seksualnim nasiljem se smatra i seksualno dobacivanje, zvižduci na ulicama i svi činovi zbog kojih se neugodno osjećamo. To je potrebno prijaviti policiji, pogotovo silovanje, to ne treba niti pod koju cijenu ignorirati.

Dorotea, kakva su tvoja iskustva na ovim radionicama na kojima si sudjelovala? Kakvo je tvoje mišljenje općenito o ovim temama, nasilju među i nad mladima?

Dorotea Potočnik: Također sam od samoga početka uključena na radionice i sam projekt Nasilne veze su bez veze. Ja sam snimateljica filma te kao i Darija, bila sam prisutna na radionicama. Nakon radionica, osmislili smo i anketu s profesoricom Vojak i nakon provođenja ankete, moram priznati da su me začudili rezultati. Učenici naše dobi ne shvaćaju to ozbiljno. Neki su to shvatili ozbiljno, no neki su to smatrali smiješnim i nemogućim u vezama između sedamnaestogodišnjaka. Mladići naših godina nisu svjesni da čak i krivi pogled, a pogotovo dobacivanje ili silovanje, stvara traume koje ostaju za cijeli život. Ankete i radionice učinile su veliki plus i nadogradile naše znanje. Smatram da se to mora provoditi na puno većoj razini jer sami problemi kreću već u našim godinama. Posebice je važno da mladići to sada shvate jer kasnije će to sve teže ići.

Kakav je tvoj stav kada je u pitanju nasilje nad ženama i nasilne veze?

Dorotea Potočnik: Nikako to ne odobravam. Kao što je Darija već spomenula, mi smo slabiji spol i dečki to masovno iskorištavaju zato što se ne možemo braniti. Što se tiče nasilne veze, smatram da svatko od nas zaslužuje biti sretan i svako nasilje treba iskorijeniti. Bit veze je ljubav, međusobno poštovanje, kompromis, a ne bilo kakav oblik prisile i nametanja.

Kakva bi bila poruka vršnjacima?

Dorotea Potočnik: Poruka filma koji smo snimili glasi, da svatko od nas ima pravo na sretnu i kvalitetnu vezu i sami odlučujemo hoćemo li trpjeti bilo kakvu prisilu ili nasilje. Za sve mlade cure koje ovo sada slušaju, ako imate bilo kakav problem, obratite se nekom odraslom ili policiji i pomoći će vam, nemojte šutjeti! Ne dopustite nikome da vas ponižava! Imate svako pravo na zaštitu!